Krik ranjenog zmaja
KRIK RANJENOG ZMAJA
(napisano cca 1993.)
Često smo išli do Tomijevog drveta.
Čak i prije no što smo sreli Tomija stizali bismo tamo najmanje dva do tri puta tjedno u našim igrama. Kao da nas je nešto privlačilo tom skrivenom kutku; drvo je osamljeno stršalo uvis u jednoj zavali, velikom stijenom odijeljenoj od grada. Na drugoj strani zavale počinjala je šuma u koju se nismo usuđivali ulaziti: preduboko u nama bilo je usađeno sjećanje na Tomija, dječaka koji je otišao u šumu prije dvije godine… Nikada se nije vratio. Tomi je bio stariji od nas. Moj tata kaže kako bi imao već deset godina da ga nije pojeo strašni šumski zmaj. Za koga on mene drži? Zar šumski zmajevi da su strašna bića? Tata se ophodi sa mnom kao da sam mali dečko, a ja ipak imam već šest godina.
Bilo je to prije četiri tjedna. Spustili smo se niz stijenu, nas petero: Rudi, Robi, Dijana, Kristina i ja, te došli do drva. Igrali smo se i dobro se zabavljali. Već smo prilično dugo bili tamo, kada se dogodilo: odnekud je počeo dolaziti zvuk. Snažan i opor, zvuk neljudskih, teških koraka. Ukipili smo se i stajali, ne shvaćajući kako nam se taj zvuk zapravo približava, sve dok nije postao nepodnošljivo jak. Pokrili smo uši rukama.
Iščekivanje je trajalo gotovo cijelu vječnost, ako se vječnost mjeri u sekundama. Naposlijetku, iz šume iziđe zmaj. Veoma visok, skoro kao drvo, pokriven zelenocrnim ljuskama, ostavljao je za sobom dugačku crvenu brazdu repom kojeg je vukao po zemlji. No najdublji su dojam ipak ostavljala njegova dva vatrenonarančasta oka, dva bolno vatrenonarančasta oka. U njih se nije moglo gledati; bila su to dva sunca. Ipak, u trenutku prije no što sam zatvorio oči, prepoznao sam ga…
Zmaj je stao. Nije više bilo one bolne grmljavine njegovih koraka. Spoznavši to, otvorio sam oči, pazeći da ne podignem pogled i susretnem njegove. Ispod drveta ležali su Robi i Kristina. Zagrljeni. Nasmijah se: strah otkriva istinu. Zatim sam potražio Dijanu. Otkrio sam je u vlastitom zagrljaju. Malo podalje, Robi je nesuvislo plakao, glave zagnjurene u zemlju. Shvaćao sam ga – on je najmlađi od nas i prirodno je da se boji. Još je samo mamina maza…
Zatim sam skrenuo pogled na zmaja. Bio je stvarno ogroman, nekako lijep u svojoj ružnoći, skladan u svojoj neskladnosti… Zavolio sam ga. Ohrabren, pogledao sam mu u oči: sad su bile kristalno zelene, još su uvijek blještale, ali već se moglo gledati u njih.
- Pogledajte ga! – povikao sam – Vratio se!
Istrgnuo sam se iz Dijaninog zagrljaja, potrčao prema zmaju, gledajući ga u oči i dozivajući po imenu. Zaustavio sam se pred njegovim prednjim nogama i, gledajući ga, uzdignute glave, zapitao:
- Jesi li to ti, Tomi?
Zmaj me nijemo gledao.
- Tomi! Reci nešto, Tomi.
Zmaj podiže vrat i zatvori oči. Iz širom razjapljenih čeljusti otme se moćan krik, krik kakav smo ponekad čuli tijekom noći, u naselju. Obično bi nas tada roditelji umirivali i govorili kako smo samo ružno sanjali. Ali sada… krik je bio ovdje, uz nas, i nije uopće bio ružan. Nimalo.
- Brroaugh!
Ozarena lica podigao sam se sa poda i pogledao svoje drugove: buljili su u Tomija, zapanjeni. Samo je Robi plakao.
- On je.
Glupo je imati zmaja za prijatelja. Pokušali smo ga uvući u naše igre, no on je i dalje samo mirno sjedio na rubu šume, ne reagirajući. Samo su mu se oči krijesile u svim bojama koje možeš zamisliti: pratio nas je. Već je lagano padao mrak i krenuli smo prema gradu.
- Moramo ići, Tomi.
Nije odgovorio. Uspinjući se stazom po stijeni, često smo se okretali: dva su sjajna oka uvijek blještala u daljini, mijenjajući boje. Kada smo zašli za vrh, čuli smo tutnjavu iza sebe i jedno otužno:
- Brroaugh!
Sutradan Robi nije želio ići s nama. Mamina maza, to ti je… A Tomi ionako nije došao. Iduća dva dana je dolazio, pa opet nije, pa… Kako kada, ali ipak je često bio s nama. Nisu ga privlačile naše igre: uvijek je samo stajao na onom istom mjestu i gledao nas. Bio sam uvjeren da razumije sve što radimo pa mi nije bilo jasno zašto se ne priključi, ali to je bila njegova stvar. On nam je ipak bio dobar drug.
Starijima nismo ništa govorili, razumije se. ismijavali bi nas, a ako bi odrasli načuli nešto o Tomiju, zacijelo bi nam prije ili poslije zabranili da idemo do drveta. Oni su, baš kao što je rekao i moj tata, svi mislili kako su zmajevi ružna i opaka stvorenja. Tomi je bio naš i samo naš.
Smislili smo novu igru. Natjecali smo se tko će od nas bolje imitirati Tomija. Po cijele dane naseljem i zavalom odjekivalo je:
- Brroaugh!
Nikada, međutim, nismo uspjeli vjerno reproducirati Tomijev glas, ma koliko se trudili. Kao da naše glasnice jednostavno još nisu bile stvorene za to…
I sve je išlo tako lijepo do danas…
Igrali smo se preskakanja Tomijevog repa u parovima. Ja i Dijana, Rudi i Kristina… Tomi je morao dobrano iskrenuti glavu unatrag da nas uopće vidi. Odjednom, začusmo da nas netko doziva. Kod drveta su stajali Robi i Sofija.
Ne volimo Sofiju. Ona ima devet godina i pravi se važna jer joj je mama učiteljica. Stoga smo se neugodno iznenadili vidjevši je. Tomi je žmirkao očima.
- Što ti radiš ovdje? – upitah.
- Robi me je doveo da vidim zmaja.
- To je zabranjeno, Tomi je samo naš. Gubi se odavde!
Okrenuvši se Robiju, dodao sam:
- A tebe ću propisno nalemati zbog ovoga.
Koraknuo sam prema njemu s namjerom da to odmah i učinim, kadli me zaustavi oštar Sofijin udarac nogom u potkoljenicu.
- Da ga nisi dirnuo! – poviče.
Otrčali su do tvrđave koju smo sagradili kada smo se igrali rata. Neugodno. Ako imaju praćku, u prednosti su; tvrđava je puna malih, oštrih kamenčića…
Jedan mi prozuji kraj uha. Imaju praćku. Povukli smo se na sigurnu udaljenost, nas četvero. Kamenčići su se zabijali oko nas, dok smo se zlobno cerekali i plazili im jezik. Iznenada, prestadoše nas gađati.
- Aha, - rekoh – spremaju ofenzivu!
Naredio sam žustro povlačenje do vrha stijene, gdje nas ne mogu doseći praćkom. A moraju tuda proći na povratku – dakle, imamo ih. Gledali smo preko ruba i čekali da vidimo kako će se razvijati situacija.
Izašli su iz tvrđave. Tomi ih je samo gledao, nebesko plavim očima. Opazili su nas. Kristina im je isplazila jezik, a Robi uzvratio. Spremao sam se spustiti hlače i pokazati im stražnjicu, kada sam shvatio: nisu krenuli prema nama. Krenuli su prema Tomiju… Sofija je držala praćku u ruci.
- Neee! – vrisnuo sam.
Okrenula se i zlobno mi se nasmiješila. Stigli su na domet. Naciljala je i hladnokrvno ispalila kamenčić. Oštar i svijetao, činilo se da leti beskonačno dugo dok nije uletio točno u Tomijevo iznenađeno desno oko, koje se razletilo uz jak prasak, poput petarde. Iz njega je počela curiti nekakva gusta zelenkasta tekućina, dok je drugo oko počelo sijevati, sve tamnije i tamnije, poprimivši naposlijetku zagasitocrvenu boju. Razjapio je čeljusti i iz njih se prolomio krik, jači no ikada prije, krik ranjenog zmaja.
- BRROAUGH!
Okrenuo se i, uz strahovit tutanj, brže no ikada odgegao se u šumu. Za njegovim repom ostala je samo izlomljena crvena brazda…
Nas četvero ostali smo nijemo stajati na vrhu stijene, gledajući tu brazdu, gledajući u nepreglednu ljubičastu šumu koja se sterala dalje no što oko može vidjeti. Robi i Sofija su se oprezno uzverali do nas.
- Kurvo! – rekao sam.
Sofija mi isplazi jezik.
Večeras nisam mogao zaspati. U naselju su pogašena sva svjetla, raketodrom je prazan. Tata i mama su pred noć dugo pričali. Govorili su tiho, ali čuo sam da pričaju o ljudima koji su nestali u šumi. Navodno ih je mnogo. Spomenuli su i Tomija i razmišljao sam je li bi bilo pametno ispričati im, sada kada je sve gotovo. Ipak, zasada neću. Pustit ću ih neka mirno odspavaju. Ja to ne mogu. Skoro će zora i znam da se nešto sprema, još noćas…
Napokon, iz daljine se čuje tutanj. Postaje sve jači i bliži. Počinjem u njemu razaznavati tisuću tutnjeva stopljenih u jedan veliki. Ne i nepodnošljiv, još ne, ali ubrzo će postati. Svjetla se pale i podrhtavaju na tlu koje se sve jače i jače ljulja. Probudila se i moja sestrica, koja spava u istoj sobi sa mnom. Plače. To je dodatno opterećenje za moje uši… zavlačim glavu pod jastuk i vičem. Glasnije no ikad… I prvi puta savršeno vjerno.
- Brroaugh!!!
|