Večer prije puta...

Postoje tako neki trenuci u životu koji imaju auru konačnosti i prijelomnosti, nakon kojih više nema natrag. To mogu biti neki od onih životnih događaja koji nas gotovo sve više-manje zakače: matura, diploma, vjenčanje, rođenje djeteta, smrt bliske osobe... ali mogu biti i događaji koje sami dugo vremena očekujemo, priželjkujemo ih, nadamo im se - ali smo svjesni da, kad se dogode, ostajemo bez jednog od životnih ciljeva koji smo uspješno ostvarili. Miješaju se tu radost i tuga - radosni smo jer ostvarujemo željeno, tužni zato što gubimo jedan životni san i to nas neminovno podsjeća na protok vremena. Ili barem to tako vrijedi za mene, netko drugi možda ne doživljava stvari s tako pomiješanim osjećajima.

Putovanje na koje se spremam poći moja je dugogodišnja želja, za koju sam znao da neću biti miran ako ju ne realiziram, jednom u životu. Napokon sam procijenio da je sada povoljan trenutak, prilika kakvu možda više neću imati nikad u životu. I odlučio sam se na realizaciju. Posljednjih me nekoliko tjedana okupiralo raznoraznim obvezama, kako profesionalnim, tako i onima koje se tiču priprema za putovanje. A onda, kako se dan polaska približavao, i kako sam se opraštao s ljudima koje neću vidjeti idućih desetak mjeseci, postao sam svjestan koliko je moja odluka da krenem na put konačna. Konačna u životnom smislu, ali i konačna u smislu da je riječ o vrlo dugotrajnom putovanju na koje kad krenem, nema uzmaka. Ako nakon nekih 4 mjeseca puta zaključim da je putovanje bilo pogreška, neću se moći tek tako vratiti kući u roku od nekoliko sati. Sâm sam se stavio u položaj da moram odraditi taj đavolji ugovor do kraja, a tek ću na kraju vidjeti hoće li se ta moja prodaja duše na kraju isplatiti ili ne.
Premda ozbiljno planiram ovo putovanje unatrag oko godinu dana, kad sam donio čvrstu odluku, opet mi se datum polaska prebrzo približio. Kad dođete u poziciju da nekoga ili nešto nećete vidjeti 10 mjeseci, počnete cijeniti neke trenutke ili ljude i poželite još malo ostati. Da vam u idućem trenutku kažu da je vaša želja ispunjena, u roku od 5 minuta biste se lupali po glavi kakav ste idiot ispali, odrekavši se desetomjesečne avanture zbog nekoliko ljudi i događaja koje većinu vremena uzimamo zdravo za gotovo, a cijenimo ih tek kada se na obzoru pojavi gubitak (nije važno je li trajan ili privremen). I onda pregrmite sentimentalnost i ipak kažete "Ma idem kud puklo da puklo." Samo se nadate da neće puknuti baš na vas. I to talibanska puška, negdje u vrletima Pakistana.

Kada sutra na zagrebačkom Glavnom kolodvoru zakoračim u vlak i kada taj vlak prijeđe Držićevu, ja ću znati - idući put kada vidim Držićevu bit će kada već budem imao iskustva Aucklanda, Jakarte, Angkor Wata... Pobogu, to je obična Držićeva, ulica kakvih u svijetu ima stotine - ali idućih desetak mjeseci bit će nedostupna. Hoće li to kod mene izazvati čežnju? Ne znam, pitajte me za nekih 2-3 tjedna.
Srećom, put je dovoljno razvučen i postupan, tako da neću razmišljati toliko o odredištu, koliko o idućoj postaji na putu (ali i o onoj na kojoj sam u tom trenutku). Sadašnjost bez budućnosti. Što se mene tiče, sutra idem na tri dana u Beograd. Kakav Novi Zeland, gdje je on odavde. Ne misliti na cilj, jer onda će nam čitavo vrijeme proteći u pregnuću za dostizanje tog cilja, a time čitavo putovanje, umjesto životne avanture, postaje tek poput skupljanja žigova u planinarskom dnevniku.

Većina stvari je spakirana, nosim jedan veliki i jedan mali ruksak, možda još i jedan sklopivi za lokalnu upotrebu, koji će zasad biti samo dio prtljage u nekom od veće braće. Sa stvarima u ruksacima poprilično ću se družiti u idućih 10 mjeseci - pakirajući se i birajući komade odjeće, ali i ostale tehničkije stvari, zamišljao sam to sve kao svojevrsnu audiciju u kojoj najuspješniji kandidati ulaze u tim koji će odraditi akciju Novi Zeland. Iako će ih vjerojatno rad na toj akciji poprilično izmučiti, toliko da se neke od njih možda neće ni vratiti u Hrvatsku, ipak je čast biti odabran.

Pisao bih još i lamentirao o tome kako me datum polaska zatekao na krivoj nozi, ali hvata me pomalo umor, a sutra je upravo ON. Pa kako se ne bi dogodilo da se mora ponovno vraćati i plašiti me, mislim da ću se uputiti prespavati posljednju noć u svom krevetu u 2015. godini. Tek nagodinu... A u međuvremenu tko zna što me očekuje. I u pogledu kreveta i u pogledu ostalih doživljaja.

Pozdrav!