Zdenkov kulturni kombi

subota, 31.12.2005.

Moja soba Za zadnji dan stare godine, umjesto mudrovanja ili, nedajbože, top lista, odlučio sam pokazat vam neke od stvari koje me čine sretnim, kojima posvećujem puno vremena, i na koje trošim podosta para. Evo nekoliko slika iz moje sobe: Ovo su noviteti, kupljeni u zadnjih cca mjesec dana: Ovo pokazuje da bih trebao češće brisati prašinu: Istureni Amerikanci: Povijest utrka: Mahom predratni modeli: Akcent na sportskim autima, ali ima svega: Akcent na limuzinama, ali ima svega: Sve i svašta: Proširio sam se i na ostale prostorije po kući: Da ne bi ispalo da sam krajnji fah-idiot, ima još stvari koje me vesele - ploče, kazete, cedei, knjige, časopisi...: Ukratko, Sretna Nova godina svima, i - ako već nemate - pronađite si nešto čemu ćete se veseliti u životu. Howgh. Tako je govorio Zdenkotustra.

četvrtak, 29.12.2005.

Infarkt biro Evo jedne kojom nisam nešto osobito ponosan, ali je posvećena nekim ljudima (mogu li se prepoznati? ne mogu, takvi ne čitaju ovo) koji uistinu, čak i na mene naoko smirenoga, djeluju poput djelatnika opisanog ureda. INFARKT BIRO Ako ste mirni, ako ste zdravi I ako niste podložni stresu, Javite se tada nama, Mi vršimo dostavu na kućnu adresu. Infarkt, infarkt biro, Činimo čovjeka podložnim. Infarkt, infarkt biro, Činimo svakoga bolesnim. Ako ste dobro i nemir vam fali I ako ste uhvatili ispravan smjer, Javite se u naš ured, Mi činimo od svakoga razjarenu zvijer. Infarkt, infarkt biro, Činimo čovjeka nervoznim. Infarkt, infarkt biro, Činimo svakoga opasnim. Ako ste super i niste otuđeni I ako uviđate da sretni ste i zdravi, Javite se našem agentu I zaklat ćete susjeda čim vas on pozdravi. Infarkt, infarkt biro, Činimo čovjeka podložnim. Infarkt, infarkt biro, Činimo svakoga bolesnim.

srijeda, 28.12.2005.

Prvi se pamte 10 izvođača za koje točno pamtim kada sam ih i kako prvi puta čuo, jer su me, bogami, lupili i ostali sa mnom, evo, i do danas, bez nekog određenog reda, bilo kronološkog, bilo značenjem: 1. Creedence Clearwater Revival (cca 1984) - pročitao sam članak o Fogertyu u časopisu Rock i to me zaintrigiralo. Nedugo potom, u Rock Antologiji Goran Bakić najavio je "I Put A Spell On You". Dakako, odmah sam stisnuo tipku "rec". I oduševio se iste sekunde. Sat vremena potom, buraz mi je upao u sobu: "Jesi snimio Kridense?" Jednako oduševljen, čuo je to u slastičarnici na Remizi, čekajući bus za Samobor. 2. Clash (cca 1980) - opet radio, zatamnjena soba na Lošinju, kasno navečer, Rock Fokus Dražena Vrdoljaka (špica te emisije bio je "Oh Well" Fleetwood Maca, što je isto priča za sebe). U hrpi tada nezanimljivih mi stvari najednom sam čuo nešto drukčije od svega, bas liniju koja se uvukla u podsvijest. Nisam zapamtio, ne, ali cca 5 godina potom čuo sam "London Calling" i počela su se vraćati sjećanja. Kupio sam ploču i - bingo - kad je počela "Guns Of Brixton" znao sam da sam pronašao ono što sam podsvjesno tražio godinama. 3. Azra (cca 1982) - kad sam kao mali došao u grad, morao sam samom sebi dati glazbu. Pomogao mi je Slaven, kolega iz razreda, koji je kod Mite, drugog kolege, donio kazetu, "Sunčanu stranu ulice". Želio nam je pustiti "Nemoj po glavi D.P.", koja je tematski bila najveća fora klincima od 11-12 godina. Umjesto premotavanja, pustio je stranu od početka: "Poljska u mome srcu". Azra u mome, od tog trenutka. 4. John Coltrane (cca 1987) - ne volim jazz. U više su me navrata jazzeri pokušali preobratiti, ali nije im uspjelo. Osim Boži, zamalo. Tko zna što je s tim čovjekom, zadnje što znam jest da je brundao po bajsu u nekom jazz bandu u Vancouveru... Uglavnom, u busu, na putu za školu, dodao mi je walkman i pustio "Naimu". I dalje ne volim jazz, ali Coltranea obožavam, a "Afro Blue Impressions" je pri samom vrhu svake liste najboljih albuma koje sam ikada čuo. 5. Steely Dan (cca 1986) - možda najbolje što je Ljudevit Grgurić-Grga napravio u životu. "Retrovizor" je bio sjajna emisija za nedjeljna jutra, a trenutak kada je pustio "With A Gun" ostao je tu za sva vremena. Iz današnje perspektive čini mi se da ima još barem desetak pjesama Steely Dan koje su mogle poslužiti kao slični katalizatori, ali to je zavaravanje: ova je nezamjenjiva. 6. Valentino (1984) - vratio sam se s prvog pravog koncerta u životu, Erica Burdona, uzbuđen, pjevušeći tek otkrivenu "Don't Let Me Be Misunderstood". Ujutro, spremajući se za školu, na radiju su pustili "Volim te još". I to je prebrisalo Burdona, sve. Postao sam opsjednut tim albumom, obožavam ga i dan danas. Iako, nažalost, ništa što je taj bend kasnije snimio nije ni približno dobro kao prvi album. 7. Nick Drake (2001) - sigurno sam čuo Drakea i koji puta ranije, puštao ga je Leskovar u Magic busu, to sam siguran. No, početak svega krenuo je od kraja, "Voice From The Mountain", zadnje pjesme koju je snimio. Zapravo sam tek počeo uživati u blagodatima share programa. Tražeći grupu Mountain otkrio sam, dakako, da ima još podosta pjesama s tom riječi u naslovu, i poskidao neke... Ali samo me jedna, ono, baš tresnula. Šifra do Drakea se otvorila. 8. Zabranjeno pušenje (1984) - prije izdavanja prvog albuma pojavio se promo singl "Zenica blues" i "Neću da budem Švabo". U emisiji "S domaće rock scene" pušten je premijerno u zagrebačkom eteru. Pomislio sam, ovi će u aps. Dan po izlasku albuma kupio sam ga (zapravo, užicao sam buraza koji je radio i mogao si to priuštiti, da ga kupi). Čuo sam sve pjesme i pomislio, ovi će definitivno u aps. Slušao sam ploču bjesomučno nekih šest mjeseci, a onda se najednom dogodio boom i svi su je počeli slušati. A u apsu nije završio nitko. 9. Ruts (oko 1997) - kod Dinka sam prvi puta čuo mnogo punk i post-punk bendova, uključujući većinu onih koje danas obožavam. No mislim da me ništa nije tako osvojilo na prvo slušanje kao "Jah War", koji je doveo do svih onih kasnijih sjajnih dub stvari, i u stvarnosti, i u mojem slušalačkom iskustvu. 10. Sparks (1991) - Nakon prekida sa curom nekih šest mjeseci se nisam od srca nasmijao. Bio sam u najvećem bedu u životu, jedva funkcionirao. Nekako s proljeća prolazili smo Marko, Branimir i ja po Cvjetnjaku i zastali pogledati ploče. Za neku bagatelu kupio sam jednog sjajnog Rorya Gallaghera, a Branimir je uočio neku čudnu ploču bez imena na omotu, o kojoj su pisali u Rocku, među velikim albumima. "Kimono My House". On je nije uzeo iz nekog razloga, ja jesam, rekoh, idem joj dati priliku. Već sam se u busu, čitajući ultrazabavne tekstove, počeo omekšavati. Došavši doma pustio sam prvu stvar, "This Town Ain't Big Enough For Both Of Us". Prepoznao sam je, dakako. Ali i sve su ostale bile podjednako dobre. Preslušao sam album istu večer dva, tri puta. Ujutro me probudio prekrasan proljetni dan, ptičice su cvrkutale, Sparksi nadohvat igle... Osjećao sam se prekrasno. Bio sam izliječen.

utorak, 27.12.2005.

Medi(j)okritet "Tell your mama I ain't no freak 'cos I got my picture on Time and Newsweek", pjevao je tamo 1977-78 Bruce Springsteen na koncertima, u jednoj od mnogobrojnih inkarnacija koncertnog favorita, pjesme Rosalita. Uistinu, Bruce se prije 30 godina istog tjedna pojavio na naslovnici oba prestižna magazina, što je i danas često prepričavana zgoda i, kao što se vidi, nepresušan izvor zezancije za ovog mamlaza iz New Jerseya koji je uspio zaraditi milijune, ali se, nekako, promijenio valjda najmanje od svih koji su se našli u toj situaciji. "Tell your mama I ain't no freak 'cos I got my name on Playboy and Klik", pjevuši si pak, potkraj 2005, jedan debeli i ćelavi tip, koji niti ima niti će zaraditi milijune, u Samoboru, postmodernistički ironizirajući Springsteenovu ironizaciju vlastitih stihova. Nakon podužeg vremena objavljivanja samo u Autopartneru i na netu, evo me odjednom u dva prestižna muška časopisa istovremeno. Blog ću sad, očigledno, morati redovnije apdejtati, kad sam već dobio reklamu u Playboyu, dok je članak u Kliku, nadam se, samo prvi iz serije zajebancija o frustracijama muškarca koji je, eto, prelijen ili preblentav da bi nekaj zbario, tako da živi bez seksa. Doduše, preračunao sam se s tom kolumnom u Kliku, već vidim. Naviknut sam na automobilističko novinarstvo, gdje je sve jednostavno, dobiješ novi model, isprobaš ga i napišeš ponešto o njemu. A ovi su mi u Kliku sad rekli da kod njih neću smjeti isprobavati modele jer, kad bih to učinio, više ne bih mogao pisati kolumnu! Sudbina jarac. Gordijski čvor - i to ne vezan s grupom Gordi, ako je za vjerovati njihovim seksualnim samohvalisanjem po pjesmama. Ništa, što je tu je, kad sam već krenuo, onda nema povlačenja, nema predaje (još jedan postmodernistički citat koji, preko Renata Metessija, i jope vodi do Springsteena. Štucat će mu se danas.) Punim plućima ponovo ulazim u medije. Drugim rječima, postajem medi(j)okritet.

utorak, 20.12.2005.

Razmislit ću sutra ...o svemu što činim danas. I, još više, o onome što ne činim. Štošta se prelama. Izlazim u svijet na šaljiv, ali ipak ranjiv način - i nemam pojma kakve će reakcije to izazvati. Idem glavom kroz zid, pa neka bude što bude. Paralelno, kasnim i na najboljem sam putu da zajebem nešto prilično važno. Ipak ne sumnjam da ću se izvući, with a (not so) little help from my friends, ali gorčina spoznaje da sam, i opet, ispao neodgovorna budala - ta gorčina ostaje. Vratit ću se pjesmi, to je najlakše. Ima ponešto tinejđerskog veltšmerca u njoj, iako je nisam napisao u tinejđerskim danima, nego najmanje oko dvaespete. No draga mi je. Ništa, idem raditi, glava je na panju, sjekire padaju s neba - ako preživim, ne otpočinjite godišnji bal vešerki i molera bez mene! Obaška bi mi bilo plezir prisustvovati. RAZMISLIT ĆU SUTRA Ko Toshiro Mifune Rođen sam kao seljak, A želio bih biti samuraj. Kao doktor Alsar Ja nadriliječnik sam, A dijagnoza mi je Samo Daj, daj, daj! Kao Ayrton Senna Sanjao sam pobjedu, A na kraju me čeka karambol. Kao Letač Srebrni Ne mogu se vratit kući, Iza svega samo bol, bol, bol! Svijet već odavno znade Za Pizarroe i Torquemade, Ništa novo, ništa novo! Podnosi sve eskapade Smireno, bez trunka nade, Ništa novo, ništa novo! Svijet već odavno rađa Krvava i crna jutra, Ništa novo, ništa novo! Al’ neću sada mislit na to, Razmislit ću o svem sutra, Razmislit ću sutra! Kao Henrik Osmi Ubijam svoje žene Kad poželim biti malo sam. Ko Stanley Kowalski Tad ih molim da se vrate, Ne znajući što je sram, sram, sram! Kao Jesse Owens Poletjet ću tartanom, Kao gepard, baš kao hrt. Ko kapetan Ahab Preplovit ću oceane Da bih negdje našo smrt, smrt, smrt! Svijet već odavno znade Za Pizarroe i Torquemade, Ništa novo, ništa novo! Podnosi sve eskapade Smireno, bez trunka nade, Ništa novo, ništa novo! Svijet već odavno rađa Krvava i crna jutra, Ništa novo, ništa novo! Al’ neću sada mislit na to, Razmislit ću o svem sutra, Razmislit ću sutra!

subota, 17.12.2005.

Didi Da malo skrenem s ovih morbidnih tema, evo jedne pjesmice koju sam, davno, počeo spontano pjevušiti gledajući moju umiljatu mačorčinu kako se valja po cesti, za jednog sunčanog dana... DIDI Pogledaj u Didija: Valja se pred vratima. Gledaj kako uživa U sunčanim satima. Pogledaj u Didija: Ne uzmiče pred autima. Po svojoj je hrabrosti Ravan mladim skautima. Didi, Didi, Ne daj se smesti, Didi, Didi, Sam si na cesti, Didi, Didi. Nikada nismo saznali što je na kraju bilo s Didijem. Vjerojatno ga je pregazio auto.

četvrtak, 15.12.2005.

Gađenje Zamišljam. Još jedan od staraca poslijepodne u parku. Golubovi, i vjeverice, negdje. Miris svježe otkošene trave. Tišina. Kosilice su u spremištima, snivaju. O cjelini svijeta koja se kida na komadiće, možda. Dvojim da i znaju išta drugo. Sumnjam da i slute išta bolje. Njihov je svijet samo razgradnja. Kidanje. Smrt. Čovjek s kosom u ruci, bljesak oznojenog tijela. I zečinjak u travi. Krv lipti dok mali beživotni komadičci zečjih beba u usporenom filmu lete kroza zrak. Izvrstan udarac, gospodine. Glava zečića otprve slijeće na green, niti trideset centimetara od rupe. A hendikep raste. Nije li to rješenje za stare i uboge, massa? Caddie, previše laskaš, djevojčice. Ali o ideji bi vrijedilo razmisliti. Wrong. Ne volim kosce. Ne volim ni razmišljati o njima. Golubovi kruže nadamnom, madam, madam nadamnom. Bič. Griješio si, sine? Jesam, oče, mnogo. Nema oprosta, nema mira. Netko je bacio kamen uvis i razbio nebo. Krugovi se šire dok zadnji ne dodirne zakrpu mojih smeđih samtenih hlača. Vođa slijeće. Zovu ga Marko Antonije. Svi ga slijede, na klupu, šutke, na stazu, travu. Desno mu je krilo oprljeno i ja ga zovem Mucije Scevola. Nikada mi nije dao da ga pomilujem. Danas neću ni pokušati. Danas si uzalud ovdje. Nema kruha, ljepotane. Siromasi, obojica. Pokret, najednom. Lepet. Gugutgungula. Trk rotweilera. Neće ih dohvatiti. Prašina. Mladić u šarenoj trenirci, obrijane glave, s kratkom uzicom u ruci. Pas me njuši. Diže nogu i, zgađen, odlazi. Čujem li to oprostite, gospodine? Ne. Takvi se nikada ne ispričavaju. Žgadija. Neka nestanu. Kašalj mi se lijepi za nepce, napinje. Potrajat će. Mnogo, mnogo kasnije. Napokon, nema golubova, ljudi, pasa. Negdje proganjaju vjeverice. Zatvaram oči. Mogao bih do kraja svijeta ostati ovdje, na ovoj klupi i više nikada ne bih vidio nijedno živo stvorenje. Živa? Mrtva? Ne, naravno da nije bila mrtva. Nije mogla biti. Bila je, recimo, recimo da je bila neživa. I uopće nije bilo krvi. Čovjek bi očekivao krv. Uvijek ima krvi. Kamioni su zvijeri. A ona samo leži, neživa, u jarku, s glavom pod nemogućim kutem. Da, popio sam dva-tri pića, ali to nije razlog… To ne može biti razlog. Nisam, ništa mogao, iznenada je samo iskočila pred mene, niotkuda. Zar mi ne vjerujete? Morate mi vjerovati, morate. Kako ću sâm? Moram vjerovati. Zašto će svi u selu zauvijek upamtiti moje lice? Zašto me njen otac ne udari? Nisam ništa mogao, već sam to rekao… Hoće li me sanjati? Hoće li me itko više sanjati, zaboga? S bolom suosjećam, ali prezir peče. Tada je počelo gađenje. Isprva samo oni koji su znali, a potom, malo-pomalo, svi. Svi. Svijet. Svijet se počeo smanjivati, ulice su postajale sve uže. Kasnije, ćelija je bila gotovo pa olakšanje. Jeste li primijetili kako su stabla posađena blizu jedno drugom, u ovom parku, svugdje? Ne znam, možda svi znaju, možda je žig na mom obrazu. Možda na mom čelu piše U-B-O-J-I-C-A neonskim svjetlopisom. Svi su oni ubojice, mladić, pas, djevojka na pošti… Nitko me ne želi saslušati. Star sam, a gađenje je najgori dio toga. Gledaju nas i u nama se plaše vlastite budućnosti. Odvratni smo. Čak i golubovima. Mucije je nestao. Nikada ga neću uspjeti podragati, prebrz je. Nikada nisam bio dobar čovjek. Nestalo je ljudskosti, dobrih namjera. Zašto me ovaj striček tako čudno gleda? Idemo odavde, Sandra. Trebala bi se zvati Caddie. Nema dobrote. Trava je ovdje visoka, gospodine, nikada je nećemo naći. Trebali biste pokušati s vjevericama. Čini se da je pas već uhvatio jednu. Njihova je krv dekorativnija. U krajnjoj liniji, nikada nećemo ostati bez staraca po parkovima ako se sami ne pobrinemo, zar ne? Osjećam kako nešto curi niz moju nogavicu. Golubovi, pas, ja sâm, svejedno. Nije važno. Skoro će noć a valja proći još tri dugačke i strašno, strašno uske ulice do Doma. Sve je hladnije.

nedjelja, 11.12.2005.

Ponovo u svom elementu Danas sam jeo i grah i kupus, što možda i objašnjava iznenadan, a težak napad depresije koji me uhvatio navečer. Mada, nisam jeo samo grah i kupus, te s te strane navedena bregovićevska analogija ne drži vodu. A ni ja ne držim vodu. U čaši. Naime, depresiju sam odlučio liječiti prokušanom kombinacijom kanadskog viskija i pepsi cole. Te tu i tamo progutam i kakvu marcipan kuglicu. U sliku teškog buržujskog života uklapa se i podatak da sam večeras morao do Zagreba samo zato da testnu Toyotu zamijenim testnim Peugeotom, kao i da sam iz čiste obijesti spiskao preko neta oko 80 Eura na svoj najdraži hobi, o kojem planiram u dogledno vrijeme nešto više i napisati... Zašto sam onda depresivan? Živim sam u velikoj kući, novca imam dovoljno da si ne moram uskraćivati sitna zadovoljstva, posla imam i previše u situaciji kada ga mnogi traže... Upravo u poslu leži dio odgovora: nisam sretan poslom koji radim svakodnevno, a u cajtnotu sam s onima, dražima mi, koje obavljam honorarno. No, nije toliko kritično: uz malo samobičevanja i manje vremena po forumima i blogovima stići ću sve, a, realno gledajući, ni stalni mi posao uopće nije toliko loš. Ako je samački život, bez družice, razlog, onda bi mi depresija trebala trajati znatno duže - no, o tome uskoro, na drugom, prikladnijem mjestu. Stoga ću pripisati sve skupa dobi godine, predbožićnom vremenu, koje me gotovo uvijek... ma, zapravo, bezuvjetno uvijek baci u depresivna raspoloženja. Ovo je dio godine koji najmanje volim, kada sam uvijek loše volje i potišten. Ne znam je li to prirodno, iako znam da mnogi pate od tog sindroma, no kod mene je uvijek posebno izražen. I nema mu lijeka, sve tamo negdje do iza Nove Godine, znam. Uvijek je tako. Postoje samo antidepresivi - viski, marcipan, Jonathan Richman koji mi upravo svira jer nisam mogao naći Auktyon koji mi zapravo pašu. I pisanje. Nekada sam izbacivao mrzovolju iz sebe pišući depresivne pjesme u ovo doba godine (dakako, i ova koja slijedi datira iz jednog takvog, sumornog dana u dvanaestom mjesecu, mislim 1989...) - danas mi to valja činiti džabe na blogu i plaćeno na mojim honorarnim poslovima. Pa, idem si natočiti još jednu viski kolu i baciti se na to. Pišem i pijem, dakle ponovo sam u svom elementu. PONOVO U SVOM ELEMENTU Nakon dugih godina samice Ponovo sam ovdje I već želim pobjeći Iz stare tamnice. Dobio sam orden zasluga za narod S tamno smeđom zvijezdom, Četiri diplome i jednu lentu. Kolporteri zatvorskih novina Izvikivali su moje ime. Pušten samo iz tog zatvora Ponovo sam u svom elementu. Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule. Ne mnogo povrh Babilonske kule. Ponovo sam u svom elementu. Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule. Ne mnogo povrh Babilonske kule. Crnac rođen da bude crnac, Kolon rođen da bude kolon, Odmah po reinkarnaciji učen vještinama Potrebnim da naslijedim očevu rentu. Kratak predvečernji odlazak u šumu S najljepšom djevojkom seoskih gazdinstava Bezrezervno završava vjenčanim prstenom. Ponovo sam u svom elementu. Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule. Ne mnogo povrh Babilonske kule. Ponovo sam u svom elementu. Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule. Ne mnogo povrh Babilonske kule. Tražim put iz ledenih tramvaja, Aluvijalne ravnice prekrite samoćom, Kao i u bilo kojem dobu, Beznadno sapet u novećentu Kad tlapnje iznova nazivam javom, A ulice postaju ušice igala, Vrhova zabodenih u moje grudi, Ponovo sam u svom elementu. Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule. Ne mnogo povrh Babilonske kule. Ponovo sam u svom elementu. Ne mnogo hladnije od Kelvinove nule. Ne mnogo povrh Babilonske kule. Ponovo sam u svom elementu.

petak, 09.12.2005.

Paklene vage PAKLENE VAGE Imam tristo šogora i četiristo sestrični I kada malo bolje razmislim Nimalo mi nisu slični Neki su nogometni suci Neki farbaju plotove Neki šeću sa psima Kuhaju rižoto za ručak Ja nemam ništa s njima, ja nemam ništa s njima! Ja sam prodao dušu Radeći u fušu Jednom vodoinstalateru Inkarnaciji nečastivog za pokvarene pipe Gnojnom izbljuvku nekrštene sipe I sada me važu paklene vage Paklene vage što važu vrage Paklene vage, paklene vage Paklene vage što važu vrage Stražarska svjetla uzalud plaze Crn sam kao budućnost kamikaze I sada me važu paklene vage Paklene vage što važu vrage Paklene vage, paklene vage Paklene vage što važu vrage

utorak, 06.12.2005.

Stjuardese Za ovu zahvalite Ribafishu. Čoek jučer proširio uokolo neki .pps u kojem dvije u bijelo odjevene stjuardese razglabaju o smislu života i ekspanziji svemira. Te se pritom igraju jezičcima i prstićima. Te me scene uvijek rastuže, nisam nikada pripadao u muške koji se pale na prikaze dvaju nestašnih cura u takvom tipu igre. Mislim, ako već kod klasične pornjave moram svaki puta progutati gorku pilulu spoznaje da to radi netko drugi, a ne ja, barem mi ostaje slabašna utjeha u prepoznavanju nekih elemenata koje mogu uočiti i na sebi, u manjem omjeru, dakako, i samo uvučem li dostatno trbuh, ali ipak mogu. Te se mogu donekle i idenficirati s nekim likom, i zamisliti se na njegovom mjestu. A s ovim se ni na koji način ne mogu identificirati. Lezbijske su mi scene zanimljive otprilike kao emisije za poljoprivrednike. Zapravo, ne, tamo se nađe zanimljivih priloga. Prije kao vjerske emisije. No, uglavnom, taj me .pps podsjetio na stanovitu pjesmicu, napisanu prije nešto više od dvije godine, a radi koje mi je valjda dotični i poslao ove stjuardese. Vjerojatno je uistinu uvjeren da je sve u pjesmi istinito i da pri ulasku u avion moram držati torbu ispred sebe... Pa... Stjuardese mogu biti seksi, ne poričem, mislim da se većini nas iz nekog razloga sviđaju žene u tipiziranim uniformama, no recimo da je ova pjesma ipak malkice pretjerana. Licencia poetica, reklo bi se. STJUARDESE Ja ne želim manekenke, pjevačice i hostese... Tenisačice su ružne, palim se na stjuardese! Ako letiš, moj si fetiš... Ne slinim na Cosmo cure, ni princeze, ni kontese, ni bake, ni djevojčice, palim se na stjuardese! Ako letiš, moj si fetiš... U području visoke zračne turbulencije potpuno sam izliječen ja od impotencije. Pomažu li mi oko namještanja remena, dolazi do trenutačnog izlijeva sjemena! Croatia Airlines, ČSA, Lufthansa... Svuda mene djelatnice dovode do transa! Swissair, KLM, Anić Airways, JAT... Što bi reko Stipe Božić "Nemoš stat!" Amater čisti, taj se penje na planine! Da ne gledam stjuardese, gledo bih ga sa visine. Dok ja letim na krilima libida, ne plaše me teroristi, niti Al Qaida. Neka sebi izaberu koju hoće zgradu, pomoći ću, tješiti ću ja posadu! Posjeo bih stjuardesu sebi tad u krilo, pa nek piče, pa nek bude kaj bu bilo! Ako letiš, moj si fetiš, Moj si fetiš ako letiš... Evo tu ti je vizitka, nazovi me kad se sjetiš. No nijedna nije me se nikad sjetila, čak ni neka postarija ili pretila... Istina mi tužna stara zato ne da mira: tko pilotira, s njima kopulira! Pored svih pilota znam da nemam šanse doći do ozbiljne zračne romanse. Neki ih kapetan za dupence pipa dok ja doma drkam na Natašu iz stripa! Ako letiš, moj si fetiš, Moj si fetiš ako letiš... Evo tu ti je vizitka, nazovi me kad se sjetiš.

petak, 02.12.2005.

Velika buna štofova VELIKA BUNA ŠTOFOVA Ušao sam u stovarište robe Još bunovan i mamuran od sinoć Dočekao me žamor materijala Dočekalo me šest tisuća Podivljalih bala Velika buna štofova Počela je toga jutra Jedva sam izvuko živu glavu I zaključao vrata magazina Velika buna štofova Počela je toga jutra Otišao sam natrag doma I ostavio sve za sutra

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv