Kada vas od najranijih dana života svi vaši nabliži uporno razočaravaju i ne ispunjaju vaše najosnovnije potrebe, što drugo možete nego ne očekivati više ništa od nikoga tj. očekivati samo najgore.
U strahu da se vaše želje neće ispuniti, jer obično nikada i nisu, prestanete imati želje, gubite onu tipično dječju sebičnost koju ponekad vidite kod djeteta koje plače majci tražeći je novu igračku i zakopavate sve svoje potrebe negdje duboko u sebe, ispod maske neranjivosti, hrabrosti i sarkazma.

Ja se tek sada učim zatražiti ono što želim, ne osjećati sram zbog toga i reći ne.....

Uočila sam da često upadam u jedan bolestan obrazac koji ide nekako ovako:
a) poželim nešto
b) razmišljam intenzivno o tome i načinima na koje ću to zatražiti od određene osobe
c) počinjem vrtiti crne scenarije i pripremati se na to da možda neću dobiti željeno
d) ljuta sam na osobu od koje sam to mislila tražiti
e) ne zatražim ništa uopće i ljuta sam i isfrustrirana ili zatražim to nešto ali s jakim obrambenim stavom.

Od kada sam prepoznala obrazac malo je lakše, dajem ljudima pravo da me saslušaju, pravo da me prihvate ili odbiju bez da unaprijed donesem sud o njima, učim se povjerenju i razočaranju kao sastavnicama normalnog odnosa.