Skrivena utješnim dimom cigarete pokušavala sam čuti tiho lebdenje utvarne sjene koja se plela o svoja vlastita stopala na putu do mojeg očaja. Vrijeme je već predugo stajalo.
Koraci su mi se tupo gubili u gužvi ulice, tužno se stapajući s živim svijetom oko mene. Kovrčava mi je kosa zaigrano plesala na hladnome vjetru, igrajući se vunenim pahuljicama snijega.
Zastavši ispred oljuštenih, bijelih vratiju kafića koji je vrvio životom, ugledala sam svoju ispijenu priliku u prljavom staklu. Netko mi je jednom rekao da kovrčava kosa pridonosi veselju lica.
Moje je samo bilo prazno. Blijedo i bolesno ispijeno.
Progutala sam dim cigarete, izgubivši se u vremenu i prostoru.
Stari je parket tiho poput šapta zaškripao pod zaboravljenim koracima tišine kad sam lagano odpuzala do srušene bočice krvavog Axea* i podigla je jer me smetalo što svojom rubinskom bojom narušava crno-bijeli svijet koji je polako umirao oko mene. Kao da sam pala u sivu zaborav.
Smetalo me to što mu nikako ne mogu upamtiti miris; to što znam da će potpuno nestati, a ja tu ništa ne mogu.
Prilika u staklu kafića kao da se zaljuljala pod težinom velike, crne torbe, zamutivši se na vjetru.
Navukavši rukave tanke, zelene veste preko prstiju ruke, obrisala sam malu bisernu kapljicu sa svog obraza, polako se opet gubivši na sivim ulicama sna.
Gotovo sam očekivala njegovu priliku naslonjenu na hrapavi zid na istom uglu na kojem smo se uvijek sretali, s jarkožutim suncokretom u lijevoj ruci, živim baš poput njegovih smaragdnih očiju.
Tupo zastavši, zagledala sam se u mjesto gdje me uvijek čekao, sjetivši se tog jednog jedinog suncokreta koji mi je ikad poklonio. Jedino što sam sad mogla vidjeti bio je mrtav cvijet u vazi na svojem prašnjavom prozoru.
You can run, but you can't hide.
Ljuljačka je tiho zavrištala kad sam izgubljeno sjela na nju, ne mareći što je mokra od snijega.
Crnu sam torbu bacila na zemlju kraj sebe, te se vršcima kričavo roznih, prljavih starki pokušala odraziti.
Polarni mi se zrak melodramatično provukao kroz mrtva pluća, pokušavajući unijeti u mene znakove života kad sam se probila kroz vjetar, zatvorivši staklene, prazne oči. Tupo se osmjehnuvši, prestala sam disati znajući da nemam koristi od toga.
Djetinjasto prateći pokrete svoje razigrane kose, brojila sam otkucaje ispijenog srca, življeg sad nego ikad prije. Smrznutu prečku više nisam ni osjećala pod plavim, bolnim prstima kad sam poput 5-godišnjakinje lebdjela kroz zavjesu bijelog, čistog snijega. Svaki djelić mojeg tijela preklinjao je da bude spašen.
Bacivši se s ljuljačke u duboki, hladni snijeg, zanemarila sam drhtaje koji su mi tresli cijelo tijelo, zgrabila crnu, sportsku torbu s poda te bez zraka potrčala svjetlucavim, bisernim parkom. Osjećala sam razarajuću kiselinu u krvi i oštre, ledenohladne bodeže u grlu no i dalje sam trčala poput djeteta prepunog energije; maratonca povraćene nade, kao nevidljivi vjetar koji me nosi tmurnim ulicama nekad šarenog svijeta.
Osjećala sam se živo.
Iz trećeg sam pokušaja drhtavim rukama uspjela otvoriti vrata stana; odgurnuvši snažno vrata bacila sam torbu na pod te otrčala do velikog prozora, otvorivši ga s treskom prije nego što ću zgrabiti suncokret.
Očajno sam ga stavila u prljavo bijelu kadu, pustivši mlaz vode na njega.
„O.” Zatekla me na hladnom parketu sobe, izgubljeno ispružene pokraj mrtvog suncokreta s mokrim licem. Osjećala sam staklenu kulu oko sebe u kojoj polako nestaje zraka. Tišina kao da se srušila poput kule karata kad je ušla u stan.
Lijepo joj je lice bilo izobličeno u zbunjenu grimasu; nije me navikla vidjeti. Primijetila sam da joj se oči žare od sažaljenja.
Pažljivo sam pratila njezine elegantne pokrete kad se sagnula da otvori moju crnu torbu koja je ležala ispred njezinih mršavih nogu, a zatim i nezadovoljnu grimasu kad je vidjela što je u njoj.
„Vanja, ubijaš se.” Njezin je topao glas potpuno narušio hladan svijet ovog stana.
Ne, mrtva sam.
„Donijela sam ti hranu. Daj pojedi nešto, izgledaš poput drogeraša.”
Kimnula sam glavom. Znala je da ju neću poslušati.
„Isuse, koje si ti dijete! Umro je, nema ga više! Preboli to!”
„Odjebi, Megan”, prošaptala sam tako tiho da me nije mogla ni čuti. Praznim sam pogledom buljila u bijeli strop stana.
„Što si rekla?” upitala me nesigurnim, zvonkim glasom. Znala sam da me ipak čula.
„Rekla sam da odjebeš!”
Nije ni pokušala sakriti povrijeđenost kad je dramatično bacila vrećicu s namirnicama prema maloj kuhinjici, a zatim poput magle nestala iz ovog u vremenu izgubljenog stana.
„On je bio i moj brat, pa se ne ponašam kao da je kraj svijeta” rekla mi je ljutito prije nego što će teatralno zalupiti vratima.
Polako sam ustala s parketa, odpuzavši prema vrećici koju je donijela. Gola su me koljena boljela od struganja po linoleumu, a cijelo mi se tijelo neprestano treslo od hladnoće koja se zauvijek nastanila ovdje.
Očajno sam iskopala kutiju cigareta, drhtavim, ljubičastim prstima izvadivši jednu. Zatim sam odpuzala do svoje šarene torbe, te je prevrnula. Cijeli se sadržaj rasuo po podu, tupim udarcima režući tišinu, no ja sam samo zgrabila upaljač. Zatim sam sjela, leđima tresnuvši o malu komodu kraj vratiju, te upalila cigaretu.
Bilo je nečeg vrijednog u tome da kad god poželim, mogu samo pomirisati pramen svoje kose, a zatim si ga lako predočiti kako me posprdno gleda s druge strane prostorije. Bilo je nečeg u tome što mogu sama odlučiti kad ću ga pustiti da ode i prestane me štititi.
Ispruživši ruku, privukla sam crnu torbu na krilo te ju uz smiješak otvorila. Bila je do vrha puna krvavih bočica Axea.
*.
Post je objavljen 24.01.2009. u 12:24 sati.