„Ti nikad nećeš nastaviti živjeti”, rekla mi je svojim prozirnim glasom, opušteno se igrajući pramenom moje kose kad mi je plela pletenicu, kao da je upravo izvalila nešto što mi govori svakodnevno.
Bože, naravno da neću. Je li to uopće moguće?
Nisam ni na trenutak razmislila o tome da prihvatim njegovu smrt, jer to ne želim. A nije me briga koliko će moja bol povrijediti druge, jer me za nikog drugog ni nije briga. Jedino o čemu razmišljam je to da je ovo sve prepolovilo moj život na dva života i da sada moram tako živjeti – u onome prije i onome poslije. To je jedino što pokušavam prihvatiti.
Namjerno bacivši filter cigarete nekoj obojanoj plavuši pod štikle, zastala sam s ustajanjem samo da pričekam hoće li to primijetiti, no kad se nije okrenula ležerno sam ustala s male klupice.
Živciralo me boranje moje karirane, zelene suknje i zastajanje da bih to popravila, ali još me više živciralo to što svojevoljno idem na susret s Luciferom.
Malo je zvonce tiho zaškripalo kad sam gurnula oljuštena, bijela vrata kafića, te se sporim korakom odvukla do stola na kojem je sjedila okrenuta mi leđima. Pravila sam se da ponovno vežem gumicu na svojoj ribljoj pletenici koju mi je Willow složila danas ujutro, samo da ne moram gledati bezbroj živih, znatiželjnih pogleda uprtih u moju priliku.
Meni su sada svi pogledi bili živi. Kad zaista i jesu, uspoređujući s mojim.
Uvukla sam se u stolicu bez pozdrava, odugovlačeći s vješanjem torbe za naslon.
„Kasniš”, protisnula je kroz zube, povukavši rukav da pogleda na sat.
Slegnula sam ramenima, razmišljajući o vremenu. Malo mi je značilo sad kad uopće više nije postojalo. Za mene.
Nisam više morala paziti na njega. Bilo mi je drago zbog toga. Oduvijek sam imala premalo vremena. Oduvijek su me negdje čekali nestrpljivi ljudi. A sad je sve to jednostavno nestalo. Samo tako.
„Vanja?” oslovila me Megan nestrpljivo, natjeravši me da ju pogledam. Gledala me kao da očekuje nešto od mene.
Zatim sam opazila pokret kraj svoje stolice i ugledala malu, zdepastu ženu s blokićem i penkalom u rukama.
„Čašu vode”, rekla sam konobarici praznog glasa.
„I jedan topli sendvič sa sirom”, nadopunila me Megan mrtvo-hladno.
Zagledala sam se na trenutak u njezine velike, smeđe oči, razmišljajući o tome bih li za njih također mogla reći da su žive.
Nikad nisam voljela melodramatičnost, no izraz drevna tuga sada mi se učinio prikladan. Ona je navikla vidjeti smrt; suočavala se s njom svakoga dana. Još kad smo bili u sirotištu, ona je čitala knjige o smrti. Bila sam premala da to shvatim tada, no mislim da se na taj način možda pripremala. Jer znam da se ja jesam.
Znala sam satima buljiti u stari, istrošeni strop sirotišta zamišljajući kako bi to bilo da jedno od njih, Megan ili Jan, jednog dana umre. Osjećala sam prazninu, no ona nije bila ni slična ovoj beznadnoj rupi u kojoj sam sada.
Ne bunim se; ta rupa je lijepa na neki uvrnuti način. Pomaže mi.
Iz misli me prenula ona ista zdepasta konobarica kad nam je donijela narudžbu. Ispred Megan je stavila makarone sa sirom – ono što je uvijek jela kad smo ručali vani, a ispred mene mali, prepečeni sendvič i čašu vode.
Tek sam tada shvatila čemu onaj hladan ton kad je naručivala hranu.
Odgurnula sam sendvič od sebe, otpivši gutljaj bljutave vode. Mrzila sam rastopljeni sir.
„Ne idemo odvade dok ne pojedeš taj sendvič”, priprijetila mi je Megan čim se konobarica maknula.
Zanemarila sam ju, kopajući po svojoj torbi u potrazi za cigaretama. Nikad prije nisam pušila, to mi se uvijek činilo kao nešto pogrešno, a brat me učio da budem dobra i ne ponavljam njegove greške, no sad. Sad su mi cigarete bile hrana. Nije da sam i prije previše jela, no shvatila sam da mogu živjeti bez toga.
Dobro, barem još neko vrijeme.
„Koliko već nisi bila na poslu?” upitala me Megan ležerno, prebirući po svom tanjuru.
Nalaktila sam se na mali, stakleni stol, trudeći se da joj ne pušem dim cigarete u lice dok jede.
„Dala sam otkaz.”
Grleno se nasmijala. „Ti još ideš u školu.”
„Upravo si rekla da je to posao”, ironično sam ju poklopila, skeptično ju probovši očima.
„U neku ruku je. Ali ti još učiš.”
Otvorila sam usta da ju pitam što ona zna o tome, ali nije mi se dalo svađati s njom. Svejedno je. Ionako odlazim od tog glupog mjesta.
„Gospođice, oprostite, ali ovdje je zabranjeno pušenje”, pojavila se konobarica iza mojih leđa, malim prstićem upirući u znak iznad šanka da se ne smije pušiti, kao dokaz.
Hladno sam je pogledala. „I?”
Nekako sam i htjela da me otjera iz kafića, iako sam znala da to neće učiniti. Nešto u mojim očima ju je spriječilo da se posvađa sa mnom.
„Što, sad se više ne znaš ni ponašati?” ljutito je prosiktala moja sestra s druge strane stola kad se žena maknula.
Slegnula sam ramenima, piljeći u upaljenu cigaretu među bijelim prstima svoje desne ruke.
I tada me zapravo sve puklo. Upravo sam tada, u tom beznačajnom kafiću shvatila koliko me njegova smrt promijenila. Koliko to više nisam ja.
Vjerovala sam – ne, zapravo još uvijek vjerujem, da je ovo moj način nošenja sa situacijom. I isto toliko koliko sam tada shvatila da to više nisam ja – isto sam toliko znala da nitko od njih, pa čak ni ja sama, nemam pravo osuđivati svoje postupke.
Iznenađena ovakvim očitim zaključkom, odjednom sam se našla potpuno gola usred gomile ljudi, i to me zasmetalo. Nisam mogla podnijeti činjenicu da se raspadam upravo pred njom; osobom koja mi je značila najmanje u tom glupom životu kojeg sam dobila. Nisam joj htjela pokazati da mi je život našao slabu točku, jer to bi značilo da me ona može povrijediti kad god poželi. Nisam htjela da ona – a s njom i cijeli svijet – sazna da sam konačno slaba.
Napokon, svi su se moji zidovi srušili istog trena kad je on umro.
Zgrabila sam torbu s naslona stolice gotovo nesvjesno, a zatim izletjela iz tog klaustrofobičnog kafića, ostavljajući za sobom tup udarac stolice o pod i previše ljudskih pogleda.


Ne znam imam li ja krivu predodžbu normalnog života, no mislim da sam možda jednom vodila takav. Izuzmemo li posao, ili školu, svejedno – ono što radim, bila sam sretna.
Jednom.
Sumnjam da sam tada imala pojam o tome što ‘sreća’ znači, jer kad imaš sve, tražiš ono što će te učiniti nesretnim, i iako sad mutno vidim taj svoj prošli život, sigurna sam da sam bila sretnija nego sada. Da, to znam da jesam.
No ne žalim se. Ne vjerujem u sudbinu i da se ovo moralo dogoditi, ali vjerujem u loše ljude i vjerujem u loše procjene.
„Vanja!”
Zastala sam, razmislivši o tome želim se odazvati na to ime. U prošlom sam se životu okretala automatski, no napokon, u prošlom životu nisam znala što znači živjeti. Nije da i sad znam, no barem imam neku predodžbu o tome. Sad barem znam da je sve moguće.
Ipak sam se okrenula, znajući koga ću vidjeti i prije nego sam je ugledala.
Stajala je kraj samog ruba glavne ceste, promatrajući me kao da se boji da ću nestati makne li pogled. Valjda sam to i zaslužila. Nestala sam sa svijeta na puna 2 mjeseca. Sad je znala da sam sposobna za to.
Potrčala je prema meni čim se upalilo zeleno svjetlo na semaforu, oprezno zastajući ispred moje prilike, valjda važući situaciju.
Živciralo me to. Gledala me kao da sam možda luda.
Uzdahnula sam, utisnula joj jedan poljubac u obraz, a zatim se okrenula i nastavila smjerom kojim sam išla prije nego me zaustavila.
„Dakle. Ideš sa mnom”, pratila me svojim staklenim glasom.
Iskreno, ja se ne bih znala ponašati u svojem društvu. Što reći čovjeku koji je izgubio nadu u život? Kako ga pitati plače li svaku noć ili može li još uvijek normalno disati? Kako uopće znati želi li on tvoje društvo? Ja bih sebe ostavila na miru.
No Dora se ponašala kao da se nismo vidjele od jučer, a ne od prije 2 mjeseca. Kako njoj to uspijeva?
Ne bih joj znala odgovoriti da me sad pita želim li njezino društvo; oduvijek mi je bilo svejedno tko je kraj mene, ionako sam stalno razmišljala o glupim i nepotrebnim stvarima, no sad mi je bilo svejedno za cijeli svijet. Što se mene tiče, mogu biti Pale sam na svijetu.
Otpuhnula sam zrak samo da vidim onu maglicu koja se stvara kad pričaš na hladnoći, a zatim uprla pogled u nju.
„Kuda?”
Ako ju je moj glas nekako začudio, ničim to nije pokazala. Znala sam da je sad drugačiji; hladniji, prazniji.
Veselo je poskočila, široko se osmjehnuvši. Šokirano sam se zagledala u taj osmijeh, shvativši da se nisam smijala već godinama, kako se činilo.
„Idemo na predstavu.”
Dora je bila godinu dana mlađa od mene, no svakako inteligentnija i psihički zrelija. Ona je, za razliku od mene, sve shvaćala nekako ozbiljno. Bila je načitana osoba i bavila se glumom. Voljela je raspravljati o knjigama i dubljem značenju ovog života i što je najvažnije, imala je vremena stati i pogledati si svijet koji stvara.
Prije bih rekla da ju volim više od sebe, no sada sam postala sebična, pa neću to reći. Svakako ju volim više od svog života.
„Zašto ne vodiš Swalea*?” upitala sam prazno.
Swale je bio njezin dečko. Ne znam koliko su dugo skupa, nisam osoba koja prati takve gluposti, no svakako znam da su dugo. Mislim da mi je jednom rekla da ju je vodio gledati simfonijski orkestar; bilo mi je logično da onda on ide s njom.
Licem joj je prešla razočarana grimasa, no nisam požalila zbog pitanja.
„Jer sam htjela tebe”, slegnula je ramenima. Smeđe su joj oči nakratko zasjale pod uličnom rasvjetom.
„Što idemo gledati?”
„Kralja Gordogana”, odgovorila mi je vrckavo, povukavši me za rukav veste da požurim. Jedino što sam tada čula bio je njezin veseo smijeh kako se odbija o prepreke kaosa u mojoj glavi.


*Swale; u ovom smislu - Sjena.