That’s me inside your head.
Preko svih staklenih utvrda koje su gradile moj um, taj vrištav zvuk probio se do moje svijesti otporan na sve te se polako, no bolno, počeo gubiti u ništavilu sve dok mi tijelo nije postalo otporno.
Pluća mi je ispunio slatkast miris proljeća, ljepljivo se omotavši oko istog nepoznatog vrištavog zvuka sve dok nisam uspjela razabrati što je on zapravo.
Sjećanja su mi mutno titrala na svaki otkucaj srca, a te isprekidane crtice koje su mi davale do znanja da sam još uvijek živa, povlačile su se mojim žilama kao trnci, sve dok ih nisam uspjela povezati s vrištanjem.
Poput vode koja naglo i neočekivano ispuni suho mjesto, ljepljiv miris proljeća izgubio se, a s njim i sva moja ravnoteža. Uspomene su se rasplinule poput potrganog, čistog papira; vrištanje je ispunilo svaki dio moga tijela, bezobrazno se uvlačeći u moje žile poput kiseline, a trnci su se pretvorili u noževe. No prije smrti otvorila sam oči.
Kao da je netko obrisao maglu s prozora, sve je dobilo smisao.
Vrištanje se pretvorilo u samo glasne otkucaje moga srce, koje sam mogla čuti na monitoru pokraj svoje glave. Kroz otvoreni prozor velike, bijele sobe uvukao se miris sunca i cvijeća, no postao je skriven ispod mirisa morfija. Glava mi se ispraznila, a tijelo napelo od nepoznatog.
Nagon za samoočuvanje naveo me da pažljivo pregledam prostor u kojem se nalazim.
U bijeloj prostoriji nalazio se, osim mojeg, još jedan krevet, točno na suprotnoj strani sobe, u najdaljem kutu. Kroz široki prozor u podnožju praznog kreveta mogla sam vidjeti ćelave glave starih zgrada Londona, a zrak je, kao i obično, bio ispunjen stalnim sivilom koje zapravo nikad nije nestajalo iz mog rodnog grada. Zvuk života neobično me smirio.
Moja bijela prostorija bila je tipična bolnička soba, no nekako sam sumnjala da se nalazim u bolnici.
Svijest mi je automatski potražila dokaz za to, iako to nisam željela. Glava mi je bila prazna, a sjećanja negdje daleko skrivena od mojih očiju. Sigurno su se potrudili da budu i zaprljana.
Teški muški hod te duboki glas opet je natjerao moje mišiće da se napnu. Prestala sam disati unatoč tome što su me pluća boljela od polarne vode u njima, a oči su mi se napeto zagledale u kvaku.
No tada sam ugledala njegovu priliku kroz neprozirno, mutno staklo i brzinu kojom je prošao kraj moje sobe. Dah mi je izletio tek kad mu više nisam mogla čuti hod.
Duboko uzdahnuvši, nagnula sam se da isključim monitor; iglu sam brzo iščupala iz svoje nadlaktice, a zatim maknula sve preostale žice sa sebe.
Panično bacivši pokrivač, bosim sam nogama skočila na hladne pločice te se pogledala.
Tipično. Tijelo mi je prekrivala odurna bijela bolnička haljina, dosežući mi do koljena. Osvrnula sam se tražeći svoje stvari, no ništa nije iskakalo iz savršene bjeline ove sobe.
Uzdahnuvši, u dva sam koraka prešla mali razmak te se našla u podnožju kreveta, zgrabivši svoj karton. Metal mi je pod dlanovima bio hladan; mekoća papira upućivala je na skupoću.
Mali crni žig na vrhu papira nisam poznavala. Zagledavši se u ponosnog sokola raširenih krila, u glavi sam vrtjela svaku sliku sličnu toj, no uzalud.
Oči su mi mahnito preletjele po papiru u potrazi za odgovorom, no pisalo je sve što već znam; anemija, insomnija, alergije... Jedino tri stvari su mi zapele za oko, jedna bizarnija od druge.
Preživjela jak udarac u glavu. Posljedica: retrogradna amnezija.
Oporavlja se od trovanja flunitrazepanom.

Sve je to bila gluma, znači.

„A što se trebalo dogoditi za Božić?” Njezina glatka, smeđa kosa poletjela joj je na desni obraz kad se okrenula da me pogleda. Oči su joj bile crne, kao i uvijek kad je mrak.
„Ništa. Pitam samo zato jer se ne sjećam.” Ne sjećam se zapravo ničega što sam radila proteklih 5 godina svog života. No nisam joj to mogla reći.
„Kako to misliš, ne sjećaš se?” Njezina hiperbolizirana zbunjenost tek mi je sad dobila smisao.
„Nikako. Zaboravi.”

Retrogradna amneznija, retrogradna amnezija, retrogradna amnezija, retrogradna amnezija...

„I onda on kaže da se moram jače potruditi...”
„Daj, Jet, šuti, nikoga ne zanima to što ti nemaš život i...”
„Začepite!”

Pitanja su mi se vrtjela u krug poput ružne, opsesivne kružnice od koje te boli glava; nisam ni shvatila da više nisam sama.
„Vanja?” njezin tihi, sanjiv glas ispunio je bijelu prostoriju, savršeno se stapajući s mekoćom mirisa u zraku.
Okrenula sam glavu prema njoj, a zatim ustuknula od očite brojnosti. Stala sam se polako primicati drugoj strani sobe dok je između nas titrala panika i znatiželja. Oči mi se nikako nisu željele pokoriti, nisam mogla razabrati sitnice njihovih lica. Bili su zastrašujuće, mutne prilike. Glava mi je pucala od pritiska, a pred očima mi se naglo zacrnilo od očaja – nisam vidjela apsolutno nikakav izlaz iz ovoga.
Nečije su se ruke našle oko moga struka prije nego sam tresnula o pod. Miris koji ga je okruživao poput zaštitne aureole ispunio mi je glavu na što se ona potpuno ispraznila. Brzo me podigao u naručje te položio na krevet, a zatim se jednako brzo maknuo od mene.
S njim je nestao i miris.
„Prošlo je već 9 dana, zašto droga ne prestaje djelovati?” začula sam zabrinut anđeoski glas.
„Poslat ćemo je na pretrage kad joj objasnimo”, odgovorio joj je duboki, muški glas koji sam bojom povezala s mirisom.
Duboko udahnuvši, otvorila sam oči.
„Tko ste vi?” Glas mi je bio hrapav i tih, napravila sam grimasu.
A ta se nezadovoljna grimasa pretvorila u bolnu čim sam osjetila svoje tijelo. Mišići su mi se zgrčili, a kroz stisnute zube otelo se tiho ‘Au’.
Njihova prelijepa lica počela su gorjeti od zabrinutosti.
Iz unutarnjeg džepa crnog kaputa blijedim je pokretom izvadio iglu, nemoguće se brzo našao kraj mene, a zatim mi čvrsto uhvatio nadlakticu i bez oklijevanja srebrnom iglicom probio moju kožu.
„Dylane”, upitnim ga je glasom upozorila djevojka zlatne kose.
Čim mi se tijelo prestalo grčiti od naglih i isprekidanih bolova, polako sam se digla u sjedeći položaj te pokušala razaznati njihova nepoznata lica.
Djevojka predivne, valovite kose boje kukuruznog žita i bistrih, smaragdnozelenih očiju stajala je u podnožju moga kreveta, napeta od iščekivanja. Na sebi je imala isti crni sako kakav su imali i dečki, a izraz lica nije joj se nimalo promijenio kad je odvratila pogled na monitor kraj moje glave koji sam isključila.
Kraj nje je stajao dečko smeđe, razbarušene kose i simpatičnih crta lica. Kutovi usana su mu se lagano trznuli kad mi je uzvratio pogled, od čega mi je bilo lakše. Njegovo hladno lice ostavila sam za kraj; još je uvijek stajao kraj moga kreveta, dovoljno blizu da opet osjetim onaj miris. Lice mu nije odavalo nikakve emocije, a crne oči izgledale su mi mrtvo. Tamna kosa bila mu je neuredno počešljana, a tek kad sam bolje pogledala, shvatila sam da ispod kaputa nosi crne hlače i crnu košulju, umjesto standarnog sakoa.
„Tko će?” upitala je djevojka, uputivši upitan pogled obojici.
Dečko kraj mene je uzdahnuo. „Ja sam Dylan Jade, a ovo su Jet Dalry i Ian Boyd”, mahnuo je rukom na svakoga. „Mi smo tajni agenti.”
Tišina se nakratko spustila na bijelu prostoriju, no pokušala sam zadržati pokeraško lice sve dok ne nastavi.
„Radimo za tajnu agenciju zvanu Kodon – nešto tipa Pentagon, osim što su naši zadaci mnogo složeniji”, nastavila je Jet. „Mi rješavamo slučajeve za koje unaprijed znamo da policija ne može riješiti. Jesi li ikad čula za slučaj Leptir?”
Pokušavši progutati slinu, shvatila da mi je grlo suho kao da sam jela pustinjski pijesak, i odjednom mi je došlo da se glasno nasmijem.
Shvativši da oni čekaju moj odgovor, smirila sam lice da mogu odmahnuti glavom.
„Dogodio se prije 2 godine i bio je najproblematičniji slučaj ikad u našoj organizaciji. Policija se umiješala nakon zatvaranja slučaja, jer je tvoj brat ubio mladu agenticu Pentagona, koja nije imala što raditi na tom zadatku. Zbog toga se Pentagon umiješao u naš idući zadatak, u kojem ti je brat i ubijen.”
Tišina se opet spustila naglo, ovijena napetim iščekivanjem; remetile su ju samo tihe kapljice izvana. Miris kiše neobično me smirio, dok sam čekala da netko od nas, bilotko, počne vrištati. Bez razloga. Oblio me hladan znoj i osjetila sam ubrzane otkucaje svoga srca. Samo da se sad ne onesvijestim. Molim te, samo da se sad ne onesvijestim.
Nisam gledala u nikoga od njih kad sam progovorila. „I što onda želite od mene?”
Jan! Izdaja mi je iščupala srce i rastrgala ga točno pred mojim očima kad sam shvatila što mi je maloprije rekla. Htjela sam da mi jednostavno počupa organe dok sam još živa. Kako jebeno mazohistički.
Dylan se ushodao sobom; vladala je mrtvačka tišina.
„Dobro”, promumljao si je tiho u bradu, a zatim stao i napeto se zagledao u mene. „Prije otprilike godinu dana i ti si bila na tom zadatku, radila si za Pentagon – i to prilično dobro, ako smijem dodati – no zadobila si jak udarac u glavu i sjećanje ti se izbrisalo. Ona rana od metka koju imaš na desnom ramenu – Jan te upucao te iste noći, a zatim je zbog nepažnje i zgroženosti kad je shvatio što je učinio, umro.” Naglo je zastao da procijeni situaciju, no vladala sam svojim tijelom. Jednako sam napeto zurila u njega kao i on u mene, želeći da nastavi.
„Naravno, tvoj šef nije znao što da napravi, nikad se nije našao u takvoj situaciji. Prilično kukavički za jednog glavnog operatora koji vodi cijelu jednu bazu, rekao bih. No, umjesto da te ubije, kao što pravila nalažu, pustio te u svijet da se nosiš s Janovom smrću. Sad se počeo bojati da ti se pamćenje vraća, a u tom slučaju, Pentagon te mora ubiti.”
Znate li onaj dio u akcijskim filmovima kada obična osoba postane junak? A zatim i onaj dio kada junak shvaća da mora umrijeti, jer nikad se ništa ne događa bez razloga?
Upravo sam postala tragični junak svoje priče.
A zatim sam se počela glasno smijati. Samo zato jer sam htjela.

„I što, samo ćemo čekati dok ju netko u međuvremenu ne ubije? Sad kad je konačno pala pod našu zaštitu će umrijeti?” upitao je tihim, hladnim glasom, dodajući i zadnju mrtvu notu tišini koja ih je okruživala.
Jet je smireno ostala naslonjena na zid nježne boje karamele, gledajući kroz prozor u njezinu kuću dok se igrala svojim 9-milimetarskim pištoljem. Njegova su pitanja u napetoj tišini ostala visjeti u zraku, čekajući da ih netko razbije.
„Znaš da o tome ne odlučujemo mi”, prošaptala je polako, zamahnuvši slapom svoje predivne, zlatne kose ukrašene pokojim riđim pramenom. Bistrim, smaragdnozelenim očima ostala je spokojno gledati kroz prozor u Vanjinu viktorijansku kuću.
„Dylane, znaš što će se dogoditi ako ne poslušaš naredbe”, javio se Ian sa suprotne strane te dugačke prostorije. Sjedio je na bijelom naslonjaču kauča, svojim smeđim, rasparanim starkama prljajući bjelinu materijala. Jednom je ležerno prošao rukom kroz neurednu, kovrčavu kosu, a zatim slegnuo ramenima.
„S druge strane, oni će je ubiti. Iz nekog razloga, Neo želi da je oni otmu prije nas”, protisnuo je Dylan kroz zube, frčući rukave na svojoj crnoj košulji čime je otkrio duge, bijele ruke. Napeto je stajao na pragu dnevne sobe, kao da ne zna želi li ući ili pobjeći.
„Neo zna što radi. Ako on želi da je otmu, onda zna da je neće ubiti. Svejedno, mi i dalje slušamo naredbe”, reče Jet s kraja prostorije, napokon odvojivši pogled od prozora. Velikim se, zelenim očima napeto zagledala u Dylana, pogledom ga moleći da ne učini glupost. Prgavo zamahnuvši svojom nježnom kosom boje kukuruznog žita, tvrdoglavo se okrenula nazad prema prozoru te zagledala u proljetno jutro s druge strane stakla.
„A zašto bi onda Neo poslao nas na taj zadatak, Jet? Ako već zna da će je oteti?” prosikta Dylan hladno, još uvijek mirno stojeći na pragu prostorije, poput kipa. S očekivanjem se zagledao u nju, duboko uzdahnuvši jer je znao da mu neće odgovoriti. Bila je pretvrdoglava za takvo što.
„Ne znamo, Dylane. Ali za sad se držimo plana”, reče Ian tonom koji je završio raspravu.
Njegove su riječi opet ostale visjeti u zraku, polako se stapajući s hladnom tišinom koja se uvukla u kuću. Dylan je i dalje napeto ostao zuriti u Jet, hladnokrvno joj želeći nabiti osjećaj krivnje, iako je već znao da se ona grize iznutra zbog ovoga. Ramena su joj se objesila, no krinku je savršeno mirno zadržala; od 11. ih godine uče kako ostati ravnodušan prema svemu – ako treba, i glumiti ravnodušnost – a ona je oduvijek znala kako to prikriti. Bila je dobra glumica, no također i Dylanova najbolja prijateljica.
„Dylane, prestani!” zaderao se Ian glasno, tako naglo razbivši tišinu u zraku da se raspala po podu poput slomljenog ogledala. Pogledom je provjerio kako je Jet, ignorirajući Dylana jer je jedino što je sad želio učiniti je odalamiti ga po glavi.
Jet je još uvijek stajala naslonjena na zid kraj prozora, no duge, blijede ruke nespretno je ovila oko sebe, na neki se način sklupčavši u kutu. Ian je ljutito prostrijelio Dylana pogledom, na što je on, predajući se, podigao ruke u zrak te se okrenuo i izletio van iz kuće, iza sebe ostavivši samo tupi tresak koji se polako gušio u već poznatoj tišini.



„Ne, dosadno mi je”, promumljam tiho, pažljivo slušajući njezin tanki glasić s druge strane linije. „Dobro, čekam te.”
Spretno zaklopivši mobitel, bacila sam ga u udubinu u kauču, a zatim se vratila razgledavanju mnogobrojnih cd-a koji su stajali poslagani na jednoj od polica u dnevnoj sobi.
Baš kad sam namjeravala u ruke uzeti prašnjavi album Erica Claptona, staro zvono odjeknulo je mrtvim prostorijama kuće poput smrtnog rekvijema, naglašavajući prazninu ovog mjesta.
Poput usporenog filma, sporo sam spustila ruku, a zatim i glavu kad sam se okrenula prema staklenim ulaznim vratima koja sam mogla vidjeti sa svog položaja na kraju sobe. Mutno staklo nije mi davalo bistri pogled na tu osobu, no shvatila sam, po načinu držanja i oblinama tijela, da je žensko. Njezina jarka, crvena kosa upadala je u oči, a kroz prljavi vid uspjela sam shvatiti da nosi odjelo.
Nestrpljivo sam otvorila vrata, znatiželjno se zagledavši u njezino lice čim mi više nije smetalo mutno staklo. Oteo mi se uzdah kad sam shvatila da nije nimalo slična osobi u mojoj glavi.
Imala je bucmasto, no ženstveno lice, ukrašeno rumenilom i bistrim, hladnim očima boje čistog neba. Podočnjake ispod ta dva hladna kristala pokušala je sakriti, no ipak sam ih uočila, a tanke, inače ružičaste usnice premazala je krvavocrvenim ružem, dajući svome licu ravnotežu.
Iznenadila sam se kad sam joj čula visoki, tanki glas; nisam ga očekivala. „Ja sam Queen, trebam Moscu Mochrie”, reče.
No način na koji me pogledala, te lagani trzaj kutova njezinih usnica dao mi je do znanja da ona već zna da ju je našla.
Kimnula sam glavom. „Ja sam.”
Sporim je pokretom uhvatila rubove svog sakoa te ga zakopčala, a u toj kratkoj sekundi ja sam ugledala crni pištolj, skriven ispod njezine odjeće. Tek kad sam digla glavu i ugledala njezin izraz lica shvatila sam da je to učinila namjerno.
Buljeći u njezine hladne, smrznute oči u kojima se jasno vidjelo da je ovo sve zabavlja, čekala sam da mi mozak zablokira i uhvati me panika.
No umjesto toga, tijelo mi se neočekivano opustilo, a kaos u glavi odjednom razbistrio.
„Trebam razgovarati s tobom.” Način na koji je izvijala usnice kad je pričala učinio mi se neobično poznatim, a njezin tanki, visoki glasić kao da mi je ostao urezan u pamćenje još od prošlog života.
„Razgovaraj”, rečem grubo, arogantno se postavivši ispred poluotvorenih ulaznih vratiju. Nisam je namjeravala pustiti unutra; nisam joj nimalo vjerovala.
„A da uđemo?” predloži ona smireno, ukrasivši svoje lice ljubaznim osmijehom koji bi trebao kupiti moje povjerenje.
„Mama me učila da ne puštam neznance u svoju kuću.”
Odvrativši pogled, tiho se nasmijala. „Upravo o tome želim razgovarati - ja nisam neznanac.”
Osjećala sam njezin pogled na sebi kad sam zbunjeno odlutala očima na kuću koja je stajala u pozadini, iza nje. Shvativši što je rekla, zaprepašteno sam vratila pogled na njezine plave oči.
I prije nego sam uspjela racionalno razmisliti o tome, uhvatila sam se kako se odmičem u stranu, buljeći u žute starke na svojim nogama, da ona može prokliziti kraj mene te ući u kuću.
Sporo sam zatvorila vrata za sobom, duboko udahnula, a zatim otišla do dnevne sobe. Queen me šutke pratila, dok je između nas tišinu ispunjavalo samo tupo lupanje njezinih potpetica o brodski parket.
„Dakle?” okrenula sam se prema njoj, sigurna da ne želim čuti išta od toga što će mi reći.
No u trenutku kad sam ugledala njezino lice, osjetila sam bolan ubod igle u svoje grlo i topli dodir ruke kojom me obuhvatila oko struka trenutak prije nego sam pala u nesvijest.



„Iane, zovi Dylana, Queen Marlowe upravo je ušla u Vanjinu kuću”, prosikta Jet ogorčeno, gotovo se nemoguće brzo okrenuvši od prozora prema Ianu. Njezina je zlaćana kosa poletjela za njom kad je preskočila drveni stolić na sredini sobe te se bacila na bijeli kauč i uzela svoj mali pištolj koji je do maloprije ležao u udubini trosjeda.
„Isključeni mu je mobitel”, reče Ian smireno, strpavši u usta punu žlicu nutelle. Lijeno je njihao nogama, lupajući petama svojih smeđih starki po šanku na kojem je sjedio.
„Što Queen radi ovdje? I gdje je, zaboga, Dylan?! Ubit ću tog idiota!” Ljutito je skočila na noge, uspuhano se ushodavši dnevnom sobom.
Upravo kad je duboko udahnula da se smiri, u sobu je ušetao Dylan. Ugledavši ga, planula je.
„Prvo ću te ja ubiti, a zatim ću te poslati Neu da te ubije još jednom!” zadere se srdito na njega, skočivši s kauča. Upravo kad mu je htjela očitati bukvicu, Dylan je brzo progovorio, preduhitrivši je.
„Smiri se, ja sam poslao Queen k Vanji. I spremi se, jer se vraćamo u London”, reče Dylan nezainteresirano, pljesnuvši Ianov dlan kad je prošao pokraj njega.
„Čovječe, Queen je poslušala tebe?” Ian zadivljeno zafućka, bacivši žlicu preko svoga ramena na šank kad se široko smijao.
Dylan se naceri. „Bila mi je dužna uslugu.”
„Nakon što si je ti uslužio u onoj hotelskoj sobi prošli vikend?”
Dylan zgrabi svoj pištolj s druge strane šanka gdje ga je ostavio prošlu večer, a zatim svom snagom udari Iana u desno rame, glasno se nasmijavši.
Izašao je iz prostorije, slušajući kako se Ian i dalje guši od smijeha na šanku u dnevnoj sobi.

Kad je svo troje u crnim odjelima ušlo u Vanjinu kuću, zatekli su Queen kako nervozno šeće gore-dolje dnevnom sobom, razmazane šminke. Počela je gristi nokat na lijevom palcu, gledajući kako Jet pregledava Vanju koja je umrtvljeno ležala na starom kauču.
„Mislim da sam je možda prejako udarila”, promrmlja Queen zabrinuto, bacivši pogled na sat na zidu.
„Iane, nađi benzin!” Do njih je dopro prigušeni Dylanov glas koji je na katu tražio Vanjine dokumente.
Kao odgovor na njegovu naredbu čulo se samo glasno cerekanje.
Jet je brzim pokretom ruke stavila pramen svoje žute kose iza uha, a zatim opipala Vanjin blijedi vrat. Pod toplom kožom osjetila je blago kucanje njezina srca.
Pokušala je potražiti neke znakove ozlijeđenja, no jedino što je vidjela bila je modrica na čelu od Queenina udarca te ožiljak koji se nazirao na vratu od uboda igle. Jet nije brinulo što je Vanja tako blijeda – znala je da pati od anemije.
„Tko je ona uopće?” začuje Queenin drhtav glas kako prekida njezin koncentrirani postupak. Jet se, prvi put od kad je ušla u kuću, okrenula da je pogleda.
Queen je stajala kraj kauča, lica iskrivljenog od znatiželje. Bez šminke, koju je – Jet je pretpostavila – sama razmazala po licu, izgledala je mlađe. Izgledala je kao da ima 17 godina. Iako ju Jet nije poznavala, Queen se šminkala samo za zadatake kako bi sakrila tu dječju crtu svog bucmastog lica koju je imala.
„Ne mogu ti reći”, odgovori joj Jet smireno. „Koliko si joj toga ubrizgala?”
Bacila je pogled na praznu iglu u njezinoj ruci, kao objašnjenje. Queen je zbunjeno pogledala svoju ruku, a zatim pustila iglu da sklizne iz njezina dlana, kao da ju je opekla.
„Cijelu špricu.”
„Isuse Kriste! Dylane, moramo ići! Odmah!”
Jet je još jednom opipala njezin bijeli vrat, iako je znala da droga još ne djeluje potpuno. Osjetila je slabe, isprekidane otkucaje srca, no bilo joj je drago što su uopće postojali.
Adrenalin joj je potekao žilama; nije ni shvatila da Dylan već zabrinuto čuči kraj nje. „Što je?”
„Queen joj je ubrizgala cijelu dozu flunitrazepama”, objasni Jet brzo, vrteći u glavi svako predavanje o drogama koje je prošla. Bilo je jasno što će se dogoditi.
Prestrašeno je pogledala svog prijatelja, ugledavši kako mu panika, poput vatre, bukti u crnim, uvijek zaleđenim očima.
„Moramo u London”, prošaptao je hipnotizirano, dubokim izgubljenim glasom.
Kad mu je pogled slučajno pao na Vanju, stvarnost ga je povukla nazad. „Jet, uzmi njezine dokumente; Iane, dolazi ovamo! Queen, izgubi se odavde.”
Jet je poslušno zgrabila njezinu šarenu, platnenu torbu, a zatim se izgubila.
„Ljudi, zapalio sam garažu!” zaderao se Ian, šprintajući po hodniku do ulaznih vratiju.
Dylan je polako digao Vanjino umrtvljeno tijelo u svoje naručje, a zatim izašao iz kuće te požurio do crnog Porschea koji je već upaljeno stajao na prilaznom putu.
Položio je Vanju na stražnje sjedalo, a zatim i sam ušao.
„Jasno ti je valjda da ćemo najebati ako umre”, promumlja Ian, stisnuvši papučicu gasa.
Jet je duboko uzdahnula na suvozačkom sjedalu. Bila je naslonjena na vrata, izgubljeno promatrajući kroz Ianov prozor kako se okolina oko njih pretvara u zaprljane pastelne boje.
Još je jednom uzdahnula, a zatim se nagnula na stražnje sjedalo da može svojim tankim prstima opipati Vanjin vrat. Trenutak potom osjetila je kako se smrzla.
„Dylane, ona nema puls.”