Jedna od valjda najtežih stvari je znati što je normalno.
Kako da znam je li ovo što trenutno osjećam normalno?
Ne osjećaju li se svi strgano i kao da im nešto fali s vremena na vrijeme.
Funkcioniram na više razina trenutno.
Ne znam, možda i uvijek funkcioniram tako.
Poslovna, ljubavna, prijateljska ja……ja koja se zeza i radi budalu od sebe, tužna i depresivna ja, neizlječiva, potrgana, uplašena ja koju ne volim, koju volim…..bezbrojne ja.
No možda je svima zaista tako. Zašto se zamaram oko sitnica? Možda je to što me živcira zapravo samo život.
Postajem nemirnija s godinama.
Imam te neke nervozne geste, ne mogu sjediti na mjestu, sve manje imam strpljenja, svuda dođem prerano, ne mogu puno biti na jednom mjestu……kao da se s godinama u meni budi neka nemirna zvijer……sve već viđeno kod oca, sestara, brata…. I kao da sam u stalnom strahu od sebe sami i onoga u što bih se mogla pretvoriti.
I opet, kako da znam je li to normalno? Tko da mi to kaže i objasni.