Mota mi se ta Arsenova dok ispijam prvu jutarnju na balkonu Velike kuće...
I uživam...u pjevu ptica...ne smetaju me auti što prolaze ulicom koja nosi ime mog Rodnog grada.
I u Zg sam radila u Velikoj kući u ulici koja nosi ime mog Rodnog grada.
I mala ide u vrtić u ulici koja nosi ime...pogađate? ...mog Rodnog grada.
Možda je to nekakav znak?
Žuti bicikl, žuta fasada
Eh...da mi je znati...
gdje bi bili sada...
Pokušavam napisati tu pjesmu, ali...ne ide.
Imam samo ta dva-tri stiha...i dalje jednostavno ne ide.
Možda zato što sam još uvijek dijete.
Možda uspijem jednog dana...kada odrastem.
Tišina, mrak, pas laje. Televizor je utišan, njih dvoje na večeri, smješkaju se.
Imam taj čudan osjećaj...često...prečesto.
Kao da me netko gleda dok spavam, jedem, radim, pišem...
Imam osjećaj da je to netko meni poznat.
Sanjala sam...osmijeh, oči...Probudila se u tišini noći i razmišljala...
Jesmo li se, možda, nekada upoznali? Možda sam zaboravila taj susret?
Ne...ne bih nikada zaboravila taj osmijeh.
Umorna sam. Od svega. I prazna.
Fališ mi.
Tko si ti?
Upalila komp, prijavila se. Nije me prepoznao.
Prepoznao je kolegicu koja je otišla u mirovinu prije godinu dana.
Onda je kolega čarobirao, a ja šetala, ometala one koji rade.
U šetkanju uživala dobrih sat vremena.
Vratila se u moju odaju i s vrata vidjela slikicu moje djece na zaslonu.
Pljeskala i juhuuuu evo meni moje dječice!!!
Šefica se čudila da se netko veseli poslu.
Došla doma, odmorila i s malom ženskom kopijom pošla u grad da se ona slika za novu putovnicu.
Pošle u novu butigu gdje je ona odabrala rajf i pomagala meni šašavoj da se odlučim.
Naušnice s leptirima ili lanac s privjeskom. Veliko srce koje se može otvoriti i staviti slika.
Odlučila sam se za srce. U srce sam ih zaključala.
Danas čitam nešto o leptirima, poklonima...Trebala sam uzeti naušnice. Drugi put.
Jutros spremam se na posao...mala muška kopija - mama...nateklo mi je...
Bolnica od 9-12...svi nalazi, pregledi...sve u redu. Stisla ga je alergija, grlo grebe, nosić proizvodi...Došli doma...febra...sirupić, odmaranje...pala febra, najeo se i odmara...češkaj me, mazi me...
Slomljena sam. I mene je stisla alergija.
A tako vooooliiiiim proljeće...
I mislim se...Petak, a nije bio 13.
I nisam praznovjerna.
Ako je komp prolupao...možda je prešlo na mene.
I isplakala sam se...jutros.
Sunce, toplo...trebale smo mala i ja điravat Stradunom i kafenisat s prijama...
Drugi put.
Shvatila sam, naučila...odavno...
Što više radiš - više će ti posla natrpati...Bez pitanja možeš li ti to. Bez pitanja - kako si? Barem onako...naizgled zainteresirano.
Što više voliš, daješ - manje ćeš dobiti zauzvrat.
Što si iskreniji - brže, jače ćeš dobiti nož u leđa.
A uvijek boli...čak i jače.
A ne mogu drugačije nego tako - iskreno.
I uvijek se čudim kada se, oni koje dugo nisam vidjela, čula, čude kako sam ostala ista. Uvijek ista. Kako sam uspjela/uspjevam u tome?
Naziv bloga govori sve. Ovo je dnevnik šašave mamice koja je bila šašava i prije nego je postala mamica. Mališi su samo pojačali dozu šašavosti. Mamica u slobodno vrijeme, kojeg baš i nema puno, piše pjesme, kratke pričice, pušta mozak na pašu, sanjari...nada se.
I da se vratim s tisuće rana,
Na prag kućni kad stanem,
Ne nosi vode,
Ni zavoja-
S tijelom mi povij rane.
E. Kišević
Uroni u moje sumnje
Uroni svojim blagim pogledom
duboko u moje sumnje...
okupaj sve moje strahove
prozirnošću kristala...
dodirni sva moja vrištuća pitanja
vulkanskom snagom razaranja.
Sruši moju ranjivost
isprepletenim prstima
i dodirom jačim od stijena...
ušutkaj sve moje dvojbe ,
viteškom odlučnošču...
Dotakni me riječima
koje ne želim čuti
a sanjam ...
u svim nijansama mojih samoća
kupi me mislima
i sjajem dječačkog srca...
Zaroni najdublje...
tamo gdje niti ja ne idem
ili izbjegavam ići...
u podzemlje mog bića
u najkrhkije i staklenaste
dijelove mene.
Napisala : Metamorfoza
"Svi muškarci od žene očekuju isto - žene od svakog muškarca
očekuju nešto posebno". /Bife/
“Da bi vjerovao u svoj vlastiti put,
nema potrebe da dokazuješ
kako je tuđi put pogrešan”
Paulo Coelho
"Tko hoće zavidnika staviti
na muke,
treba samo biti zadovoljan."
Njemačka narodna
"Tko hoće nešto učiniti, nađe način, tko neće ništa učiniti, nađe opravdanje."
P. Picasso
“Čovjek je gospodar riječi koje nije izgovorio i rob onih koje su mu izmakle” Arapska poslovica
"Ljudi se mogu držati za ruke, ali ne i za srce. Ne trebaju vam ruke da biste se držali za srca." Nick Vujičić
“Sreća je kao sunce. Kad je najljepše, zađe.”Ivan Cankar
