vasko54

Iz moje posljednje knjige (uskoro u javnosti) o Dubrovniku onog vremena. Koliko se još sjećam.
Grad se pretvorio u tvrđavu straha. Srce je pretvoreno u tvrđavu u kojoj utamničujemo svoju dušu. Rat je poguba ljudske naravi, napisao je dum Marin prije 1567. Istovremeno i prilika da se ljudi bolje upoznaju. Zbunjuju nas mnoge nepoznate istine o drugima i o sebi. One sigurno odavno postoje, a to je što ih mi kasno spoznajemo, svjedoči o pravoj ljudskoj sporosti zaključivanja i jalovosti opažanja.
Paklena prašina koja je obavila Grad i ljude u njemu neće se brzo ni slijeći ni razići. Samo će jasnu sliku svoga Grada u očima i duši nositi njegovi ljudi u dalekim krajevima, širom Kugle.
Od Kantafiga do Orsule, sve su spjađe bile naše. Stotine butiga "Dubrovkinje", "Dalmacijabilje", TUP, DTS "Dušan Todorović", "Radeljevic", "Dubravka"..... Kisićevi sateliti mirisom opijaju Gruž. Svaki hotel imao je muziku, grupe s pjevačima od Triglava do Gjevgelije, od Subotice do Jadrana. Noći, lapadske, gruške, gužve bez nervoze, sportski prvaci, JUG s Dubrovčanima na krovu Evrope, GOŠK-JUG s Dubrovčanima bolji od 90% sadašnjih prvoligaša, gimnazijalci po sendvič od pršuta u "Skolu", najbolja marenda na svijetu, "Manon" za nedjeljne kafe, "Karaka" za dušu i srce, Snek na Stradunu za goste i prijatelje, kafići “Talir”, legendarnog Frana Cetinića, "Futbal" i "Trubadur" legendarnog trubadura Marka Breškovića...Gradska kafana, disko klubovi "Tezej" i "Arsenal", Revelin, Pero Limunada i Žuta podmornica, Bebo Burin, Ivo Labaš, Tomo Bukva, Tomo Šeparović i njegova Jovanka, ( i Milka)Lovrijenac s Hamletom, Gradac i park u Pilama, stare zelene izlizane klupe, prvi puntamenti, spomenari. Stradun jedan i jedini, inspiracija, uvijek pun ljudi, pjesme, škeraca i mali Stradun na Babinu kuku, Porporela i crveni feral...........................
Dubrovnik kojeg više nema.
Ostala mi samo penkala "Dubrovnik", na sjećanje tih dana mladosti, ludosti i slobode.....Ljubomorno je čuvam preko 30 godina i samo tu i tamo s njom nešto potpišem. Kao da je zlatna!

Oznake: kupanje

Nedavno je umro Pero Krkic, moj dobri susjed iz Mokosice, do mene u stanu u Izmedju dolaca 11. Sjecajuci se Pera, i ovom prilikom, posmrtno, upucujem mu rijeci zahvalnosti. Evo, da se podsjetim na to kako mi je pok. Pero spasio zivot (u prvom atentatu na mene) u onim ratnim vremenima kada je Dubrovnik bio napadnut i kada su istovremeno Dubrovcani srpske nacionalnosti bili suoceni s duplom smrtnom opasnoscu, ulicnim ratom uz granate koje su padale s brda, mora i kopna na sve Dubrovcane. I kad se protiv Srba vodio strasan ulicni rat, kucni rat i kada se protiv njih orgijalo u mucenjima i silovanjima. I kada im se zauvijek pljackala i oduzimala imovina.
"Gruska pijaca, olicenje bogate ponude, danas je skoro prazna. Prodaju se samo jaja po cijeni od pedeset dinara. Stojim sa Perom Krkicem, susjedom i prijateljem iz Mokosice. Razgovaramo. Prilazi nam Marin Mioc svima poznat kao "Madjar". Pred nama zabezeknutim vadi iz dzepa rucnu bombu i skida osigurac. Citav zivot smjestio sam u tu metalnu kuglu. Ne disem i polako se oprastam od zivota. Dobro mi jer poznat taj novopeceni dopisnik "Slobodne Dalmacije" iz Dubrovnika koji je eto tako preuzeo i moj posao, mada mene zvanicno s tim niko nije upoznao.
Pero se snasao prvi i isprijecio izmedju nas dvojice rijecima, "neces valjda Madjar". Jedva se drzeci na nogama, zaplicuci jezikom on uzvrati: "Necu radi tebe,i on je (pokaza na mene) dobar covjek, ali je cetnik." Bomba u njegovoj ruci mjerila je vrijeme dugim sekundama. Moje unutrasnje vrijeme proticalo je jos sporije. Blokiran, skoro da i nisam primijetio kada je "Madjar" otisao noseci svoju paklenu loptu."
(izvod iz knjige "DUBROVNIK, Adio..." stampane u progonstvu 1995. godine. Prevedena i objavljena i na engleskom jeziku)

Oznake: kupanje

Istina je voda duboka! Nisam apologeta bivseg rezima, ali LAZ na kojoj vladaju ovi danasnji tragicna je prije svega, na one koji su u novom sistemu rodjeni i koji ce tek biti rodjeni.
Bozic je uvijek bio poseban dan, a dubrovacke kolende najljepsi dio mojeg djetinjstva. Kolendavanje je nazalost, gotovo izumro i danasnji Dubrovcani ne znaju nista o tome, soim po prici roditelja.
Svim ljudima dobre volje koji slave Bozic po Gregorijanskom kalendaru, cestitam Badnji dan i Bozic.

Oznake: kupanje

Zeljko Pavicin-"Peko", kapetan duge plovidbe, moj drug i prijatelj iz djetinjstva u Gruzu, jos jedan je Dubrovcanin moje generacije koji zivi i radi daleko od rodnoga Grada. Peko je preko 35 godina u Texasu, USA i cesto se cujemo i podsjecamo vremena kad je Dubrovnik pripadao Dubrovcanima, kad su sve plaze bile nase i kad smo birali u koji cemo klub na muziku ili u koju cemo kafanu na kafu, onda kad smo bili slobodni i mladi. Tih vremena vise nema, nas je sve manje, a fotografijom dragog prijatelja, podsjecam sve vas koji ste u Kino kafana SLAVICA, poznavali dobrog gospara Joza, da je to (bio) Pekov otac. Od dobrog oca, dobar sin.

Oznake: kupanje

Prijatelji pokojnog Bozidara Skaramuce poslali su mi nekrolog sa slikom dragog prijatelja, velikog covjeka, zaljubljenika u sport i tenis. Njegova Akademija "Monika Seles" iz Brage, Portugal, koju je osnovao poslije progona iz Grada 1991, s tugom i vjecnom zahvalnoscu oprostila se od Boza, koji je citav svoj zivot posvetio radu s djecom, sportu i posebno tenisu. Nas posljednji razgovor, za koji naravno nisam znao da je posljednji, prije nekoliko dana, bio je kao i svi raniji, o rodnom Gradu, o prelijepom i slobodnom odrastanju i radu s dubrovackom djecom do ukletih devedesetih. I o planovima za buducnost, jer Bozova Akademija je postala popularno mjesto za buduce teniske asove, a nezaboravni prijatelj Bozidar, jedan od najpopularnijih i najomiljenijih sportskih radnika u Bragi, ali i u mnogim drugim mjestima i krajevima Pirineja i sirom Evrope. Koristim priliku da jos jednom izrazim duboko saucesce njegovoj supruzi i kcerki i nadam se, da te Dubrovnik moga vremena, iako pocivas daleko od rodnoga Grada nece nikada zaboraviti. Prijatelju, odmori tvoju dobru izbjeglicku, dubrovacku dusu!

Oznake: kupanje