„Ti nikad nećeš nastaviti živjeti”, rekla mi je svojim prozirnim glasom, opušteno se igrajući pramenom moje kose kad mi je plela pletenicu, kao da je upravo izvalila nešto što mi govori svakodnevno.
Bože, naravno da neću. Je li to uopće moguće?
Nisam ni na trenutak razmislila o tome da prihvatim njegovu smrt, jer to ne želim. A nije me briga koliko će moja bol povrijediti druge, jer me za nikog drugog ni nije briga. Jedino o čemu razmišljam je to da je ovo sve prepolovilo moj život na dva života i da sada moram tako živjeti – u onome prije i onome poslije. To je jedino što pokušavam prihvatiti.
Namjerno bacivši filter cigarete nekoj obojanoj plavuši pod štikle, zastala sam s ustajanjem samo da pričekam hoće li to primijetiti, no kad se nije okrenula ležerno sam ustala s male klupice.
Živciralo me boranje moje karirane, zelene suknje i zastajanje da bih to popravila, ali još me više živciralo to što svojevoljno idem na susret s Luciferom.
Malo je zvonce tiho zaškripalo kad sam gurnula oljuštena, bijela vrata kafića, te se sporim korakom odvukla do stola na kojem je sjedila okrenuta mi leđima. Pravila sam se da ponovno vežem gumicu na svojoj ribljoj pletenici koju mi je Willow složila danas ujutro, samo da ne moram gledati bezbroj živih, znatiželjnih pogleda uprtih u moju priliku.
Meni su sada svi pogledi bili živi. Kad zaista i jesu, uspoređujući s mojim.
Uvukla sam se u stolicu bez pozdrava, odugovlačeći s vješanjem torbe za naslon.
„Kasniš”, protisnula je kroz zube, povukavši rukav da pogleda na sat.
Slegnula sam ramenima, razmišljajući o vremenu. Malo mi je značilo sad kad uopće više nije postojalo. Za mene.
Nisam više morala paziti na njega. Bilo mi je drago zbog toga. Oduvijek sam imala premalo vremena. Oduvijek su me negdje čekali nestrpljivi ljudi. A sad je sve to jednostavno nestalo. Samo tako.
„Vanja?” oslovila me Megan nestrpljivo, natjeravši me da ju pogledam. Gledala me kao da očekuje nešto od mene.
Zatim sam opazila pokret kraj svoje stolice i ugledala malu, zdepastu ženu s blokićem i penkalom u rukama.
„Čašu vode”, rekla sam konobarici praznog glasa.
„I jedan topli sendvič sa sirom”, nadopunila me Megan mrtvo-hladno.
Zagledala sam se na trenutak u njezine velike, smeđe oči, razmišljajući o tome bih li za njih također mogla reći da su žive.
Nikad nisam voljela melodramatičnost, no izraz drevna tuga sada mi se učinio prikladan. Ona je navikla vidjeti smrt; suočavala se s njom svakoga dana. Još kad smo bili u sirotištu, ona je čitala knjige o smrti. Bila sam premala da to shvatim tada, no mislim da se na taj način možda pripremala. Jer znam da se ja jesam.
Znala sam satima buljiti u stari, istrošeni strop sirotišta zamišljajući kako bi to bilo da jedno od njih, Megan ili Jan, jednog dana umre. Osjećala sam prazninu, no ona nije bila ni slična ovoj beznadnoj rupi u kojoj sam sada.
Ne bunim se; ta rupa je lijepa na neki uvrnuti način. Pomaže mi.
Iz misli me prenula ona ista zdepasta konobarica kad nam je donijela narudžbu. Ispred Megan je stavila makarone sa sirom – ono što je uvijek jela kad smo ručali vani, a ispred mene mali, prepečeni sendvič i čašu vode.
Tek sam tada shvatila čemu onaj hladan ton kad je naručivala hranu.
Odgurnula sam sendvič od sebe, otpivši gutljaj bljutave vode. Mrzila sam rastopljeni sir.
„Ne idemo odvade dok ne pojedeš taj sendvič”, priprijetila mi je Megan čim se konobarica maknula.
Zanemarila sam ju, kopajući po svojoj torbi u potrazi za cigaretama. Nikad prije nisam pušila, to mi se uvijek činilo kao nešto pogrešno, a brat me učio da budem dobra i ne ponavljam njegove greške, no sad. Sad su mi cigarete bile hrana. Nije da sam i prije previše jela, no shvatila sam da mogu živjeti bez toga.
Dobro, barem još neko vrijeme.
„Koliko već nisi bila na poslu?” upitala me Megan ležerno, prebirući po svom tanjuru.
Nalaktila sam se na mali, stakleni stol, trudeći se da joj ne pušem dim cigarete u lice dok jede.
„Dala sam otkaz.”
Grleno se nasmijala. „Ti još ideš u školu.”
„Upravo si rekla da je to posao”, ironično sam ju poklopila, skeptično ju probovši očima.
„U neku ruku je. Ali ti još učiš.”
Otvorila sam usta da ju pitam što ona zna o tome, ali nije mi se dalo svađati s njom. Svejedno je. Ionako odlazim od tog glupog mjesta.
„Gospođice, oprostite, ali ovdje je zabranjeno pušenje”, pojavila se konobarica iza mojih leđa, malim prstićem upirući u znak iznad šanka da se ne smije pušiti, kao dokaz.
Hladno sam je pogledala. „I?”
Nekako sam i htjela da me otjera iz kafića, iako sam znala da to neće učiniti. Nešto u mojim očima ju je spriječilo da se posvađa sa mnom.
„Što, sad se više ne znaš ni ponašati?” ljutito je prosiktala moja sestra s druge strane stola kad se žena maknula.
Slegnula sam ramenima, piljeći u upaljenu cigaretu među bijelim prstima svoje desne ruke.
I tada me zapravo sve puklo. Upravo sam tada, u tom beznačajnom kafiću shvatila koliko me njegova smrt promijenila. Koliko to više nisam ja.
Vjerovala sam – ne, zapravo još uvijek vjerujem, da je ovo moj način nošenja sa situacijom. I isto toliko koliko sam tada shvatila da to više nisam ja – isto sam toliko znala da nitko od njih, pa čak ni ja sama, nemam pravo osuđivati svoje postupke.
Iznenađena ovakvim očitim zaključkom, odjednom sam se našla potpuno gola usred gomile ljudi, i to me zasmetalo. Nisam mogla podnijeti činjenicu da se raspadam upravo pred njom; osobom koja mi je značila najmanje u tom glupom životu kojeg sam dobila. Nisam joj htjela pokazati da mi je život našao slabu točku, jer to bi značilo da me ona može povrijediti kad god poželi. Nisam htjela da ona – a s njom i cijeli svijet – sazna da sam konačno slaba.
Napokon, svi su se moji zidovi srušili istog trena kad je on umro.
Zgrabila sam torbu s naslona stolice gotovo nesvjesno, a zatim izletjela iz tog klaustrofobičnog kafića, ostavljajući za sobom tup udarac stolice o pod i previše ljudskih pogleda.


Ne znam imam li ja krivu predodžbu normalnog života, no mislim da sam možda jednom vodila takav. Izuzmemo li posao, ili školu, svejedno – ono što radim, bila sam sretna.
Jednom.
Sumnjam da sam tada imala pojam o tome što ‘sreća’ znači, jer kad imaš sve, tražiš ono što će te učiniti nesretnim, i iako sad mutno vidim taj svoj prošli život, sigurna sam da sam bila sretnija nego sada. Da, to znam da jesam.
No ne žalim se. Ne vjerujem u sudbinu i da se ovo moralo dogoditi, ali vjerujem u loše ljude i vjerujem u loše procjene.
„Vanja!”
Zastala sam, razmislivši o tome želim se odazvati na to ime. U prošlom sam se životu okretala automatski, no napokon, u prošlom životu nisam znala što znači živjeti. Nije da i sad znam, no barem imam neku predodžbu o tome. Sad barem znam da je sve moguće.
Ipak sam se okrenula, znajući koga ću vidjeti i prije nego sam je ugledala.
Stajala je kraj samog ruba glavne ceste, promatrajući me kao da se boji da ću nestati makne li pogled. Valjda sam to i zaslužila. Nestala sam sa svijeta na puna 2 mjeseca. Sad je znala da sam sposobna za to.
Potrčala je prema meni čim se upalilo zeleno svjetlo na semaforu, oprezno zastajući ispred moje prilike, valjda važući situaciju.
Živciralo me to. Gledala me kao da sam možda luda.
Uzdahnula sam, utisnula joj jedan poljubac u obraz, a zatim se okrenula i nastavila smjerom kojim sam išla prije nego me zaustavila.
„Dakle. Ideš sa mnom”, pratila me svojim staklenim glasom.
Iskreno, ja se ne bih znala ponašati u svojem društvu. Što reći čovjeku koji je izgubio nadu u život? Kako ga pitati plače li svaku noć ili može li još uvijek normalno disati? Kako uopće znati želi li on tvoje društvo? Ja bih sebe ostavila na miru.
No Dora se ponašala kao da se nismo vidjele od jučer, a ne od prije 2 mjeseca. Kako njoj to uspijeva?
Ne bih joj znala odgovoriti da me sad pita želim li njezino društvo; oduvijek mi je bilo svejedno tko je kraj mene, ionako sam stalno razmišljala o glupim i nepotrebnim stvarima, no sad mi je bilo svejedno za cijeli svijet. Što se mene tiče, mogu biti Pale sam na svijetu.
Otpuhnula sam zrak samo da vidim onu maglicu koja se stvara kad pričaš na hladnoći, a zatim uprla pogled u nju.
„Kuda?”
Ako ju je moj glas nekako začudio, ničim to nije pokazala. Znala sam da je sad drugačiji; hladniji, prazniji.
Veselo je poskočila, široko se osmjehnuvši. Šokirano sam se zagledala u taj osmijeh, shvativši da se nisam smijala već godinama, kako se činilo.
„Idemo na predstavu.”
Dora je bila godinu dana mlađa od mene, no svakako inteligentnija i psihički zrelija. Ona je, za razliku od mene, sve shvaćala nekako ozbiljno. Bila je načitana osoba i bavila se glumom. Voljela je raspravljati o knjigama i dubljem značenju ovog života i što je najvažnije, imala je vremena stati i pogledati si svijet koji stvara.
Prije bih rekla da ju volim više od sebe, no sada sam postala sebična, pa neću to reći. Svakako ju volim više od svog života.
„Zašto ne vodiš Swalea*?” upitala sam prazno.
Swale je bio njezin dečko. Ne znam koliko su dugo skupa, nisam osoba koja prati takve gluposti, no svakako znam da su dugo. Mislim da mi je jednom rekla da ju je vodio gledati simfonijski orkestar; bilo mi je logično da onda on ide s njom.
Licem joj je prešla razočarana grimasa, no nisam požalila zbog pitanja.
„Jer sam htjela tebe”, slegnula je ramenima. Smeđe su joj oči nakratko zasjale pod uličnom rasvjetom.
„Što idemo gledati?”
„Kralja Gordogana”, odgovorila mi je vrckavo, povukavši me za rukav veste da požurim. Jedino što sam tada čula bio je njezin veseo smijeh kako se odbija o prepreke kaosa u mojoj glavi.


*Swale; u ovom smislu - Sjena.

Skrivena utješnim dimom cigarete pokušavala sam čuti tiho lebdenje utvarne sjene koja se plela o svoja vlastita stopala na putu do mojeg očaja. Vrijeme je već predugo stajalo.
Koraci su mi se tupo gubili u gužvi ulice, tužno se stapajući s živim svijetom oko mene. Kovrčava mi je kosa zaigrano plesala na hladnome vjetru, igrajući se vunenim pahuljicama snijega.
Zastavši ispred oljuštenih, bijelih vratiju kafića koji je vrvio životom, ugledala sam svoju ispijenu priliku u prljavom staklu. Netko mi je jednom rekao da kovrčava kosa pridonosi veselju lica.
Moje je samo bilo prazno. Blijedo i bolesno ispijeno.
Progutala sam dim cigarete, izgubivši se u vremenu i prostoru.
Stari je parket tiho poput šapta zaškripao pod zaboravljenim koracima tišine kad sam lagano odpuzala do srušene bočice krvavog Axea* i podigla je jer me smetalo što svojom rubinskom bojom narušava crno-bijeli svijet koji je polako umirao oko mene. Kao da sam pala u sivu zaborav.
Smetalo me to što mu nikako ne mogu upamtiti miris; to što znam da će potpuno nestati, a ja tu ništa ne mogu.
Prilika u staklu kafića kao da se zaljuljala pod težinom velike, crne torbe, zamutivši se na vjetru.
Navukavši rukave tanke, zelene veste preko prstiju ruke, obrisala sam malu bisernu kapljicu sa svog obraza, polako se opet gubivši na sivim ulicama sna.
Gotovo sam očekivala njegovu priliku naslonjenu na hrapavi zid na istom uglu na kojem smo se uvijek sretali, s jarkožutim suncokretom u lijevoj ruci, živim baš poput njegovih smaragdnih očiju.
Tupo zastavši, zagledala sam se u mjesto gdje me uvijek čekao, sjetivši se tog jednog jedinog suncokreta koji mi je ikad poklonio. Jedino što sam sad mogla vidjeti bio je mrtav cvijet u vazi na svojem prašnjavom prozoru.

You can run, but you can't hide.

Ljuljačka je tiho zavrištala kad sam izgubljeno sjela na nju, ne mareći što je mokra od snijega.
Crnu sam torbu bacila na zemlju kraj sebe, te se vršcima kričavo roznih, prljavih starki pokušala odraziti.
Polarni mi se zrak melodramatično provukao kroz mrtva pluća, pokušavajući unijeti u mene znakove života kad sam se probila kroz vjetar, zatvorivši staklene, prazne oči. Tupo se osmjehnuvši, prestala sam disati znajući da nemam koristi od toga.
Djetinjasto prateći pokrete svoje razigrane kose, brojila sam otkucaje ispijenog srca, življeg sad nego ikad prije. Smrznutu prečku više nisam ni osjećala pod plavim, bolnim prstima kad sam poput 5-godišnjakinje lebdjela kroz zavjesu bijelog, čistog snijega. Svaki djelić mojeg tijela preklinjao je da bude spašen.
Bacivši se s ljuljačke u duboki, hladni snijeg, zanemarila sam drhtaje koji su mi tresli cijelo tijelo, zgrabila crnu, sportsku torbu s poda te bez zraka potrčala svjetlucavim, bisernim parkom. Osjećala sam razarajuću kiselinu u krvi i oštre, ledenohladne bodeže u grlu no i dalje sam trčala poput djeteta prepunog energije; maratonca povraćene nade, kao nevidljivi vjetar koji me nosi tmurnim ulicama nekad šarenog svijeta.
Osjećala sam se živo.
Iz trećeg sam pokušaja drhtavim rukama uspjela otvoriti vrata stana; odgurnuvši snažno vrata bacila sam torbu na pod te otrčala do velikog prozora, otvorivši ga s treskom prije nego što ću zgrabiti suncokret.
Očajno sam ga stavila u prljavo bijelu kadu, pustivši mlaz vode na njega.

„O.” Zatekla me na hladnom parketu sobe, izgubljeno ispružene pokraj mrtvog suncokreta s mokrim licem. Osjećala sam staklenu kulu oko sebe u kojoj polako nestaje zraka. Tišina kao da se srušila poput kule karata kad je ušla u stan.
Lijepo joj je lice bilo izobličeno u zbunjenu grimasu; nije me navikla vidjeti. Primijetila sam da joj se oči žare od sažaljenja.
Pažljivo sam pratila njezine elegantne pokrete kad se sagnula da otvori moju crnu torbu koja je ležala ispred njezinih mršavih nogu, a zatim i nezadovoljnu grimasu kad je vidjela što je u njoj.
„Vanja, ubijaš se.” Njezin je topao glas potpuno narušio hladan svijet ovog stana.
Ne, mrtva sam.
„Donijela sam ti hranu. Daj pojedi nešto, izgledaš poput drogeraša.”
Kimnula sam glavom. Znala je da ju neću poslušati.
„Isuse, koje si ti dijete! Umro je, nema ga više! Preboli to!”
„Odjebi, Megan”, prošaptala sam tako tiho da me nije mogla ni čuti. Praznim sam pogledom buljila u bijeli strop stana.
„Što si rekla?” upitala me nesigurnim, zvonkim glasom. Znala sam da me ipak čula.
„Rekla sam da odjebeš!”
Nije ni pokušala sakriti povrijeđenost kad je dramatično bacila vrećicu s namirnicama prema maloj kuhinjici, a zatim poput magle nestala iz ovog u vremenu izgubljenog stana.
„On je bio i moj brat, pa se ne ponašam kao da je kraj svijeta” rekla mi je ljutito prije nego što će teatralno zalupiti vratima.
Polako sam ustala s parketa, odpuzavši prema vrećici koju je donijela. Gola su me koljena boljela od struganja po linoleumu, a cijelo mi se tijelo neprestano treslo od hladnoće koja se zauvijek nastanila ovdje.
Očajno sam iskopala kutiju cigareta, drhtavim, ljubičastim prstima izvadivši jednu. Zatim sam odpuzala do svoje šarene torbe, te je prevrnula. Cijeli se sadržaj rasuo po podu, tupim udarcima režući tišinu, no ja sam samo zgrabila upaljač. Zatim sam sjela, leđima tresnuvši o malu komodu kraj vratiju, te upalila cigaretu.
Bilo je nečeg vrijednog u tome da kad god poželim, mogu samo pomirisati pramen svoje kose, a zatim si ga lako predočiti kako me posprdno gleda s druge strane prostorije. Bilo je nečeg u tome što mogu sama odlučiti kad ću ga pustiti da ode i prestane me štititi.
Ispruživši ruku, privukla sam crnu torbu na krilo te ju uz smiješak otvorila. Bila je do vrha puna krvavih bočica Axea.

*.

Lažem ako velim da mi je žao. Jer nije mi. Komplicirana sam i mijenjam stvari kako mi dođe, a jedino što sad mogu reći je da ću se potruditi. Nema vam baš smisla objašnjavati.

Otpivši dugi gutljaj gorkog šampanjca iz tamne boce osjetio je kako se melankoličnost njegovih isprekidanih udisaja miješa s odurnim okusom vriskova kiselih gutljaja. Nikad nije volio alkohol.
Cesta ispod njega vrtjela se u koncentričnim krugovima, stvarajući prazninu i tupu želju za vrištanjem do trenutka kada više ne možeš disati. Cijeli je grad predstavljao prepuknuto srce, iscrpljeno od bezbroj gaženja blistavim staklenim cipelicama. Tišina je preklinjala za još malo vremena.
Stajala je kod zatvorenog cd shopa kad ju je prvi put ugledao. Drhteći od hladnoće, samo je promatrala kako joj voda kapa s kovrčave kose, ne obazirući se na snijeg koji je kružio oko nje u rasplesanim kretnjama. Sve što je imala na sebi bile su crne marte, samterice i jadna, rastegnuta vesta pepeljaste boje.
Unatoč bolesnom, heroinskom izgledu, još je uvijek bila ona koja se isticala iz gomile.
Čak je i sada mogao vidjeti njezino prestravljeno lice kad ju je okrznuo metak.
Mirnoću nebeske svile odjednom je uništilo mnoštvo šarenih bljeskova u daljini, rasipajući se po zvijezdama poput rastopljenih kapljica u bojama, trenutak potom nestajući kao da ih nikad ni nije bilo. Nizali su se jedni za drugima u nepostojećim vremenskim razmacima, zaglušujući buku veselih glasova u kafiću preko puta.
„Sretna Nova godina”, promumljao je sarkastično sam sebi, povukavši teški dim iz cigarete koju je sam smotao.
Očajno otpivši i zadnji gutljaj iz svoje boce, odložio ju je na rub prozora i u tišini nastavio pušiti svoju cigaretu.
Imala je onakve smeđe, staklene oči kakve čovjek može vidjeti i iz daljine. One koje se ističu na slikama, one koje te hipnotiziraju, one s kojih ne možeš skinuti pogled. Bile su tamne poput hematita, no ipak si mogao uočiti smrznutu toplinu u njima koju nitko nije mogao pročitati.
Toga je dana izgubljeno lutala njima po polupraznoj ulici, tražeći bilo kakav spas oko sebe. Kao da će se utopiti u vlastitoj iluziji ako ne pronađe razlog svojeg postojanja.
Zvuk sličan grebanju koji mu je glasno poderao maštu poput trganja papira natjerao ga je da se ukoči na svojoj prozorskoj dasci i zaustavi hladan dah da mu izleti iz pluća. Tamne su mu oči gotovo odmah registrirale zgužvani papir na ledenom parketu sobe za kojeg je bio siguran da se tamo prije nije nalazio.
Prije nego je uspio ustati, vrata malog, jednosobnog stana naglo su se otvorila i, praćena vjetrom punim nepostojeće prašine, ušla je njegova starija sestra.
„Opet si tu?” promrmljala je svojim tihim sopranom, rasklimavši zaleđenu tišinu koja je do prije nekoliko minuta bila savršeno umrtvljena.
Hladnokrvno se okrenuo nazad prema pustoj cesti ispod sebe, duboko udišući ponoćni zrak koji se rastapao po prvom siječanjskom danu.
Odjednom je zvuk njezinih koraka nestao i našla se točno kraj njega, naslonivši se na zamagljeno prozorsko okno.
„Predivno je, zar ne?”
Grubo je izdahnuo. „Zašto si došla, Max?”
Uvrijeđeno se odgurnula od stakla, svojim teškim koracima nadopunjujući ideju.
„Svi su te očekivali na trgu”, rekla je ljuto. „Daj se saberi više.” I nestala je uz svoj prašnjavi vjetar.
Melankolično je promatrao kako njezina obojana zlatna kosa polako nestaje udaljavajući se od slabe ulične rasvjete sve dok se u potpunosti nije stopila s ugljenim mrakom oko sebe, isparivši poput duha.
On nikad nije živio po tuđim očekivanjima.
Tišina se vratila istom brzinom kojom je kameni zid oko njega nestao. Očajno povukavši i zadnji dim iz bijedne cigarete, dopustio je da ga iluzija ponovno proguta.
Toga je dana svirao pjesmu We All Die Young, hipnotički prebirući akorde po staroj, potrganoj gitari koju je Ian našao na tavanu svoje kuće. Zadatak je trebao biti lakši od bilo kojeg prije.
Stajala je tamo točno 13 minuta, cijelo vrijeme tražeći razlog svojih iluzija po cesti koja nema svoj put. Praznim je pogledom lutala po sivom pločniku ne obazirući se nimalo na to što joj je hladno do mjere da se ne može prestati tresti ili to što nitko ne dolazi. Ona je i dalje čekala.
Bilo je nečega na njoj što mu nije dalo da odvrati pogled. To nešto dogodilo se zadnjim zvukom akorda na njegovoj gitari.
Bolno sklopivši oči u nadi da će zvukovi i cijeli svijet nestati, misli mu je opet prekinula skupina cura koja je hihotavo izletjela iz kafića na suprotnoj strani ceste. Smijeh koji su hirovito ostavile iza sebe izgubivši se u podzemnoj, za nekoliko je minuta nestao u zraku zamrjevši.
Svaki od bezbroj neobazrivih prolaznika toga je dana barem mahnitim pogledom prešao preko njegove jadne, amaterske izvedbe, no ona kao da se izgubila u vremenu i prostoru.
Možda ga je baš zato i privukla.
Izgledala je nestvarno u svojim neutralnim bojama i s izmorenim licem blijedog odbljeska; kao na crno-bijeloj slici nekog drugog stoljeća. To mu nimalo nije pomagalo pri pomisli na nju. Kao da nikada nije ni postojala.
Ironično uzdahnuvši, zagledao se u crnu liniju horizonta, panično pamteći svaki detalj koji je toga dana uspio primijetiti.
Toga je dana ona također i umrla.

And it tears my flesh from bone how it turns this dream to stone. And we all die young.