Lažem ako velim da mi je žao. Jer nije mi. Komplicirana sam i mijenjam stvari kako mi dođe, a jedino što sad mogu reći je da ću se potruditi. Nema vam baš smisla objašnjavati.
Otpivši dugi gutljaj gorkog šampanjca iz tamne boce osjetio je kako se melankoličnost njegovih isprekidanih udisaja miješa s odurnim okusom vriskova kiselih gutljaja. Nikad nije volio alkohol.
Cesta ispod njega vrtjela se u koncentričnim krugovima, stvarajući prazninu i tupu želju za vrištanjem do trenutka kada više ne možeš disati. Cijeli je grad predstavljao prepuknuto srce, iscrpljeno od bezbroj gaženja blistavim staklenim cipelicama. Tišina je preklinjala za još malo vremena.
Stajala je kod zatvorenog cd shopa kad ju je prvi put ugledao. Drhteći od hladnoće, samo je promatrala kako joj voda kapa s kovrčave kose, ne obazirući se na snijeg koji je kružio oko nje u rasplesanim kretnjama. Sve što je imala na sebi bile su crne marte, samterice i jadna, rastegnuta vesta pepeljaste boje.
Unatoč bolesnom, heroinskom izgledu, još je uvijek bila ona koja se isticala iz gomile.
Čak je i sada mogao vidjeti njezino prestravljeno lice kad ju je okrznuo metak.
Mirnoću nebeske svile odjednom je uništilo mnoštvo šarenih bljeskova u daljini, rasipajući se po zvijezdama poput rastopljenih kapljica u bojama, trenutak potom nestajući kao da ih nikad ni nije bilo. Nizali su se jedni za drugima u nepostojećim vremenskim razmacima, zaglušujući buku veselih glasova u kafiću preko puta.
„Sretna Nova godina”, promumljao je sarkastično sam sebi, povukavši teški dim iz cigarete koju je sam smotao.
Očajno otpivši i zadnji gutljaj iz svoje boce, odložio ju je na rub prozora i u tišini nastavio pušiti svoju cigaretu.
Imala je onakve smeđe, staklene oči kakve čovjek može vidjeti i iz daljine. One koje se ističu na slikama, one koje te hipnotiziraju, one s kojih ne možeš skinuti pogled. Bile su tamne poput hematita, no ipak si mogao uočiti smrznutu toplinu u njima koju nitko nije mogao pročitati.
Toga je dana izgubljeno lutala njima po polupraznoj ulici, tražeći bilo kakav spas oko sebe. Kao da će se utopiti u vlastitoj iluziji ako ne pronađe razlog svojeg postojanja.
Zvuk sličan grebanju koji mu je glasno poderao maštu poput trganja papira natjerao ga je da se ukoči na svojoj prozorskoj dasci i zaustavi hladan dah da mu izleti iz pluća. Tamne su mu oči gotovo odmah registrirale zgužvani papir na ledenom parketu sobe za kojeg je bio siguran da se tamo prije nije nalazio.
Prije nego je uspio ustati, vrata malog, jednosobnog stana naglo su se otvorila i, praćena vjetrom punim nepostojeće prašine, ušla je njegova starija sestra.
„Opet si tu?” promrmljala je svojim tihim sopranom, rasklimavši zaleđenu tišinu koja je do prije nekoliko minuta bila savršeno umrtvljena.
Hladnokrvno se okrenuo nazad prema pustoj cesti ispod sebe, duboko udišući ponoćni zrak koji se rastapao po prvom siječanjskom danu.
Odjednom je zvuk njezinih koraka nestao i našla se točno kraj njega, naslonivši se na zamagljeno prozorsko okno.
„Predivno je, zar ne?”
Grubo je izdahnuo. „Zašto si došla, Max?”
Uvrijeđeno se odgurnula od stakla, svojim teškim koracima nadopunjujući ideju.
„Svi su te očekivali na trgu”, rekla je ljuto. „Daj se saberi više.” I nestala je uz svoj prašnjavi vjetar.
Melankolično je promatrao kako njezina obojana zlatna kosa polako nestaje udaljavajući se od slabe ulične rasvjete sve dok se u potpunosti nije stopila s ugljenim mrakom oko sebe, isparivši poput duha.
On nikad nije živio po tuđim očekivanjima.
Tišina se vratila istom brzinom kojom je kameni zid oko njega nestao. Očajno povukavši i zadnji dim iz bijedne cigarete, dopustio je da ga iluzija ponovno proguta.
Toga je dana svirao pjesmu We All Die Young, hipnotički prebirući akorde po staroj, potrganoj gitari koju je Ian našao na tavanu svoje kuće. Zadatak je trebao biti lakši od bilo kojeg prije.
Stajala je tamo točno 13 minuta, cijelo vrijeme tražeći razlog svojih iluzija po cesti koja nema svoj put. Praznim je pogledom lutala po sivom pločniku ne obazirući se nimalo na to što joj je hladno do mjere da se ne može prestati tresti ili to što nitko ne dolazi. Ona je i dalje čekala.
Bilo je nečega na njoj što mu nije dalo da odvrati pogled. To nešto dogodilo se zadnjim zvukom akorda na njegovoj gitari.
Bolno sklopivši oči u nadi da će zvukovi i cijeli svijet nestati, misli mu je opet prekinula skupina cura koja je hihotavo izletjela iz kafića na suprotnoj strani ceste. Smijeh koji su hirovito ostavile iza sebe izgubivši se u podzemnoj, za nekoliko je minuta nestao u zraku zamrjevši.
Svaki od bezbroj neobazrivih prolaznika toga je dana barem mahnitim pogledom prešao preko njegove jadne, amaterske izvedbe, no ona kao da se izgubila u vremenu i prostoru.
Možda ga je baš zato i privukla.
Izgledala je nestvarno u svojim neutralnim bojama i s izmorenim licem blijedog odbljeska; kao na crno-bijeloj slici nekog drugog stoljeća. To mu nimalo nije pomagalo pri pomisli na nju. Kao da nikada nije ni postojala.
Ironično uzdahnuvši, zagledao se u crnu liniju horizonta, panično pamteći svaki detalj koji je toga dana uspio primijetiti.
Toga je dana ona također i umrla.
And it tears my flesh from bone how it turns this dream to stone. And we all die young.
Post je objavljen 02.01.2009. u 18:30 sati.