Zdenkov kulturni kombi

petak, 24.02.2006.

Guza puna bluza ili probuđeni Jeremija

U trenutku dok ovo pišem po prvi puta u evo već trispet i kusur godina imam strano tijelo u guzici. Nasreću, nije riječ ni o čemu malignijem od čepića za hemeroide, i dalje ćete moći čitati svoju omiljenu kolumnu u Kliku. Da me iznenadilo, i nije: na poslu sjedim devet sati za kompjuterom, doma sam za istim, ili pišući u fušu ili drkuljeći po forumima, ili kupujući autiće na eBayu. Ako i idem kamo, to je s autom. Fizičke aktivnosti - nula. Ne znam jesam li prošle godine sve skupa triput bio u šumi, a ako nešto volim to je lunjati po prirodi, brati i slikati gljive... Tenis nisam igrao preko dvije godine, curling sam s gnušanjem odbio, o ostalom da i ne pričamo. Hemići su rezultat toga, kao da sam ih naručio. (Hura! Upravo sam se napokon prestao suzdržavati i pošteno prdnuo. Ništa nije izletjelo.)

Također, od danas sam i službeno iznimno gojazan. Zapravo, ne mogu se sjetiti izraza, nije "iznimno", ali nešto u tom smislu jest. Doktoru sam rekao svoju težinu (još sam i smanjio za pet kila, da ga ne šokiram preveć) i visinu i - cap! - neki mu je program izbacio tu definiciju kao dijagnozu. Doktor me onda još malo podjebavao da bih se trebao više kretati i manje jesti, a na moju primjedbu da ne jedem puno i da uistinu ne vidim kako bih to još mogao smanjiti, spomenuo je da su ljudi u Auschwitzu ipak nekako uspijevali i manje jesti i mršaviti, te da se to očito ipak može... Uznemirila me ta slika jadnih logoraša, te sam si doma na brzinu da se smirim zveknuo malo friškog kruha sa sirom i nekoliko Milky Waya, da ne čekam gladan na pizzu za večeru. Ipak sam odlučio malo pripaziti, pa danas neću piti pivu, umjesto toga sam si kupio dvolitrenku Coca Cole i već maznuo oko pola.

Dakako, zapravo nisam uopće išao doktoru ni zbog čega gore navedenog, nego zato što mi je nestalo onih kapsula za smanjenje želučane kiseline koje pijem, jer ako ih ne pijem, ubijaju me takve žgaravice da od njih doslovce ne mogu spavati. Trebao bih i na gastroskopiju zbog toga. A kad sam već bio kod doktora, dao mi je i još dvije kutije onih tableta za sniženje tlaka koje pijem ujutro. Onih drugih, večernjih još imam... Otišao sam u apoteku uzeti sve te ljekarije i sjetio se da nemam doma ni osnovnih potrepština, te usput upiknuo još i aspirine, andole i voltarene rapid, nek se nađe. Na kraju je, dakako, ispalo da sve skupa dođe 215 kuna, više no što sam imao kod sebe, pa sam morao platiti karticom. Bemmusve, kako su skupi ti lijekovi! Fakat čovjeku više ni dvije plaće nisu dovoljne! No neka, lako je za pare, najvažnije je da sam ja zdrav. Da kucnem u drvo...

- 09:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Havana Moon

Mnogo godina kasnije, pred ispisanim čekom, Carlos Santana se sjetio dana kad je njegov otac pjevao serenadu majci pod prozorom. Najpoznatiji, vrlo moguće i najbolji latino glazbenik na svijetu u jeku je eksplozije popularnosti žanra dobio podršku diskografske kuće, slavne suradnike, mnogo novca, promociju i sve što treba da najnoviji album postane svjetski hit. Logično je da se Arista toga sjetila, još logičnije da je Carlos to prihvatio. U zadnjih sedam godina zaradio je, vjerujem, više no za čitavog života dotada. Zaslužio je. No, pritom je izgubio neke sitnice, poput veselja sviranja i glazbe same. "Komercijalna" faza Santanine karijere nezanimljiva je i topi se u osrednjosti, no možemo je oprostiti nekome tko je prije toga tolike godine stvarao sjajnu i - koliko to mogu prosuditi - iskrenu glazbu.

Santana je zarana postao brand, koji je označavao određen tip glazbe. Zvuči bizarno, ali Carlos Santana je u nekoliko navrata, kada je poželio snimiti glazbu drukčiju od one kakva mu je donijela popularnost, morao bježati od branda koji je sam stvorio, i snimati solo albume, čak i kad bi ga na njima pratili glazbenici iz matične grupe. Jedan od tih albuma, "Havana Moon" iz 1983. ni po čemu nije ušao u glazbenu povijest, prodao se solidno, ali nećete naći da ga itko navodi kao uzor, najdraži album, ne pišu se panegirici, nije na listama najboljih albuma, nema klubove fanatičnih poklonika... Ukratko, mali je to i beznačajan album, fusnota u bogatoj Santaninoj karijeri.

I, dakako, jedna od onih desetak ploča koje bih ponio na pusti otok, u ludoj pretpostavci da ću ondje naći kakav gramofon.

S lakoćom bih ostavio "Sgt. Pepper", iako sam odrastao na njemu, sve Dylanove albume (osim, možda, "John Wesley Hardinga"), Stonese, Pistolse, Nirvane, Sinatre, Bachove, Mozarte, Elvise... A ovaj bih mali, zaboravljeni album uzeo. Nemam logičkog opravdanja, rekao bih. Čak ni emocionalnog: niti sam kupio taj album, niti imam ikakvu osobnu priču vezanu za njega. Jedino čime me pridobio jest glazba. "There's only good music and bad music" izjava je Dukea Ellingtona, koju Carlos citira na unutarnjem omotu, a ni meni nije strano spomenuti je.

Jednostavne rock and roll poskočice u stilu kasnih pedesetih smjenjuju se s prpošnim instrumentalima, a u velikom finalu ulijeću country i mariachi. Znam, zvuči kao opis Gustafa, opet riječi zakazuju... Ne mogu se opisati emocije, pozitivne isključivo, koje u meni izazivaju instrumentali "Lightnin'" (posvećena Lightnin' Hopkinsu) i "Mudbone" (Johnu Lee Hookeru), ili pak jam session s Booker T. Jonesom "One With You", ključno mjesto albuma. Posljednju na A strani i razmjerno neupečatljivu, dugo je nisam ni zamjećivao, dok najednom nisam shvatio da je podsvjesno baš ona to što me najviše podigne za svakog entog preslušavanja albuma, čineći me veselim, sretnim što živim i volim (glazbu). Niska se bisera nastavlja na B strani, gdje preskačem nekoliko prekrasnih pjesama dostojnih pojedinačnih postova na blogu, samo da se dotaknem naslovne. Ne, nije bolja od Chuck Berryevog originala. Tu je negdje s njim. A "Havana Moon" lakoćom ulazi u top 5 svega što je stari Chuck ikada napisao. Tekstom vjerojatno i na broj 1. Treba li više reći?

Preslušavši sve, osim zadnje dvije pjesme, došli bismo do zaključka da je album stilski razmjerno ujednačen, no upravo one, bijući posve drukčije, a savršeno uklopljene, udaraju završni glanc i raketiraju ovaj album u kofer za pusti otok. "They All Went To Mexico" je, uvjetno, hit - svakih godinu-dvije čujem je na radiju. Pjeva je Willie Nelson, a na omotu Santana zahvaljuje suradnicima koji su mu ukazali na tu pjesmu zato što mu je omogućila da upozna Nelsona, kao i zato što ga je otvorila prema ljepoti country glazbe (mogu samo reći: šteta što nije došlo do produbljivanja tog interesa za country ili, daj Bože, zajedničkog albuma s Nelsonom). Neočekivano, u "31 pjesmi" se Nick Hornby dotiče jednog kratkog Santaninog sola u ovoj pjesmi i proglašava ga savršenim. Što i jest, kao i sve ostalo u njoj.

I onda, finale. "Vereda Tropical". Vođa grupe Santana na solo albumu, izdanom pod "Carlos Santana", uopće ne svira, kao ni nitko od suradnika iz ranijih numera na albumu. Svira i pjeva njegov otac, Jose Santana, sa svojom ekipom mariachia. (Ovdje moram OT spomenuti prekrasnu minijaturu "Grandma's Theme" Johna Mellencampa, u kojoj je nasnimio nekoliko tonova na gitari preko vokala vlastite bake. Patetika? Jebiga, kod mene pali.) Na omotu Santana piše kako bi, dok je bio klinac, ekipa s violinama znala oko 3 ili 4 ujutro doći u naselje i izvoditi serenade pod prozorima. Kad bi došli pod prozor njegove majke i kada bi čula očev glas, uvijek bi se rasplakala. Što je učinila i kada je čula ovu snimku. A nisam nimalo siguran da i meni nije poneka suza potekla tijekom ovih dvadesetak godina nerijetkog slušanja iste.

Znam još dvojicu ljudi koji obožavaju ovaj album koliko i ja, jedan će komentirati ovdje, drugi je moj brat koji je tu ploču i kupio. Preslušavam je, eto, već drugi puta večeras i ostajem fasciniran koliko mi je lijepa, draga, dobra, sjajna, svježa i nova i dan danas. Zamišljam pijanog Kubanca koji gleda brod s ljubavlju njegovog života kako zauvijek odlazi i pita se što je zajebao, dok mjesec sućutno svjetli nad havanskom lukom. Planktoni svjetlucaju u moru, nema vjetra, miris duhana koji se suši tek u ljenkastim tragovima dopire iz obližnje tvornice. Žamor ribara koji se vraćaju iz noćnog lova polako se primiče s pučine. Doskora će svanuti.

- 08:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 14.02.2006.

Teme o kojima sam želio pisati blog zadnjih dana, ali nisam stigao

1. Prorokove karikature - s akcentom na moju tezu, iznesenu na sastanku Društva prijatelja piva i potkrijepljenu onamo donešenim sixpackom Carlsberga, kako pijenjem danskog piva stojimo na braniku zapadne civilizacije. Svaki izgovor za pivu je dobar. Želio sam reći i da smatram objavljivanje karikatura izvorno glupim, pogrešnim i nepotrebnim potezom, no nakon pretjerane reakcije islamskog svijeta, objavljivanje u drugim medijima neophodnim i potrebnim kao znak potpore osnovnim vrijednostima našeg kulturnog kruga. Dakako, ideali su jedno, a realnost drugo, te ću pregristi jezik u (nažalost vrlo mogućem) slučaju, npr. pokolja naših radnika u Siriji ili Alžiru. U kojem slučaju Pukanićev potez neću više moći smatrati opravdanim. No, sada mogu samo držati palčeve da sam u krivu, da sam paranoični pesimist i da se takvo što neće ni u ludilu zbiti.

2. Valentinovo - s akcentom na to da za pokojne države, dok sam još običavao petljati s kakvom žemskadijom, nitko nije znao što to Valentinovo jest: isprazni, kapitalističko-konzumeristički blagdan stvoren samo zato da bi se i u mrtvoj sezoni natjeralo ljude da se bez veze mahnito istroše.

3. Tehnički muzej - u subotu sam sa Citroen klubom pohodio ovu instituciju, nakon tko zna koliko godina, i ostao zaprepašten čega sve ima ondje, a što sam zaboravio, čega nije još bilo ili me naprosto nije zanimalo nekih davnih dana. Uistinu, trebao bi čovjek barem svake 2-3 godine iznova obići sve muzeje u vlastitom gradu - nešto čega se obično sjetimo tek na putovanjima. Fakat, organizirajmo, čim malo zatopli, akciju "svaki vikend jedan muzej" - u društvu je ljepše i zanimljivije, ponekad i jeftinije. Ima li tkogod zainteresiran?

4. Utjecaj vožnje kabrioleta na psihu sredovječnog muškarca - ovo možda i napišem, još ću se nekoliko dana guštati u vožnji pod zatvorenim krovom, ali sa saznanjem da bih ga, želim li to i kada bi bilo toplije, mogao i spustiti. Zasada odolijevam sirenskom zovu pravljenja važnim - u prva sam se dva dana samo jednom provezao preko glavnog samoborskog trga i niti jednom pored srednje škole... :)
Edit: Želio sam ovo postati prije nekoliko sati, ali server nije radio. U međuvremenu sam se provezao i kraj srednje škole, ali, časna pionirska, to mi je najbrži put do doma kad krećem iz centra Samobora...

- 20:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2006.

Blogov kolac

Baš sam se priupitao što nekome tko greškom svrati na moj blog, u onih par sekundi prije no što zgrožen pobjegne, mogu značiti sva ona čudna imena na koje dajem linkove ondje lijevo. Gospodu Bloga, Monitora i Foruma neću komentirati, jebo ih nisam sam ni izlinkao, ali, evo ukratko, nikakvim posebno znakovitim redom, što meni znače te sveze. Pa eto, pribijte me na blogov kolac, ali ja redovno čitam blogovlje ovih ljudi:

Ni Sabor ni Reichstag nego Parliament - Moj budući vodič po Oktoberfestu. Bilo da komentira glazbu, bilo da piše prekrasne, intimističke minijature o predratnom Sarajevu i ratu, isplati ga se pažljivo čitati, nešto se uvijek nauči. Nisam ga (još) imao zadovoljstvo osobno upoznati, ali doći će i to kad tad na red. Iako će malo tko razumjeti, moram ovdje citirati Perišića, jer je njegov opis jednog sporednog lika nešto što me snažno asocira na Parliamenta: Vidim, stara škola. Uopće ne skakuće.

Aparatczyk pogodi - Moj bivši i budući vozač na Planicu. Kad mi se onomad nije raspuknuo mjehur, dok smo dvakrat obišli ljubljanski Okrog tražeći izlaz za Kranj i potom prvo počivališče, valjda nikada ni neće... Čovjek koji uspijeva iz naizgled i uistinu suhoparnog birokratskog života izvući zanimljive teme, a kako stoje stvari čini se i prirodnim nasljednikom moje kolumne u Kliku, jednog dana, pokleknem li pred naletom pohotljivih udavača.

Hiperborealni vjetropir - Moj nekadašnji vodič po Susku (ne ponovilo se!) i budući po Kini. Čovjek otišo u Wuhan i, umjesto da ovdje traži posao u struci i guta ono što ni pas s maslom ne bi pojeo, sad ondje prtlja po ribljim genima, sprema magisterij, doktorat, klimakterij i celibat i jede pse s maslom. Otkrilo se da ima onaj rijedak dar koji čini najbolje putopisce - u njega nećete naći opise Kineskog zida i turističkih pizdarija, nego otkriti stvaran život u Kini.

Kretzy revolucionarka - Moja buduća suputnica na nekim utrkama formule 1. Trebali smo se upoznati, no to je propalo iz dva objektivna razloga: ja volim kasniti, ona ne voli čekati. Koliko sam shvatio, kada joj dobro ide na životnom, pogotovo emocionalnom planu, ne piše blog i rijetko je na forumu, a kad joj nije tako dobro onda stalno visi online. Zadnje vrijeme rijetko piše, što mi je drago - isključivo iz navedenog razloga, dakako.

JoBanana republika - Moj vozač u Zagorje i, ondje, compadre u riganju. S tim da je njegovo bilo kulturnije i manje pogubno po kućanstvo, a moje preciznije i umjetnički dojmljivije. Ako je istina da jedna slika vrijedi kao tisuću riječi, onda ima iznimno rječit blog. Što ne znači da ne bi mogao ipak tu i tamo i pridodati kakav novi autoportretić na njega.

Ribafish, tata mata za reklamu, zemljopis i očinstvo - Moj vodič po pivskom i novinskom svijetu. Njega ne treba tjerati da piše, ima ga počesto i u obilnim količinama s novim avanturama, koje su iz teksta u tekst sve zabavnije i intrigantnije. Neodgovoran u izboru kumova, ti više brinu kako da ga odvuku od Roka i zapiju se s tatom, nego o kumčetu. Svi smo zahvalni na izumu mobitela, jer sad vidi tko ga zove, pa se više ne javlja s onim nadrkanim "Pronto!?" Što još reći o njemu, a da već ne znate iz njegovog bloga i medijskih nastupa (uključujući i jedan krajnje neuspješan zajedno sa mnom)? Možda samo "Total alarm!"

Von Smile, probisvijet u boci - Moj suputnik na previše mjesta da bih ih sad spominjao. Prvo iziritira ne napisavši ništa na blogu po nekoliko tjedana, pa onda osupne tako dobrim tekstom da mu sve oprostiš. Autor barem polovice od stotinjak najboljih fora koje sam čuo u životu. Protagonist barem polovice najsmješnijih nespretnosti i gafova koje sam vidio u životu. Jedinstven - trebalo nam je oko pola sekunde da ga prepoznamo s 500 m udaljenosti u samoborskoj vojarni, među nekoliko tisuća ljudi u jednakim, maskirnim uniformama.

Liberty Bell, Jaglenčeva sestrica - Moja suputnica na putu do Calexica. Ključni dokaz da je Boško Obradović bio u krivu - sklapanje prijateljstava putem kućnog kompjutera sjajna je stvar. Možda najneposrednija, najotvorenija i najmanje proračunata u tome što će napisati na blogu - njen je uistinu gotovo klasični, iskreni dnevnik. Razumljivo: većina nas ostalih smo na ovaj ili onaj način povezani s novinarstvom i kroz svoje postove "prodajemo" neku sliku o nama, o liku i djelu kakvim ga želimo predstaviti. Ona ne. I zbog toga me njeni postovi možda i najviše vesele.

- 19:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.02.2006.

Vukovi u miru, sami

Šumarak, daleko od svega, a pogotovo od ljudi. Porodica vukova na okupu, stari vuk toča bolne stražnje šape u žutom, okrhnutom plastičnom lavoru. Mama vučica s naočalama na njušci štrika šarene, plavičasto sive džempere podmlatku, dok mali vučići slažu legiće i povremeno se, ne preglasno, prepiru koji ide kamo. U sredini proplanka, među njima, gori lagana vatica, nije još ciča zima. Ranovečernje se zvijezde pomaljaju na još bljedunjavom istočnom nebu. Sve je tiho, jedino vučica dok štrika polako i tiho popijeva neku sjetnu melodiju, tu i tamo prekinutu kratkotrajnom svađom juniora oko konstrukcije legića. Mir se spustio na svijet.

- 22:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.02.2006.

O Sloveniji i Slovencima (a još više o nama)

Već, evo, više od dva desetljeća živim u Samoboru, svega nekoliko kilometara od slovenske granice. Pa iako život na granici u ovom slučaju uistinu nikada nije bio opasan i tvrd, ipak sa sobom donosi i neke specifičnosti. Recimo, mnogo prije Pervana, Piranskog zaljeva i Svete Gere naučen sam da je određena doza netrpeljivosti prema Slovencima ovdje prirodno okruženje. Tako je valjda svuda u graničnim područjima, gdje god postojimo "mi" i "oni" navuče se neka dubinska netrpeljivost, da ne kažem mržnja. Strah od različitog oduvijek je jedan od dominantnih poriva ljudskih bića, a potenciran je bliskošću. Ne plašimo se Portugalaca ili Moldavaca, jer smo daleko od njih i ni u čemu ih ne doživljavamo kao izravnu prijetnju. Slovenci su ovdje i to jesu, ako ne u stvarnosti a ono u našim glavama.

Kada se devedesetih počelo razvijati to zahlađenje hrvatsko-slovenskih odnosa (koji su na samom početku secesije i rata bili odlični u svakom pogledu), normalno sam to prihvatio: priče starijih o tome kako kad u Sloveniji pitaš za smjer trebaš otići u kontra pravcu od pokazanog, jer će te svatko pokušati zajebati, naišle su na plodno tlo. I, na neki način, postao sam tipični slovenofobni Hrvat, koji smatra da nas oni žele kolonizirati, izruguje se "minijaturnoj" državi i, općenito, Sloveniju smatra izbljuvkom svijeta. Volio sam slušati Lačni Franz i čitati Dragu Jančara, no to se opravdavalo tezom da je "Maribor ipak nešto drugo, kulturan grad, sličan Zagrebu".

A onda sam najednom, prije nekoliko godina, doživio prosvjetljenje. Shvatio sam da mi je praktički svaki puta kada sam u Sloveniji lijepo, da su svi pristojni i ljubazni prema meni, da su Slovenci koje sam upoznao mahom simpatični i zanimljivi, a Slovenke u prosjeku neočekivano zgodne. Hodočašće na Planicu uvijek je jedan od highlighta godine, mjesto i događaj na kojem se sjajno osjećam. U Ljubljanu odem nekoliko puta godišnje, mahom poslovno, i dojmovi su obično odlični - nisam uspio provesti neko duže vrijeme ondje, istražiti noćni život, ali volio bih. Ovaj dio odmah iza granice, Mokrice, Brežice, Kostanjevica, zapravo mi je isto simpatičan. Ok, prirodi se ne divim - pejzaži su mi od ulaska u Sloveniju pa čitavim putem kroz nju, gotovo do Planice same, mahom bezlični ili ružni - ali opet, što zapravo znam o tome, osim pogleda s glavne ceste? Koji ni u nas nije baš najbajniji.

Kada iz nekog razloga ne bih mogao ili smjeo živjeti u Hrvatskoj, ne bih otišao daleko. Iako su mi se godinama Francuska i Italija nametale kao logičan izbor, sve sam više dojma da bih u takvom slučaju prvo ozbiljno razmislio o Sloveniji. Draga mi je ta zemlja i ugodno se osjećam ondje. Jedino što na Planici ne navijam za njihove skakače, nego za Fince i Japance... Ali sve u svemu, i opet sam kontra hrvatskog javnog mnijenja, čini se. Kao i obično.

- 12:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>