Pet mjeseci kasnije još sam uvijek imala osjećaj da zarobljena živim nečiji tuđi život, bez prilike za prigovaranje. Dobila sam tuđu rutinu koju je trebalo izvršavati ako ne želim da propadne; dobila sam tuđi identitet kojeg je trebalo živjeti ako ne želim da umre.
Neprestano sam čekala da mi život izmakne tlo pod nogama i da tresnem u surovu realnost, pa da mi se netko lijepo nasmije u lice. Činilo se kao san, a ja sam dobro znala da neću izaći iz njega koliko se god trudila.
U međuvremenu sam prihvatila njihovu priču, popraćenu dokazima. Imali su čvrste rečenice i pričali u slikama - nisam se mogla opirati tako očitoj činjenici. Megan, za koju su mi rekli da još uvijek radi za Pentagon, nisam ni čula ni vidjela od kad sam položila prisegu za Kodon.
Život mi je postao tih i uravnotežen, kakav već dugo nije bio. Dylan je uobičajene 3 godine obuke pokušao svesti na jednu, tako da ubrzamo cijelu stvar. Ono malo vremena kojeg nisam provodila s njim, morala sam biti s Ianom i Jet, koji su mi držali predavanja istovremeno. Kad me Ian učio mačevanju, Jet je trčkarala oko mene i pokušavala mi vratiti pamćenje. No znala sam da se to još dugo neće dogoditi.
Slobodno vrijeme, koje sam uglavnom imala noću, zbog nesanice, provodila sam za kompjuterom, pokušavajući razbiti šifru Pentagona i upasti im u sustav. Jer iza te sam se slagalice nalazila ja.
Svoje sam duševno stanje držala što je moguće dalje od agencije. Ni nakon više od pola godine koliko je prošlo od useljenja u stan, nisam se uspjela natjerati počistiti ga. Kutije prepune Janovih stvari i dalje su stajale u kutu sobe, prašnjave i zaboravljene. Drveni je pod bio pokriven papirima po kojima sam redovito črčkala svakave ideje te neisplaćenim računima. Nisam marila za taj jednosobni stan koliko ni on za mene. Većinu sam vremena ionako provodila u agenciji, slušajući dosadna predavanja o teoriji borbe i raznim zadacima naših agenata.
Sve mi se to sviđalo samo zato što mi psiha više nije visjela na samrti.
Duboko uzdahnuvši, šutnula sam veliku crnu torbu s odjećom za trening iza ormara, a zatim se svalila u stolicu. Koliko god da sam htjela, oči mi se zadnjih tjedan dana nikako nisu uspjevale sklopiti. Ne sjećam se kad sam zadnji put spavala.
Baš kad sam pritisnula tipku za buđenje računala, začulo se vibriranje mobitela iz torbe. Bacivši se na pod, na koljenima sam otpuzala do ormara te izvukla torbu. Uz uobičajenu neurednost, trebalo mi je neko vrijeme da ga nađem.
„Što je?”
„Pa bok i tebi”, veselo se nasmijao. „Trebam te sutra u agenciji u 7, jasno?”
„Zašto?” zanimalo me. Obično smo imali trening u pola 9.
„Ideš na sastanak. Nacrtaj se tamo.”
Zašutjela sam od šoka, na što se on slatko nacerio te poklopio. U ovih par mjeseci što sam ih svakodnevno provodila s Dylanom, shvatila sam koliko smo zapravo različiti iako se ponašamo potpuno jednako. Nosio je oko sebe taj stakleni zid koji nikada u mom prisustvu nije skidao; bio je savršeno usredotočen na ono što radi i nije mario ni za što. S vremenom sam počela promatrati njegove postupke i načine na koji reagira na određene stvari, pitajući se što zapravo želi iz svega ovoga, sve dok nisam shvatila da je on tip osobe kakav sam ja oduvijek htjela postati. Znao se kontrolirati i vječno je imao hladan izraz lica te mrtve oči.
Sljedećeg sam se jutra pojavila u agenciji u crnom sakou, ozbiljna izraza lica te uredno počešljane kose koja je bila skupljena na zatiljku u rep. Sjetivši se koliko mi je samo trebalo da je raščešljam, napravila sam grimasu koju je Dylan pogrešno shvatio.
„Hajde, Mochrie, ne budi kukavica.” I opet onaj slatki cerek.
Bacila sam pogled na njegove crne starke, a zatim ga lupila u lijevo rame. „Dmitriev, debilu.”
Većinu sam vremena pokušavala ignorirati to što me zove djevojačkim prezimenom moje majke kojeg sam prezirala, no uspjelo bi mi se omaknuti. Svi su me ovdje znali pod tim prezimenom zato što ga je Jan koristio.
Brzo sam progovorila da mu slučajno ne padne na pamet kritizirati mi izgled. „Zašto me ona treba?” Zabrinutost u glasu jasno mi se čula; jedan jedini put kad sam bila kod glavne Operaterke koja vodi našu bazu, molila sam sve sile prirode da me više nikad u životu neće trebati.
Svojim me držanjem podsjećala na rodu – što joj je i bilo značenje prezimena - no ni izgled joj nije bio nimalo bolji. Svojom crnom kosom prorijeđenom gotovo do granice ćelavosti, dubokim glasom pušača te starim licem u stanju raspadanja tjerala mi je strah u kosti. Jedini put kada sam je vidjela derala se na Dylana kako je nesposoban izvršiti jednostavan zadatak i donijeti papire u Bazu bez problema. Kad je završila, počela me streljati pogledom i kad sam već mislila da će mi prigovoriti jer postojim, oboje nas je poslala iz ureda. Bila je to stara, živčana žena koja ne podnosi neuspjeh – zato nam je agencija i tako prokleto uspješna.
„Ne znam”, odgovorio mi je stisnute čeljusti, ne pogledavši me.
Crne su mu oči napeto zurile naprijed, a blijede crte lica izgledale su mi zabrinuto.
„Što se dogodilo?” izletjelo mi je prije nego sam uspjela promisliti.
U ovih sam 5 mjeseci s njim stvorila nekakav neizrečen dogovor kojeg smo se oboje pristali pridržavati; ne postavljaj pitanja. Barem ne pitanja ovakvog tipa.
Upravo kad sam mislila da će mi možda, unatoč tome, odgovoriti, naglo se zaustavio ispred bijelih vratiju, a ja sam tek tada shvatila da se nalazimo u Glavnom hodniku.
Preplašeno sam ga pogledala, i on, iako je shvatio strah u mojim očima, uzvratio mi je hladnoćom.
„Ulazi. Čekam te u dvorani.”
Poslušno sam kimnula glavom, a zatim se ne obazirući na njega, pokucala na vrata. Prije nego se čulo tiho ‘Naprijed’, Dylan se okrenuo te nestao iza ugla.
Pritisnuvši kvaku, duboko sam udahnula te ušla.
Sjedila je za svojim smeđim stolom od mahagonija, okružena sivim dimom cigareta, točno nasuprot vratima. Imala sam osjećaj da će mi izreći smrtnu presudu.
„Dobar dan, gospođo.” Lice mi se iskrivilo u grimasu, no nadala sam se da to nije vidjela.
„Sjedi”, zapovjedila mi je, mahnuvši cigaretom prema stolici ispred mene. Poslušno sam napravila ono što mi je bilo rečeno, već sad jedva čekajući da izađem odavde.
Jedini prozor u ovom uredu bio je zatvoren, kako mi se činilo, već duže vrijeme. Prostorija je bila mračna, a ustajali dim cigarete podsjećao me na miris mrtvih štakora. Jedina biljka nalazila se na ormaru punom spisa s moje desne strane, no bilo je očito da je mrtva. Listovi su joj popadali po ormaru – nekoliko ih je čak završilo i na podu – a stabljika je bila osušena i krhka.
Čak je i moj stan izgledao bolje od ovoga.
„Kako napreduje tvoje pamćenje?” Postavila mi je to pitanje kao da mi svaki dan netko ulijeva informacije u mozak. Zanemarila sam moguće skriveno značenje.
„Radimo na tome”, odgovorila sam pristojno, konačno ju pogledavši. Izbjegavala sam njezin pogled od ulaska.
Gledala me svojim malim, tamnim očima kojima ni sad nisam mogla razabrati boju, izgledajući kao da mi želi doprijeti do mozga. Kapci su joj bili premazani plavom bojom, a na usnama je imala crveni ruž, namazan na izrazito ružan način. Došlo mi je da se nasmijem.
„Imam zadatak za tebe”, rekla je, kopajući po papirima na stolu. Jedan je slučajno zapalila cigaretom; ravnodušno se okrenula, zgrabila čašu vode te ugasila vatru. Pola stola bilo je mokro, no nju to očito nije brinulo.
Pružila mi je fotografiju. „To je peron na kojem ćeš razmjeniti podatke s našim izvorom u Scarboroughu. Dolazi u London sutra u 11, budi tamo.”
Kimnula sam glavom, buljeći u sliku iz dva razloga: da prikrijem šokiranost i da ne moram gledati nju.
Bio je to Piccadilly Circus, poznata stanica prepuna turista na zapadu Londona. Tipičan peron za razmjenu podataka.
Storksica* je pred mene na stol bacila prljavi žuti fascikl. „Pobrini se da naš izvor dobije ovo. Možeš ići.”
Kimnula sam glavom, pokupila fascikl te se izgubila iz ureda, ne pogledavši je više.
Duboko uzdahnuvši, sjetila sam se Dylana te požurila prema dvorani.
„Idi se presvuci, danas se borimo šipkama”, protisnuo je hladno, udarivši šakom u boksačku vreću. Biceps mu se napeo, a list automatski zgrčio. Nekako me fasciniralo što se on uopće ne znoji za vrijeme naših treninga. Ili sam ja loša ili se on uopće ne trudi.
Bacila sam ruksak u svoj ormarić, a zatim se presvukla u crne hlače i crnu majicu bez rukava, zašutavši sako na dno ormarića. Već mi se sad gadilo nositi ga.
„Dobro”, široko se nasmijao. „Pokušaj me tresnuti.”
Napela sam se u čučnju, objem rukama držeći crnu šipku, te lagano nakrivila glavu. Živcirao me taj njegov dječji cerek i htjela sam mu ga izbrisati.
Zamahnuvši desnom rukom, ciljala sam udarac u njegovo lijevo rame, no blokirao me. Prije nego sam se snašla, svom me snagom šipkom udario u trbuh, izbivši mi dah iz pluća. Stopalom me udario u cjevanicu desne noge na što sam pala na koljena.
„Diži se”, zapovjedio mi je, lagano se odmaknuvši.
Duboko sam udahnula kisik, skočila na noge, fingirala udarac u trbuh kakav je on meni poklonio te se pobjednički okrenula da mu dam zraka.
Gotovo odmah njegova se šipka našla na mome vratu, a njegovo tijelo pripijeno uz moja leđa. Pustila sam svoju šipku da uz tresak padne na strunjaču da mogu maknuti njegovu sa svoga vrata, no neuspješno. Bio je milijun puta jači od mene; osjećala sam kako me lagano guši.
„Pravilo broj jedan:”, promumljao mi je u kosu, točno iza lijevog uha; njegov slatkasti dah natjerao me da se naježim, „nikad ne okreći leđa protivniku.”
Baš kad se tiho nasmijao u moje uho, skupila sam svu energiju te mu zabila desni lakat u trbuh. Zgrčio se dovoljno da meni preostane vremena pobjeći iz zamke; kad sam se okrenula već se pripremao za novi napad.
Sagnula sam se da zgrabim svoju šipku, no nekako se već našao ispred mene. Uhvatila sam je objem rukama u čučnju, te podigla iznad glave, tako blokirajući njegovu koja je letjela ravno prema mojoj glavi. Od siline sam se udarca svalila na strunjaču, a prije nego sam se snašla Dylan me tresnuo u bubreg. Lice mi se bolno zgrčilo, a vatra mi konačno projurila žilama.
Skočila sam taman kad je njegova šipka prošla ispod mene, te zamahnula rukama ciljajući opet lijevo rame, no bio je brži; odbio je moj udarac, ne čekajući me da se snađem. Pokušao je ponoviti moju fintu, no napravila sam što i on.
Licem mu se razvukao zločesti cerek; ljutito sam se sagnula, udarila ga šipkom u cjevanicu na što je sad on pao na koljena te mu u tri pokreta izbila šipku.
Čuo se samo tupi pad na drugoj strani dvorane.
„Pravilo broj dva:”, promumljala sam zadihano, stojeći iznad njega, „nikad ne podcjenjuj svog protivnika.”
Probadao me svojim crnim očima, još uvijek klečeći na koljenima ispred mene. Pluća su mu se neravnomjerno dizala i spuštala poput mojih dok smo, šutke se strijeljajući pogledima, hvatali dah.
Ne znam koliko smo dugo samo stajali tamo i gledali se, no na kraju sam popustila, jer, iz nekog nepoznatog razloga, znala sam da on neće. Bacila sam šipku na strunjaču iza njega, šutke se okrenula te otišla u svlačionicu.
*stork (eng.) - roda
Post je objavljen 01.05.2009. u 09:57 sati.