Zdenkov kulturni kombi

petak, 27.01.2006.

Obojeni program


U čudnovatom svijetu bizarnosti od kojih se sastoji život (što bi frend rekao "Čudni su putevi Gospodnji, ali naši bogme nisu".) jučer sam se našao na koncertu novosadskog Obojenog programa. Umah nakon što sam na blogu obznanio pjesmu kojom sam proglasio da sam "farbenblind"... Što se pokazalo netočnim, pošto mi je na koncertu bilo sjajno. Doduše, koliko ime odgovara konceptu, ostaje upitno - sviđa mi se autoironija stagea na čijoj je stražnjoj strani velika crna pozadina, na kojoj je jednostavnim bijelim slovima napisano "Obojeni program". Zakon.

Za one koji, poput mene do prije nekoliko dana, za ovaj bend znaju u najboljem slučaju po imenu, evo kratkog opisa njihovog vizualnog i auditivnog dojma. Pjevač-vođa benda je kepec s unjkavim glasom (frapantno nalik Ripperovom) koji ne može zapamtiti vlastite tekstove, pa ih je zapisao u tekicu (pisaćim strojem) i čita ih odande. Zgođušna pjevačica (kraj njega se čini prilično visokom) nema problema s pamćenjem svojih dijelova, kao ni s pjevanjem, sjajno nadopunjuje njegove manjkavosti i pjevajući neke refrene zajedno s njim smanjuje monotoniju do koje bi, neminovno, došlo da njegov slabašni glas mora iznijeti čitav koncert. Prednost je čitave priče što je Kebra svjestan svojih nedostataka te su vokalne dionice zapravo pretvorene u strukturalni dio glazbe, vokali se tretiraju kao instrumenti, koji služe otprilike istoj svetoj svrsi kao i četvorica instrumentalista iza (koje neću zasebno komentirati, osim pohvale da djeluju kao sjajna cjelina) i semplovi: frenetičnom ritmu.

Prije nekoliko godina jedan je dio ljudi s kojima se družim zabrijao na eksperimente s nekim ne baš legalnim supstancama, i pritom su kao zvučnu podlogu za izmijenjena stanja odabrali, dakako, kao i gotovo svi ostali - techno. Nemam ništa protiv te vrste glazbe, određene stvari i sam znam poslušati, ali smetala me opća ispraznost glazbe koju su oni tada puštali, te sam odlučio intervenirati. Zaključio sam da im u tom stanju treba isključivo frenetični ritam i snimio znamenitu kompilaciju nazvanu "Kazeta za drogiranje". Gore sam nasnimio prvi album Tom Tom Cluba, nešto ranog Santane, puno sambe, neke brze stvari Tangerine Dream, Autobahn... i kazeta je, dakako, postala hit. Dok su brijali na eksanje (što nasreću nije dugo potrajalo) slušali su više-manje samo nju. Uz frenetičan ritam, nudila im je i glazbu. Obojeni program, pogotovo u koncertnoj varijanti, mogao bih komotno uključiti na takvu kompilaciju. Jedan je to od najritmičnijih bendova koje sam čuo, samo mrtav čovjek ne bi počeo mrdati guzicom kad ih čuje. Pa čak i kada, kao u mojem slučaju, zbog dimenzija iste amplitude tog mrdanja počnu ozbiljno ugrožavati one uokolo...

Ono što me ponajviše fasciniralo vezano za ovaj bend jest činjenica da sam ih tek sada otkrio, odnosno da su mi petnaestak godina uspjeli promicati. Razloge nije teško determinirati - prva je ploča objavljena neposredno prije rata, u doba kad sam ionako bio razočaran domaćom produkcijom i ne pretjerano zainteresiran za nove bendove (živeći u uvjerenju da je yu glazba više-manje propala po samozapaljenju i imploziji novog vala). Rat je pokidao sve veze i nisam imao priliku čuti čitavu jednu, zapravo čak nekoliko generacija srpskih bendova, iako sam imena registrirao iz časopisa. Te su mi, po svršetku rata i normalizaciji odnosa, ti bendovi ostali u ladici "ni vrit ni mimo". Neko prešutno uvjerenje, da su tako dobri već bih ih čuo i oduševio se, ovako, pošto nisam, mora da su drugoligaši.

Nisu. Nipošto. Nikakvi drugoligaši. Obojeni program je velik, sjajan bend. Sjeban vremenima i medijskom izolacijom, jamačno. Ali bend koji je zaslužio mnogo jači status od onog koji ima. Ne bunim se, u Močvari je bilo ljudi taman toliko da publika bude ok, a da se ne moramo gurati i gužvati. Mogu razumjeti da se dijelu ljudi ne sviđaju zbog neke prigušene, gotovo tipično novosadske hermetičnosti, odbijanja isticanja vokala i poruka u prvi plan, ili naprosto zbog asocijacija na Pipse... Ali Kebra je ono što Ripper nikada nije bio i neće biti. Nepretenciozan. I glazbenik. Iako objavljuje svoju poeziju u knjigama i ne svira... Paradoksalno, dakako. Znam da postoje ljubitelji njegovih tekstova, ali on ih uistinu ne nameće, nego čini vezivnim tkivom glazbe. Ako poruke i ideje i postoje, nisu nametnuta. A i poruka koju zajedno čine naslovi njihovih albuma, N-O-V-I-S-A-D, lijepa je i jednostavna. Ne možeš to ne voljeti.

- 10:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 25.01.2006.

Farbenblind

Bio sam još pupoljak mirisnoga cvijeta
Bio sam tek novodošlo uljepšanje svijeta
Bio sam tek na početku životne staze
Kada spazih Karbofiks na stolu onkraj vaze

Zarana sam počeo
Udisati ljepilo
Zarana me maloga
Uhvatilo sljepilo

Ich bin farbenblind
O-HO wunderkind

- - - - -

Naknadni dodatak za pojašnjavanje izrečenih nejasnoća.

Pošto se već dvaput spominje, a i Pklat je pobrkao, evo da objavim javnosti i prvu pjesmu o Didiju, iako mi se ne da objašnjavati neka imena (stvarni likovi iz naše bogate porodične povijesti) i detalje:

Didi svi

Kad sam bio mali ja
Iskleso me Fidija
A sada naš susjed Štef
Kleše bistu Didija

Didi ja
Didi ti
Didi Didi
Didi svi

Jetrica za Maoa
Donosila Lidija
A danas krvavice
Žunka za Didija

Didi ja
Didi ti
Didi Didi
Didi svi

- 23:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.01.2006.

Ubuđali putokazi


Daklem, čovjek uistinu na putovanjima kojekamo dospije i štošta vidi. Baš sam u nekom naletu nostalgije kopao po slikama i skužio da posjedujem neobičnu sklonost slikanju putokaza, imena ulica, prometnih znakova... Ukratko svih onih stvari koje nam određuju orijentaciju u prostoru prigodom putovanja, a koje vozeći ili kao suvozač asistirajući vozaču gotovo uvijek nepogrešivo profulam. Centuriona ste već vidjeli, evo još nekih favorita.

Nikada ne znaš kamo će te put nanijeti... mene je, eto, doveo i do Filipina. Dokumentirano. Doduše, nisam siguran da bi Corazon Aquino ili onaj Estrada (gomila govana, prikladno ime za predsjednika) prepoznali krajolik, ali slika ne laže, ako već ja to činim.



E ovdje mi je uvijek bilo lijepo... Hmmm, ili je možda bolje da taj detalj ne spominjem, s obzirom na natpis na tabli? Ma vraga, odsutni pogledi, i moj i Ribafishev (link lijevo) sve govore: alkohol caruje, a tko klade valja, sam si je kriv. Tekućina u ruci je crni Gösser, superlativ u jednom od boljih reklamnih slogana ikada, propisno ohlađen. I fin. Snimljeno par stotina metara od frendove kućice iz snova, od koje imam ključ. Kad proljepša vrijeme, eto mene ponovo onamo. Da se oporavim, ako sam inače u kurcu, odlazim na odmor u... ma znate i sami čitati. Bizarno.



I za kraj, trijumf minimalizma: ime ulice u Novalji. Može li bolje?



Jedini je problem što su sve ove slike ubuđale, već mjesecima stare, a meni se opet putuje. Ove godine planiram koješta, hoće li biti vremena i novca, vidjet ćemo. Trebao bih se maknuti s ovog mršavog kontinenta, i to čak dvaput, malo do Esada, malo do Kine. U planu je i poneko buđenje Pešta, Sloveniju ni ne računam, možda i neka tura po Njemačkoj, a nadam se i ponekom hrvatskom gradu u kojem nisam nikada bio - Osijek se čini najizvjesnijim. Ništa, čim uleti neki testni auto puštam si Hanka Williamsa (a može i Clothesline Revival obradu), Ramblin' Man - i idemo!

- 15:45 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 20.01.2006.

Konflikt

Kad se čovjek osjeća kao da nema kaj novoga za reći, onda se lukavo posegne u stare zalihe postadolescentskih rimovanih pjesmuljaka i sveudilj zagnjavi prorijeđene štovatelje ovog bloga nekim od njih. Pa evo jednog takvog...

KONFLIKT


Ja živim u gradu gdje nema dobrote,
Gdje istina je kurva bez imalo ljepote,
Ja živim u luci, na suhome doku,
Uz isušeno more, s jedrima u oku.

A i ti si tu.
Sve je to tako jer si ti tu.

Ja živim u gradu gdje nema dobrote,
Gdje mačiće dave čim se okote;
Ne znam za čime, no žudim za nečim,
A ti si uvijek tu, tu da me spriječiš.

Konflikt
Je način mog života s tobom,
Gdje svaki dan se nešto ružno dogodi.
Konflikt
Jer nikad nisam čito Nikad robom
I sad me zato svaki metak pogodi.

Ja živim na ulici kojom vlada jeza,
Dečki su grdi, njih nitko ne zeza,
Cure su lake, žene su teške,
Svaka je ljubav samo trenutak greške.

A i ti si tu.
Sve je to tako jer si ti tu.

Ja živim u dvorcu sa šupljim krovom,
Sa srušenim kulama i praznim rovom;
Ne znam za čime, no žudim za nečim,
A ti si uvijek tu, tu da me spriječiš.

Konflikt
Je način mog života s tobom,
Gdje svaki dan se nešto ružno dogodi.
Konflikt
Jer nikad nisam čito Nikad robom
I sad me zato svaki metak pogodi.

- 15:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2006.

Izljev sreće u pola četiri ujutro

UUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUuuuuuuuuuuuuuhhhhhhhhhhhhhuuuuuuuuuuuuuuuuuu!
Aj gat maj hed čekd baj a džambo džet...

Bluriram od sreće jerbo sam napokon, sa samo deset dana, uspio dovršiti posao koji me posve okupirao, ko Talijanci Trst il Švabe Sudete.

(dobro, imam još neka dotjerivanja, ali poslao sam tekst naručitelju. 174 stranice. Ko da sam knjigu napiso.)

Daliznašaliznašštoje sreća, pjevušim i Dragu Mlinarca.
Baš sam dobre volje.
Išao bih negdje pit, da ne moram za cca 3 i po sata na poso.
Te mi je bolje da umjesto toga zviznem neki spavanac.

I tako i bi.

- 03:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.01.2006.

Creski rebus

Tek toliko da nekaj i napišem...

- 15:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 10.01.2006.

Krik ranjenog zmaja

KRIK RANJENOG ZMAJA
(napisano cca 1993.)

Često smo išli do Tomijevog drveta.

Čak i prije no što smo sreli Tomija stizali bismo tamo najmanje dva do tri puta tjedno u našim igrama. Kao da nas je nešto privlačilo tom skrivenom kutku; drvo je osamljeno stršalo uvis u jednoj zavali, velikom stijenom odijeljenoj od grada. Na drugoj strani zavale počinjala je šuma u koju se nismo usuđivali ulaziti: preduboko u nama bilo je usađeno sjećanje na Tomija, dječaka koji je otišao u šumu prije dvije godine… Nikada se nije vratio. Tomi je bio stariji od nas. Moj tata kaže kako bi imao već deset godina da ga nije pojeo strašni šumski zmaj. Za koga on mene drži? Zar šumski zmajevi da su strašna bića? Tata se ophodi sa mnom kao da sam mali dečko, a ja ipak imam već šest godina.

Bilo je to prije četiri tjedna. Spustili smo se niz stijenu, nas petero: Rudi, Robi, Dijana, Kristina i ja, te došli do drva. Igrali smo se i dobro se zabavljali. Već smo prilično dugo bili tamo, kada se dogodilo: odnekud je počeo dolaziti zvuk. Snažan i opor, zvuk neljudskih, teških koraka. Ukipili smo se i stajali, ne shvaćajući kako nam se taj zvuk zapravo približava, sve dok nije postao nepodnošljivo jak. Pokrili smo uši rukama.

Iščekivanje je trajalo gotovo cijelu vječnost, ako se vječnost mjeri u sekundama. Naposlijetku, iz šume iziđe zmaj. Veoma visok, skoro kao drvo, pokriven zelenocrnim ljuskama, ostavljao je za sobom dugačku crvenu brazdu repom kojeg je vukao po zemlji. No najdublji su dojam ipak ostavljala njegova dva vatrenonarančasta oka, dva bolno vatrenonarančasta oka. U njih se nije moglo gledati; bila su to dva sunca. Ipak, u trenutku prije no što sam zatvorio oči, prepoznao sam ga…

Zmaj je stao. Nije više bilo one bolne grmljavine njegovih koraka. Spoznavši to, otvorio sam oči, pazeći da ne podignem pogled i susretnem njegove. Ispod drveta ležali su Robi i Kristina. Zagrljeni. Nasmijah se: strah otkriva istinu. Zatim sam potražio Dijanu. Otkrio sam je u vlastitom zagrljaju. Malo podalje, Robi je nesuvislo plakao, glave zagnjurene u zemlju. Shvaćao sam ga – on je najmlađi od nas i prirodno je da se boji. Još je samo mamina maza…

Zatim sam skrenuo pogled na zmaja. Bio je stvarno ogroman, nekako lijep u svojoj ružnoći, skladan u svojoj neskladnosti… Zavolio sam ga. Ohrabren, pogledao sam mu u oči: sad su bile kristalno zelene, još su uvijek blještale, ali već se moglo gledati u njih.
- Pogledajte ga! – povikao sam – Vratio se!
Istrgnuo sam se iz Dijaninog zagrljaja, potrčao prema zmaju, gledajući ga u oči i dozivajući po imenu. Zaustavio sam se pred njegovim prednjim nogama i, gledajući ga, uzdignute glave, zapitao:
- Jesi li to ti, Tomi?
Zmaj me nijemo gledao.
- Tomi! Reci nešto, Tomi.
Zmaj podiže vrat i zatvori oči. Iz širom razjapljenih čeljusti otme se moćan krik, krik kakav smo ponekad čuli tijekom noći, u naselju. Obično bi nas tada roditelji umirivali i govorili kako smo samo ružno sanjali. Ali sada… krik je bio ovdje, uz nas, i nije uopće bio ružan. Nimalo.
- Brroaugh!

Ozarena lica podigao sam se sa poda i pogledao svoje drugove: buljili su u Tomija, zapanjeni. Samo je Robi plakao.
- On je.

Glupo je imati zmaja za prijatelja. Pokušali smo ga uvući u naše igre, no on je i dalje samo mirno sjedio na rubu šume, ne reagirajući. Samo su mu se oči krijesile u svim bojama koje možeš zamisliti: pratio nas je. Već je lagano padao mrak i krenuli smo prema gradu.
- Moramo ići, Tomi.
Nije odgovorio. Uspinjući se stazom po stijeni, često smo se okretali: dva su sjajna oka uvijek blještala u daljini, mijenjajući boje. Kada smo zašli za vrh, čuli smo tutnjavu iza sebe i jedno otužno:
- Brroaugh!

Sutradan Robi nije želio ići s nama. Mamina maza, to ti je… A Tomi ionako nije došao. Iduća dva dana je dolazio, pa opet nije, pa… Kako kada, ali ipak je često bio s nama. Nisu ga privlačile naše igre: uvijek je samo stajao na onom istom mjestu i gledao nas. Bio sam uvjeren da razumije sve što radimo pa mi nije bilo jasno zašto se ne priključi, ali to je bila njegova stvar. On nam je ipak bio dobar drug.

Starijima nismo ništa govorili, razumije se. ismijavali bi nas, a ako bi odrasli načuli nešto o Tomiju, zacijelo bi nam prije ili poslije zabranili da idemo do drveta. Oni su, baš kao što je rekao i moj tata, svi mislili kako su zmajevi ružna i opaka stvorenja. Tomi je bio naš i samo naš.

Smislili smo novu igru. Natjecali smo se tko će od nas bolje imitirati Tomija. Po cijele dane naseljem i zavalom odjekivalo je:
- Brroaugh!
Nikada, međutim, nismo uspjeli vjerno reproducirati Tomijev glas, ma koliko se trudili. Kao da naše glasnice jednostavno još nisu bile stvorene za to…

I sve je išlo tako lijepo do danas…

Igrali smo se preskakanja Tomijevog repa u parovima. Ja i Dijana, Rudi i Kristina… Tomi je morao dobrano iskrenuti glavu unatrag da nas uopće vidi. Odjednom, začusmo da nas netko doziva. Kod drveta su stajali Robi i Sofija.

Ne volimo Sofiju. Ona ima devet godina i pravi se važna jer joj je mama učiteljica. Stoga smo se neugodno iznenadili vidjevši je. Tomi je žmirkao očima.
- Što ti radiš ovdje? – upitah.
- Robi me je doveo da vidim zmaja.
- To je zabranjeno, Tomi je samo naš. Gubi se odavde!
Okrenuvši se Robiju, dodao sam:
- A tebe ću propisno nalemati zbog ovoga.
Koraknuo sam prema njemu s namjerom da to odmah i učinim, kadli me zaustavi oštar Sofijin udarac nogom u potkoljenicu.
- Da ga nisi dirnuo! – poviče.
Otrčali su do tvrđave koju smo sagradili kada smo se igrali rata. Neugodno. Ako imaju praćku, u prednosti su; tvrđava je puna malih, oštrih kamenčića…

Jedan mi prozuji kraj uha. Imaju praćku. Povukli smo se na sigurnu udaljenost, nas četvero. Kamenčići su se zabijali oko nas, dok smo se zlobno cerekali i plazili im jezik. Iznenada, prestadoše nas gađati.
- Aha, - rekoh – spremaju ofenzivu!
Naredio sam žustro povlačenje do vrha stijene, gdje nas ne mogu doseći praćkom. A moraju tuda proći na povratku – dakle, imamo ih. Gledali smo preko ruba i čekali da vidimo kako će se razvijati situacija.

Izašli su iz tvrđave. Tomi ih je samo gledao, nebesko plavim očima. Opazili su nas. Kristina im je isplazila jezik, a Robi uzvratio. Spremao sam se spustiti hlače i pokazati im stražnjicu, kada sam shvatio: nisu krenuli prema nama. Krenuli su prema Tomiju… Sofija je držala praćku u ruci.
- Neee! – vrisnuo sam.

Okrenula se i zlobno mi se nasmiješila. Stigli su na domet. Naciljala je i hladnokrvno ispalila kamenčić. Oštar i svijetao, činilo se da leti beskonačno dugo dok nije uletio točno u Tomijevo iznenađeno desno oko, koje se razletilo uz jak prasak, poput petarde. Iz njega je počela curiti nekakva gusta zelenkasta tekućina, dok je drugo oko počelo sijevati, sve tamnije i tamnije, poprimivši naposlijetku zagasitocrvenu boju. Razjapio je čeljusti i iz njih se prolomio krik, jači no ikada prije, krik ranjenog zmaja.
- BRROAUGH!
Okrenuo se i, uz strahovit tutanj, brže no ikada odgegao se u šumu. Za njegovim repom ostala je samo izlomljena crvena brazda…

Nas četvero ostali smo nijemo stajati na vrhu stijene, gledajući tu brazdu, gledajući u nepreglednu ljubičastu šumu koja se sterala dalje no što oko može vidjeti. Robi i Sofija su se oprezno uzverali do nas.
- Kurvo! – rekao sam.
Sofija mi isplazi jezik.

Večeras nisam mogao zaspati. U naselju su pogašena sva svjetla, raketodrom je prazan. Tata i mama su pred noć dugo pričali. Govorili su tiho, ali čuo sam da pričaju o ljudima koji su nestali u šumi. Navodno ih je mnogo. Spomenuli su i Tomija i razmišljao sam je li bi bilo pametno ispričati im, sada kada je sve gotovo. Ipak, zasada neću. Pustit ću ih neka mirno odspavaju. Ja to ne mogu. Skoro će zora i znam da se nešto sprema, još noćas…

Napokon, iz daljine se čuje tutanj. Postaje sve jači i bliži. Počinjem u njemu razaznavati tisuću tutnjeva stopljenih u jedan veliki. Ne i nepodnošljiv, još ne, ali ubrzo će postati. Svjetla se pale i podrhtavaju na tlu koje se sve jače i jače ljulja. Probudila se i moja sestrica, koja spava u istoj sobi sa mnom. Plače. To je dodatno opterećenje za moje uši… zavlačim glavu pod jastuk i vičem. Glasnije no ikad… I prvi puta savršeno vjerno.
- Brroaugh!!!

- 01:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 04.01.2006.

Dvije o skijaškim skokovima

S obzirom na zaostatak u poslu sve je jasnije da neću ići u Biskupske dvore gledati skokove ovog petka, pa bih, eto, to kompenzirao s malo primijenjene poezije, s dvije postarije pjesme posvećene omiljenom nam sportu:


PRIMOŽ SE PRI PADU DOČEKO NA BRADU

Konačno su jednom se i ove zime
Skupili svi oni što im znamo ime
Skupili svi oni koji nešto znače
Što u svijetu važe za dobre skakače

Sad su oni ovdje na našoj Planici
Sve bi bilo lijepo kao na nekoj slici
Da nije bilo toga nesretnoga skoka
Što skrenuo je sve s normalnoga toka

Primož se pri padu dočeko na bradu
Primož se pri padu dočeko na bradu

Srušio se kao pogođena ptica
Rukama smo svojim zakrili si lica
Ni kad je uzletio helikopter bijeli
U oči jedan drugom gledat nismo smjeli

Pratili smo dalje natjecanje tiho
Jedva tu i tamo netko bi zakiho
A oni što su morali skakat nakon njega
Skijali su preko rumenoga snijega

Primož se pri padu dočeko na bradu
Primož se pri padu dočeko na bradu


Iskreno, ova sljedeća mi je mnogo draža:

TRENUTAK ODLUKE FRANCIJA PETEKA

Imam vremena napretek
Tad pomisli Franci Petek
Poništili su cijelu prvu seriju

Mogu negdje popit votku
Ili ić zakockat stotku
Osjećam se baš kao na feriju

- 00:53 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Budalaštine. S velikim B.
    Neuspješni pokušaji duhovitosti.
    I slično

Linkovi

Moje mudrolije

  • „Pakao, to su drugi!“
    Mudraci neki vele,
    No kad bolje razmislim
    I raj je od iste fele!