„I što, samo ćemo čekati dok ju netko u međuvremenu ne ubije? Sad kad je konačno pala pod našu zaštitu će umrijeti?” upitao je tihim, hladnim glasom, dodajući i zadnju mrtvu notu tišini koja ih je okruživala.
Jet je smireno ostala naslonjena na zid nježne boje karamele, gledajući kroz prozor u njezinu kuću dok se igrala svojim 9-milimetarskim pištoljem. Njegova su pitanja u napetoj tišini ostala visjeti u zraku, čekajući da ih netko razbije.
„Znaš da o tome ne odlučujemo mi”, prošaptala je polako, zamahnuvši slapom svoje predivne, zlatne kose ukrašene pokojim riđim pramenom. Bistrim, smaragdnozelenim očima ostala je spokojno gledati kroz prozor u Vanjinu viktorijansku kuću.
„Dylane, znaš što će se dogoditi ako ne poslušaš naredbe”, javio se Ian sa suprotne strane te dugačke prostorije. Sjedio je na bijelom naslonjaču kauča, svojim smeđim, rasparanim starkama prljajući bjelinu materijala. Jednom je ležerno prošao rukom kroz neurednu, kovrčavu kosu, a zatim slegnuo ramenima.
„S druge strane, oni će je ubiti. Iz nekog razloga, Neo želi da je oni otmu prije nas”, protisnuo je Dylan kroz zube, frčući rukave na svojoj crnoj košulji čime je otkrio duge, bijele ruke. Napeto je stajao na pragu dnevne sobe, kao da ne zna želi li ući ili pobjeći.
„Neo zna što radi. Ako on želi da je otmu, onda zna da je neće ubiti. Svejedno, mi i dalje slušamo naredbe”, reče Jet s kraja prostorije, napokon odvojivši pogled od prozora. Velikim se, zelenim očima napeto zagledala u Dylana, pogledom ga moleći da ne učini glupost. Prgavo zamahnuvši svojom nježnom kosom boje kukuruznog žita, tvrdoglavo se okrenula nazad prema prozoru te zagledala u proljetno jutro s druge strane stakla.
„A zašto bi onda Neo poslao nas na taj zadatak, Jet? Ako već zna da će je oteti?” prosikta Dylan hladno, još uvijek mirno stojeći na pragu prostorije, poput kipa. S očekivanjem se zagledao u nju, duboko uzdahnuvši jer je znao da mu neće odgovoriti. Bila je pretvrdoglava za takvo što.
„Ne znamo, Dylane. Ali za sad se držimo plana”, reče Ian tonom koji je završio raspravu.
Njegove su riječi opet ostale visjeti u zraku, polako se stapajući s hladnom tišinom koja se uvukla u kuću. Dylan je i dalje napeto ostao zuriti u Jet, hladnokrvno joj želeći nabiti osjećaj krivnje, iako je već znao da se ona grize iznutra zbog ovoga. Ramena su joj se objesila, no krinku je savršeno mirno zadržala; od 11. ih godine uče kako ostati ravnodušan prema svemu – ako treba, i glumiti ravnodušnost – a ona je oduvijek znala kako to prikriti. Bila je dobra glumica, no također i Dylanova najbolja prijateljica.
„Dylane, prestani!” zaderao se Ian glasno, tako naglo razbivši tišinu u zraku da se raspala po podu poput slomljenog ogledala. Pogledom je provjerio kako je Jet, ignorirajući Dylana jer je jedino što je sad želio učiniti je odalamiti ga po glavi.
Jet je još uvijek stajala naslonjena na zid kraj prozora, no duge, blijede ruke nespretno je ovila oko sebe, na neki se način sklupčavši u kutu. Ian je ljutito prostrijelio Dylana pogledom, na što je on, predajući se, podigao ruke u zrak te se okrenuo i izletio van iz kuće, iza sebe ostavivši samo tupi tresak koji se polako gušio u već poznatoj tišini.



„Ne, dosadno mi je”, promumljam tiho, pažljivo slušajući njezin tanki glasić s druge strane linije. „Dobro, čekam te.”
Spretno zaklopivši mobitel, bacila sam ga u udubinu u kauču, a zatim se vratila razgledavanju mnogobrojnih cd-a koji su stajali poslagani na jednoj od polica u dnevnoj sobi.
Baš kad sam namjeravala u ruke uzeti prašnjavi album Erica Claptona, staro zvono odjeknulo je mrtvim prostorijama kuće poput smrtnog rekvijema, naglašavajući prazninu ovog mjesta.
Poput usporenog filma, sporo sam spustila ruku, a zatim i glavu kad sam se okrenula prema staklenim ulaznim vratima koja sam mogla vidjeti sa svog položaja na kraju sobe. Mutno staklo nije mi davalo bistri pogled na tu osobu, no shvatila sam, po načinu držanja i oblinama tijela, da je žensko. Njezina jarka, crvena kosa upadala je u oči, a kroz prljavi vid uspjela sam shvatiti da nosi odjelo.
Nestrpljivo sam otvorila vrata, znatiželjno se zagledavši u njezino lice čim mi više nije smetalo mutno staklo. Oteo mi se uzdah kad sam shvatila da nije nimalo slična osobi u mojoj glavi.
Imala je bucmasto, no ženstveno lice, ukrašeno rumenilom i bistrim, hladnim očima boje čistog neba. Podočnjake ispod ta dva hladna kristala pokušala je sakriti, no ipak sam ih uočila, a tanke, inače ružičaste usnice premazala je krvavocrvenim ružem, dajući svome licu ravnotežu.
Iznenadila sam se kad sam joj čula visoki, tanki glas; nisam ga očekivala. „Ja sam Queen, trebam Moscu Mochrie”, reče.
No način na koji me pogledala, te lagani trzaj kutova njezinih usnica dao mi je do znanja da ona već zna da ju je našla.
Kimnula sam glavom. „Ja sam.”
Sporim je pokretom uhvatila rubove svog sakoa te ga zakopčala, a u toj kratkoj sekundi ja sam ugledala crni pištolj, skriven ispod njezine odjeće. Tek kad sam digla glavu i ugledala njezin izraz lica shvatila sam da je to učinila namjerno.
Buljeći u njezine hladne, smrznute oči u kojima se jasno vidjelo da je ovo sve zabavlja, čekala sam da mi mozak zablokira i uhvati me panika.
No umjesto toga, tijelo mi se neočekivano opustilo, a kaos u glavi odjednom razbistrio.
„Trebam razgovarati s tobom.” Način na koji je izvijala usnice kad je pričala učinio mi se neobično poznatim, a njezin tanki, visoki glasić kao da mi je ostao urezan u pamćenje još od prošlog života.
„Razgovaraj”, rečem grubo, arogantno se postavivši ispred poluotvorenih ulaznih vratiju. Nisam je namjeravala pustiti unutra; nisam joj nimalo vjerovala.
„A da uđemo?” predloži ona smireno, ukrasivši svoje lice ljubaznim osmijehom koji bi trebao kupiti moje povjerenje.
„Mama me učila da ne puštam neznance u svoju kuću.”
Odvrativši pogled, tiho se nasmijala. „Upravo o tome želim razgovarati - ja nisam neznanac.”
Osjećala sam njezin pogled na sebi kad sam zbunjeno odlutala očima na kuću koja je stajala u pozadini, iza nje. Shvativši što je rekla, zaprepašteno sam vratila pogled na njezine plave oči.
I prije nego sam uspjela racionalno razmisliti o tome, uhvatila sam se kako se odmičem u stranu, buljeći u žute starke na svojim nogama, da ona može prokliziti kraj mene te ući u kuću.
Sporo sam zatvorila vrata za sobom, duboko udahnula, a zatim otišla do dnevne sobe. Queen me šutke pratila, dok je između nas tišinu ispunjavalo samo tupo lupanje njezinih potpetica o brodski parket.
„Dakle?” okrenula sam se prema njoj, sigurna da ne želim čuti išta od toga što će mi reći.
No u trenutku kad sam ugledala njezino lice, osjetila sam bolan ubod igle u svoje grlo i topli dodir ruke kojom me obuhvatila oko struka trenutak prije nego sam pala u nesvijest.



„Iane, zovi Dylana, Queen Marlowe upravo je ušla u Vanjinu kuću”, prosikta Jet ogorčeno, gotovo se nemoguće brzo okrenuvši od prozora prema Ianu. Njezina je zlaćana kosa poletjela za njom kad je preskočila drveni stolić na sredini sobe te se bacila na bijeli kauč i uzela svoj mali pištolj koji je do maloprije ležao u udubini trosjeda.
„Isključeni mu je mobitel”, reče Ian smireno, strpavši u usta punu žlicu nutelle. Lijeno je njihao nogama, lupajući petama svojih smeđih starki po šanku na kojem je sjedio.
„Što Queen radi ovdje? I gdje je, zaboga, Dylan?! Ubit ću tog idiota!” Ljutito je skočila na noge, uspuhano se ushodavši dnevnom sobom.
Upravo kad je duboko udahnula da se smiri, u sobu je ušetao Dylan. Ugledavši ga, planula je.
„Prvo ću te ja ubiti, a zatim ću te poslati Neu da te ubije još jednom!” zadere se srdito na njega, skočivši s kauča. Upravo kad mu je htjela očitati bukvicu, Dylan je brzo progovorio, preduhitrivši je.
„Smiri se, ja sam poslao Queen k Vanji. I spremi se, jer se vraćamo u London”, reče Dylan nezainteresirano, pljesnuvši Ianov dlan kad je prošao pokraj njega.
„Čovječe, Queen je poslušala tebe?” Ian zadivljeno zafućka, bacivši žlicu preko svoga ramena na šank kad se široko smijao.
Dylan se naceri. „Bila mi je dužna uslugu.”
„Nakon što si je ti uslužio u onoj hotelskoj sobi prošli vikend?”
Dylan zgrabi svoj pištolj s druge strane šanka gdje ga je ostavio prošlu večer, a zatim svom snagom udari Iana u desno rame, glasno se nasmijavši.
Izašao je iz prostorije, slušajući kako se Ian i dalje guši od smijeha na šanku u dnevnoj sobi.

Kad je svo troje u crnim odjelima ušlo u Vanjinu kuću, zatekli su Queen kako nervozno šeće gore-dolje dnevnom sobom, razmazane šminke. Počela je gristi nokat na lijevom palcu, gledajući kako Jet pregledava Vanju koja je umrtvljeno ležala na starom kauču.
„Mislim da sam je možda prejako udarila”, promrmlja Queen zabrinuto, bacivši pogled na sat na zidu.
„Iane, nađi benzin!” Do njih je dopro prigušeni Dylanov glas koji je na katu tražio Vanjine dokumente.
Kao odgovor na njegovu naredbu čulo se samo glasno cerekanje.
Jet je brzim pokretom ruke stavila pramen svoje žute kose iza uha, a zatim opipala Vanjin blijedi vrat. Pod toplom kožom osjetila je blago kucanje njezina srca.
Pokušala je potražiti neke znakove ozlijeđenja, no jedino što je vidjela bila je modrica na čelu od Queenina udarca te ožiljak koji se nazirao na vratu od uboda igle. Jet nije brinulo što je Vanja tako blijeda – znala je da pati od anemije.
„Tko je ona uopće?” začuje Queenin drhtav glas kako prekida njezin koncentrirani postupak. Jet se, prvi put od kad je ušla u kuću, okrenula da je pogleda.
Queen je stajala kraj kauča, lica iskrivljenog od znatiželje. Bez šminke, koju je – Jet je pretpostavila – sama razmazala po licu, izgledala je mlađe. Izgledala je kao da ima 17 godina. Iako ju Jet nije poznavala, Queen se šminkala samo za zadatake kako bi sakrila tu dječju crtu svog bucmastog lica koju je imala.
„Ne mogu ti reći”, odgovori joj Jet smireno. „Koliko si joj toga ubrizgala?”
Bacila je pogled na praznu iglu u njezinoj ruci, kao objašnjenje. Queen je zbunjeno pogledala svoju ruku, a zatim pustila iglu da sklizne iz njezina dlana, kao da ju je opekla.
„Cijelu špricu.”
„Isuse Kriste! Dylane, moramo ići! Odmah!”
Jet je još jednom opipala njezin bijeli vrat, iako je znala da droga još ne djeluje potpuno. Osjetila je slabe, isprekidane otkucaje srca, no bilo joj je drago što su uopće postojali.
Adrenalin joj je potekao žilama; nije ni shvatila da Dylan već zabrinuto čuči kraj nje. „Što je?”
„Queen joj je ubrizgala cijelu dozu flunitrazepama”, objasni Jet brzo, vrteći u glavi svako predavanje o drogama koje je prošla. Bilo je jasno što će se dogoditi.
Prestrašeno je pogledala svog prijatelja, ugledavši kako mu panika, poput vatre, bukti u crnim, uvijek zaleđenim očima.
„Moramo u London”, prošaptao je hipnotizirano, dubokim izgubljenim glasom.
Kad mu je pogled slučajno pao na Vanju, stvarnost ga je povukla nazad. „Jet, uzmi njezine dokumente; Iane, dolazi ovamo! Queen, izgubi se odavde.”
Jet je poslušno zgrabila njezinu šarenu, platnenu torbu, a zatim se izgubila.
„Ljudi, zapalio sam garažu!” zaderao se Ian, šprintajući po hodniku do ulaznih vratiju.
Dylan je polako digao Vanjino umrtvljeno tijelo u svoje naručje, a zatim izašao iz kuće te požurio do crnog Porschea koji je već upaljeno stajao na prilaznom putu.
Položio je Vanju na stražnje sjedalo, a zatim i sam ušao.
„Jasno ti je valjda da ćemo najebati ako umre”, promumlja Ian, stisnuvši papučicu gasa.
Jet je duboko uzdahnula na suvozačkom sjedalu. Bila je naslonjena na vrata, izgubljeno promatrajući kroz Ianov prozor kako se okolina oko njih pretvara u zaprljane pastelne boje.
Još je jednom uzdahnula, a zatim se nagnula na stražnje sjedalo da može svojim tankim prstima opipati Vanjin vrat. Trenutak potom osjetila je kako se smrzla.
„Dylane, ona nema puls.”