„Isuse, koje si ti dijete! Umro je, nema ga više! Preboli to!”
„Prestani!” Taj visoki glas natjerao me da se trgnem. „Ne, molim te! Ne!” No u sljedećem trenutku već je mrtva ležala na skupom sagu svoga muža. Dignuvši pogled, ugledala sam svoju kratku, raščupanu kosu u ukrašenom ogledalu njihova stana; gotovo odmah, ta se slika pretvorila u sadašnjost.
Moje tamne smeđe oči prestrašeno su promatrale osobu u ogledalu. Sada duga, smeđa kosa zapetljano se i raščupano rasipala po leđima, a inače blijedi obrazi bili su blago rumeni. Kolobari boje lavande neprirodno su se uklapali u androgini izgled te djevojke; možda zbog gotovo iste boje kojom su joj bile premazane usnice.
To mi je prvo sjećanje usjeklo komplekse koje prije nikada nisam imala.
U tankoj, indigoplavoj pidžami svalila sam se na hladan parket stana, dopuštajući tišini da me zagrli i nikad više ne pusti. U zraku se još uvijek osjećao jasan miris kiša koje su padale prije 7 mjeseci, pomiješan sa strahom. Strahom da ne izgubim sjećanje na njega, iako sam već tako očito izgubila sve ostale dijelove sebe.
Duboko uzdahnuvši s ciljem da prestanem uzaludno drhtati, četveronoške sam otpuzala do nepospremljenog kreveta, a zatim stala te zgrabila svoju šarenu torbu. Prevrnula sam je na što se cijeli sadržaj rasuo po parketu, bezobrazno prestrašivši tišinu. Uzela sam kutiju bijelog Waltera te mali, crni upaljač, a zatim leđima tresnula o krevet i odahnula.
Zanemarivši dosadno vibriranje mobitela po linoleumu, upalila sam cigaretu te pohlepno povukla dugi dim. Gorki okus zapekao mi je grlo, na što sam se nasmijala. Ispuhnuvši dim, okružila me tanka, siva maglica, polako se rastopivši u tišini.
No glasno kucanje o vrata stana natjeralo je moju iluziju da se rasprši. Vribriranje mobitela odjednom je zamrlo, a spokoj koji se spustio nad stan kao da se vrišteći raspao.
Unatoč toj jezi koja se zavukla u prostoriju, promuklo sam se zaderala: „Otvoreno je!”
A osobu koja je zatim ušla u stan očekivala sam najmanje.
Okupana zlatnim zrakama sunca koje su se probijale kroz prljavo staklo stana, kao da je sa sobom donijela tračak sreće u ovu tamnu rupu. Glatka, čokoladna kosa svileno joj se rasipala po ramenima, ukrašena slatkom, crnom ukosnicom. U svojoj bijeloj, točkastoj haljini izgledala je kao da ima 15, a ne 23 godine.
„Parada je stigla u grad?” promumljala sam sarkastično, povukavši još jedan dim cigarete.
Megan se lagano osmjehnula. „Izgledaš užasno.”
Ma nemoj.
Crnim je štiklama spretno prešla ta tri koraka, a zatim – suprotno od očekivanog – sjela do mene na parket. Leđima se oslonivši na krevet, ispružila je vitke noge, prekriživši ih.
Mogla sam osjetiti njezin cvjetni miris kad je pomaknula desnu ruku da popravi svoju 15-godišnju haljinicu.
Ispuhnula sam dim preko svog desnog ramena da joj ne ide u lice, a zatim izmoreno zabacila glavu te ju položila na krevet.
„Znaš da moramo razgovarati o tome”, rekla je tiho, nagnuvši se da s moje druge strane uzme kutiju bijelog Waltera. Elegantno je izvadila jednu cigaretu, a zatim ju, na moje zaprepaštenje, zapalila.
„Od kad ti pušiš?” upitala sam mirno, neraspoložena za sve uvrede koje sam joj htjela sasuti u facu. Računala sam s tim da ju više nikad neću vidjeti kad sam zapravo shvatila da mi je ona sestra .
Na moje pitanje samo je slegnula ramenima.
„Već je bilo i vrijeme.”
„Vrijeme za što?” zbunjeno me pitala. Imala sam osjećaj da ovakav odnos imamo već 16 godina.
„Da pukneš”, objasnila sam joj tiho. „Da se prestaneš ponašati kao robot.”
Odvratila je pogled na moj neuredan stan, na što sam se ja zagledala u bijeli strop, i dalje naslonjena na krevet. Oduvijek sam se pitala od kud bih počela pričati svoju priču da me netko zamoli da to učinim, sve dok nisam shvatila da prvo moram doći do kraja priče da mogu procijeniti to.
„Kakva sam bila tad? Prije toga?” To zapravo nije bilo pitanje koje se nalazilo na mom popisu, jer nisam ni bila sigurna da želim znati odgovor. Htjela sam ju mrziti, no nisam mogla.
Neko smo vrijeme u tišini pušile, svaka izgubljena u svojim mislima.
„Vesela .” Riječ je bolno ostala visjeti iznad nas.
„Smijala si se više. Nikad te nije bilo briga ni za koga. Bila si ono dijete prije nego je mama umrla. Jan je uvijek tvrdio da si takva jer se ničega ne sjećaš. Iz tog doba.”
Mogla sam čuti kako joj užarena kugla steže grlo. I moja i njezina cigareta zaboravljeno su ostale ležati između naših blijedih prstiju.
„Možemo ne pričati o tome? O Kodonu i svim glupostima u vezi toga.” Trgnula se kao da ju je moj glas prepao, no odmah zatim kimnula je glavom.
Lutajući po stanu, pogled mi je pao na zidni sat. Teško sam uzdahnula.
Ugasivši cigaretu na parketu, otpuzala sam do ormara te uzela crne, uske traperice i crnu majicu kratkih rukava.
„Kamo ideš?” upitala me Megan znatiželjno.
Značajno sam je pogledala prije nego ću skinuti pidžamu. Grijanje po danu nikad nije radilo, iz nekog nepoznatog razloga, pa mi je bilo hladno samo u tankoj majici na bretelice koju sam uvijek nosila ispod odjeće. Iako početak ljeta, vrijeme se neprestano mijenjalo.
Obukavši se, iz velike, crne torbe iskopala sam pištolj koji mi je dala Jet, a zatim ga zataknula ispod majice.
„Već su te poslali na zadatak?” upitala me Megan zaprepašteno, shvativši kamo zapravo idem.
Kimnula sam glavom, stisnuvši usnice.
„Ali ti ne znaš ni pucati!” Brzo je skočila na noge, te me srdito pratila očima po stanu dok sam ja letjela s jednog kraja na drugi, ignorirajući je.
„Vanja!” zaderala se iživcirano kad joj je prekipjelo.
Stala sam na pragu sobe, razmišljajući o svojoj sljedećoj rečenici.
„Dylan me pokušava naučiti sve u jednoj godini, jer ne mogu izvršavati zadatke bez mene. Mogu pojedinačno, no mi nismo zaduženi za čišćenje Londona”, objasnila sam joj brzo, ne čekajući reakciju. Otišla sam do malog, kuhinjskog stola da uzmem svoju kožnu jaknu, a zatim se vratila k Megan.
Sjedila je na mojem nepospremljenom krevetu, prazno zagledana u pod.
Zanemarila sam je, otišavši do komode da iz ladice uzmem fascikl. Pogledala me kad sam zakopčavala jaknu sa skrivenim fasciklom ispod nje.
„Što je to?”
„Nije važno”, odgovorila sam joj brzo. „Zašto se toliko čudiš, uostalom? Ti to sve znaš.”
Zbunjeno me pogledala. „Znam što? Naši agenti nikad nisu bili izvan Engleske. Tebi je bilo zabranjeno ubijati izvan Londona, Jan je to još mogao, uz dozvolu. Jedna Baza ne može operirati bez dopuštenja Glavne, a iskreno sumnjam da je vaša to dobila. Netko te vuče za nos, Vanja.”
Izgubljeno sam buljila u nju, pokušavajući shvatiti što mi je rekla. U glavi mi se u kaosu vrtjelo tisuće slika, sve dok se moj um nije zaustavio na samo jednoj. Storksica okružena dimom cigarete, gledala me preko svog stola od mahagonija mrtvim, praznim očima.
Vibriranje mobitela trglo me iz razmišljanja.
Sagnula sam se i zgrabila ga prije nego se moja sestra uopće uspjela snaći, a zatim pročitala poruku. Ispred tvoje zgrade sam.
Što Dylan radi ovdje?
„Objasnit ćeš mi sve sutra, nazovem te”, promumljala sam brzo, a zatim se okrenula te potrčala iz stana. „Ključ ti je na stolu!” zaderala sam joj se sa stepenica, nadajući se da me čula.
Izletjevši na laganu kišicu koja je sipila iz pepeljastog neba, naglo sam zastala ugledavši Iana. Kuštrava, smeđa kosa bila mu je raščupana baš poput moje, a široki osmijeh kojim me pozdravio učinio mi se pomalo arogantan. Nosio je crnu kožnu jaknu kakvu sam imala i ja, samo mušku, a ispod lijeve ruke nalazila mu se kaciga.
Ležerno se odgurnuo od motora na kojem je bio naslonjen, još se šire iscerivši.
„Imaš fascikl?” upitao me svojim dubokim, tamnim glasom. Iz nekog nepoznatog razloga, svaki put kad bih začula njegovu boju i dubinu glasa ostajala sam zapanjena. Bilo je nečeg privlačnog u načinu na koji se njegov škotski naglasak primjetno gubio u britanskom.
Usne su mi se razvukle u širok osmijeh, a kosa pala u oči kad sam zakimala glavom. Dok je on sjedao na motor, na brzinu sam ga promotrila. Kožna jakna stajala mu je kao da je krojena po njemu, a crne traperice koje je imao nekako su mi nadopunjavale tajanstvenost kojom je zračio. Po potpuno crnim starkama dobila sam dojam da ne voli boje.
„Spremna?” upitao me nonšalantno, nabrijavajući motor.
Nisam mogla a da se još jednom ne nasmijem prije nego ću zgrabiti kacigu sa sjedala te ju staviti na svoju glavu. Čim sam sjela iza njega, dodao je gas te smo poput blijedih prilika nestali iz mojeg djela Londona.
„Zašto ti ideš sa mnom?” upitala sam ga čim smo sišli s motora blizu Hyde parka. Pokušala sam zvučati nezainteresirano, no glas mi je bio previše napet. Zapravo me nije bilo ni briga; mogla sam mirnije disati kraj njega.
„Prvi zadatak i sve to. Stork je zabranila Dylanu da ide, pa su poslali mene”, objasnio mi je, usput promatrajući ljude na cesti. Nisam shvaćala zašto to radi, no nije mi dao ni da ga pitam. Zgrabio me za zapešće te počeo vući prema Piccadillyju, gdje smo trebali obaviti zadatak.
Uz njega – njegovu očitu nezainteresiranost za sve – nisam uopće imala osjećaj, dojam straha. Samouvjereno me vodio kroz gomilu, nijednom se ne osvrnuvši da provjeri jesam li iza njega. Poslušno sam ga pratila, dopuštajući mu da se ponaša poput štita, iako to nisam shvaćala.
Izgubljeno sam hodala za njim, sve dok jednom nisam digla pogled da provjerim gdje je, a njega nije bilo. Ukopavši se u mjestu, okretala sam se u gužvi, nadajući se da ću negdje ugledati njegovu razbarušenu, kovrčavu kosu.
Taman kad sam duboko, porazno izdahnula, netko me naglo povukao iz gomile i našla sam se na pedalj od njegova lica. Miris kojim je odisao natjerao je moju glavu da se potpuno isprazni; njegov hladnokrvni izraz lica privlačio me na neki uvrnuti, čudan način.
Pričekao je sekundu da se gužva raščisti, ignorirajući moj pogled kad me čvrsto držao uz ogradu, a zatim spretno zaobišao svjetiljku na početku stepenica te se spustio u podzemnu.
Čim smo se našli ispod grada, duboko sam udahnula tu promjenu atmosfere. Disanje mi se nakon toga pretvorilo u plitke pokušaje hvaćanja daha, no ne iz razloga kojeg je možda trebalo; klaustrofobičnost podzemnih strašila me više od ičega na svijetu. Imala sam osjećaj da ću ostati bez kisika.
Osjetila sam njegovu toplu šaku oko svog hladnog dlana, a zatim me opet počeo voditi kroz gužvu. Disanje mi se smirilo kad sam se usredotočila samo na njegov dodir, a nakon nekoliko minuta pažnju su mi zaokupili ljudi.
Podzemnom sam se vozila samo kad sam bila s Janom, no jasno se sjećam da nikad nije bila ovakva gužva. Iako smo računali s tim, činilo mi se prenapučeno.
„Što se događa?” zaderala sam se tako me Ian može čuti.
Okrenuo je glavu na desno da mi da do znanja da je čuo moje pitanje, no nije mi odgovorio. Tek kad smo naglo stali pokraj velike, svjetleće reklame za šampon, okrenuo se prema meni.
„Ovim djelom grada prolazi parada danas”, odgovorio mi je na pitanje, puštajući moju ruku. Počeo se ogledavati po peronu.
Zagledala sam se u malu djevojčicu 3 metra ispred nas kako navlači maminu tamnu vestu te pokazuje prstom u moju lijevu stranu. Nisam shvaćala što se dere, sve dok nije velike zelene oči boje azurnog mora uperila u mene te ih razrogačila. Prije nego sam uspjela okrenuti glavu, njezina ju je majka zgrabila, prestrašena izraza lica.
„Vanja!” Ianov se krik izgubio u glasnom pucnju; glava mi se automatski okrenula prema njemu, no nije ga više bilo. Glasovi oko mene utihnuli su tako savršeno sinkronizirani da se činilo kao da je kraj svijeta, no zatim su mi užasnuti i prestrašeni uzvici dokazali suprotno.
U pokušaju da se panično okrenem, nešto me tako silovito lupilo u glavu da sam se svalila na koljena; panika drugih ljudi odbijala mi se unutar glave kao vlastita.
A tad, u tom usporenom filmu u kojem sam se našla, ugledala sam njegovu kožnu jaknu, a zatim i cijelo njegovo tijelo na pločicama podzemne. Lice mu je bilo blijedo poput duha, zgrčeno u bolnu grimasu.
Gotovo odmah, preko Ianovog sam ramena ugledala ženu duge, plave kose kako odlučno korača prema nama, u desnoj ruci držeći mali, crni pištolj. Ruka mi je refleksno poletjela prema leđima, gdje sam držala svoj, no nije ga bilo.
Okružena uzaludnim, stravičnim vriskovima, natjerala sam um da na trenutak smrzne situaciju, a zatim ugledala svoj spas. Na brzinu se okrenuvši, procijenila sam koliko mi treba do ulaza u vlak, a zatim zgrabila Iana oko struka te ga osovila na noge. No prije nego sam se s njim uspjela baciti u vagon, osjetila sam kako mu se tijelo zgrčilo od boli kad ga je pogodio još jedan metak.

Pet mjeseci kasnije još sam uvijek imala osjećaj da zarobljena živim nečiji tuđi život, bez prilike za prigovaranje. Dobila sam tuđu rutinu koju je trebalo izvršavati ako ne želim da propadne; dobila sam tuđi identitet kojeg je trebalo živjeti ako ne želim da umre.
Neprestano sam čekala da mi život izmakne tlo pod nogama i da tresnem u surovu realnost, pa da mi se netko lijepo nasmije u lice. Činilo se kao san, a ja sam dobro znala da neću izaći iz njega koliko se god trudila.
U međuvremenu sam prihvatila njihovu priču, popraćenu dokazima. Imali su čvrste rečenice i pričali u slikama - nisam se mogla opirati tako očitoj činjenici. Megan, za koju su mi rekli da još uvijek radi za Pentagon, nisam ni čula ni vidjela od kad sam položila prisegu za Kodon.
Život mi je postao tih i uravnotežen, kakav već dugo nije bio. Dylan je uobičajene 3 godine obuke pokušao svesti na jednu, tako da ubrzamo cijelu stvar. Ono malo vremena kojeg nisam provodila s njim, morala sam biti s Ianom i Jet, koji su mi držali predavanja istovremeno. Kad me Ian učio mačevanju, Jet je trčkarala oko mene i pokušavala mi vratiti pamćenje. No znala sam da se to još dugo neće dogoditi.
Slobodno vrijeme, koje sam uglavnom imala noću, zbog nesanice, provodila sam za kompjuterom, pokušavajući razbiti šifru Pentagona i upasti im u sustav. Jer iza te sam se slagalice nalazila ja.
Svoje sam duševno stanje držala što je moguće dalje od agencije. Ni nakon više od pola godine koliko je prošlo od useljenja u stan, nisam se uspjela natjerati počistiti ga. Kutije prepune Janovih stvari i dalje su stajale u kutu sobe, prašnjave i zaboravljene. Drveni je pod bio pokriven papirima po kojima sam redovito črčkala svakave ideje te neisplaćenim računima. Nisam marila za taj jednosobni stan koliko ni on za mene. Većinu sam vremena ionako provodila u agenciji, slušajući dosadna predavanja o teoriji borbe i raznim zadacima naših agenata.
Sve mi se to sviđalo samo zato što mi psiha više nije visjela na samrti.
Duboko uzdahnuvši, šutnula sam veliku crnu torbu s odjećom za trening iza ormara, a zatim se svalila u stolicu. Koliko god da sam htjela, oči mi se zadnjih tjedan dana nikako nisu uspjevale sklopiti. Ne sjećam se kad sam zadnji put spavala.
Baš kad sam pritisnula tipku za buđenje računala, začulo se vibriranje mobitela iz torbe. Bacivši se na pod, na koljenima sam otpuzala do ormara te izvukla torbu. Uz uobičajenu neurednost, trebalo mi je neko vrijeme da ga nađem.
„Što je?”
„Pa bok i tebi”, veselo se nasmijao. „Trebam te sutra u agenciji u 7, jasno?”
„Zašto?” zanimalo me. Obično smo imali trening u pola 9.
„Ideš na sastanak. Nacrtaj se tamo.”
Zašutjela sam od šoka, na što se on slatko nacerio te poklopio. U ovih par mjeseci što sam ih svakodnevno provodila s Dylanom, shvatila sam koliko smo zapravo različiti iako se ponašamo potpuno jednako. Nosio je oko sebe taj stakleni zid koji nikada u mom prisustvu nije skidao; bio je savršeno usredotočen na ono što radi i nije mario ni za što. S vremenom sam počela promatrati njegove postupke i načine na koji reagira na određene stvari, pitajući se što zapravo želi iz svega ovoga, sve dok nisam shvatila da je on tip osobe kakav sam ja oduvijek htjela postati. Znao se kontrolirati i vječno je imao hladan izraz lica te mrtve oči.


Sljedećeg sam se jutra pojavila u agenciji u crnom sakou, ozbiljna izraza lica te uredno počešljane kose koja je bila skupljena na zatiljku u rep. Sjetivši se koliko mi je samo trebalo da je raščešljam, napravila sam grimasu koju je Dylan pogrešno shvatio.
„Hajde, Mochrie, ne budi kukavica.” I opet onaj slatki cerek.
Bacila sam pogled na njegove crne starke, a zatim ga lupila u lijevo rame. „Dmitriev, debilu.”
Većinu sam vremena pokušavala ignorirati to što me zove djevojačkim prezimenom moje majke kojeg sam prezirala, no uspjelo bi mi se omaknuti. Svi su me ovdje znali pod tim prezimenom zato što ga je Jan koristio.
Brzo sam progovorila da mu slučajno ne padne na pamet kritizirati mi izgled. „Zašto me ona treba?” Zabrinutost u glasu jasno mi se čula; jedan jedini put kad sam bila kod glavne Operaterke koja vodi našu bazu, molila sam sve sile prirode da me više nikad u životu neće trebati.
Svojim me držanjem podsjećala na rodu – što joj je i bilo značenje prezimena - no ni izgled joj nije bio nimalo bolji. Svojom crnom kosom prorijeđenom gotovo do granice ćelavosti, dubokim glasom pušača te starim licem u stanju raspadanja tjerala mi je strah u kosti. Jedini put kada sam je vidjela derala se na Dylana kako je nesposoban izvršiti jednostavan zadatak i donijeti papire u Bazu bez problema. Kad je završila, počela me streljati pogledom i kad sam već mislila da će mi prigovoriti jer postojim, oboje nas je poslala iz ureda. Bila je to stara, živčana žena koja ne podnosi neuspjeh – zato nam je agencija i tako prokleto uspješna.
„Ne znam”, odgovorio mi je stisnute čeljusti, ne pogledavši me.
Crne su mu oči napeto zurile naprijed, a blijede crte lica izgledale su mi zabrinuto.
„Što se dogodilo?” izletjelo mi je prije nego sam uspjela promisliti.
U ovih sam 5 mjeseci s njim stvorila nekakav neizrečen dogovor kojeg smo se oboje pristali pridržavati; ne postavljaj pitanja. Barem ne pitanja ovakvog tipa.
Upravo kad sam mislila da će mi možda, unatoč tome, odgovoriti, naglo se zaustavio ispred bijelih vratiju, a ja sam tek tada shvatila da se nalazimo u Glavnom hodniku.
Preplašeno sam ga pogledala, i on, iako je shvatio strah u mojim očima, uzvratio mi je hladnoćom.
„Ulazi. Čekam te u dvorani.”
Poslušno sam kimnula glavom, a zatim se ne obazirući na njega, pokucala na vrata. Prije nego se čulo tiho ‘Naprijed’, Dylan se okrenuo te nestao iza ugla.
Pritisnuvši kvaku, duboko sam udahnula te ušla.
Sjedila je za svojim smeđim stolom od mahagonija, okružena sivim dimom cigareta, točno nasuprot vratima. Imala sam osjećaj da će mi izreći smrtnu presudu.
„Dobar dan, gospođo.” Lice mi se iskrivilo u grimasu, no nadala sam se da to nije vidjela.
„Sjedi”, zapovjedila mi je, mahnuvši cigaretom prema stolici ispred mene. Poslušno sam napravila ono što mi je bilo rečeno, već sad jedva čekajući da izađem odavde.
Jedini prozor u ovom uredu bio je zatvoren, kako mi se činilo, već duže vrijeme. Prostorija je bila mračna, a ustajali dim cigarete podsjećao me na miris mrtvih štakora. Jedina biljka nalazila se na ormaru punom spisa s moje desne strane, no bilo je očito da je mrtva. Listovi su joj popadali po ormaru – nekoliko ih je čak završilo i na podu – a stabljika je bila osušena i krhka.
Čak je i moj stan izgledao bolje od ovoga.
„Kako napreduje tvoje pamćenje?” Postavila mi je to pitanje kao da mi svaki dan netko ulijeva informacije u mozak. Zanemarila sam moguće skriveno značenje.
„Radimo na tome”, odgovorila sam pristojno, konačno ju pogledavši. Izbjegavala sam njezin pogled od ulaska.
Gledala me svojim malim, tamnim očima kojima ni sad nisam mogla razabrati boju, izgledajući kao da mi želi doprijeti do mozga. Kapci su joj bili premazani plavom bojom, a na usnama je imala crveni ruž, namazan na izrazito ružan način. Došlo mi je da se nasmijem.
„Imam zadatak za tebe”, rekla je, kopajući po papirima na stolu. Jedan je slučajno zapalila cigaretom; ravnodušno se okrenula, zgrabila čašu vode te ugasila vatru. Pola stola bilo je mokro, no nju to očito nije brinulo.
Pružila mi je fotografiju. „To je peron na kojem ćeš razmjeniti podatke s našim izvorom u Scarboroughu. Dolazi u London sutra u 11, budi tamo.”
Kimnula sam glavom, buljeći u sliku iz dva razloga: da prikrijem šokiranost i da ne moram gledati nju.
Bio je to Piccadilly Circus, poznata stanica prepuna turista na zapadu Londona. Tipičan peron za razmjenu podataka.
Storksica* je pred mene na stol bacila prljavi žuti fascikl. „Pobrini se da naš izvor dobije ovo. Možeš ići.”
Kimnula sam glavom, pokupila fascikl te se izgubila iz ureda, ne pogledavši je više.
Duboko uzdahnuvši, sjetila sam se Dylana te požurila prema dvorani.
„Idi se presvuci, danas se borimo šipkama”, protisnuo je hladno, udarivši šakom u boksačku vreću. Biceps mu se napeo, a list automatski zgrčio. Nekako me fasciniralo što se on uopće ne znoji za vrijeme naših treninga. Ili sam ja loša ili se on uopće ne trudi.
Bacila sam ruksak u svoj ormarić, a zatim se presvukla u crne hlače i crnu majicu bez rukava, zašutavši sako na dno ormarića. Već mi se sad gadilo nositi ga.
„Dobro”, široko se nasmijao. „Pokušaj me tresnuti.”
Napela sam se u čučnju, objem rukama držeći crnu šipku, te lagano nakrivila glavu. Živcirao me taj njegov dječji cerek i htjela sam mu ga izbrisati.
Zamahnuvši desnom rukom, ciljala sam udarac u njegovo lijevo rame, no blokirao me. Prije nego sam se snašla, svom me snagom šipkom udario u trbuh, izbivši mi dah iz pluća. Stopalom me udario u cjevanicu desne noge na što sam pala na koljena.
„Diži se”, zapovjedio mi je, lagano se odmaknuvši.
Duboko sam udahnula kisik, skočila na noge, fingirala udarac u trbuh kakav je on meni poklonio te se pobjednički okrenula da mu dam zraka.
Gotovo odmah njegova se šipka našla na mome vratu, a njegovo tijelo pripijeno uz moja leđa. Pustila sam svoju šipku da uz tresak padne na strunjaču da mogu maknuti njegovu sa svoga vrata, no neuspješno. Bio je milijun puta jači od mene; osjećala sam kako me lagano guši.
„Pravilo broj jedan:”, promumljao mi je u kosu, točno iza lijevog uha; njegov slatkasti dah natjerao me da se naježim, „nikad ne okreći leđa protivniku.”
Baš kad se tiho nasmijao u moje uho, skupila sam svu energiju te mu zabila desni lakat u trbuh. Zgrčio se dovoljno da meni preostane vremena pobjeći iz zamke; kad sam se okrenula već se pripremao za novi napad.
Sagnula sam se da zgrabim svoju šipku, no nekako se već našao ispred mene. Uhvatila sam je objem rukama u čučnju, te podigla iznad glave, tako blokirajući njegovu koja je letjela ravno prema mojoj glavi. Od siline sam se udarca svalila na strunjaču, a prije nego sam se snašla Dylan me tresnuo u bubreg. Lice mi se bolno zgrčilo, a vatra mi konačno projurila žilama.
Skočila sam taman kad je njegova šipka prošla ispod mene, te zamahnula rukama ciljajući opet lijevo rame, no bio je brži; odbio je moj udarac, ne čekajući me da se snađem. Pokušao je ponoviti moju fintu, no napravila sam što i on.
Licem mu se razvukao zločesti cerek; ljutito sam se sagnula, udarila ga šipkom u cjevanicu na što je sad on pao na koljena te mu u tri pokreta izbila šipku.
Čuo se samo tupi pad na drugoj strani dvorane.
„Pravilo broj dva:”, promumljala sam zadihano, stojeći iznad njega, „nikad ne podcjenjuj svog protivnika.”
Probadao me svojim crnim očima, još uvijek klečeći na koljenima ispred mene. Pluća su mu se neravnomjerno dizala i spuštala poput mojih dok smo, šutke se strijeljajući pogledima, hvatali dah.
Ne znam koliko smo dugo samo stajali tamo i gledali se, no na kraju sam popustila, jer, iz nekog nepoznatog razloga, znala sam da on neće. Bacila sam šipku na strunjaču iza njega, šutke se okrenula te otišla u svlačionicu.

*stork (eng.) - roda