Prvi put poslije 25 godina, dolazim u rodni Dubrovnik. Dok klecim i ljubim slike svojih roditelja na grobu Boninovo, ovaj ciklus se zatvara. Kako vjerovati da je istina ono sto i mene dovodi u dilemu? Je li 25 godina proslo kao udarac dlanom od dlan ili je u tih 25 godina stalo sve ono sto mi se dogodilo. Ni sebi ne mogu vjerovati da je proslo vec 25 godina da nisam bio u Pilama, na Pilama, na Stradunu, u mojem Dubrovniku. Ali za sve to opisati, "Rat i mir" Lava Nikolajevica, bila bi kratka novela.
U ogromnoj celicnoj ptici, prepunoj pospanim putnicima, ciji mir remeti samo "povremeno" propadanje na putu prema kuci, tamo nad Indijskim oceanom, zaklinjem se sam sebi, necu, biti mogu cekati novih 25 godina.
A znam da mozda i nije tako, da mnogo puta nase zelje ne zavise od nas. Zivot me naucio, puno se toga dogadja van nasih zelja i nasih moci i sposobnosti. Zelje su u stvarnosti najcesce snovi, a snovi utopija.
Malo sam ili ni malo spavao do Adelaide. Kosmar u mojoj glavi traje.
Post je objavljen 11.05.2021. u 04:23 sati.