Reci, nisi li umoran od licemjerja, egoizma, zavisti i taštine? Nije li ti dosta briga, tuga, nervoza, stresa i praznine? Ne misliš li da je nešto naopako, da treba biti prirodniji, prijateljskiji, skromniji, i samo je problem razumjeti da si previše važan da bi živio zarobljen od stvari koje te ograničavaju, osljepljuju i ne dopuštaju ti da vidiš sebe i shvatiš da mir i znanje leže unutar tebe.
Koliko je energije potrebno da preživiš ovaj svijet? Koliko bi naši životi bili drugačiji da smo izabrali lakši put? Koliko ti snage treba da promijeniš samo djelić ovoga, a koliko tek za cjelinu?
Apsolutno ništa.
Prah si bio, u prah ćeš se pretvoriti.
Kad umrem, želim da mi izvade srce i pokopaju ga u Londonu. Da trune ispod zemlje u gradu kojeg volim. Zatim želim da me spale i prospu moj pepeo u Sjeverno more, od kud ću krenuti na put oko svijeta. Bijeg o kojem sanjam cijeli život.
Nisam mogla a da ne pomislim da se cijelo njezino tijelo – ruke, noge, pa čak i nokti – nalaze u toj maloj urni boje rubina te da, ako uzmem šaku pepela vjerojatno ću joj samo tako odvojiti ruku od tijela.
Eto na što se na kraju borbe svodimo – na jedan bijedan lonac krvavocrvene boje, spaljeni do temelja poput prokletih vampira. Pa koga onda briga ako si trujem pluća cigaretama? Kad-tad ću završiti u Sjevernom moru. Koga briga.
„Ovaj… Vanja?” Nisam ni trepnula.
„Hm?”
„Jesi dobro? Hoćeš sjesti?” Bože, zašto ne bih bila dobro? Umrla mi je baka koju nikad u životu nisam upoznala. A ja ne žalim za životima neznanaca jer nijedan neznanac ne žali za mojim.
Ipak, sjela sam zbog pristojnosti.
Ne obazirući se na njezine velike, tamnosmeđe oči, rastopljene poput čokolade, koje su me probadale pogledom, usredotočila sam se na svoje drhtave, ledenohladne ruke. Trebala mi je cigareta, no znala sam da ne mogu nju pitati za jednu. Pa sam samo gurnula šake ispod nogu i nadala se da će prestati.
„Želiš li nešto popiti?” upitala me svojim izgubljenim, sanjivim glasom, stavljajući malu, crnu ukosnicu u svoju ugljenu kosu.
Lagano odmahnuvši glavom, zagledala sam se u njezino široko lice, pitajući se je li i moja majka bila tako lijepa. Edith me podsjećala na porculansku lutkicu. Imala je blijedo, okruglo lice s rumenim obrazima, te jarke crvene usnice koje su se na simpatičan način izvijale pri smijehu. Imala je ugljenu, valovitu kosu, tamniju čak i od mojeg brata, koja se samo ponegdje kovrčala poput moje. Velike tamnosmeđe, gotovo crne oči bile su jedne od onih u kojima se lako izgubiti.
„Znaš li možda koji hotel ovdje gdje mogu prespavati?” upitala sam je promuklim glasom, pokušavajući se ne obazirati na pramen kose koji mi pada u oko. Znala sam da će mi se dlanovi opet početi tresti pomaknem li se i za milimetar.
„Možeš ostati ovdje. Sad kad Elizabeth više nema, ova će kuća zjapiti prazna”, slabašno mi se osmjehnula.
Iako to nije željela pokazati, svaki djelić tijela ju je bolio kao da joj netko zabija noževe. Znala sam točno kako joj je.
„Ti ne živiš ovdje?” upitala sam znatiželjno, zamahnuvši glavom da si maknem pramen s lica. Kad nisam uspjela, oteo mi se iživciran uzdah.
„Živim zadnja 2 mjeseca. Inače imam stan na drugoj strani grada, gdje živim sa sinom. Mislila sam se preseliti nazad sad kad je Elizabeth umrla, no ti možeš ostati ovdje. Ionako nisam mislila prodati kuću, iako je ona na tome inzistirala.”
Kimnuvši glavom, frustrirano sam izvukla ruku ispod koljena te zataknula pramen kose iza uha. Zatim sa ju položila na svoje ljubičaste traperice, zagledana u žute starke na svojim nogama.
Uzdahnuvši, Edith je ustala iz smeđeg naslonjača, te popravila nabore na svojoj indigoplavoj haljinici s bijelim točicama. „Moram u banku.”
Tiho sam se nasmijala.
„Ti se raskomoti. Cijela kuća je tvoja.” Zgrabivši malu, crnu torbicu s poda, krenula je prema izlazu.
Skočila sam iz naslonjača, usput skinuvši gumicu iz kose. Pokušavajući se sjetiti gdje sam ostavila torbu, razbarušila sam kosu te je ostavila raspuštenu.
„Vanja?” tiho me pozove s vratiju. Zaboravivši da Edith još nije otišla, lagano sam se lecnula, a zatim je pogledala.
Crna joj je kosa lagano vijorila na proljetnom povjetarcu poput rasplesanih ugljenih štapića, a usne boje rubina blago je izvila u osmijeh. „Drago mi je što si tu.”
A zatim je šakom tresnula poluotvorena ulazna vrata te nestala, ne tjerajući me da lažem. Meni čak nije bilo ni drago što sam na svijetu.
Znaš li uopće kakav je osjećaj kada moraš umrijeti iznutra samo da bi udahnuo? Ne postoji ništa bolje.*
Jednog ću se dana probuditi i žaliti za svojim životom. U to sam sigurna.
Iz poludogorjele cigarete među mojim tankim prstima uzdizao se pepeljast dim, penjući se po sunčevim zrakama sve do moga lica gdje se polako raspršio u zraku, stapajući se s bijedom.
Sjedeći na prljavo bijelim stepenicama verande, imala sam osjećaj da će za nekoliko sekundi iz kuće izaći moja majka te nasmiješeno sjesti na ljuljačku koja je bila postavljena uz vrata. Zatim bi do mene dotrčao moj brat, a Megan bi se dovezla u svom Cadillacu, sa širokim osmijehom vadeći bebu sa stražnjeg sjedala.
Možda bi imali takav život da smo ostali ovdje. Da moja majka nije pobjegla iz ovog mjesta kad je saznala da je trudna i da moj otac nije nestao nedugo nakon toga. Možda ne bi bili ovakva poremećena, disfunkcionalna obitelj.
Možda bi postojali.
Skinuvši stare bratove Ray-Banice s glave, polako sam ih sklopila te položila na stepenicu kraj svoje starke. Zatim sam ugasila cigaretu i povukla noge ispod koljena da mogu sjesti po turski.
Oduvijek sam tvrdila da su ljudi glupi i govorila da će dan kad to prestanem govoriti biti dan kad ću postati odrasla. Ljudi i jesu glupi, ali možda ta glupost ima opravdane razloge. Svaki se dan moramo suočiti s činjenicom da danas ne znamo svoju budućnost i svaku sekundu živjeti u iznenađenju. Upravo sam zato mrzila svoj život. Jer sam mrzila iznenađenja.
A svako si jutro govoriti da se Jan više neće vratiti, suočiti se s tom činjenicom, učinilo je ovo mjesto paklom.
Bilo je nepodnošljivo ostati sjediti na staroj verandi te viktorijanske kuće i nestrpljivo čekati njezinu tamnokosu priliku da isplovi iz zlatnih zraka sunca. Ustala sam gotovo robotski, ne mareći za činjenicu da je cijela kuća otključana, a zatim potrčala što dalje od te ogromne crne rupe koja me povlačila za sobom. Svojevoljno sam zakoračila u svoju prošlost. Ali bila sam kukavica da snosim posljedice za to.
Završila sam ispred velike, prljavo bijele zgrade koja je sličila školi. Pokušavajući se sjetiti koji je danas dan, i je li uopće radni, gomila djece se odjednom slila niz blijeda dvokrilna vrata na ulazu.
U nemogućnosti da se pomaknem, da uopće natjeram kaos u svojoj glavi da se sredi, ostala sam nevidljivo stajati na tom tamnom pločniku i željeti nepostojeću tišinu u svome izopačenom mozgu. Postalo je beskrajno dosadno grebati se za život.
„Oprosti!” zaderala mi se na uho nebeski bistrim glasom, za oktavu višim od moga. Zagledala se u mene svojim običnim, smeđim očima, na neki izrazito čudan način.
Zbunjenost mi je prešla preko lica; nisam imala pojma za što se ispričava.
„Dobro si? Oprosti, nisam gledala kud idem”, rekla je brzo, pokušavajući zadržati hrpu knjiga u svom naručju. Nagnuvši se da uhvati jednu koja je skliznula, pao joj je crni šešir s glave.
Sagnula sam se da ga podignem. „Zaboravi”, tiho sam joj rekla, no sumnjam da me čula.
Široko mi se nasmiješila kad sam joj pružila šeširić, zamahnuvši svojom riđom, zamršenom kosom. I to je bila kap koja je prelila čašu. To je bilo zadnje što sam mogla podnijeti - taj sretan, širok osmijeh.
Jebeš optimiste. Svi su oni tu da nam zagorčaju život.
Bez riječi sam se okrenula od te čudne osobe, dugim koracima bježeći prema kući koju sam ostavila otključanu.
Kvragu i sve, imam pravo biti ljuta na cijeli svijet – čak iako je to potpuno glupo od mene. Nije me svijet prisilio da odrastem, nije me brat natjerao da prestanem komunicirati sa svima – sama sam si kriva. A što je najgore, živo mi se fućka za sve to.
Mislila sam da nikad neću odrasti, da ću zauvijek biti ono malo, bezbrižno derište koje se smije svemu u facu; Bože, nisam mogla biti gluplja da sam i htjela. Sad sam mrzila to dijete u sebi. Mrzila sam svaki djelić tog jebenog optimizma koji je nekad živio u meni, svaku misao svog bolesnog mozga koja se sastojala od vjerovanja da tamo negdje postoji bolji, šareni svijet. Ovo je taj svijet! I nije nimalo šareni ili bolji.
Sve ono za što nas pripremaju – a već odavno živimo. Živimo u toj prokletoj crnoj rupi koja nema svjetlo na kraju tunela.
Svom sam snagom šakom lupila o ulazna vrata, tresnula ih nogom da se uz tresak zatvore iza mene, a zatim potrčala prema kuhinji te drhtavim prstima izvadila porculanski tanjur s police. Svakim preostalim atomom energije bacila sam ga preko cijele prostorije u odurne, bijele pločice. Zvuk razbijanja uopće mi nije dopro do mozga; tupo sam buljila u razbacane krhotine tog lijepog tanjura, odjednom shvaćajući ironiju.
Koga ja zavaravam? Više nikad ništa neće biti isto.
* hvala twilight raven na dopuštenju da iskoristim rečenicu u postu.
Post je objavljen 30.03.2009. u 22:17 sati.