That’s me inside your head.
Preko svih staklenih utvrda koje su gradile moj um, taj vrištav zvuk probio se do moje svijesti otporan na sve te se polako, no bolno, počeo gubiti u ništavilu sve dok mi tijelo nije postalo otporno.
Pluća mi je ispunio slatkast miris proljeća, ljepljivo se omotavši oko istog nepoznatog vrištavog zvuka sve dok nisam uspjela razabrati što je on zapravo.
Sjećanja su mi mutno titrala na svaki otkucaj srca, a te isprekidane crtice koje su mi davale do znanja da sam još uvijek živa, povlačile su se mojim žilama kao trnci, sve dok ih nisam uspjela povezati s vrištanjem.
Poput vode koja naglo i neočekivano ispuni suho mjesto, ljepljiv miris proljeća izgubio se, a s njim i sva moja ravnoteža. Uspomene su se rasplinule poput potrganog, čistog papira; vrištanje je ispunilo svaki dio moga tijela, bezobrazno se uvlačeći u moje žile poput kiseline, a trnci su se pretvorili u noževe. No prije smrti otvorila sam oči.
Kao da je netko obrisao maglu s prozora, sve je dobilo smisao.
Vrištanje se pretvorilo u samo glasne otkucaje moga srce, koje sam mogla čuti na monitoru pokraj svoje glave. Kroz otvoreni prozor velike, bijele sobe uvukao se miris sunca i cvijeća, no postao je skriven ispod mirisa morfija. Glava mi se ispraznila, a tijelo napelo od nepoznatog.
Nagon za samoočuvanje naveo me da pažljivo pregledam prostor u kojem se nalazim.
U bijeloj prostoriji nalazio se, osim mojeg, još jedan krevet, točno na suprotnoj strani sobe, u najdaljem kutu. Kroz široki prozor u podnožju praznog kreveta mogla sam vidjeti ćelave glave starih zgrada Londona, a zrak je, kao i obično, bio ispunjen stalnim sivilom koje zapravo nikad nije nestajalo iz mog rodnog grada. Zvuk života neobično me smirio.
Moja bijela prostorija bila je tipična bolnička soba, no nekako sam sumnjala da se nalazim u bolnici.
Svijest mi je automatski potražila dokaz za to, iako to nisam željela. Glava mi je bila prazna, a sjećanja negdje daleko skrivena od mojih očiju. Sigurno su se potrudili da budu i zaprljana.
Teški muški hod te duboki glas opet je natjerao moje mišiće da se napnu. Prestala sam disati unatoč tome što su me pluća boljela od polarne vode u njima, a oči su mi se napeto zagledale u kvaku.
No tada sam ugledala njegovu priliku kroz neprozirno, mutno staklo i brzinu kojom je prošao kraj moje sobe. Dah mi je izletio tek kad mu više nisam mogla čuti hod.
Duboko uzdahnuvši, nagnula sam se da isključim monitor; iglu sam brzo iščupala iz svoje nadlaktice, a zatim maknula sve preostale žice sa sebe.
Panično bacivši pokrivač, bosim sam nogama skočila na hladne pločice te se pogledala.
Tipično. Tijelo mi je prekrivala odurna bijela bolnička haljina, dosežući mi do koljena. Osvrnula sam se tražeći svoje stvari, no ništa nije iskakalo iz savršene bjeline ove sobe.
Uzdahnuvši, u dva sam koraka prešla mali razmak te se našla u podnožju kreveta, zgrabivši svoj karton. Metal mi je pod dlanovima bio hladan; mekoća papira upućivala je na skupoću.
Mali crni žig na vrhu papira nisam poznavala. Zagledavši se u ponosnog sokola raširenih krila, u glavi sam vrtjela svaku sliku sličnu toj, no uzalud.
Oči su mi mahnito preletjele po papiru u potrazi za odgovorom, no pisalo je sve što već znam; anemija, insomnija, alergije... Jedino tri stvari su mi zapele za oko, jedna bizarnija od druge.
Preživjela jak udarac u glavu. Posljedica: retrogradna amnezija.
Oporavlja se od trovanja flunitrazepanom.

Sve je to bila gluma, znači.

„A što se trebalo dogoditi za Božić?” Njezina glatka, smeđa kosa poletjela joj je na desni obraz kad se okrenula da me pogleda. Oči su joj bile crne, kao i uvijek kad je mrak.
„Ništa. Pitam samo zato jer se ne sjećam.” Ne sjećam se zapravo ničega što sam radila proteklih 5 godina svog života. No nisam joj to mogla reći.
„Kako to misliš, ne sjećaš se?” Njezina hiperbolizirana zbunjenost tek mi je sad dobila smisao.
„Nikako. Zaboravi.”

Retrogradna amneznija, retrogradna amnezija, retrogradna amnezija, retrogradna amnezija...

„I onda on kaže da se moram jače potruditi...”
„Daj, Jet, šuti, nikoga ne zanima to što ti nemaš život i...”
„Začepite!”

Pitanja su mi se vrtjela u krug poput ružne, opsesivne kružnice od koje te boli glava; nisam ni shvatila da više nisam sama.
„Vanja?” njezin tihi, sanjiv glas ispunio je bijelu prostoriju, savršeno se stapajući s mekoćom mirisa u zraku.
Okrenula sam glavu prema njoj, a zatim ustuknula od očite brojnosti. Stala sam se polako primicati drugoj strani sobe dok je između nas titrala panika i znatiželja. Oči mi se nikako nisu željele pokoriti, nisam mogla razabrati sitnice njihovih lica. Bili su zastrašujuće, mutne prilike. Glava mi je pucala od pritiska, a pred očima mi se naglo zacrnilo od očaja – nisam vidjela apsolutno nikakav izlaz iz ovoga.
Nečije su se ruke našle oko moga struka prije nego sam tresnula o pod. Miris koji ga je okruživao poput zaštitne aureole ispunio mi je glavu na što se ona potpuno ispraznila. Brzo me podigao u naručje te položio na krevet, a zatim se jednako brzo maknuo od mene.
S njim je nestao i miris.
„Prošlo je već 9 dana, zašto droga ne prestaje djelovati?” začula sam zabrinut anđeoski glas.
„Poslat ćemo je na pretrage kad joj objasnimo”, odgovorio joj je duboki, muški glas koji sam bojom povezala s mirisom.
Duboko udahnuvši, otvorila sam oči.
„Tko ste vi?” Glas mi je bio hrapav i tih, napravila sam grimasu.
A ta se nezadovoljna grimasa pretvorila u bolnu čim sam osjetila svoje tijelo. Mišići su mi se zgrčili, a kroz stisnute zube otelo se tiho ‘Au’.
Njihova prelijepa lica počela su gorjeti od zabrinutosti.
Iz unutarnjeg džepa crnog kaputa blijedim je pokretom izvadio iglu, nemoguće se brzo našao kraj mene, a zatim mi čvrsto uhvatio nadlakticu i bez oklijevanja srebrnom iglicom probio moju kožu.
„Dylane”, upitnim ga je glasom upozorila djevojka zlatne kose.
Čim mi se tijelo prestalo grčiti od naglih i isprekidanih bolova, polako sam se digla u sjedeći položaj te pokušala razaznati njihova nepoznata lica.
Djevojka predivne, valovite kose boje kukuruznog žita i bistrih, smaragdnozelenih očiju stajala je u podnožju moga kreveta, napeta od iščekivanja. Na sebi je imala isti crni sako kakav su imali i dečki, a izraz lica nije joj se nimalo promijenio kad je odvratila pogled na monitor kraj moje glave koji sam isključila.
Kraj nje je stajao dečko smeđe, razbarušene kose i simpatičnih crta lica. Kutovi usana su mu se lagano trznuli kad mi je uzvratio pogled, od čega mi je bilo lakše. Njegovo hladno lice ostavila sam za kraj; još je uvijek stajao kraj moga kreveta, dovoljno blizu da opet osjetim onaj miris. Lice mu nije odavalo nikakve emocije, a crne oči izgledale su mi mrtvo. Tamna kosa bila mu je neuredno počešljana, a tek kad sam bolje pogledala, shvatila sam da ispod kaputa nosi crne hlače i crnu košulju, umjesto standarnog sakoa.
„Tko će?” upitala je djevojka, uputivši upitan pogled obojici.
Dečko kraj mene je uzdahnuo. „Ja sam Dylan Jade, a ovo su Jet Dalry i Ian Boyd”, mahnuo je rukom na svakoga. „Mi smo tajni agenti.”
Tišina se nakratko spustila na bijelu prostoriju, no pokušala sam zadržati pokeraško lice sve dok ne nastavi.
„Radimo za tajnu agenciju zvanu Kodon – nešto tipa Pentagon, osim što su naši zadaci mnogo složeniji”, nastavila je Jet. „Mi rješavamo slučajeve za koje unaprijed znamo da policija ne može riješiti. Jesi li ikad čula za slučaj Leptir?”
Pokušavši progutati slinu, shvatila da mi je grlo suho kao da sam jela pustinjski pijesak, i odjednom mi je došlo da se glasno nasmijem.
Shvativši da oni čekaju moj odgovor, smirila sam lice da mogu odmahnuti glavom.
„Dogodio se prije 2 godine i bio je najproblematičniji slučaj ikad u našoj organizaciji. Policija se umiješala nakon zatvaranja slučaja, jer je tvoj brat ubio mladu agenticu Pentagona, koja nije imala što raditi na tom zadatku. Zbog toga se Pentagon umiješao u naš idući zadatak, u kojem ti je brat i ubijen.”
Tišina se opet spustila naglo, ovijena napetim iščekivanjem; remetile su ju samo tihe kapljice izvana. Miris kiše neobično me smirio, dok sam čekala da netko od nas, bilotko, počne vrištati. Bez razloga. Oblio me hladan znoj i osjetila sam ubrzane otkucaje svoga srca. Samo da se sad ne onesvijestim. Molim te, samo da se sad ne onesvijestim.
Nisam gledala u nikoga od njih kad sam progovorila. „I što onda želite od mene?”
Jan! Izdaja mi je iščupala srce i rastrgala ga točno pred mojim očima kad sam shvatila što mi je maloprije rekla. Htjela sam da mi jednostavno počupa organe dok sam još živa. Kako jebeno mazohistički.
Dylan se ushodao sobom; vladala je mrtvačka tišina.
„Dobro”, promumljao si je tiho u bradu, a zatim stao i napeto se zagledao u mene. „Prije otprilike godinu dana i ti si bila na tom zadatku, radila si za Pentagon – i to prilično dobro, ako smijem dodati – no zadobila si jak udarac u glavu i sjećanje ti se izbrisalo. Ona rana od metka koju imaš na desnom ramenu – Jan te upucao te iste noći, a zatim je zbog nepažnje i zgroženosti kad je shvatio što je učinio, umro.” Naglo je zastao da procijeni situaciju, no vladala sam svojim tijelom. Jednako sam napeto zurila u njega kao i on u mene, želeći da nastavi.
„Naravno, tvoj šef nije znao što da napravi, nikad se nije našao u takvoj situaciji. Prilično kukavički za jednog glavnog operatora koji vodi cijelu jednu bazu, rekao bih. No, umjesto da te ubije, kao što pravila nalažu, pustio te u svijet da se nosiš s Janovom smrću. Sad se počeo bojati da ti se pamćenje vraća, a u tom slučaju, Pentagon te mora ubiti.”
Znate li onaj dio u akcijskim filmovima kada obična osoba postane junak? A zatim i onaj dio kada junak shvaća da mora umrijeti, jer nikad se ništa ne događa bez razloga?
Upravo sam postala tragični junak svoje priče.
A zatim sam se počela glasno smijati. Samo zato jer sam htjela.