„Isuse, koje si ti dijete! Umro je, nema ga više! Preboli to!”
„Prestani!” Taj visoki glas natjerao me da se trgnem. „Ne, molim te! Ne!” No u sljedećem trenutku već je mrtva ležala na skupom sagu svoga muža. Dignuvši pogled, ugledala sam svoju kratku, raščupanu kosu u ukrašenom ogledalu njihova stana; gotovo odmah, ta se slika pretvorila u sadašnjost.
Moje tamne smeđe oči prestrašeno su promatrale osobu u ogledalu. Sada duga, smeđa kosa zapetljano se i raščupano rasipala po leđima, a inače blijedi obrazi bili su blago rumeni. Kolobari boje lavande neprirodno su se uklapali u androgini izgled te djevojke; možda zbog gotovo iste boje kojom su joj bile premazane usnice.
To mi je prvo sjećanje usjeklo komplekse koje prije nikada nisam imala.
U tankoj, indigoplavoj pidžami svalila sam se na hladan parket stana, dopuštajući tišini da me zagrli i nikad više ne pusti. U zraku se još uvijek osjećao jasan miris kiša koje su padale prije 7 mjeseci, pomiješan sa strahom. Strahom da ne izgubim sjećanje na njega, iako sam već tako očito izgubila sve ostale dijelove sebe.
Duboko uzdahnuvši s ciljem da prestanem uzaludno drhtati, četveronoške sam otpuzala do nepospremljenog kreveta, a zatim stala te zgrabila svoju šarenu torbu. Prevrnula sam je na što se cijeli sadržaj rasuo po parketu, bezobrazno prestrašivši tišinu. Uzela sam kutiju bijelog Waltera te mali, crni upaljač, a zatim leđima tresnula o krevet i odahnula.
Zanemarivši dosadno vibriranje mobitela po linoleumu, upalila sam cigaretu te pohlepno povukla dugi dim. Gorki okus zapekao mi je grlo, na što sam se nasmijala. Ispuhnuvši dim, okružila me tanka, siva maglica, polako se rastopivši u tišini.
No glasno kucanje o vrata stana natjeralo je moju iluziju da se rasprši. Vribriranje mobitela odjednom je zamrlo, a spokoj koji se spustio nad stan kao da se vrišteći raspao.
Unatoč toj jezi koja se zavukla u prostoriju, promuklo sam se zaderala: „Otvoreno je!”
A osobu koja je zatim ušla u stan očekivala sam najmanje.
Okupana zlatnim zrakama sunca koje su se probijale kroz prljavo staklo stana, kao da je sa sobom donijela tračak sreće u ovu tamnu rupu. Glatka, čokoladna kosa svileno joj se rasipala po ramenima, ukrašena slatkom, crnom ukosnicom. U svojoj bijeloj, točkastoj haljini izgledala je kao da ima 15, a ne 23 godine.
„Parada je stigla u grad?” promumljala sam sarkastično, povukavši još jedan dim cigarete.
Megan se lagano osmjehnula. „Izgledaš užasno.”
Ma nemoj.
Crnim je štiklama spretno prešla ta tri koraka, a zatim – suprotno od očekivanog – sjela do mene na parket. Leđima se oslonivši na krevet, ispružila je vitke noge, prekriživši ih.
Mogla sam osjetiti njezin cvjetni miris kad je pomaknula desnu ruku da popravi svoju 15-godišnju haljinicu.
Ispuhnula sam dim preko svog desnog ramena da joj ne ide u lice, a zatim izmoreno zabacila glavu te ju položila na krevet.
„Znaš da moramo razgovarati o tome”, rekla je tiho, nagnuvši se da s moje druge strane uzme kutiju bijelog Waltera. Elegantno je izvadila jednu cigaretu, a zatim ju, na moje zaprepaštenje, zapalila.
„Od kad ti pušiš?” upitala sam mirno, neraspoložena za sve uvrede koje sam joj htjela sasuti u facu. Računala sam s tim da ju više nikad neću vidjeti kad sam zapravo shvatila da mi je ona sestra .
Na moje pitanje samo je slegnula ramenima.
„Već je bilo i vrijeme.”
„Vrijeme za što?” zbunjeno me pitala. Imala sam osjećaj da ovakav odnos imamo već 16 godina.
„Da pukneš”, objasnila sam joj tiho. „Da se prestaneš ponašati kao robot.”
Odvratila je pogled na moj neuredan stan, na što sam se ja zagledala u bijeli strop, i dalje naslonjena na krevet. Oduvijek sam se pitala od kud bih počela pričati svoju priču da me netko zamoli da to učinim, sve dok nisam shvatila da prvo moram doći do kraja priče da mogu procijeniti to.
„Kakva sam bila tad? Prije toga?” To zapravo nije bilo pitanje koje se nalazilo na mom popisu, jer nisam ni bila sigurna da želim znati odgovor. Htjela sam ju mrziti, no nisam mogla.
Neko smo vrijeme u tišini pušile, svaka izgubljena u svojim mislima.
„Vesela .” Riječ je bolno ostala visjeti iznad nas.
„Smijala si se više. Nikad te nije bilo briga ni za koga. Bila si ono dijete prije nego je mama umrla. Jan je uvijek tvrdio da si takva jer se ničega ne sjećaš. Iz tog doba.”
Mogla sam čuti kako joj užarena kugla steže grlo. I moja i njezina cigareta zaboravljeno su ostale ležati između naših blijedih prstiju.
„Možemo ne pričati o tome? O Kodonu i svim glupostima u vezi toga.” Trgnula se kao da ju je moj glas prepao, no odmah zatim kimnula je glavom.
Lutajući po stanu, pogled mi je pao na zidni sat. Teško sam uzdahnula.
Ugasivši cigaretu na parketu, otpuzala sam do ormara te uzela crne, uske traperice i crnu majicu kratkih rukava.
„Kamo ideš?” upitala me Megan znatiželjno.
Značajno sam je pogledala prije nego ću skinuti pidžamu. Grijanje po danu nikad nije radilo, iz nekog nepoznatog razloga, pa mi je bilo hladno samo u tankoj majici na bretelice koju sam uvijek nosila ispod odjeće. Iako početak ljeta, vrijeme se neprestano mijenjalo.
Obukavši se, iz velike, crne torbe iskopala sam pištolj koji mi je dala Jet, a zatim ga zataknula ispod majice.
„Već su te poslali na zadatak?” upitala me Megan zaprepašteno, shvativši kamo zapravo idem.
Kimnula sam glavom, stisnuvši usnice.
„Ali ti ne znaš ni pucati!” Brzo je skočila na noge, te me srdito pratila očima po stanu dok sam ja letjela s jednog kraja na drugi, ignorirajući je.
„Vanja!” zaderala se iživcirano kad joj je prekipjelo.
Stala sam na pragu sobe, razmišljajući o svojoj sljedećoj rečenici.
„Dylan me pokušava naučiti sve u jednoj godini, jer ne mogu izvršavati zadatke bez mene. Mogu pojedinačno, no mi nismo zaduženi za čišćenje Londona”, objasnila sam joj brzo, ne čekajući reakciju. Otišla sam do malog, kuhinjskog stola da uzmem svoju kožnu jaknu, a zatim se vratila k Megan.
Sjedila je na mojem nepospremljenom krevetu, prazno zagledana u pod.
Zanemarila sam je, otišavši do komode da iz ladice uzmem fascikl. Pogledala me kad sam zakopčavala jaknu sa skrivenim fasciklom ispod nje.
„Što je to?”
„Nije važno”, odgovorila sam joj brzo. „Zašto se toliko čudiš, uostalom? Ti to sve znaš.”
Zbunjeno me pogledala. „Znam što? Naši agenti nikad nisu bili izvan Engleske. Tebi je bilo zabranjeno ubijati izvan Londona, Jan je to još mogao, uz dozvolu. Jedna Baza ne može operirati bez dopuštenja Glavne, a iskreno sumnjam da je vaša to dobila. Netko te vuče za nos, Vanja.”
Izgubljeno sam buljila u nju, pokušavajući shvatiti što mi je rekla. U glavi mi se u kaosu vrtjelo tisuće slika, sve dok se moj um nije zaustavio na samo jednoj. Storksica okružena dimom cigarete, gledala me preko svog stola od mahagonija mrtvim, praznim očima.
Vibriranje mobitela trglo me iz razmišljanja.
Sagnula sam se i zgrabila ga prije nego se moja sestra uopće uspjela snaći, a zatim pročitala poruku. Ispred tvoje zgrade sam.
Što Dylan radi ovdje?
„Objasnit ćeš mi sve sutra, nazovem te”, promumljala sam brzo, a zatim se okrenula te potrčala iz stana. „Ključ ti je na stolu!” zaderala sam joj se sa stepenica, nadajući se da me čula.
Izletjevši na laganu kišicu koja je sipila iz pepeljastog neba, naglo sam zastala ugledavši Iana. Kuštrava, smeđa kosa bila mu je raščupana baš poput moje, a široki osmijeh kojim me pozdravio učinio mi se pomalo arogantan. Nosio je crnu kožnu jaknu kakvu sam imala i ja, samo mušku, a ispod lijeve ruke nalazila mu se kaciga.
Ležerno se odgurnuo od motora na kojem je bio naslonjen, još se šire iscerivši.
„Imaš fascikl?” upitao me svojim dubokim, tamnim glasom. Iz nekog nepoznatog razloga, svaki put kad bih začula njegovu boju i dubinu glasa ostajala sam zapanjena. Bilo je nečeg privlačnog u načinu na koji se njegov škotski naglasak primjetno gubio u britanskom.
Usne su mi se razvukle u širok osmijeh, a kosa pala u oči kad sam zakimala glavom. Dok je on sjedao na motor, na brzinu sam ga promotrila. Kožna jakna stajala mu je kao da je krojena po njemu, a crne traperice koje je imao nekako su mi nadopunjavale tajanstvenost kojom je zračio. Po potpuno crnim starkama dobila sam dojam da ne voli boje.
„Spremna?” upitao me nonšalantno, nabrijavajući motor.
Nisam mogla a da se još jednom ne nasmijem prije nego ću zgrabiti kacigu sa sjedala te ju staviti na svoju glavu. Čim sam sjela iza njega, dodao je gas te smo poput blijedih prilika nestali iz mojeg djela Londona.
„Zašto ti ideš sa mnom?” upitala sam ga čim smo sišli s motora blizu Hyde parka. Pokušala sam zvučati nezainteresirano, no glas mi je bio previše napet. Zapravo me nije bilo ni briga; mogla sam mirnije disati kraj njega.
„Prvi zadatak i sve to. Stork je zabranila Dylanu da ide, pa su poslali mene”, objasnio mi je, usput promatrajući ljude na cesti. Nisam shvaćala zašto to radi, no nije mi dao ni da ga pitam. Zgrabio me za zapešće te počeo vući prema Piccadillyju, gdje smo trebali obaviti zadatak.
Uz njega – njegovu očitu nezainteresiranost za sve – nisam uopće imala osjećaj, dojam straha. Samouvjereno me vodio kroz gomilu, nijednom se ne osvrnuvši da provjeri jesam li iza njega. Poslušno sam ga pratila, dopuštajući mu da se ponaša poput štita, iako to nisam shvaćala.
Izgubljeno sam hodala za njim, sve dok jednom nisam digla pogled da provjerim gdje je, a njega nije bilo. Ukopavši se u mjestu, okretala sam se u gužvi, nadajući se da ću negdje ugledati njegovu razbarušenu, kovrčavu kosu.
Taman kad sam duboko, porazno izdahnula, netko me naglo povukao iz gomile i našla sam se na pedalj od njegova lica. Miris kojim je odisao natjerao je moju glavu da se potpuno isprazni; njegov hladnokrvni izraz lica privlačio me na neki uvrnuti, čudan način.
Pričekao je sekundu da se gužva raščisti, ignorirajući moj pogled kad me čvrsto držao uz ogradu, a zatim spretno zaobišao svjetiljku na početku stepenica te se spustio u podzemnu.
Čim smo se našli ispod grada, duboko sam udahnula tu promjenu atmosfere. Disanje mi se nakon toga pretvorilo u plitke pokušaje hvaćanja daha, no ne iz razloga kojeg je možda trebalo; klaustrofobičnost podzemnih strašila me više od ičega na svijetu. Imala sam osjećaj da ću ostati bez kisika.
Osjetila sam njegovu toplu šaku oko svog hladnog dlana, a zatim me opet počeo voditi kroz gužvu. Disanje mi se smirilo kad sam se usredotočila samo na njegov dodir, a nakon nekoliko minuta pažnju su mi zaokupili ljudi.
Podzemnom sam se vozila samo kad sam bila s Janom, no jasno se sjećam da nikad nije bila ovakva gužva. Iako smo računali s tim, činilo mi se prenapučeno.
„Što se događa?” zaderala sam se tako me Ian može čuti.
Okrenuo je glavu na desno da mi da do znanja da je čuo moje pitanje, no nije mi odgovorio. Tek kad smo naglo stali pokraj velike, svjetleće reklame za šampon, okrenuo se prema meni.
„Ovim djelom grada prolazi parada danas”, odgovorio mi je na pitanje, puštajući moju ruku. Počeo se ogledavati po peronu.
Zagledala sam se u malu djevojčicu 3 metra ispred nas kako navlači maminu tamnu vestu te pokazuje prstom u moju lijevu stranu. Nisam shvaćala što se dere, sve dok nije velike zelene oči boje azurnog mora uperila u mene te ih razrogačila. Prije nego sam uspjela okrenuti glavu, njezina ju je majka zgrabila, prestrašena izraza lica.
„Vanja!” Ianov se krik izgubio u glasnom pucnju; glava mi se automatski okrenula prema njemu, no nije ga više bilo. Glasovi oko mene utihnuli su tako savršeno sinkronizirani da se činilo kao da je kraj svijeta, no zatim su mi užasnuti i prestrašeni uzvici dokazali suprotno.
U pokušaju da se panično okrenem, nešto me tako silovito lupilo u glavu da sam se svalila na koljena; panika drugih ljudi odbijala mi se unutar glave kao vlastita.
A tad, u tom usporenom filmu u kojem sam se našla, ugledala sam njegovu kožnu jaknu, a zatim i cijelo njegovo tijelo na pločicama podzemne. Lice mu je bilo blijedo poput duha, zgrčeno u bolnu grimasu.
Gotovo odmah, preko Ianovog sam ramena ugledala ženu duge, plave kose kako odlučno korača prema nama, u desnoj ruci držeći mali, crni pištolj. Ruka mi je refleksno poletjela prema leđima, gdje sam držala svoj, no nije ga bilo.
Okružena uzaludnim, stravičnim vriskovima, natjerala sam um da na trenutak smrzne situaciju, a zatim ugledala svoj spas. Na brzinu se okrenuvši, procijenila sam koliko mi treba do ulaza u vlak, a zatim zgrabila Iana oko struka te ga osovila na noge. No prije nego sam se s njim uspjela baciti u vagon, osjetila sam kako mu se tijelo zgrčilo od boli kad ga je pogodio još jedan metak.
Post je objavljen 10.05.2009. u 17:20 sati.