Oproštaj s Beogradom

Na današnji datum, prije točno 74 godine, njemački su zrakoplovi istovarili svoju smrtonosnu tranšu na Beograd, čime je u Jugoslaviji službeno započeo Drugi svjetski rat. Štoviše, kad smo mi to učili u nižim razredima osnovne, nismo bili ni svjesni da je taj isti rat već trajao godinu i pol u drugim dijelovima Europe. Prikazivalo se tada događaj od nekoliko dana ranije (proteste protiv ulaska Jugoslavije u Trojni pakt, uzvikivanje parola poput „Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob“) kao još jedan čin herojstva i nepokorenog duha naših naroda i narodnosti. Kasnije će se ispostaviti da to nije bilo baš tako spontano (spominje se upletenost Britanaca), a s obzirom na ono što je uslijedilo, nije baš bilo ni premudro. No opet, tko zna kako bi se ta ista Jugoslavija provela da je pristupila Trojnom paktu i kasnije fasovala gnjev Saveznika. Bojim se da je rat, kolikogod bio prokletstvo, u tom času bio neizbježan, u ovom ili onom obliku, uvjetovan već geografskim položajem zemlje.
U svakom slučaju, bila je to još jedna prigoda za razaranje Beograda, desetkovanje njegovog stanovništva, kroz racije, logor na Banjici, savezničko bombardiranje 1944., sve do trenutka kada su se gradskim ulicama 1945. zakotrljali tenkovi Crvene armije. Tek nakon toga je grad konačno počeo lizati svoje ožiljke, osovljivati se na noge i postao je u punom smislu riječi moderan velegrad. Milijun stanovnika prešao je još tamo negdje šezdesetih, danas sa satelitskim naseljima ima i dva milijuna, dijelom i kao posljedicu tragičnih ratova iz devedesetih, koji su rezultirali brojnim izbjeglicama. Upravo je taj doseljenički bum, uz infrastrukturu koja to više nije mogla pratiti, uzrokovao ponovno potonuće Beograda u urbanistički kaos koji se tek zadnjih godina pomalo uređuje – iako uz najave megalomanskih projekata kao što je Beograd na vodi, transformacija zapuštene četvrti Savamala u moderni downtown, uz naravno pokoju pinkicu u džep nadležnima. A i 25 godina gradnje središnje podzemne željezničke stanice ne najavljuju optimizam…
Sinoć sam se osjećao kao Marina Abramović u performansu Umjetnica je prisutna – sjedio sam u pubu, a ljudi su samo pristizali i odlazili. Riječ je o prijateljima iz FB grupe „Ima li 100 000 Hrvata i Srba koji se ne mrze“, u kojoj sam završio 2008., nekad bio dosta aktivan, ali sam s vremenom zbog obaveza prestao. No redovno se čujem s nekim ljudima iz te grupe, kad navratim u Beograd obično sjednemo, popijemo piće, jedan od njih je i glazbenik koji svira po beogradskim barovima, pa znamo navratiti i onamo gdje svira (jučer nije, pa se mogao kvalitetnije družiti s nama)… Od 5 do iza 9 sjedio sam u jednom pubu, da bih se potom premjestio u drugi, gdje sam se našao s još jednom kolegicom iz grupe, no nažalost me umor već počeo svladavati, tako da sam zaključio da je za kvalitetnije druženje bolje da se još jednom vidimo danas popodne. A vrijeme dotada iskoristit ću za šetnju, prednost gradova u kojima sam već bio jest u tome da nemam obavezu obilaziti glavne atrakcije, mogu upijati atmosferu, mogu dulje spavati, mogu pisati blogerske postove…
Obavezni doručak u kafani Znak pitanja (ime je rezultat neodlučnosti nakon što se prota iz susjedne Saborne crkve bunio na dotadašnje ime Kod saborne crkve), uz lepinju s kajmakom i kiselo mlijeko, potom još jedna boza i šetnja Bulevarom kralja Aleksandra sve do Zvezdare i onda tramvajem do Ustaničke. Beogradska periferija u tom dijelu izgleda kao zagrebačka Dubrava sedamdesetih – polururalno, bez pločnika, uz niske kućice i pokoje romsko dvorište s nagomilanim sekundarnim sirovinama. Bio je to moj izlazak iz „kruga dvojke“, beogradskog centra u kojem sam se dosada većinom kretao. Krug dvojke nazvan je po tramvajskoj liniji broj 2, koja kruži oko samog centra i omeđuje „stare“ Beograđane od „onih tamo“, koji su s desetljećima došli u grad. Svaki grad ima svoj urbani snobizam, pogotovo gradovi koji su naglo demografski eksplodirali.
Poslijepodne sam proveo u razgovoru s Dijanom, već spomenutom kolegicom s grupe, s kojom nekako najviše komuniciram od svih ljudi iz tog kruga (kruga ljudi s grupe, ne kruga dvojke, iako i ona tamo živi), redovno pretresajući širok dijapazon tema iz svakidašnjice naših dviju država, ali i svijeta. Nekako u to vrijeme dobio sam SMS od Marka, jednog od znanaca s kojima sam se jučer sreo, gdje mi kaže kako su malo raširili vijest o mom putovanju, te da bi me mogli kontaktirati s beogradskog Radija S, vjerojatno idući vikend. Rekao sam mu da mi se svakako prvo najave, jer ću biti u Turskoj, a to već poprilično košta. Ali, drago mi je da se stvari zahuktavaju, glas se širi… :)
I tako, sad se spremam pokupiti stvari iz hostela, dok dvoje hostelskih mačića grebu po mojoj prtljazi (nadam se ne preozbiljno, ruksaci moraju izdržati još 10 mjeseci puta). Noćni vlak za Sofiju polazi u 22 sata, nadam se da neće biti gužve, vožnja traje 9 sati po voznom redu, kloparanje kotača trebalo bi biti jedna od meni najljepših uspavanki. Iduće javljanje iz nove vremenske zone!
Ako želite još informacija o Beogradu, u mojim starim putopisima na Psihoputologiji možete kliknuti na tag Beograd i izlistat će vam se sve što sam pisao o tom gradu.