Blogov kolac
Baš sam se priupitao što nekome tko greškom svrati na moj blog, u onih par sekundi prije no što zgrožen pobjegne, mogu značiti sva ona čudna imena na koje dajem linkove ondje lijevo. Gospodu Bloga, Monitora i Foruma neću komentirati, jebo ih nisam sam ni izlinkao, ali, evo ukratko, nikakvim posebno znakovitim redom, što meni znače te sveze. Pa eto, pribijte me na blogov kolac, ali ja redovno čitam blogovlje ovih ljudi:
Ni Sabor ni Reichstag nego Parliament - Moj budući vodič po Oktoberfestu. Bilo da komentira glazbu, bilo da piše prekrasne, intimističke minijature o predratnom Sarajevu i ratu, isplati ga se pažljivo čitati, nešto se uvijek nauči. Nisam ga (još) imao zadovoljstvo osobno upoznati, ali doći će i to kad tad na red. Iako će malo tko razumjeti, moram ovdje citirati Perišića, jer je njegov opis jednog sporednog lika nešto što me snažno asocira na Parliamenta: Vidim, stara škola. Uopće ne skakuće.
Aparatczyk pogodi - Moj bivši i budući vozač na Planicu. Kad mi se onomad nije raspuknuo mjehur, dok smo dvakrat obišli ljubljanski Okrog tražeći izlaz za Kranj i potom prvo počivališče, valjda nikada ni neće... Čovjek koji uspijeva iz naizgled i uistinu suhoparnog birokratskog života izvući zanimljive teme, a kako stoje stvari čini se i prirodnim nasljednikom moje kolumne u Kliku, jednog dana, pokleknem li pred naletom pohotljivih udavača.
Hiperborealni vjetropir - Moj nekadašnji vodič po Susku (ne ponovilo se!) i budući po Kini. Čovjek otišo u Wuhan i, umjesto da ovdje traži posao u struci i guta ono što ni pas s maslom ne bi pojeo, sad ondje prtlja po ribljim genima, sprema magisterij, doktorat, klimakterij i celibat i jede pse s maslom. Otkrilo se da ima onaj rijedak dar koji čini najbolje putopisce - u njega nećete naći opise Kineskog zida i turističkih pizdarija, nego otkriti stvaran život u Kini.
Kretzy revolucionarka - Moja buduća suputnica na nekim utrkama formule 1. Trebali smo se upoznati, no to je propalo iz dva objektivna razloga: ja volim kasniti, ona ne voli čekati. Koliko sam shvatio, kada joj dobro ide na životnom, pogotovo emocionalnom planu, ne piše blog i rijetko je na forumu, a kad joj nije tako dobro onda stalno visi online. Zadnje vrijeme rijetko piše, što mi je drago - isključivo iz navedenog razloga, dakako.
JoBanana republika - Moj vozač u Zagorje i, ondje, compadre u riganju. S tim da je njegovo bilo kulturnije i manje pogubno po kućanstvo, a moje preciznije i umjetnički dojmljivije. Ako je istina da jedna slika vrijedi kao tisuću riječi, onda ima iznimno rječit blog. Što ne znači da ne bi mogao ipak tu i tamo i pridodati kakav novi autoportretić na njega.
Ribafish, tata mata za reklamu, zemljopis i očinstvo - Moj vodič po pivskom i novinskom svijetu. Njega ne treba tjerati da piše, ima ga počesto i u obilnim količinama s novim avanturama, koje su iz teksta u tekst sve zabavnije i intrigantnije. Neodgovoran u izboru kumova, ti više brinu kako da ga odvuku od Roka i zapiju se s tatom, nego o kumčetu. Svi smo zahvalni na izumu mobitela, jer sad vidi tko ga zove, pa se više ne javlja s onim nadrkanim "Pronto!?" Što još reći o njemu, a da već ne znate iz njegovog bloga i medijskih nastupa (uključujući i jedan krajnje neuspješan zajedno sa mnom)? Možda samo "Total alarm!"
Von Smile, probisvijet u boci - Moj suputnik na previše mjesta da bih ih sad spominjao. Prvo iziritira ne napisavši ništa na blogu po nekoliko tjedana, pa onda osupne tako dobrim tekstom da mu sve oprostiš. Autor barem polovice od stotinjak najboljih fora koje sam čuo u životu. Protagonist barem polovice najsmješnijih nespretnosti i gafova koje sam vidio u životu. Jedinstven - trebalo nam je oko pola sekunde da ga prepoznamo s 500 m udaljenosti u samoborskoj vojarni, među nekoliko tisuća ljudi u jednakim, maskirnim uniformama.
Liberty Bell, Jaglenčeva sestrica - Moja suputnica na putu do Calexica. Ključni dokaz da je Boško Obradović bio u krivu - sklapanje prijateljstava putem kućnog kompjutera sjajna je stvar. Možda najneposrednija, najotvorenija i najmanje proračunata u tome što će napisati na blogu - njen je uistinu gotovo klasični, iskreni dnevnik. Razumljivo: većina nas ostalih smo na ovaj ili onaj način povezani s novinarstvom i kroz svoje postove "prodajemo" neku sliku o nama, o liku i djelu kakvim ga želimo predstaviti. Ona ne. I zbog toga me njeni postovi možda i najviše vesele.
|
