Reci, nisi li umoran od licemjerja, egoizma, zavisti i taštine? Nije li ti dosta briga, tuga, nervoza, stresa i praznine? Ne misliš li da je nešto naopako, da treba biti prirodniji, prijateljskiji, skromniji, i samo je problem razumjeti da si previše važan da bi živio zarobljen od stvari koje te ograničavaju, osljepljuju i ne dopuštaju ti da vidiš sebe i shvatiš da mir i znanje leže unutar tebe.
Koliko je energije potrebno da preživiš ovaj svijet? Koliko bi naši životi bili drugačiji da smo izabrali lakši put? Koliko ti snage treba da promijeniš samo djelić ovoga, a koliko tek za cjelinu?
Apsolutno ništa.
Prah si bio, u prah ćeš se pretvoriti.
Kad umrem, želim da mi izvade srce i pokopaju ga u Londonu. Da trune ispod zemlje u gradu kojeg volim. Zatim želim da me spale i prospu moj pepeo u Sjeverno more, od kud ću krenuti na put oko svijeta. Bijeg o kojem sanjam cijeli život.
Nisam mogla a da ne pomislim da se cijelo njezino tijelo – ruke, noge, pa čak i nokti – nalaze u toj maloj urni boje rubina te da, ako uzmem šaku pepela vjerojatno ću joj samo tako odvojiti ruku od tijela.
Eto na što se na kraju borbe svodimo – na jedan bijedan lonac krvavocrvene boje, spaljeni do temelja poput prokletih vampira. Pa koga onda briga ako si trujem pluća cigaretama? Kad-tad ću završiti u Sjevernom moru. Koga briga.
„Ovaj… Vanja?” Nisam ni trepnula.
„Hm?”
„Jesi dobro? Hoćeš sjesti?” Bože, zašto ne bih bila dobro? Umrla mi je baka koju nikad u životu nisam upoznala. A ja ne žalim za životima neznanaca jer nijedan neznanac ne žali za mojim.
Ipak, sjela sam zbog pristojnosti.
Ne obazirući se na njezine velike, tamnosmeđe oči, rastopljene poput čokolade, koje su me probadale pogledom, usredotočila sam se na svoje drhtave, ledenohladne ruke. Trebala mi je cigareta, no znala sam da ne mogu nju pitati za jednu. Pa sam samo gurnula šake ispod nogu i nadala se da će prestati.
„Želiš li nešto popiti?” upitala me svojim izgubljenim, sanjivim glasom, stavljajući malu, crnu ukosnicu u svoju ugljenu kosu.
Lagano odmahnuvši glavom, zagledala sam se u njezino široko lice, pitajući se je li i moja majka bila tako lijepa. Edith me podsjećala na porculansku lutkicu. Imala je blijedo, okruglo lice s rumenim obrazima, te jarke crvene usnice koje su se na simpatičan način izvijale pri smijehu. Imala je ugljenu, valovitu kosu, tamniju čak i od mojeg brata, koja se samo ponegdje kovrčala poput moje. Velike tamnosmeđe, gotovo crne oči bile su jedne od onih u kojima se lako izgubiti.
„Znaš li možda koji hotel ovdje gdje mogu prespavati?” upitala sam je promuklim glasom, pokušavajući se ne obazirati na pramen kose koji mi pada u oko. Znala sam da će mi se dlanovi opet početi tresti pomaknem li se i za milimetar.
„Možeš ostati ovdje. Sad kad Elizabeth više nema, ova će kuća zjapiti prazna”, slabašno mi se osmjehnula.
Iako to nije željela pokazati, svaki djelić tijela ju je bolio kao da joj netko zabija noževe. Znala sam točno kako joj je.
„Ti ne živiš ovdje?” upitala sam znatiželjno, zamahnuvši glavom da si maknem pramen s lica. Kad nisam uspjela, oteo mi se iživciran uzdah.
„Živim zadnja 2 mjeseca. Inače imam stan na drugoj strani grada, gdje živim sa sinom. Mislila sam se preseliti nazad sad kad je Elizabeth umrla, no ti možeš ostati ovdje. Ionako nisam mislila prodati kuću, iako je ona na tome inzistirala.”
Kimnuvši glavom, frustrirano sam izvukla ruku ispod koljena te zataknula pramen kose iza uha. Zatim sa ju položila na svoje ljubičaste traperice, zagledana u žute starke na svojim nogama.
Uzdahnuvši, Edith je ustala iz smeđeg naslonjača, te popravila nabore na svojoj indigoplavoj haljinici s bijelim točicama. „Moram u banku.”
Tiho sam se nasmijala.
„Ti se raskomoti. Cijela kuća je tvoja.” Zgrabivši malu, crnu torbicu s poda, krenula je prema izlazu.
Skočila sam iz naslonjača, usput skinuvši gumicu iz kose. Pokušavajući se sjetiti gdje sam ostavila torbu, razbarušila sam kosu te je ostavila raspuštenu.
„Vanja?” tiho me pozove s vratiju. Zaboravivši da Edith još nije otišla, lagano sam se lecnula, a zatim je pogledala.
Crna joj je kosa lagano vijorila na proljetnom povjetarcu poput rasplesanih ugljenih štapića, a usne boje rubina blago je izvila u osmijeh. „Drago mi je što si tu.”
A zatim je šakom tresnula poluotvorena ulazna vrata te nestala, ne tjerajući me da lažem. Meni čak nije bilo ni drago što sam na svijetu.


Znaš li uopće kakav je osjećaj kada moraš umrijeti iznutra samo da bi udahnuo? Ne postoji ništa bolje.*
Jednog ću se dana probuditi i žaliti za svojim životom. U to sam sigurna.
Iz poludogorjele cigarete među mojim tankim prstima uzdizao se pepeljast dim, penjući se po sunčevim zrakama sve do moga lica gdje se polako raspršio u zraku, stapajući se s bijedom.
Sjedeći na prljavo bijelim stepenicama verande, imala sam osjećaj da će za nekoliko sekundi iz kuće izaći moja majka te nasmiješeno sjesti na ljuljačku koja je bila postavljena uz vrata. Zatim bi do mene dotrčao moj brat, a Megan bi se dovezla u svom Cadillacu, sa širokim osmijehom vadeći bebu sa stražnjeg sjedala.
Možda bi imali takav život da smo ostali ovdje. Da moja majka nije pobjegla iz ovog mjesta kad je saznala da je trudna i da moj otac nije nestao nedugo nakon toga. Možda ne bi bili ovakva poremećena, disfunkcionalna obitelj.
Možda bi postojali.
Skinuvši stare bratove Ray-Banice s glave, polako sam ih sklopila te položila na stepenicu kraj svoje starke. Zatim sam ugasila cigaretu i povukla noge ispod koljena da mogu sjesti po turski.
Oduvijek sam tvrdila da su ljudi glupi i govorila da će dan kad to prestanem govoriti biti dan kad ću postati odrasla. Ljudi i jesu glupi, ali možda ta glupost ima opravdane razloge. Svaki se dan moramo suočiti s činjenicom da danas ne znamo svoju budućnost i svaku sekundu živjeti u iznenađenju. Upravo sam zato mrzila svoj život. Jer sam mrzila iznenađenja.
A svako si jutro govoriti da se Jan više neće vratiti, suočiti se s tom činjenicom, učinilo je ovo mjesto paklom.
Bilo je nepodnošljivo ostati sjediti na staroj verandi te viktorijanske kuće i nestrpljivo čekati njezinu tamnokosu priliku da isplovi iz zlatnih zraka sunca. Ustala sam gotovo robotski, ne mareći za činjenicu da je cijela kuća otključana, a zatim potrčala što dalje od te ogromne crne rupe koja me povlačila za sobom. Svojevoljno sam zakoračila u svoju prošlost. Ali bila sam kukavica da snosim posljedice za to.
Završila sam ispred velike, prljavo bijele zgrade koja je sličila školi. Pokušavajući se sjetiti koji je danas dan, i je li uopće radni, gomila djece se odjednom slila niz blijeda dvokrilna vrata na ulazu.
U nemogućnosti da se pomaknem, da uopće natjeram kaos u svojoj glavi da se sredi, ostala sam nevidljivo stajati na tom tamnom pločniku i željeti nepostojeću tišinu u svome izopačenom mozgu. Postalo je beskrajno dosadno grebati se za život.
„Oprosti!” zaderala mi se na uho nebeski bistrim glasom, za oktavu višim od moga. Zagledala se u mene svojim običnim, smeđim očima, na neki izrazito čudan način.
Zbunjenost mi je prešla preko lica; nisam imala pojma za što se ispričava.
„Dobro si? Oprosti, nisam gledala kud idem”, rekla je brzo, pokušavajući zadržati hrpu knjiga u svom naručju. Nagnuvši se da uhvati jednu koja je skliznula, pao joj je crni šešir s glave.
Sagnula sam se da ga podignem. „Zaboravi”, tiho sam joj rekla, no sumnjam da me čula.
Široko mi se nasmiješila kad sam joj pružila šeširić, zamahnuvši svojom riđom, zamršenom kosom. I to je bila kap koja je prelila čašu. To je bilo zadnje što sam mogla podnijeti - taj sretan, širok osmijeh.
Jebeš optimiste. Svi su oni tu da nam zagorčaju život.
Bez riječi sam se okrenula od te čudne osobe, dugim koracima bježeći prema kući koju sam ostavila otključanu.
Kvragu i sve, imam pravo biti ljuta na cijeli svijet – čak iako je to potpuno glupo od mene. Nije me svijet prisilio da odrastem, nije me brat natjerao da prestanem komunicirati sa svima – sama sam si kriva. A što je najgore, živo mi se fućka za sve to.
Mislila sam da nikad neću odrasti, da ću zauvijek biti ono malo, bezbrižno derište koje se smije svemu u facu; Bože, nisam mogla biti gluplja da sam i htjela. Sad sam mrzila to dijete u sebi. Mrzila sam svaki djelić tog jebenog optimizma koji je nekad živio u meni, svaku misao svog bolesnog mozga koja se sastojala od vjerovanja da tamo negdje postoji bolji, šareni svijet. Ovo je taj svijet! I nije nimalo šareni ili bolji.
Sve ono za što nas pripremaju – a već odavno živimo. Živimo u toj prokletoj crnoj rupi koja nema svjetlo na kraju tunela.
Svom sam snagom šakom lupila o ulazna vrata, tresnula ih nogom da se uz tresak zatvore iza mene, a zatim potrčala prema kuhinji te drhtavim prstima izvadila porculanski tanjur s police. Svakim preostalim atomom energije bacila sam ga preko cijele prostorije u odurne, bijele pločice. Zvuk razbijanja uopće mi nije dopro do mozga; tupo sam buljila u razbacane krhotine tog lijepog tanjura, odjednom shvaćajući ironiju.
Koga ja zavaravam? Više nikad ništa neće biti isto.

* hvala twilight raven na dopuštenju da iskoristim rečenicu u postu.

Na koliko se sve dobrih načina može umrijeti?
Možda je bezobrazno smrt smatrati nečim dobrim, kad se svi mi bojimo toga. Lagala bih kad bih rekla da želim umrijeti – čak i iz razloga što mi je ovdje ponekad teško. Nitko ne želi umrijeti. To je samo fasada iza koje smo naučili skrivati se. Jedna od mnogih, napokon.
Cupkajući svojim malim balerinkama po zlatno-prašnjavim stepenicama, ukrašenim smeđim vijugama na rubovima, shvatila sam da želim umrijeti u polju makova. Vjerojatno bih cijeli život samo ležala tamo, čekajući smrt, da uopće imam polje makova. Volim makove.
Duboko udahnuvši, stala sam na posljednjoj stepenici te se zagledala kroz široki, bolnički prozor na London prekriven velom blijedožutog praha koji se lagano poigravao na vjetru. Nježan plašt mekane plavetne boje mirno je čuvao grad od sivila, a snježnobijele vunene grudice izgledale su poput razbacanih dječjih loptica, ukrašene još slabim, blijedim sunčevim zrakama. U zraku se poigravala paleta jarkih boja, a meni London prvi puta u životu nije izgledao kao crno-bijela slika nekog drugog stoljeća. Osjećala sam miris borovnice u zraku, potaknut slikom živoga grada ispred svojih očiju.
Nedostajala mi je hladnoća i umirujući zvuk bubnjanja kiše po prljavom staklu stana, no voljela sam rano proljeće upravo zbog ljudi u ovom gradu. Prvi miris cvijeća i naznaka živopisnih boja koje se tiho provlače parkovima budio je sreću na licima tih ljudi. Oči su im svjetlucale na suncu i otkrivale energiju, a sreća im je razvlačila usne u široke osmijehe. I na tren se, ako ste odabrali pravi trenutak da zaustavite vrijeme, svijet mogao činiti kao prepun optimista.
Nesvjesno se poigravajući prstenom na prstenjaku desne ruke, osjetila sam vibriranje mobitela u maloj torbici prebačenoj preko lijevog ramena. Umjesto da se javim, koncentrirala sam se na pravilno hodanje i zvuk cupkanja svojih crveno-bijelih balerinka.
Pogled mi je pao na onaj sićušan, zaboravljeni kamen na mojoj desnoj ruci. Ametist.
Sunce se poigravalo njegovim ljubičastim bojama, nestajući jednako brzo kao i dolazeći kad sam šetala iz sjene prema svjetlosti, malim koracima grabeći prema sestrinom uredu.
To je zapravo bio Janov kamen po rođenju, iako je isprva, kad ga je kupio, mislio da je moj. Dobila sam ga za 13. rođendan i od onda ga ne skidam.
Naglim pokretom, kojim sam se zaustavila ispred ureda doktorice Dmitriev, moja se haljinica zanjihala i stala ljuljati oko mene poput crkvenog zvonca. Odlučivši ne odugovlačiti, tri put sam pokucala na mutno staklo, a zatim se odmakla za korak.
„Uđi”, rekla mi je mirnim glasom, skrivajući srdžbu zbog mog kašnjenja. Okrenula sam malu kvaku te ušla u njezin klaustrofobičan ured, ne pogledavši je sve do sjedanja.
„Znaš li ti koliko je sati?” protisnula je kroz zube, na neobjašnjivo čudan način nagnuvši glavu, pri čemu joj se nekoliko bujnih, smeđih kovrča spustilo na lice.
Odmahnula sam glavom, promatrajući njezine velike, tamne oči boje kore drveta.
Slegnuvši ramenima, spustila sam pogled na svoje tanke, zelene najlonke, a zatim se potrudila savršeno postaviti ruku na koljeno. Kad mi nije uspjelo teško sam uzdahnula, a zatim opet uprla pogled u Megan nasuprot mene.
Pune usne, premazane krvavocrvenim ružem, bile su joj smirene, a rumeno lice puno razumijevanja. Došlo mi je da joj bacim vazu u glavu.
Plitko je uzdahnula, odgurnuvši se od stola. „Čekaj me ovdje, idem ti dogovorim novi termin.”
Bila je prilično glupa za jednu doktoricu. Izgledam savršeno zdravo, izuzmemo li moju anemičnost, no ona i dalje želi pretrage za mononukleozu.
Prelazeći pogledom po njezinom urednom stolu, zaustavila sam se na izblijedjeloj, žutoj omotnici, opazivši svoje prekriženo ime. Nije mi bilo teško shvatiti da rukopis ne poznajem, isto kao i naopačke pročitati velika, crna slova iznad mojeg prekriženog imena. Megan Larisa Dmitriev.
Ne razmišljajući, dohvatila sam omotnicu s ruba stola te izvadila presavijeni, bijeli papirić iz nje. Rukopis je bio čitki, a slova ukrašena; odmah sam znala da pripada ženi.
Larisa, pisalo je, znam da bih pogriješila šaljući ovo Vanji i riskirala svaki pokušaj da mi dopustiš da je upoznam, stoga te molim, još jednom, da joj kažeš za mene. Znam da vam je svima bilo teško nakon majčine smrti i voljela bih da sam vam mogla to olakšati, no Laura mi je zabranila svaki doticaj s vama. Voljela bih vas sve posjetiti – Jana nisam vidjela još od njegove 5. godine, a Vanja je bila tako malena. Molim te.
U dnu je malim, pretjerano lijepim rukopisom stajao potpis. Elizabeth.
Poput davno zaboravljene boli, ta je vruća vatra buknula u prsima, a zatim se tiho, poput utvare koja nikad ne umire, počela širiti cijelim mojim tijelom, sve dok mi svaka stanica, svaka uspomena i svaki dodir sa svijetom nije izgorio u tom požaru, polako se gubeći u kaosu prepunom vriskova.
Znam da vam je svima bilo teško nakon majčine smrti… majčine smrti.
Mogla sam čuti tu savršeno razderanu pukotinu po kojoj se moja svijest raspolovila, a zatim i raspršila poput palog dijamanta, usporeno se trgajući u komadiće stakla koji se više ne mogu sastaviti.
Shvativši da se, sklupčana na stolici, držim oko struka kao da će mi se tijelo raspasti poput porculana ako se pomaknem i za milimetar, buljila sam u te dvije malene riječi koje kao da su iskakale iz papira koji je sad ležao na podu. …majčine smrti.
Sjećam se svake riječi koju mi je rekla toga dana; sjećam se temperature zraka, boje neba, izraza lica svakog prolaznika, način na koji joj se usne miču kad mi govori da je moja majka otišla, ostavila nas – svakog mirisa, svakog dodira, svake suze.
Možda baš zato nisam ni voljela svoju sestru – ona je ta koja mi je rekla da me moja vlastita majka nikad nije željela.
Grčevito sam zgužvala papirić, a zatim ga bacila u svoju torbicu te ustala s poda. Potrčala sam iz njezinog ureda stisnutih šaka i samo nastavila trčati, kao da mi život ovisi o tome.
A London kao da je opet postao crno-bijela slika prošlog stoljeća.


„Vlak za Canterbury kreće s perona 3 za 4 minute”, oglasio se ozbiljan ženski glas iz skrivenog zvučnika na King’s Crossu.
Poput paloga kipa, nevidljivo sam stajala usred gomile ljudi, čekajući da dođe. Osjećala sam otkucaje svoga srca, tako slabe i zaboravljene kao da ih više niti nema, iščekujući trenutak kad će ga nostalgija otrovati i spaliti poput kiseline. Znala sam da bih osjetila tu milisekundu kad bi mi otrov počeo teći žilama, znala bih točno vrijeme svega, no osjećaj nije dolazio. Nije bilo ničega.
„Posljednji poziv za putnike; vlak za Canterbury kreće za minutu.”
Ako sad ne odem, neću nikad.
Zgrabila sam svoju putnu torbu s prljavog poda te potrčala prema vlaku. Zadihano uletjevši unutra, okrenula sam se upravo u trenutku kad su se vrata za mnom zatvorila, a vlak pokrenuo.
Duboko udahnuvši, otišla sam pronaći mjesto. Vlak je bio poluprazan, no ja sam ipak sjela do djevojke bakrenasto-zlatne kose koja mi se slabašno osmjehnula kad sam spretno prekoračila njezine indigoplave starke i bacila se u sjedalo do prozora.
Svakim sam udisajom osjećala miris slobode u zraku, tako predivno isprepleten obojanim proljetnim aromama. Pred očima mi se poigravala slika najvećeg polja makova; svaka je površina, sve do horizonta, bila obojana u jarku crvenu boju po kojoj su plesale sunčeve zrake. Kupit ću si jednom to polje, a zatim ću svaki dan samo ležati tamo i pjevati stare rock pjesme koje me brat naučio.
„I ti putuješ u Canterbury?” začujem sanjiv, meki glas. Okrenuvši se, ugledala sam njezin sramežljiv osmijeh te smaragdne, zelene oči, staklene poput čistog jezera.
Brzo je bacila pogled na moju kartu u ruci kao odgovor na moje zbunjeno lice, a zatim mi se šire nasmijala, zatresavši svojom vatrenom kosom.
Lagano sam kimnula glavom, proučavajući joj crte lica. Sad kad se tako široko, prijazno smiješila, onaj sramežljiv osmijeh mi se činio samo kao uvod. Imala je lijepe, jarkozelene oči koje su svjetlucale poput kapljica vode na suncu i tanke, ružičaste usnice koje su davale neku ravnotežu njenom licu. Zbog blagog rumenila mi je izgledala savršeno zdravo, a i imala sam osjećaj da je ona jedna od onih hiperaktivnih osoba punih energije.
Podočnjaci blage boje lavande dali su mi do znanja da ne spava baš mnogo, no cerek koji joj je titrao na tankim usnicama negirao je sve moje zaključke. Zbog njezine uredne, bakrene kose koja joj je u slapovima sezala do laktova došlo mi je da se počešljam, iako je to nemoguće.
„Ja isto, idem posjetiti mamu nakon godinu i pol”, zacvrkutala je radosno, poskočivši u sjedalu. „I ti ideš doma?”
„Ne”, lagano odmahnem glavom. „Idem k baki.”
„Oh, pa Canterbury je jako malen, možda se vidimo. Bila si već tamo?”
Opet odmahnem glavom. „Sad mi je prvi put.”
Ona se radosno nasmije te pljesne svoji malim ručicama poput djeteta. „Svidjet će ti, Canterbury je predivan. Podsjeća me na Irsku malo, zato ga i volim toliko.”
Bilo mi je začuđujuće lako pričati s njom, iako sam takve osobe prije izbjegavala. Njihov entuzijazam mi je bio kao nož u srce, a sreća koju su širili lomača na kojoj polako gorim. Ova je neznanka svoju šarenu aureolu nesebično djelila sa mnom, a ja se nisam ni trudila odbiti od sebe takvu energiju. Doživljavala sam ju kao vilu; s dječjim glasom i predivnom vatrenom kosom izgledala mi je nestvarno.
„Zna li baka da joj dolaziš u posjet?” upita me vila znatiželjnim, zaigranim glasom.
Opet odmahnem glasom, zasmijuljivši se. „Ne zna.”
„Ni moja mama”, uzvikne ona uzbuđeno, opet zapljeskavši ručicama. „Dobit će srčani udar kad me ugleda na vratima.”
Nasmijalo me njezino vragolasto cerekanje kad si je predočavala ono što mi je maloprije rekla. Oči su joj pri tome sjale poput dva velika smaragda na suncu.
„Zadnja stanica, Canterbury West”, začuje se ozbiljan ženski glas iz zvučnika iznad malih vratiju.
„Tu sam”, protisne vila sanjivo, a oči joj se napune suzama. „Ne mogu vjerovati.”
Zatim se naglo trgne, kao da ju je moj smijeh probudio, te brzo skoči sa sjedala.
„Bilo mi je zbilja drago, ali moram ići”, izrecitira mahnito, a zadnje što vidim jest slap riđe kose, živ poput vatre, kako nestaje iza vratiju vlaka.


Jet Dalry

„Dylane? Da. Da, imam ju. Sve je pod kontrolom. Povjerovala je u priču s Canterburyjem, držat ću je na oku sve dok ne sredite sestru. Da, ponijela sam pištolj. Ti si debil.”



Neki likovi će nakratko nestati iz priče, ali to ne znači da su manje važni. Vratit će se kad se Vanja vrati u London.