Sivograd

Sivogradom ga je nazvao jedan prijatelj koji je ovdje bio pred nekoliko godina, a vrijeme je bilo baš kao danas – oblačno, s nekom cmoljavom kišicom. Doista, Beograd je grad koji bi, s obzirom na svoj položaj i značenje, mogao biti mnogo ljepši. Dijelom je za to zaslužna dotrajalost zgrada uslijed konstantnog nedostatka novca za obnovu, dijelom i činjenica da je ovaj grad zapravo arhitektonski palimpsest na kojem je svaki osvajač ostavio nešto svoje, nakon što je devastirao prethodnikovu ostavštinu. Dijelovi grada su kompaktni, ali bezdušni, kao sivilo blokova Novog Beograda, kojega se ne bi postidio nijedan drugi istočnoblokovni grad. No i Beograd ima svoju urbanu dušu, pogotovo u zelenim ulicama Dorćola, gdje se, pogotovo kada grad u proljeće zazeleni (a još nije) osjeti onaj arhitektonski pečat koji se zapravo Beograd trudio slijediti, unatoč svim zavojevačima. Pečat Francuske, pogotovo pariških bulevara i ulica na brežuljcima uokvirenih drvoredima. Da ne bi bilo zabune, Dorćol zasijecaju Francuska i Pariska ulica.
Nakon što je u rano nedjeljno jutro recepcionar istjerao Sirijce, uz upozorenja da će ubrzo doći policija, rekao mi je da će mi vratiti mojih 900 dinara i da tražim drugi hostel za noćas. Srećom, ubrzo sam našao jedan u ulici Strahinjića bana, upravo na Dorćolu, tek 50-ak metara od Skadarlije. Ulica Strahinjića bana bila je svojedobno, zbog mnogobrojnih mondenih kafića u koje su zalazile napirlitane manekenke i starlete, poznata pod nadimkom Silikonska dolina. Danas je to ipak malo manje slučaj, Dorćol je postao kulturna protuteža raskalašenom životu splavova na Adi Ciganliji. Kao i dosta toponima u Beogradu, ime Dorćol je turskoga porijekla – od dört yol, četiri ceste, tj. kvadrivij. Ovdje su se razdvajali putevi prema Banatu, Srijemu, Šumadiji i na istok, uzduž Dunava. Putevi kojima je u Beograd dolazilo bogatstvo, ali i osvajači. Blagoslov i prokletstvo. Silikoni i šansone. Svi kontrasti suvremenog Sivograda susreću se ovdje, na obronku koji se od platoa Trga Republike spušta prema Dunavu.
Sinoć, po smještaju u hostel, večerao sam na Skadarliji. Odlučio sam prvu večer biti turist, odabrao jedan od jeftinijih restorana u tom reviru i počastio se Karađorđevom šniclom. Jest da je svinjetina, ali povremeno zabrazdim u to meso čiji nisam ljubitelj. S obzirom na to koliko me puta vodi kroz islamske zemlje, mogu sada mrvicu zgriješiti. Oko 9 sam se našao sa Stefanom, momkom kojega znam sa Zlarina, jer mu je, mislim, baka otamo. Stefan je također putnik, ali onaj koji bira još manji komfor od mojega, putnik rostuharskog tipa, adrenalinac. Pričao mi je kako je prošle jeseni proveo 4 mjeseca u Belizeu, gdje se obučavao za vodiča po džungli. Svojedobno je, uz gotovo nikakvo iskustvo u veslanju, nabavio kajak i krenuo sam veslati niz Drinu, od Šćepan-polja do ušća. Iduće je godine htio istu stvar napraviti i na Dunavu, no dobio je bruh, pa je morao odustati. Bavio se čak mišlju da obvesla Balkan, Dunavom do ušća, pa uz obale Crnog mora, Bospor, itd., dođe sve do Jadrana. U usporedbi s njim, ja sam limunada. Premda, mene zanima kultura, nisam nešto lud za bauljanjem po džungli. Zanimljivo, i Stefan je jedinac. Mislim da je čak i Davor Rostuhar jedinac. Doduše, slaba je utjeha roditelju kojemu dijete pogine reći „Pa imaš još koje“, ali ljudi su svejedno u stanju to tako gledati – „neka netko ostane za sjeme“. I onda, kao Joža Horvat, ostaviš jednog sina doma kad ideš na put oko svijeta, i prvi i drugi put, taj koji je ostao doma pogine u prometnoj nesreći, a drugi na putovanju. Bojim se da tu nema pravila, tu nema pameti, jezik pregrizem da ne bih opsovao…
Zabrazdio sam. Uglavnom, Stefan i ja smo čitavu večer proveli u ugodnom razgovoru i izmjenjivanju iskustava i planova, ostavivši otvorenu mogućnost da on ponovno naleti na mene negdje u jugoistočnoj Aziji, ako ga put nanese na tu stranu. Nakon puba Black Turtle, koji ima solidno vlastito pivo, završili smo u stanu njegovog prijatelja koji je trenutno na magisteriju iz geodezije u Beču. Uz njegovu curu i još jednog prijatelja (i kujicu zvanu Sara), osvijestio sam da već jako dugo nisam prisustvovao takvoj vrsti događanja – jednostavno sijelo u stanu, bez nekog centralnog događaja oko kojeg se sve vrti (film, utakmica, igranje kompjutorske igre…), nego jednostavni razgovor radi razgovora, uz pijuckanje finog Franziskanera koji je taj prijatelj donio iz Beča. Bio je to kao neki pozitivni povratak nekoliko desetljeća unazad, razgovor mladih urbanih intelektualaca, bez pretjerane snobovštine, spontano, u ugodnoj atmosferi… Ah da, trebam li spominjati – stan je bio na Dorćolu. Nažalost, već me bio počeo svladavati umor, pa se nisam previše angažirao u raspravama.
Negdje prije 2 Stefan i ja smo se ispričali, njemu je išao zadnji autobus za Novi Beograd, a ja sam se otišao svaliti u krevet. Tada još nisam znao za Sirijce u sobi.
Jutros, selidba u drugi hostel, preskakanje doručka i njegovo vezivanje za ručak u solidnom etno-restoranu Zavičaj, kupnja Balkan Flexipassa s kojim sam miran za prijevoz sve do istočne Turske, rezervacija za noćni kušet do Sofije i nagrađivanje žitom sa šlagom i bozom – već prikazanima na slici. Večeras opet imam socijalni program, dvostruki. Sutra ću možda malo detaljnije prolunjati nekim neviđenim dijelovima Beograda, imam vremena do 10 navečer…