pero u šaci

Post Eros i tanatos – nostalgija za sobom počeo sam narcisoidnim žaljenjima unaprijed za samima sobom nekih naših velikih pjesnika (Ujević, Štulić), a završio ga mojim vlastitim narcisoidnim žaljenjem unaprijed za trećim našim velikim pjesnikom (Dedić).

Pošto se stvar ovih dana, nažalost, reaktualizirala do zaoštrenja, ponavljam taj završni čin izolirano.

***

Čitam prije par tjedana u novinama Arsenov intervju, u kojem nabraja što je sve tijekom života napravio, napisao – ali, kaže, ne da bi se hvalio... Pričam u samoobrani. Ja sam postao žrtva minulog rada. Počeo sam ispaštati zato što sam toliko mnogo radio... Pomalo to treba smanjivati; odradio je sad još neke koncerte, bit će još pokojeg... I to bi bilo to. Neću reći da zatvaram vrata. Pritvaram ih.

Intervju me podsjetio na jedan drugi, januarski, u kojem isto kaže (izvučeno i u naslov): pomalo privodim svoju priču kraju.

Tada je drug Babl, tj. cross-imenjak mi Pero, na fejsu intervju popratio komentarom: Po mom sudu Arsen je najveći živući hrvatski pjesnik. Zbog stihova koje je napisao, a posebno zbog muzike. Šerao sam od njega, jer je to bio komentar najreprezentativniji za ono što mi je došlo kao pobuda, a mogao sam jednako tako šerati s puno mjesta, intervju se razmilio fejsom, i posvuda s tim nekim sličnim prizvukom, malo sablasnim, morbidnim, tanatostičnim. Promislimo još jednom Perin komentar: što on tu čini? Osjetio je potrebu dati neko zaokruženje... Sam je to Arsen tako zadao, ovakvom izjavom, pa onda i ljudi prihvaćaju; kao da treba dati neko zaokruženje priče... zaokruženje Arsena?

Misao, kažem, dosta morbidna, kao najava kraja koji prijeti, ali osobno, sve mi je prije nego novost. Kad sam pročitao naslov, odmah me sjetio da sam jednom si zabilježio takvo nešto... Išao sam to potražiti lokalno: godina je bila 2005., gledao sam na TV, on na bini s mikrofonom, pjevao je Ni ti ni ja, a ja sam mislio kako je ovo najbolja izvedbe pjesme koju sam čuo – bolja mi, puno bolja od studijske verzije. I zadivljenost. I onda sam još mislio (čitam sad tog sebe od prije 10 godina) kako i inače taj čovjek... mislim, stvarno... strašan osjećaj za jezik, za govor, melodija, sugestivnost, dikcija, intonacija, akcentuacija, sve, da uopće ne ulazimo u tekstove, poetske sposobnosti, humor, inteligenciju. Za ne povjerovati, prosto da se uplašiš (tako sam si to bio zapisao) kako je u pitanju rijedak spoj, sretan spoj vrlina za slušateljeve uši koji se svezao u tom čovjeku. Ali istovremeno (isto sad čitam što sam si bio zapisao)... to tijelo... lice. Udarala je u oči činjenica da loše izgleda. Nije to još bilo ni dugo nakon operacije jetre, mršav je jako bio. Istinabog, u tom mi je mršavom izdanju u naročitom smislu čak nekako bolje djelovao, vitalniji, živahniji, žovijalniji... Kao nekako (mutno je to za izraziti) fokusiraniji u mršavosti. I raspoložen – način na koji je lupnuo Branka Bulića, vragolasto, dječački! Homo ludens. To je sve bitno uvjerljivije dok mršav nego recimo 80-ih kada je bio debeljko. Nisam si ga u toj fazi u izvjesnom smislu mogao spajati: umjetnik, a takvi obrazi? To mi se oksimoroniziralo na nekom tajnom nivou. Pjesme bez premca, oštre, tanane, vibrantne, kao mačevi, a ovamo – ugojenost? Kako? U novom ruhu mršavosti bio mi je i sam oštriji i vibrantniji, puno usklađeniji s djelom, ne mislim samo na lik nego i na geste, kretnje... ali opet, ta je mršavost 2005. naposljetku ipak – mršavost ispijenosti. I onda opet – naprosto je stariji nego u onoj fazi predratnoj, da, točno, to je također i mršavost starijosti... i vidi se već obješenost kože u poodmaklom stadiju propadanja, iščezavanja, dobrano već na putu nizbrdo. I to me užasno mučilo. Kako je moguće? Pomisao koja se nameće: ta maestralna svezanost talenata i moći u jednom tijelu... Tko će to ponoviti? Kako procesuirati misao o iščeznuću? A istovremeno jasnoća: no, pa ne može vječno trajati; da se iz njega tu sad preda mnom na bini (dobro, na TV-u na bini) zlobno naviruje – kraj. Pomisao snažno obojena sebičnošću, egoizmom. Prethodne godine izašao mu je album Na zlu putu, koju godinu prije i Kinoteka... Napunjenost kao nekim ne samo – i čak možda ne u prvom redu – žaljenjem osobe (priznajem ovu potencijalno antibontonsku crtu, lošeg tona), koja za mene u krajnjoj liniji ostaje osoba prilično apstraktna, kao neznanac, nego i žaljenjem unaprijed za svime onime budućim, još neaktualiziranim, što ćemo izgubiti s njim, što ću izgubiti sam. I kako bi ga trebalo držati kao na dlanu, pod staklenim zvonom, ako ne radi njega, a ono radi mene. Kako je moguće da ljudi poput njega nemaju osiguranu za sebe pažnju narodne garde ako treba – da ih čuva i mazi, pošteđuje? To mi se nije činilo normalnim. Poslije je izašao i Rebus, mislim 2008. – a ovo ranije razmišljanje mi se vratilo: evo (rekoh si) to je to, aktualizacija tadašnjeg puko potencijalnog budućeg, o kojoj sam onda mislio, još si ne mogavši ni predočiti album u konkretnosti. Da se nije tijelo održalo ovih godina međuvremenskih, Rebusa ne bi bilo. I neumitna sljedeća misao: hoće li ih biti još? Je li onda ovo zadnja postaja koju nam daje? I u biti se tako i odigralo: nije bilo više postaja tog tipa. Danas čitam intervju, čitam naslov, i mislim na tu 2008. kada sam mislio o onome što sam mislio 2005. Sad, znači, Arsen već i sam naglas govori ono što sam ja samo poskrivećki razvlačio po glavi, ne usuđujući se čak ni sam pred sobom suviše naglas misliti, a kamoli pred drugima govoriti. I nije mi svejedno. Što ti je egoizam. Pojačani pjesnici su narcisi, vole pojačano osjećati nostalgiju za sobom, veličinom koja propada s njima... no, što ako su pritom zapravo objektivni? Što kada njihovu nostalgiju za sobom osjećam npr. ja – iz svoga egoizma?

Što je to kontradikcija lika i djela?

Hajde da budem politički nekorektan i ne suviše plemenitog humora: onog koji se ruga fizičkom izgledu.

U svijetu Željke Markić, žene su od Boga stvorene da polučuju seksualni učinak na koga? Nije teško pitanje; pišimo: na muškarce. Samo na muškarce.

Kakav seksualni učinak polučuje na muškarce lik Željke Markić? Ili da to pitamo pomoću Kantovog kategoričkog imperativa: što kada bi sve žene nalikovale na Željku Markić? Ni to nije osobito teško pitanje; pišimo: ljudi bi kao jedan prešli u pedere.

Jedno propovijedam, na točno suprotno pobuđujem.

Ali ja se zajebavam, a zapravo je tu sve na svom mjestu; ako kod ikoga nema kontradikcije lika i djela, onda je to kod Željke Markić. Drlog jedno, drlog drugo. Pogledajmo tu okruglu seljačku njušku – što ima da bi više odgovaralo svjetonazoru preparirane seljančure? Zar ti tusti obrazi ne idu ruku pod ruku s tustim obzorima? Nije li ova nazadna fizionomija pravi spoj s onom nazadnom ideologijom? Primordijalna mimika lica savršeno se uklapa u primitivizam iz usta. Tupi pogledi prate tupi pogled. A što ćemo reći o općem stilskom aranžmanu? Taman nivo mrklog mraka političkog angažmana!


Prosto čovjeku dođe da popuši ono lijepo = dobro, odnosno u ovom slučaju isto to samo točno suprotno. Negativ halo efekta na mjestu strana jednadžbe: antilijepo = antidobro.

Idemo sad nešto drugo.

Ma dijametralno suprotno.


Opa! Pišimo: lijepa žena.

Ali ne što lijepa, nego me nešto specifičnije sad zanima; naročitog tipa ljepote.

Izgleda pametno. Izražajne, prodorne, pronicljive oči. Oštrouman izraz.

Vrlo elegantan urbani stil.

Gledaš je i sve si misliš: u, ova je neka kulturna, fina, razgledana.

Neka neusiljena ozbiljnost kojom zrači govori nam o serioznoj, trezvenoj, trustworthy osobi, i koja duboko ore; nema ništa u njoj od Markićkinog goofball prostakluka.

Za razliku od Markićkine škripe kotačića, funkcionira kao uvjerljiva čak i u pozi duboke zamišljenosti!

A kad malo skupi obrve, točno vidiš da je to i jedna empatična, dobra, draga žena.

Kao da nam se i opet potvrđuje ono lijepo = dobro. Plemeniti duh u plemenitom tijelu...

Je, frišku figu! Radi se o izvjesnoj Mari iz pasivnih krajeva talijanskog juga, po kulturno-političkom angažmanu Berlusconijeva pulenka i zla kravetina, tj. pljunuta Markićka. Nalik jedna drugoj kao jaje jajetu.

Negativ halo efekta na mjestu znaka jednačenja. E, to se zove kontradikcija lika i djela!

Podijelio sam neki dan na fejsbuku članak iz Forbes magazina, objavljen u prošli utorak, koji odgovornost za stanje u Grčkoj pripisuje isključivo sistemskoj grešci eurozone: kriza je plod trgovinskog deficita; imali su gospodarski rast, pa su uvozili puno više nego izvozili – samo nisu to mogli riješiti na standardni način, devalviranjem valute, printanjem drahmi, jer su se uopće lišili svojih drahmi, prešli na eure. Sistemska greška eurozone je stoga izostajanje (alternativne) metode kojom bi se trgovinski deficit nadoknadio bez pribjegavanja pridavljivanju ekonomije, ''mjerama štednje''. Ali ono što mi je ovdje fokus: autor ne nalazi niti malo odgovornosti na nacionalnoj ekonomskoj kulturi: The problem facing Europe is a systemic one. Those who try to understand it as being a reflection of individual national characteristics will completely miss the point (...) Are there lazy and corrupt Greeks? I'm sure there are, just as there are lazy and corrupt Germans, Swiss, French, Italians and so on. But that's not what’s really going on here. This isn't about good people and bad people. It's about a poorly designed system.

Dva dana kasnije, u četvrtak, osvanuo je u Forbesu drugi članak koji se bavi uzrocima stanja u Grčkoj, dijametralno drugačijih zaključaka. Glavnu odgovornost nalazi na nacionalnoj ekonomskoj kulturi: Beyond collectibility, there's a bigger concern: tax evasion. The IMF reported in 2013 that available data suggested ''a high level of tax evasion and avoidance'' in Greece. And while a lackluster economy and a government unwilling to change things could have something to do with it, there might be a much more difficult problem: culture. Nobody likes to pay taxes but ''Greeks consider taxes as theft'', said Aristides Hatzis, an associate professor of law and economics at the University of Athens. Paying your taxes, he says, is simply ''not accepted by the Greek mentality''. That's not something you can change by passing a new law. Or bringing in a new finance minister.

Mogli bismo ova dva članka uzeti kao epitome dvije osnovne linije razmišljanja o temi.

—

Portal Index.hr intenzivno tretira stanje u Grčkoj: u bilo kojem času može se tamo pročitati neki članak na temu. Dovoljno je random kliknuti na par njih da bi se shvatilo kako pritom ne njeguju osobito dijalektičan pristup u traženju sinteze dvije linije razmišljanja; uređivačka politika je tendenciozna, slabo skriveno propagandna u korist druge linije: grčki problem je grčko ponašanje. Ofenziva je to koja traje već mjesecima, sve od početka godine, otkako je Siriza dobila izbore (jako ih to dira u živac) – takt je udaren kroz dvije pamfletske komponente.

Prva, kriptorasistička, idealno je oličena u januarskom upljuvku Denisa Kuljiša.¹ Ova komponenta pokazivat će, kao na uzrok stanju, na loša temeljna svojstva grčke nacije i kulture (ili u proširenoj verziji, balkanske): u Ateni se, poučava nas, sve pretvori u svinjac usred opće deregulacije društva – Balkan gori od Beograda.

Druga komponenta, uža libertarijanska, idealno je oličena u februarskom upljuvku nekog jazavca koji citira Gordona Gekka bez daška ironijske distance, kao izreku iz Knjige životnih mudrosti.² Ta će komponenta, kao na uzrok stanju, pokazivati na ''fiskalnu neodgovornost'', šatro dugogodišnje ''socijalističke'' ekonomske prakse grčke državne politike, s naglaskom na prevelika socijalna davanja, rasipnost javnog sektora i opću neproduktivnost radnika u takvoj ekonomiji – pozivajući na sve all star stavke ''reforme'' po mjeri ''politike štednje''. Ono što grčki problem, poučava nas, pretvara u pravu tragediju jest činjenica da se ovo nije moralo dogoditi. Problem je u lošem grčkom vodstvu i lošim grčkim odlukama.

—

Matija Babić, u skladu sa svojom općom žicarsko-kokošarskom poslovnom praksom, koja prvo gleda kako će proći budzašto ili besplatno, ima li koga da mu piše džaba za 5 minuta slave, te kojoj – javna je tajna – općenito etika korektnog surađivanja, s naglaskom na plaćanje i doprinose, ne spada u top milijun prioriteta, osuđeni je utajivač poreza. Riječju, potvrđeni gospodarski kriminalac dosta prizemne vrste (kokain je skup, treba uštedjeti na drugim mjestima).

S druge je strane promotor nekih visokih etičkih principa. Kakvih to? Recimo, da ''hrabroj i moralnoj osobi'' ne smije padati na pamet plaćati porez i činiti slične nepodopštine za gubitnike.


Aha, kao što vidimo, ovu über-kretensku ideju, koja opravdani revolt zbog utroška dijela javnog novca na SDP/HDZ, crkvene nekretnine ili Maminhov high life, ne ograničava na prokazivanje konkretnih mjesta korupcije ili perverzije, pa ako se hoće i sistemske, nego odmah na generalnom planu poriče sam institut javnog novca – u đuture sa zdravstvom, školstvom i komunalnom infrastrukturom – a plaćeni porez izjednačava s ''otetim'', naš Babinho, važno je razumjeti, ne plasira u ime vrlo niskih strasti svoga high lifea facilitiranog utajivanjem poreza, nego u ime vrlo visokih ideala Hrabrosti i Moralnosti i Otpora hegemoniji (koncepta javnog dobra).

(Hm, na što li nas to ono podsjeća? Jesmo već imali u ovom postu negdje nešto slično?)

Simultano s ludovanjem na fejsu, Babićeva će urednička politika na Indexu, da bi poduprla legitimitet osobnog interesa za utajom i koncept poreza kao ''otetog novca'', raspačavati širom šajke libertarijansku ideologiju ekonomske deregulacije te maksimalnog likvidiranja države i svega javnog, a onda u sklopu toga promovirati nemilo i onu našu drugu liniju tumačenja uzroka grčkog bankrota. No, da, kako to ono bješe? Grčki problem je grčko ponašanje: što genetski, a što politički, ali uglavnom ljenčine su, paraziti, uhljebi... i što ono još... ne razumiju modernost, suviše balkanski deregulirani i nedozreli za liberalnu demokraciju... i neodgovorni su, divlji, u još barbarskom stadiju fiskalne kulture, neće da plaćaju poreze, shvaćaju to kao otimanje njihovog novca... oh, wait!

Da bi Matija, pun vrlo visokih ideala, uperio prstom u to zašto su si Grci sami krivi, u što mora Matija uperiti prstom? Nisko, niže – u Babinha.

A.D. 2015., Atena vs. Bruxelles; Žižekov komentar – izdvajam tri natuknice:

- the denial of ''the ideological side'' advocated by Dijsselbloem is ideology at its purest. It masks (falsely presents) as purely expert regulatory measures that are effectively grounded in politico-ideological decisions
- strategic decisions based on power are more and more masked as administrative regulations based on neutral expert knowledge, and they are more and more negotiated in secrecy and enforced without democratic consultation
- only a new ''heresy'' (represented at this moment by Syriza) can save what is worth saving in European legacy: democracy, trust in people, egalitarian solidarity

—

Stavimo ovaj čas na stranu čitav politički i ekonomički konflikt, tko je za i tko protiv čega. Sada me zanima nešto drugo – čisto u sferi razbistrivanja pojmova. U podtekstu ovog diskursa ostaje visiti značenjska mutnoća riječi demokracija. Zbilja, što sve ovdje mislimo kad govorimo o ''demokraciji'' i ''demokratskom''?

Žižekova antinomija: s jedne strane ''europske vrijednosti'' kao sinonim za ''demokraciju'', s druge EU kao cinična tehnokracija (koja hoće suspendirati ''demokraciju''). Pa ajmo spašavati EU od nje same u dijelu u kojem iznevjeruje Europu u sebi.

Ali ne temelji li se i legitimira također i ta tehnokratska EU također na konstitutivnom poretku koji zovemo ''demokracijom''? Prisiljeni smo, unatoč Žižekovom propustu da eksplicira, uočiti višeslojnu semantiku te riječi.

Bruxelles će se pozivati na ''demokraciju'' u najširoj definiciji parlamentarnog društvenog uređenja opozitnog totalitarizmima – misleći na ekonomski liberalizam i sa svetinjom pravno obvezujućeg ''slobodnog ugovora'' na srcu.

Žižek će pak ovdje, potežući isto, konotirati drugo: ideju bazičnijih, supstancijalnijih demokratskih vrijednosti, koje prethode (parlamentarnoj) demokraciji u smislu nominalne oznake društvenog sistema.

—

Ništa, ništa, idite u miru; samo ovo malo opažanje za danas. Ne moram ni ja uvijek Markove konake.