Zdenkov kulturni kombi

O Sloveniji i Slovencima (a još više o nama)

Već, evo, više od dva desetljeća živim u Samoboru, svega nekoliko kilometara od slovenske granice. Pa iako život na granici u ovom slučaju uistinu nikada nije bio opasan i tvrd, ipak sa sobom donosi i neke specifičnosti. Recimo, mnogo prije Pervana, Piranskog zaljeva i Svete Gere naučen sam da je određena doza netrpeljivosti prema Slovencima ovdje prirodno okruženje. Tako je valjda svuda u graničnim područjima, gdje god postojimo "mi" i "oni" navuče se neka dubinska netrpeljivost, da ne kažem mržnja. Strah od različitog oduvijek je jedan od dominantnih poriva ljudskih bića, a potenciran je bliskošću. Ne plašimo se Portugalaca ili Moldavaca, jer smo daleko od njih i ni u čemu ih ne doživljavamo kao izravnu prijetnju. Slovenci su ovdje i to jesu, ako ne u stvarnosti a ono u našim glavama.

Kada se devedesetih počelo razvijati to zahlađenje hrvatsko-slovenskih odnosa (koji su na samom početku secesije i rata bili odlični u svakom pogledu), normalno sam to prihvatio: priče starijih o tome kako kad u Sloveniji pitaš za smjer trebaš otići u kontra pravcu od pokazanog, jer će te svatko pokušati zajebati, naišle su na plodno tlo. I, na neki način, postao sam tipični slovenofobni Hrvat, koji smatra da nas oni žele kolonizirati, izruguje se "minijaturnoj" državi i, općenito, Sloveniju smatra izbljuvkom svijeta. Volio sam slušati Lačni Franz i čitati Dragu Jančara, no to se opravdavalo tezom da je "Maribor ipak nešto drugo, kulturan grad, sličan Zagrebu".

A onda sam najednom, prije nekoliko godina, doživio prosvjetljenje. Shvatio sam da mi je praktički svaki puta kada sam u Sloveniji lijepo, da su svi pristojni i ljubazni prema meni, da su Slovenci koje sam upoznao mahom simpatični i zanimljivi, a Slovenke u prosjeku neočekivano zgodne. Hodočašće na Planicu uvijek je jedan od highlighta godine, mjesto i događaj na kojem se sjajno osjećam. U Ljubljanu odem nekoliko puta godišnje, mahom poslovno, i dojmovi su obično odlični - nisam uspio provesti neko duže vrijeme ondje, istražiti noćni život, ali volio bih. Ovaj dio odmah iza granice, Mokrice, Brežice, Kostanjevica, zapravo mi je isto simpatičan. Ok, prirodi se ne divim - pejzaži su mi od ulaska u Sloveniju pa čitavim putem kroz nju, gotovo do Planice same, mahom bezlični ili ružni - ali opet, što zapravo znam o tome, osim pogleda s glavne ceste? Koji ni u nas nije baš najbajniji.

Kada iz nekog razloga ne bih mogao ili smjeo živjeti u Hrvatskoj, ne bih otišao daleko. Iako su mi se godinama Francuska i Italija nametale kao logičan izbor, sve sam više dojma da bih u takvom slučaju prvo ozbiljno razmislio o Sloveniji. Draga mi je ta zemlja i ugodno se osjećam ondje. Jedino što na Planici ne navijam za njihove skakače, nego za Fince i Japance... Ali sve u svemu, i opet sam kontra hrvatskog javnog mnijenja, čini se. Kao i obično.