vasko54

Iz moje posljednje knjige (uskoro u javnosti) o Dubrovniku onog vremena. Koliko se još sjećam.
Grad se pretvorio u tvrđavu straha. Srce je pretvoreno u tvrđavu u kojoj utamničujemo svoju dušu. Rat je poguba ljudske naravi, napisao je dum Marin prije 1567. Istovremeno i prilika da se ljudi bolje upoznaju. Zbunjuju nas mnoge nepoznate istine o drugima i o sebi. One sigurno odavno postoje, a to je što ih mi kasno spoznajemo, svjedoči o pravoj ljudskoj sporosti zaključivanja i jalovosti opažanja.
Paklena prašina koja je obavila Grad i ljude u njemu neće se brzo ni slijeći ni razići. Samo će jasnu sliku svoga Grada u očima i duši nositi njegovi ljudi u dalekim krajevima, širom Kugle.
Od Kantafiga do Orsule, sve su spjađe bile naše. Stotine butiga "Dubrovkinje", "Dalmacijabilje", TUP, DTS "Dušan Todorović", "Radeljevic", "Dubravka"..... Kisićevi sateliti mirisom opijaju Gruž. Svaki hotel imao je muziku, grupe s pjevačima od Triglava do Gjevgelije, od Subotice do Jadrana. Noći, lapadske, gruške, gužve bez nervoze, sportski prvaci, JUG s Dubrovčanima na krovu Evrope, GOŠK-JUG s Dubrovčanima bolji od 90% sadašnjih prvoligaša, gimnazijalci po sendvič od pršuta u "Skolu", najbolja marenda na svijetu, "Manon" za nedjeljne kafe, "Karaka" za dušu i srce, Snek na Stradunu za goste i prijatelje, kafići “Talir”, legendarnog Frana Cetinića, "Futbal" i "Trubadur" legendarnog trubadura Marka Breškovića...Gradska kafana, disko klubovi "Tezej" i "Arsenal", Revelin, Pero Limunada i Žuta podmornica, Bebo Burin, Ivo Labaš, Tomo Bukva, Tomo Šeparović i njegova Jovanka, ( i Milka)Lovrijenac s Hamletom, Gradac i park u Pilama, stare zelene izlizane klupe, prvi puntamenti, spomenari. Stradun jedan i jedini, inspiracija, uvijek pun ljudi, pjesme, škeraca i mali Stradun na Babinu kuku, Porporela i crveni feral...........................
Dubrovnik kojeg više nema.
Ostala mi samo penkala "Dubrovnik", na sjećanje tih dana mladosti, ludosti i slobode.....Ljubomorno je čuvam preko 30 godina i samo tu i tamo s njom nešto potpišem. Kao da je zlatna!

Oznake: kupanje

A sportski Dubrovnik u nase doba. Pamtim rivalitet GOSK-a i Dubrovnika, pune tribine na lapadskoj "staroj dami", praznik Grada. Plavi i crveni, Djuro Sneider, kovrcave kose sa sedmicom na ledjima, procelavi majstor sredine Pero Simonovic, pa Huko i Ferzo Dilberovic, Mario Marusic, oba sastava s rezervama i sad imam u glavi, stotine njih, Dubrovcani u dva tabora, gradjani, legendarni Gongo Cetinic, na jednoj strani, gruzani na drugoj, od Slavka Kordica do Pera Vicana, opet stotine njih, do nezaboravnog đeda Ranka Kapovica. Kako staviti po strani te godine nezaborava, uspjeha, kvaliteta, kako se do kraja zivota ne sjecati restorana legendarnog Joza Matosica, novinarskih sportskih velicina, Bruna Mustapica, Ante Bautovica, covjeka za sva vremena Envera Krajisnika...opet stotine njih.....nogometnih sudaca iz Grada, Frana Basice, opet Envera do Matea Beusana....Bio je to nogomet, danas to znamo, svemirskom kvalitetom prema ovome danas. Kada ce Dubrovnik opet iznjedriti Boza Broketu, Juru Milicica, Maria Bonica, Marina Kurtelu, Milana Petrovica, Zeljka Nikolica.....do onih koji nikad nisu odlazili iz Grada, Davora Nakica, Mata Beusa-Pusa, Nina Kodellia, Duju Borovinu, do golmana prije svih golmana, nezaboravnog "Cia"Novakovica....???
U malom kantunu GOSK-ovih prostorija, zauvijek su ostali upamceni atletski sampioni Jugoslavije i Balkana, Nikoleta Ribar i Mario Njiric, u uvjetima siromasne "kraljice sportova", rasli su pobjednici i prvaci, pronosili slavu Grada, od Triglava do Djevdjelije, a mnogi i puno dalje i daleko sire... O JUG-u, napisano je sve, Da se podsjetim na prve dane koje pamtim na gruskom bazenu i tre tre tresese ko u Jug-a dirne se, od golmana Katusica, stalno zaposlenog u tadasnjem gigantu TUP-u, pa slikara u bazenu Lukse Peka, gospara do kraja, Djura Kolica, generacija i generacija, do kraja karijere zbog uboda prstom u oko Luka Vezilica, prvog golmana plivaca, do nedavno umrlog velikog, najveceg Djura Savinovica, Mozarta u bazenu, s kojim sam suradjivao u SOFK-i, pa razrednog druga tragicne sudbine Duba Stanicica. I lijepi Olimpijski dani u Dubrovniku u cast Sarajeva, u drustvu sa Suknom, Krzicem i tom slavnom generacijom. Sport i Dubrovnik bili su jedno, proslo svrseno vrijeme. Legendarni gospar Vlaho Kojakovic-Pjucak i Karmen, generacije sjajnih kosarkasa, prijatelja, gospara pod kosem, Andrija Habulin i veliki uspjesi judo sporta, pogibija mog prijatelja i susjeda iz djetinjstva, Ivice Spaceka...i mnogo, mnogo toga vise...Dubrovnik, Grad kojeg vise nema, unisten potrosackom histerijom i trkom za profitom...s rijetkim gospodjama i gosparima, koji jos obitavaju u njemu. Nazalost i njihov sat otkucava....usnuo je ex Grad gospara..

Oznake: kupanje u moru

A sportski Dubrovnik u nase doba. Pamtim rivalitet GOSK-a i Dubrovnika, pune tribine na lapadskoj "staroj dami", praznik Grada. Plavi i crveni, Djuro Sneider, kovrcave kose sa sedmicom na ledjima, procelavi majstor sredine Pero Simonovic, pa Huko i Ferzo Dilberovic, Mario Marusic, oba sastava s rezervama i sad imam u glavi, stotine njih, Dubrovcani u dva tabora, gradjani, legendarni Gongo Cetinic, na jednoj strani, gruzani na drugoj, od Slavka Kordica do Pera Vicana, opet stotine njih, do nezaboravnog đeda Ranka Kapovica. Kako staviti po strani te godine nezaborava, uspjeha, kvaliteta, kako se do kraja zivota ne sjecati restorana legendarnog Joza Matosica, novinarskih sportskih velicina, Bruna Mustapica, Ante Bautovica, covjeka za sva vremena Envera Krajisnika...opet stotine njih.....nogometnih sudaca iz Grada, Frana Basice, opet Envera do Matea Beusana....Bio je to nogomet, danas to znamo, svemirskom kvalitetom prema ovome danas. Kada ce Dubrovnik opet iznjedriti Boza Broketu, Juru Milicica, Maria Bonica, Marina Kurtelu, Milana Petrovica, Zeljka Nikolica.....do onih koji nikad nisu odlazili iz Grada, Davora Nakica, Mata Beusa-Pusa, Nina Kodellia, Duju Borovinu, do golmana prije svih golmana, nezaboravnog "Cia"Novakovica....???
U malom kantunu GOSK-ovih prostorija, zauvijek su ostali upamceni atletski sampioni Jugoslavije i Balkana, Nikoleta Ribar i Mario Njiric, u uvjetima siromasne "kraljice sportova", rasli su pobjednici i prvaci, pronosili slavu Grada, od Triglava do Djevdjelije, a mnogi i puno dalje i daleko sire... O JUG-u, napisano je sve, Da se podsjetim na prve dane koje pamtim na gruskom bazenu i tre tre tresese ko u Jug-a dirne se, od golmana Katusica, stalno zaposlenog u tadasnjem gigantu TUP-u, pa slikara u bazenu Lukse Peka, gospara do kraja, Djura Kolica, generacija i generacija, do kraja karijere zbog uboda prstom u oko Luka Vezilica, prvog golmana plivaca, do nedavno umrlog velikog, najveceg Djura Savinovica, Mozarta u bazenu, s kojim sam suradjivao u SOFK-i, pa razrednog druga tragicne sudbine Duba Stanicica. I lijepi Olimpijski dani u Dubrovniku u cast Sarajeva, u drustvu sa Suknom, Krzicem i tom slavnom generacijom. Sport i Dubrovnik bili su jedno, proslo svrseno vrijeme. Legendarni gospar Vlaho Kojakovic-Pjucak i Karmen, generacije sjajnih kosarkasa, prijatelja, gospara pod kosem, Andrija Habulin i veliki uspjesi judo sporta, pogibija mog prijatelja i susjeda iz djetinjstva, Ivice Spaceka...i mnogo, mnogo toga vise...Dubrovnik, Grad kojeg vise nema, unisten potrosackom histerijom i trkom za profitom...s rijetkim gospodjama i gosparima, koji jos obitavaju u njemu. Nazalost i njihov sat otkucava....usnuo je ex Grad gospara...

Oznake: kupanje u moru

A sportski Dubrovnik u nase doba. Pamtim rivalitet GOSK-a i Dubrovnika, pune tribine na lapadskoj "staroj dami", praznik Grada. Plavi i crveni, Djuro Sneider, kovrcave kose sa sedmicom na ledjima, procelavi majstor sredine Pero Simonovic, pa Huko i Ferzo Dilberovic, Mario Marusic, oba sastava s rezervama i sad imam u glavi, stotine njih, Dubrovcani u dva tabora, gradjani, legendarni Gongo Cetinic, na jednoj strani, gruzani na drugoj, od Slavka Kordica do Pera Vicana, opet stotine njih, do nezaboravnog đeda Ranka Kapovica. Kako staviti po strani te godine nezaborava, uspjeha, kvaliteta, kako se do kraja zivota ne sjecati restorana legendarnog Joza Matosica, novinarskih sportskih velicina, Bruna Mustapica, Ante Bautovica, covjeka za sva vremena Envera Krajisnika...opet stotine njih.....nogometnih sudaca iz Grada, Frana Basice, opet Envera do Matea Beusana....Bio je to nogomet, danas to znamo, svemirskom kvalitetom prema ovome danas. Kada ce Dubrovnik opet iznjedriti Boza Broketu, Juru Milicica, Maria Bonica, Marina Kurtelu, Milana Petrovica, Zeljka Nikolica.....do onih koji nikad nisu odlazili iz Grada, Davora Nakica, Mata Beusa-Pusa, Nina Kodellia, Duju Borovinu, do golmana prije svih golmana, nezaboravnog "Cia"Novakovica....???
U malom kantunu GOSK-ovih prostorija, zauvijek su ostali upamceni atletski sampioni Jugoslavije i Balkana, Nikoleta Ribar i Mario Njiric, u uvjetima siromasne "kraljice sportova", rasli su pobjednici i prvaci, pronosili slavu Grada, od Triglava do Djevdjelije, a mnogi i puno dalje i daleko sire... O JUG-u, napisano je sve, Da se podsjetim na prve dane koje pamtim na gruskom bazenu i tre tre tresese ko u Jug-a dirne se, od golmana Katusica, stalno zaposlenog u tadasnjem gigantu TUP-u, pa slikara u bazenu Lukse Peka, gospara do kraja, Djura Kolica, generacija i generacija, do kraja karijere zbog uboda prstom u oko Luka Vezilica, prvog golmana plivaca, do nedavno umrlog velikog, najveceg Djura Savinovica, Mozarta u bazenu, s kojim sam suradjivao u SOFK-i, pa razrednog druga tragicne sudbine Duba Stanicica. I lijepi Olimpijski dani u Dubrovniku u cast Sarajeva, u drustvu sa Suknom, Krzicem i tom slavnom generacijom. Sport i Dubrovnik bili su jedno, proslo svrseno vrijeme. Legendarni gospar Vlaho Kojakovic-Pjucak i Karmen, generacije sjajnih kosarkasa, prijatelja, gospara pod kosem, Andrija Habulin i veliki uspjesi judo sporta, pogibija mog prijatelja i susjeda iz djetinjstva, Ivice Spaceka...i mnogo, mnogo toga vise...Dubrovnik, Grad kojeg vise nema, unisten potrosackom histerijom i trkom za profitom...s rijetkim gospodjama i gosparima, koji jos obitavaju u njemu. Nazalost i njihov sat otkucava....usnuo je ex Grad gospara...

Oznake: more

Penatur Pile
5h ·
Shared with Your friends
Dragi Đuro! Mnogo smo tvojih rođendana proslavili zajedno. Nećemo više nijedan, nikada. Ponosan sam što si mi bio brat i dok sam živ, 8 maj će uvijek biti posvećen Tebi. Počivaj u miru i sretan Ti rođendan!

Oznake: more

Nedavno je umro Pero Krkic, moj dobri susjed iz Mokosice, do mene u stanu u Izmedju dolaca 11. Sjecajuci se Pera, i ovom prilikom, posmrtno, upucujem mu rijeci zahvalnosti. Evo, da se podsjetim na to kako mi je pok. Pero spasio zivot (u prvom atentatu na mene) u onim ratnim vremenima kada je Dubrovnik bio napadnut i kada su istovremeno Dubrovcani srpske nacionalnosti bili suoceni s duplom smrtnom opasnoscu, ulicnim ratom uz granate koje su padale s brda, mora i kopna na sve Dubrovcane. I kad se protiv Srba vodio strasan ulicni rat, kucni rat i kada se protiv njih orgijalo u mucenjima i silovanjima. I kada im se zauvijek pljackala i oduzimala imovina.
"Gruska pijaca, olicenje bogate ponude, danas je skoro prazna. Prodaju se samo jaja po cijeni od pedeset dinara. Stojim sa Perom Krkicem, susjedom i prijateljem iz Mokosice. Razgovaramo. Prilazi nam Marin Mioc svima poznat kao "Madjar". Pred nama zabezeknutim vadi iz dzepa rucnu bombu i skida osigurac. Citav zivot smjestio sam u tu metalnu kuglu. Ne disem i polako se oprastam od zivota. Dobro mi jer poznat taj novopeceni dopisnik "Slobodne Dalmacije" iz Dubrovnika koji je eto tako preuzeo i moj posao, mada mene zvanicno s tim niko nije upoznao.
Pero se snasao prvi i isprijecio izmedju nas dvojice rijecima, "neces valjda Madjar". Jedva se drzeci na nogama, zaplicuci jezikom on uzvrati: "Necu radi tebe,i on je (pokaza na mene) dobar covjek, ali je cetnik." Bomba u njegovoj ruci mjerila je vrijeme dugim sekundama. Moje unutrasnje vrijeme proticalo je jos sporije. Blokiran, skoro da i nisam primijetio kada je "Madjar" otisao noseci svoju paklenu loptu."
(izvod iz knjige "DUBROVNIK, Adio..." stampane u progonstvu 1995. godine. Prevedena i objavljena i na engleskom jeziku)

Oznake: kupanje

Istina je voda duboka! Nisam apologeta bivseg rezima, ali LAZ na kojoj vladaju ovi danasnji tragicna je prije svega, na one koji su u novom sistemu rodjeni i koji ce tek biti rodjeni.
Bozic je uvijek bio poseban dan, a dubrovacke kolende najljepsi dio mojeg djetinjstva. Kolendavanje je nazalost, gotovo izumro i danasnji Dubrovcani ne znaju nista o tome, soim po prici roditelja.
Svim ljudima dobre volje koji slave Bozic po Gregorijanskom kalendaru, cestitam Badnji dan i Bozic.

Oznake: kupanje

Nazalost, korona nije samo poremetila odnose medju ljudima, nego definitivno ubija sve vise ljudi. Moja spoznaja se svodi na jednu recenicu, ne mogu vjerovati koliko ima ljudi koji su neprijatelji sami sebi. Prije pojave ove pandemije, drzao sam da ljudi u danasnjem svijetu, u kojem je dostupno sve sto pomaze da covjek zna vise nego sto je ikada znao, I nevjerojatno, veliki broj ljudi, cak i obrazovanih, odbijaju da se cijepe. Vide kakva je situacija bilo gdje, koliko ljudi umire i u kakvim mukama. I koliko je sve vise zarazenih. Eto, razocarao sam se u razboritost ljudi, vise nego ikada. Biula je, nazalost, potrebna pandemija da bih znao tu sumornu istinu.

Oznake: Sunce, more

Zeljko Pavicin-"Peko", kapetan duge plovidbe, moj drug i prijatelj iz djetinjstva u Gruzu, jos jedan je Dubrovcanin moje generacije koji zivi i radi daleko od rodnoga Grada. Peko je preko 35 godina u Texasu, USA i cesto se cujemo i podsjecamo vremena kad je Dubrovnik pripadao Dubrovcanima, kad su sve plaze bile nase i kad smo birali u koji cemo klub na muziku ili u koju cemo kafanu na kafu, onda kad smo bili slobodni i mladi. Tih vremena vise nema, nas je sve manje, a fotografijom dragog prijatelja, podsjecam sve vas koji ste u Kino kafana SLAVICA, poznavali dobrog gospara Joza, da je to (bio) Pekov otac. Od dobrog oca, dobar sin.

Oznake: kupanje

Prijatelji pokojnog Bozidara Skaramuce poslali su mi nekrolog sa slikom dragog prijatelja, velikog covjeka, zaljubljenika u sport i tenis. Njegova Akademija "Monika Seles" iz Brage, Portugal, koju je osnovao poslije progona iz Grada 1991, s tugom i vjecnom zahvalnoscu oprostila se od Boza, koji je citav svoj zivot posvetio radu s djecom, sportu i posebno tenisu. Nas posljednji razgovor, za koji naravno nisam znao da je posljednji, prije nekoliko dana, bio je kao i svi raniji, o rodnom Gradu, o prelijepom i slobodnom odrastanju i radu s dubrovackom djecom do ukletih devedesetih. I o planovima za buducnost, jer Bozova Akademija je postala popularno mjesto za buduce teniske asove, a nezaboravni prijatelj Bozidar, jedan od najpopularnijih i najomiljenijih sportskih radnika u Bragi, ali i u mnogim drugim mjestima i krajevima Pirineja i sirom Evrope. Koristim priliku da jos jednom izrazim duboko saucesce njegovoj supruzi i kcerki i nadam se, da te Dubrovnik moga vremena, iako pocivas daleko od rodnoga Grada nece nikada zaboraviti. Prijatelju, odmori tvoju dobru izbjeglicku, dubrovacku dusu!

Oznake: kupanje

Dubrovnik izmedju dva rata. Odlicna knjiga Franka Mirosevica, steta da je procitalo malo ljudi. Dubrovnik je preed II svejstki rat, u sastavu Banovine Hrvatske, bio vrlo siromasan grad, posebno su u losem polozaju bili lucki radnici. Mnoge organizacije i pojedinci pomagali su sirotinju, Sve akcije zapocete u smislu ekonomskog razvoja zaustavio je pocetak II svjetskog rata. Predporucujem knjigu svima koji se na bilo koji nacin vezani s Dubrovnikom.

Zamislite samo kako je kraljevskoj familji psiholoski tesko, svake godine i to sest godina, urucivati pehar najpoznatijeg turnira na svijetu, a na vrhu pehara je ananas, simbol britanske imperije i aristokratije, Novaku Djokovicu, predstavniku naroda koji je kao djecak trenirao tenis skrivajuci se od britanskih imperijalistickih bombi. Zato je onolika mrznja publike u Londonu prema Novaku, za te aristokrate, koji su izmislili sovinizam i rasizam, jedino moguca. Ne samo da su dozivjeli veliki udarac podizanjem pehara, sada i sluzbeno najveceg tenis igraca ikada, nego su nekoliko sati kasnije dozivjeli i nacionalni slom u sportu broj jedan, izgubili su finale prvenstva Evrope od sjajnih igraca, i jos boljeg trenera, reprezentacije Italije. I u Australiji danas je veliki slavljenicki dan sporta, prvo je Barty vratila pehar Wimbledona zenskom tenisu poslije vise od 40 godina, a onda su Evropljani ujedinjeni kao nikada ranije, proslavili pobjedu Novaka Djokovica i Italije. Radosnije nego ranije, bas zato jer se potop britanskog sporta dogodio u Londonu, u kojem je od ranije bilo pripremljeno slavlje za reprezentaciju Engleske, a prije toga i pobjeda Noletova, u inat i za inat, bahatim i sebicnim britanskim kolonizatorima. Idemo Nole i Forza Italia i na sedmom kontinentu.

Jedan je prof.dr. Zdravko Bazdan. Najveci Dubrovcanin naseg vremena. Da ih ima vise kao sto je on, Dubrovnik ne bi postao ono sto si draga Nina napisala. Dr. Bazdan je veliki dio svoga zivota posvetio borbi protiv zla koje vlada Gradom od devedesetih i koje ga je pretvorilo u ovo sto je danas. A ovi sto ga napadaju? Pa to su upravo ovi koje si opisala u tvome tekstu, primitivci, neznalice, klerofasisti, kojima je najveca hrana, mrznja.

Na danasnji dan, danas vec daleke 1986. godine, u cetvrtfinalu prvenstva svijeta protiv Engleske, Diego Armando Maradona, postigao je gol stoljeca, rukom. Poslije toliko godina, sjecam se kao da se sad dogadja, ali se i pitam, po kojem to pravu Engleska igra na prvenstvu svijeta. I Skotska, i Vels...??? Nisu drzave, a samim tim ni clanice UN. FIFA je u svom Statutu jasna, samo drzave koje su clanice UN mogu da igraju na prvenstvima svijeta. Isto pravilo vrijedi i za Olimpijske igre, ali ta se pravila postuju, tamo nema Engleske, Skotske, Velsa, tamo nastupa Velika Britanija.???..Svijet nije samo danas apokalipsa, uvijek je bio, samo mi to nismo znali (ha ha ha). Velika riba uvijek je jela malu i ostacima hrane, hranila manje i slabije od sebe...a FIFA i UEFA, uz banke, najvece kriminalne organizacije naseg vremena...od Pierra de Coubertina, nije ostalo nista...

A sportski Dubrovnik u nase doba. Pamtim rivalitet GOSK-a i Dubrovnika, pune tribine na lapadskoj "staroj dami", praznik Grada. Plavi i crveni, Djuro Sneider, kovrcave kose sa sedmicom na ledjima, procelavi majstor sredine Pero Simonovic, pa Huko i Ferzo Dilberovic, Mario Marusic, oba sastava s rezervama i sad imam u glavi, stotine njih, Dubrovcani u dva tabora, gradjani, legendarni Gongo Cetinic, na jednoj strani, gruzani na drugoj, od Slavka Kordica do Pera Vicana, opet stotine njih, do nezaboravnog đeda Ranka Kapovica. Kako staviti po strani te godine nezaborava, uspjeha, kvaliteta, kako se do kraja zivota ne sjecati restorana legendarnog Joza Matosica, novinarskih sportskih velicina, Bruna Mustapica, Ante Bautovica, covjeka za sva vremena Envera Krajisnika...opet stotine njih.....nogometnih sudaca iz Grada, Frana Basice, opet Envera do Matea Beusana....Bio je to nogomet, danas to znamo, svemirskom kvalitetom prema ovome danas. Kada ce Dubrovnik opet iznjedriti Boza Broketu, Juru Milicica, Maria Bonica, Marina Kurtelu, Milana Petrovica, Zeljka Nikolica.....do onih koji nikad nisu odlazili iz Grada, Davora Nakica, Mata Beusa-Pusa, Nina Kodellia, Duju Borovinu, do golmana prije svih golmana, nezaboravnog "Cia"Novakovica....???
U malom kantunu GOSK-ovih prostorija, zauvijek su ostali upamceni atletski sampioni Jugoslavije i Balkana, Nikoleta Ribar i Mario Njiric, u uvjetima siromasne "kraljice sportova", rasli su pobjednici i prvaci, pronosili slavu Grada, od Triglava do Djevdjelije, a mnogi i puno dalje i daleko sire... O JUG-u, napisano je sve, Da se podsjetim na prve dane koje pamtim na gruskom bazenu i tre tre tresese ko u Jug-a dirne se, od golmana Katusica, stalno zaposlenog u tadasnjem gigantu TUP-u, pa slikara u bazenu Lukse Peka, gospara do kraja, Djura Kolica, generacija i generacija, do kraja karijere zbog uboda prstom u oko Luka Vezilica, prvog golmana plivaca, do nedavno umrlog velikog, najveceg Djura Savinovica, Mozarta u bazenu, s kojim sam suradjivao u SOFK-i, pa razrednog druga tragicne sudbine Duba Stanicica. I lijepi Olimpijski dani u Dubrovniku u cast Sarajeva, u drustvu sa Suknom, Krzicem i tom slavnom generacijom. Sport i Dubrovnik bili su jedno, proslo svrseno vrijeme. Legendarni gospar Vlaho Kojakovic-Pjucak i Karmen, generacije sjajnih kosarkasa, prijatelja, gospara pod kosem, Andrija Habulin i veliki uspjesi judo sporta, pogibija mog prijatelja i susjeda iz djetinjstva, Ivice Spaceka...i mnogo, mnogo toga vise...Dubrovnik, Grad kojeg vise nema, unisten potrosackom histerijom i trkom za profitom...s rijetkim gospodjama i gosparima, koji jos obitavaju u njemu. Nazalost i njihov sat otkucava....usnuo je ex Grad gospara..

Sjecam se nevremena kad bi se barke izvlacile preko mula, ociscene pjenom razbijenog vala koji se lomio na prolazu izmedju Penatura i Lovrijenca. Sve je u kuci i oko nje bilo mokro, natopljeno kisom s mora, a ne s neba, a u djardinu cesce su bili cipoli nego pilici, ali znalo je biti i bukava i saraka, a pamtim, da bi se znala zakoprcati i hobotnica. U skolu na Preparandiju, "tete u bijelom"servirale su nam marendu, a i danas mi je u ustima okus toplog kakaa, (kojeg kuci nismo pili) dok ovo pisem. Iza zgrade Preparandije, stotine nas, po dolcima ispod Graca, igrali smo igre, znane samo nama, bezbriznoj djeci iz pedeset i neke..
Kasnije sam Preparandiju zamijenio "Nikicom Franic" na Konalu, pet dana u setemani uza skaline s Anuskom, prvom susjedom i skolskom drugaricom. Skaline smo nekad znali "podijeliti" na one povise crkve Sv.Andrije, uz rodiliste, pa preko parkica, do iza ledja "Nikicinih", ali s koje god dosli strane, prvi nam je na doceku bio dragi domar Misko. Vidim ga i danas, kako se gega, (bio je invalid) a nerijetko i vikne na nas, uvijek s osmjehom na naboranom licu. Proslo je tome vise od 50 godista.
Imao sam dvije i po godine kad su me susjedi nasli kako sjedim pod velikom murvom na Pilama i gledam tramvaje. Roditelji su tih desetak minuta mog nestanka jedva prezivjeli, misleci da me je "pokupio' neki travanj ili da sam "odletio" pod jedno auto, od pet sest ,koliko ih je bilo parkirano na Pilama, a ne puno vise ni u Gradu. Sjecam se, vecinom su to bila crne "Olimpije", zaobljene haube..
Koju godinu kasnije, Stradun je vec bio pogodan za djiravanje, a Park na Gracu za vagidjanje. Ko se iz tog vremena ne sjeca Beba Burina odmah iza mosta u maloj kapuneri, njegove tamburice i promukloga glasa. Gradac je dosao malo kasnije, bio nam je gust, popet se i sakrit na nekom stablu blizu malog jezera s punoglavcima, pa onda gledat parove, kako cekaju prvi sumrak, da krenu u "akciju". Godinama smo znali pricati, kako je jedan medju nama, najstariji od nas, A.D., da bolje vidi klupu obasjanu mjesecinom, zakoracio umjesto na granu, u prazno, prepavsi i one u zanosu na klupi, ali i nas, pa je ta noc po bjezanju, smijanju a i ponekim kukanjem, (spomenutog A.D.) dugo bila "vjecna tema" nas Pilara.
Ivo Labas i njegovi skerci, za gimnazijskih dana, bili su ono sto su danas i internet i mobilni i sva ova tehnoloska cuda. Kako zaboraviti prekrasna otvaranja Dubrovackih ljetnih igara, malog Mata i njegovo struganje plocama Straduna i vikanje "Politika", "Oslobodjenje", "Vijesti", od kojega su djeca bjezala kao djavo od tamjana, Trubadure, Mali raspjevani Dubrovnik, oridjinale, prve studentske pare od posla koje nam je dao Kiro, one nepregledne kolone raspjevanih i radosnih Dubrovcana, divnih ljudi moje mladosti, kojih vise nema, kako zaboravit kolende:
.
Dobar vece mi kucamo
Badnje vece cestitamo, mi smo dosli kolendati
Vasem dvoru hvale dati.
Visoki su ovi dvori
A u njima zlatni tori
U torima golubica
Nasa vrijedna domacica.
Nece gospodja neharna biti
Kolendarima ne udjeliti.
Odje, odje, na zdravlje Vam
Badnja vece dodje.
Nasega gospara pri dvore
Pjevajmo braco do zore.
I onda ako se ne otvore vrata, vlasnicu smo znali kastigati nastavkom kolende, Ispred kuce drvo loza, a u kuci gospodja koza, ili u najcrnijem scenariju, ispred kuce drvo murva, a u kuci gospodja kurva...i bjez koliko te noge nose.
Kako otrgnuti od sjecanja stotine kafica s muzikom, disko klubove Tezej i onaj na Pilama (na vrh mi usta), hotel Imperijal, "Ocean" na Pilama iz kojeg se miris rostilja sirio do Straduna, "Jadran",hotele po Lapadu s muzikom svih vrsta i za svaciji ukus...doceke novih godina, proslave matura, slave mladosti i zivotu. Onda kad smo birali, gdje cemo izaci, kad je od Tezeja do Babin kuka, Dubrovnik bio mjesto veselja, zabave, radosti, prvih puntamenata, prvih poljubaca....
I tako, citajuci i prateci, daleko, predaleko od rodne Raguse, prateci Grada kojeg vise nema, sjetom u dusi, mislim se na danasnju mladost bivsega mi Grada, i osjecam sazaljenje, jer su prva generacija koja zivi tuznije i mnogo praznije, od njihovih roditelja. U nekadasnjem biseru Jadrana....

Kao veliki ljubitelj Novaka Djokovica, a imao sam priliku sjediti s njim i popricati, za vrijeme Australian Opena. cini mi se da se sve veci broj ljudi, personificiraju s njim, podsvijesno misleci da pobjede Novakove, jesu i njihove pobjede, a po onoj staroj, kad moze on mogu i ja. Isto tako mislim da zivimo u nikad oholijem svijetu ljubomore prema boljima, jer prateci drustvene mreze, veliki broj komentara je nazalost, protiv Novaka, ili bolje receno, protiv neke od osobine njegove zene Jelene, koja je eto kriva za ovo ili ono. Nisam ni psiholog ni psihijatar, ali zakljucujem da zivot svjetski vrijednih, a humanih ljudi nije ni jednostavan ni lagan. Nijadan sportas na svijetu ne izdvaja vise za pomoc onima kojima je pomoc najpotrebnija, nijedan od svjetskih sportskih velikana nije clan vise humanitarnih i soicijalnih organizacija od Novaka, pa ipak, u najmanju ruku nije omiljen na Zapadu. Tu je odgovor jasan, Novak je iz tog ukletog Balkana, iznenada poremetio stoljetni raspored u teniskoj hijerarhiji, nekad je bijeli sport bio stvar prestiza anglosaksonske rase, van tog kruga, nije bilo igraca koji bi napravio dar mar, na svjetskoj tenoskoj pozornici, sportu princeza i princeva, bijelih klobuka i bljestavih zenskih sesira. Eto, zbrda s dola, udrobljeno, shvatio sam zasto Novaka ne vole. A, njega bas briga zbog toga...i tu je najveci. Mozda, upravo zbog toga.

Nevjerojatna zivotna prica, riplyjevska. Rodjeni u starom rodilistu, odrastali u susjedstvu u Pilama, udaljeni tri kucna broja, Zlatan Gavrilovic Kovac i ja nismo se ni culi ni vidjeli skoro 60 godina. I nadjemo se u Adelaide, prije nekoliko mjeseci. On protjeran iz Zagreba u kojem je zivio preko 20 g, a ja iz rodnog Grada. Popili smo kafu i kako smo nemirne duse, uvijek tragamo za novim, nepoznatim, nasli smo se na zajednickom projektu. On odlican plivac JUG-a i splitskih klubova, reprezentativac, a ja atleticar GOSK-Dubrovnika i splitskog ASK-a, on pomorac i filozof, ja ljubimac mora i pravnik. Zivot pise romane!

Rado sam ga vidjao onako luckastog, nemirnog pogleda i jos nemirnijih pokreta. Mislim da nije imao neprijatelja i da je bio rado vidjen u sviom sredinama. Ali, nisam znao da je u dubini duse covjek koji je doboko nesretan Nismo prestajali s podmetanjme i oisporavanjem svega sto bi on predlozio. Ali, samo u sali. Dok nije skoncao, bacivsi se naglavu ispred kina Slavice na Boninovu. U dubinu, Nije stigao do kraja, zaustavila ga je izbocena stijena. Umro je par sati kasnije, ne dolazeci svijesti. Eto, tako je zavrsio svima dragi lik, Toto. Pocivaj u miru, jedan od simbola starog Dubrovnika, kojeg vise nema.

Prvi put poslije 25 godina, dolazim u rodni Dubrovnik. Dok klecim i ljubim slike svojih roditelja na grobu Boninovo, ovaj ciklus se zatvara. Kako vjerovati da je istina ono sto i mene dovodi u dilemu? Je li 25 godina proslo kao udarac dlanom od dlan ili je u tih 25 godina stalo sve ono sto mi se dogodilo. Ni sebi ne mogu vjerovati da je proslo vec 25 godina da nisam bio u Pilama, na Pilama, na Stradunu, u mojem Dubrovniku. Ali za sve to opisati, "Rat i mir" Lava Nikolajevica, bila bi kratka novela.

U ogromnoj celicnoj ptici, prepunoj pospanim putnicima, ciji mir remeti samo "povremeno" propadanje na putu prema kuci, tamo nad Indijskim oceanom, zaklinjem se sam sebi, necu, biti mogu cekati novih 25 godina.

A znam da mozda i nije tako, da mnogo puta nase zelje ne zavise od nas. Zivot me naucio, puno se toga dogadja van nasih zelja i nasih moci i sposobnosti. Zelje su u stvarnosti najcesce snovi, a snovi utopija.

Malo sam ili ni malo spavao do Adelaide. Kosmar u mojoj glavi traje.

Preparandija je sigurno najveca i naslavnija skolska zgrada u Dubrovniku, u kojoj je dugo vremena smjesten Univerzitetski centar.

U pocetku sezdesetih godina proslog stoljeca, bila je u Preparandiji osnovna skola s jako puno razreda, a jedno odjeljenje, sto je nekako posebno bilo interesantno za nas ucenike, bila je sto bi se danas reklo, skola za ucenike sa specijalnim potrebama.

Nedaleko parka Gradac, pet minuta od rodne mi kuce, smjestena je izmedju zgrade Radio Dubrovnika, (koji odnedavno vise nije u toj vili) stambenog prostora na Kolorini i tadasnje zgrade Opcinskog suda.

Zanimljivo je da se moj zivot prvih dvanaest godina vrtio u krugu od par stotina metara, rodiliste, rodna kuca, ulaz u stari grad i skola, sve u blizini, nadohvat ruke. Istovremeno, blizina stare dubrovacke bolnice, jednom mi je kao djetetu spasila zivot, a doktor koji me je spasio, dr. Ilic, zivio je uz Preparandiju, dakle u istom, za mene zacaranom krugu.

Ne vjerujem da se puno Dubrovcana moze pohvaliti ovim podatkom.

U prvi razred sam krenuo 1960. godine a u razredu su uz mene bili: Veljko Ruskovic, Branko Silic, Vinko Dragojevic, Niksa Garvan, Tonci Trbuhovic, Goran Stampalija, Boro Savic, Boris Didovic,, Boris Kurilic,Milan Basic, Miho Kristic, Mirjana Kristovic,, Perica Tulic, Vesna Cucic, Jugoslava Matulovic, Mirjana Rilje, Dube Rakidzija, Maja Kunic, Marija Dedic, Anuska Kiridzija, Ivica Danicic i Katija Miloglav.

Danas je 26 godina od dolaska u Australiju. Sa dvije torbe u ruci i jednim kuferom, supruga i dvije kćerke, dvanaest i deset godina, u velikoj ptici čeličnih krila, poslije leta preko pola Zemlje, stigli smo u terru incognitu.

Blještavilo aerodroma u Adelaide, značilo je kraj putovanja, ali i početak novog života, a grad na moru Dubrovnik, rodno mjesto svih nas, zamijenjeno je novim gradom na moru, Adelaideom.

Kulturološki šok, novi svijet, neki nepoznati ljudi. Ostalo je sve iza nas, rodni Grad, familja, prijatelji, uspomene. Treba početi iz početka, krenuti u život kad sam odradio više od pola života, u to sam siguran. Nije lako krenuti iznova u 41.godini, ali ono što se mora nije teško.

Hladno je i sunčano jutro, ovog 25. aprila 2021. Slično onom iz vremena od prije 26 godina. Drugih sličnosti nema. U dugoj smo kući, boljoj, većoj novijoj, nego onda. Kćeri su odavno odrasle, dvoje unučadi uljepšavaju nam život, stalno i neprekidno, a treće je na putu.

Sin, rođen u ovoj čudesnoj zemlji, diplomirao je pravo, radi i očekuje polaganje pravosudnog ispita. On je sa nama u kući, ostali najdraži blizu nas, ni pet minuta kolima.

Sjedimo, slavimo Ljubičin rođendan i godišnjicu dolaska u Australiju. Sretni i zadovoljni prijeđenim putem.

Na trenutke mislim kako je sve ovo brzo prošlo, a na trenutke ćini mi se da smo stigli sinoć. Neću misliti na bilo što drugo, nego da se kćerka za mjesec i po zdravo porodi, da nam se familja uveća, a onda,"soto voce" (ispod glasa) o nekim novim željama.

Necu ići tako daleko, neću okvir zadati u 26 godina. Do tada, puno je posla pred nama i preda mnom.

Kako je lijepo živjeti u Australiji. Ni korona nije poremetila taj osjećaj.

SRETNA NAM GODIŠNJICA. HAPPY ANIVERSARRY.

Kako covjek stari, uspomene na djetinjstvo sve su jace a nostalgija za proslim vremenima, postaje svakodnevnica.

Ovo pisanje posvetio sam uspomeni na meni drage ljude kojih odavno nema, a koji su bili sastavni dio mojeg zivota u vremenima odrastanja.

Kako zaboraviti vrijeme kad je zivot bio radost, igranje, saznanje, ushicenje, kad je svaki novi dan znacio otkrivanje novog, zanimljivijeg, boljeg.

(Sa korice knjige)

Ima ljudi koji dobro koriste teske situacije, posebno ratno stanje. Dubrovnik je pocetkom devedesetih dozivio tragediju, svakako najvecu od II svjetskog rata, a opet je bilo onih koji su odlicno "plivali" u toj nesreci, a koji se danas prepoznaju kao ratni profiteri.

Oni su danas u Dubrovniku zasticene zivotinje, nazalost najveceg broja Dubrovcana. Oni mrznjom razaraju normalno tkivo Grada ne daju povratnicima da se vrate (i nemaju se gdje vratite, jer su im stambeni objekti unisteni ili sto je cesce, u njima ilegalno i trideset godine poslije rata, zive "domoljubi" pristigli iz druge drzave.

Po smrti moje majke 2/07/1992. u Splitu, gradu moje studentske i sportske mladosti, njezin je stan provaljen i u njemu do danas zive sestre Zdenka i Blazenka Ivanovic, na adresi I.G. Kovacica 91 u Gruzu. Ne znam, kao dugogodisnji odvjetnik, ni jedan primjer da se privatno vlasnistvo moze oduzeti nasilno, a upravo se to dogodilo s mojim stanom u Mokosici, Izmedju dolaca 11, kojeg sam kupio 1989. godine za svoju familju i sebe. Pod prijetnjom da cemo svi biti ubijeni, morali smo supruga, dvije kceri stare tada 5 i 7 godina, napustiti rodni Dubrovnik, slijedeci tako tuzne sudbine srpskih i "mijesanih" familja.

Za knjigu koju sam tim povodom napisao "Zabranjena zaborav" dobio sam mnoga hrvatska i medjunarodna priznanja, a knjigu je objavilo i Sveuciliste u Zagrebu, vijece za srpsku i hrvatsku suradnju.Inace, prvu knjigu,napisanu jos 1995 godine, "Dubrovnik, adio…" pohvalio je medju ostalima i tadasnji predsjednik Hrvatske, dr. Ivo Josipovic. Nazalost, moj Dubrovnik i dalje stenje okovan raljama mrznje.

Ovih dana na godisnjicu stvaranja zlocinacke NDH, u naselju Mokosica, gdje se nalazi i moj privatno kupljeni stan, neki su suludi stanovnici "slavili" taj najsramotniji dogadjaj u povijesti Hrvata, a po prvi put je na jednom balkonu objesena i nacisticka, Hitlerova bandijera s kukastim krizem.

Quo vadis, Dubrovnik?

Ipak od svih priznanja koje sam odbio, Nagrada grada Dubrovnika 1989.godine, meni je najdraza.

Posebno jer me podsjeca na drage ljude i na vrijeme kad smo medjusobno bili vise ljudi, nego ovo sto smo postali, kakvi smo danas.

Uvijek ce me podsjecati i niko mi nikada nece moci oduzeti istinu , da sam dao nesto rodnom Gradu i za to nista nisam uzeo, nego sam iz rodnog Grada, na silu izbacen. Ni prvi ni posljednji i to spada u putovanje, koje nekoga od nas ceka, na tom putovanju sto se zivotom zove.

Oni koji su doprinijeli i ucinili sve da me protjeraju iz Grada i oduzmu moju imovinu, ukljucujuci dva stana, ne da vjerujem da ce ikada imati cistu savjest., ali o tome neka brinu oni.

Tako sam u neocekivanoj igri sudbine, kakvu samo zivot moze odigrati, 1989. godine dobio Nagradu Grada Dubrovnika, a dvije godine kasnije, postao sam izbjeglica.

Trnoviti put stradanja, patnji i izbjeglickih muka, postedicu citaoce ove knjige. Jednostavno iz razloga, sto su mnogi od njih bili izbjeglice i zato ste se broj tih nesretnika u svijetu, umjesto da se smanjuje, stalno povecava.

Na bruku i sramotu ljudske rase i danasnje civilizacije.

Iza moje rodne kuce, u ulici Marka Marinovica, koja se danas zove Sv. Djurdje, vizavi Sulica, nalazi se u ulici od Tabakarije, koja je, kazu stari arhivi, dobila je ime po tabaku koze, koja se susila naokolo, po stijenama, po plazama.

Citavo Pile je tada strasno zaudaralo, zapisano je u istim knjigama.

Rodna kuca je u unutrasnjem dijelu bila tipicna kuca iz vremena Dubrovacke Republike, u prizemlju su nekada davno bile dvije sobe, koje su u moje vrijeme bile skladisni prostor, u kojem smo drzali odbacene stvari i u jednom dijelu kokosi.

Kuca nam je izvana bila vecim dijelom pokrivena cementom, zato jer su mjestimicno zbog starosti poispadali, a ispod cementa vidjela se kamena obloga, ruzicasto kafene boje.

Pamtim dobro i tuzan dan kad je ubijen moj prijatelj i susjed iz djetinjstva Ivica Spacek.

Sjecam se da sam poslije njegovig sprovoda na lapadskom groblju Sv. Mihajla, tog tuznog popodneva, svratio do groba velikog Iva Vojnovica, koji odavno pociva na Mihajlu.

Bio je svjezi buket cvijeca. Siigurno od neke osobe koja je voljela djela velikog Dubrovcanina, jer familije nije imao. Na Mihajlu pocivaju tako moj savremenik i velikan proslog vremena. Oba veliki Dubrovcani, jedan evropski prvak u svojoj sportskoj disciplini, a drugi najveci pjesnik Dubrovnika u prvoj polovini dvadesetoga vijeka, neprevazidjen do danas.

Dubrovnik je uvijek bio miran grad, a to je bilo jedino ubistvo koje pamtim do pocetka rata 1991. godine, iako je bilo jos par smrtnih slucajeva, za koja nije utvrdjeno do kraja, kako su se dogodila.Jedno od takvih slucajeva je i nikad razjasnjena smrt starijeg sina naseg kuma Rajka Marica, cije su raskomadano tijelo pronasli na sinama starog cira povise Komolca.

Autobiografija, roman koji preslikava život u rodnom Dubrovniku do progonstva i odlaska u Australiju.

Ovo je prva knjiga koja je pisana rukom rođenog Dubrovčana srpske nacionalnosti koji je i poslije 30 godina od odlaska iz rodnog Grada, u njega zaljubljen.

Opisujući djetinjstvo i mladost, odrastanje, fakultetsko obrazovanje, zaposlenje i stvaranje obitelji, autor ne skriva emocije i patnju za Dubrovnikom.

Knjigu vrijedi pročitati kao vrijedno djelo pravnika u dalekom svijetu koji, što se dubrovačkog narječja tiče, kao da iz Grada nikada nije ni odlazio.