Slučaj Grčke je samo izoštrio ta dva osnovna narativa koja su zapravo već duže prisutna, kako u širem, globalnom, tako i uže lokalnom javnom prostoru. Neo-liberalni i libertarijanski diskurs postepeno se razvijao i dobivao na zamahu zadnjih par godina, ne bi li dostigao svoju zrelu fazu kroz pisanje najeksponiranije udarne ekadrile liberala i liberalčića raznih formata i kalibara, od ultra degutantnog i intelektulano bankrotiranog Kuljiša, Goebelsovski dijabolično-lucidnog Babića preko infantilno zagriženog fanatika tipa Bakića koji propovjeda dolazak poduzetničko-liberalnog raja na Zemlji čim poravnamo sve socijalističke neravnine i komunistička brdašca po putu, pa sve do wannabe literarnog klasika, wannabe dekadentnog aristrokata koji zasluženu dokolicu krati hinjeno usputnim demonstriranjem sofisticarnosti svoje otmjeno vampirski slabokrvne dušice novopečenog skorojevića i wannabe 'predstavnika kapitala'- dakle, Bolkovića, pa sve do onih sramežljivijih koji svoju liberalnu prirodu žele još malo zamaskirati, upakirati u posljednje ostatke 'objektivnosti', a na kraju imamo i one čiji 'liberalizam' postaje dijagnoza za teža duševna i moguće cerebralna oštećenja, manifestacija kojeg prerasta u izraženiji poremećaj kognitivnih funkcija kakav se susreće, primjerice, kod pripadnika raznih kultova, uslijed snažne religiozne ili ideološke indoktrinacije (sjetimo li se legendarne Blenderice možemo to delirično stanje označiti kao - 'stadij Blenderice'). No, za one koji su još uvijek koliko toliko sačuvali zdravi razum, pravo stanje stvari se može dosta jednostravno iščitati ako se prate izvještaji, intervjui i studijski članci Varoufakisa. Samo kroz patološki i krajnje zlonamjerno ideološki iskrivljenu optiku se ono što Varoufakis govori može doživjeti drugačije nego kao dobronamjeran, ljudski i, što je podjednako važno, stručno savršeno opravdan i razuman pristup. Nudeći dijalog i racionalan pristup, Sytrizina vlada je naišla na zid, na nehumano hladan odgovor koji nije odgovor nego dokidanje svakog dijaloga (o demokraciji je smiješno i govoriti). To je, dakle, prava slika stvari: s jedne strane ljudski, intelektuano dorastao i na ljudsku patnju osjetljivi prijedlozi, na drugoj strani dehumanizirana skupina birokratskih robota, lutaka od krvi bez trunke ideje. Sam Varoufakis je to najbolje sažeo u današnjem interviewu, gdje opisuje s čim su se pregovarači suočavali u salama za pregovore: "-they were having a terrible time, an inhuman time, inhumanly terrible time in these meetings. I know very well what it feels like to walk inside those neon-lit heartless rooms full of apparatchiks and bureaucrats who have absolutely no interest in the human cost of decision-making and to have to struggle against them in order to come back with something that is palatable. " Dakle, jedini problem sa Varoufakisom je bio taj što je kao čovjek sa intelektualnim i moralnim integritetom naprosto neprobavljiv za aparatčike u instituacijama EU sustava. Dakle, Syriza, navodni radikalni ljevičari, koji se Kuljišu i sličnima uslijed liberalnog propuha u glavi maltene priviđaju kao bolješvici na zidinama Partenona, su javascript: void(0);upravo suočeni sa bezdušnim aparatčicima staljinističkog tipa, čija nemogućnost autentične ljudske reakcije nije više upravljana niti cinizmom, već, ne valja imati iluzija, čistim zlom.
14.07.2015. (23:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
HLAPIĆKA - kad ti kažeš, to je za mene riječ s težinom (a pogotovo kad me hvališ :))) NIŠTA NIŠTA - posebno su mi se svidjele tvoje skičice za portrete eskadrile
15.07.2015. (07:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Samohrana
Eh, pa, mašala! Pero, tvoj tekst i tekst tvoga sugovornika Ništa, ništa nešto je najbolje što sam pročitala na tu temu, a i inače općenito, premda, ja to zlo uočavam na objema stranama: naprosto borba aparatčika, jedno potpuno falsificiranje identiteta. Gledam rado, pa sam tako i jućer, na RTL-u u onim sitnim satima rezerviranima za pornjavu (23:45) 'Zakopane tajne Biblije', 1. dio koji sam onomad propustila, i kad se sve to nadoveže na njemačku parlaonicu između Kancelarke i mlade Palestinke, koju kancelarka tješi, pa falsificiranje nacionalnog identiteta, i sjetih se tvog jednog članka u kojem si predviđao sporo propadanje, a ja to zlo već pipam oko sebe, čak mi je i njuh otupio. A sve parada ega i kiča...
Inače, papa je ovu i iduću godinu proglasio godinama ala oprosta od svih grijeha (čini mi se, ponukan pitanjem pobačaja). Koje li strahote, kojeg li mraka. Sori zbog hrpe digresija. Inače, smrzla sam se kad sam vidjela da je Varoufakis odstupio...Atena gori...
Što se tiče demokracije ala Kroacija, mislim da smo si povijesno (opetovano) zabili nož u leđa oponašajući druge, kao i obično, onim fantastičnim referendumom UIO za i protv definicije braka. Čujem da ova druga dva nisu prikupila ni dovoljno potpisa, iako mislim da je sve nakon tog prvog zapravo potpuno izlišno. Ovako možemo doista s ponosom nastaviti polako propadati, uz uvjet da ostanemo stisnuti ko servilne p...ke kao jedno od naših povijesno pokazanih idolopoklonističkih karakteristika (dam, dam, samo da prodam). Pa, idemo onda u svijetlu budućnost iako mislim da nema te naučne fantastike koja bi... nebitno.
Kako bi to Bowie lijepo aranžirano ispjevao: 'Let's Dance'...
Eh, sori zbog digresija...
17.07.2015. (17:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iako sam po prirodi ljevičar, a Srećko Horvat mi je najsimpatičniji lik u Hrvata i vidim ga kao budućeg blitvanijsko-hrvatskog Nielsa Nielsena, po konačnom miksanju dojmovnih boja u mikseru želje za finalnom objektivnosti ja ne uspijevam dobiti drugu boju osim sive. Što će reći: po pitanju Grčke kao aktualne ekonomsko-građanske paradigme oko koje se lome intelektualna koplja uzduž i poprijeko, trajno sam mišljenja ili čuvstva da je istina, ipak, ma kako to bogohulno zazvečalo ili odjeknulo, negdje u sredini. O našim provincijalnim piskaralima ne treba uopće ni govoriti, oni su kao Massimo ili Gibonni za one koji preferiraju Bowiea ili Parquet Courts. No, uvijek onda kada s velikim odobravanjem čitam Varoufakisa ili Pikettyja, istovremeno u glavi imam jaku izvjesnost da sam im nužno prisiljen vjerovati na riječ. A to mi se ne sviđa. Ekonomija je danas gigantska Igra staklenim perlama: svatko dovoljno potkovan ekonomskom teorijom (slično kao fizičari teorijskom fizikom) i dovoljno varoufakisovski razigran, može, samo ako hoće, ponuditi i krajnje lijevi i krajnje desni ekonomski diskurs, a da oba djeluju vrlo uvjerljivo. Posloži red brojki i statističkih pokazatelja (onih, naravno, koji tebi i tvojoj tezi idu u prilog), potom red specifično obojenog diskursa koji će, dakako, biti intelektualno superioran jer će se temeljiti na tvom velikom znanju s područja ekonomije i srodnih joj znanosti, zatim red nezaobilazne ludističke bravurije koja je u ekonomskih analitičara poznata kao iznenadna inverzija logike koja svojom nebuloznosti ostavlja neodoljivi osjećaj da je turbolucidna i dubinski istinita (samo je mi obični smrtnici ne mremo skužit jer nismo dovoljno-sve-i-svašta) i onda ta tri reda još koji put ponovi u različitim kombinacijama i eto ti mudrolije kojoj nitko ne može doskočiti, koja je neoboriva, monolitna, imuna na sve intelektualne potrese propitivanja istinitosti, neovisno o tome je li ta mudrolija tzv. ljevičarska ili tzv. desničarska. Pitamo li nekog EU-aparatčika kojeg je @Ništa Ništa strpao u čisto zlo o svemu onome što govori Varoufakis, možda bismo se iznenadili suvislošću njegova odgovora. Varoufakis je uglavnom vrlo pjesnički nastrojen, on će u svojim objašnjenjima zavrtjeti vrtoglavi intelektualni karusel uzroka i njihovih preduzroka i njihovih predpreduzroka i tim dijalektičkim predpredpred-prefiksima nikada nema kraja, a svi su uglavnom usmjereni k tezi o Grčkoj nevinosti spram zapadnoeuropskih bankara i mešetara koji su se o strastvenu Atenjanku sladostrasno ogriješili dok je ova bila jeftina i privlačna, bez celulita, u bikiniju, preplanula i ekonomski neodoljiva, a sada kad je navukla koji kilogram dugova viška i kada više nije tako privlačna i neodoljiva, sada joj okreću leđa i trče za novim investicijskim suknjicama. Svaka sudbina uvijek ima dvije strane: onu vanjsku, unutar koje je čovjek žrtva, i onu unutarnju, unutar koje si je sam kriv. Smatram da je tako i s Grčkom, da je i njena sudbina podjednako dijabolički dvostruka. Lamentirati o EU-bešćutnosti, a da se nije s jednakom strasti i istinoljubivosti prionulo u analizu onoga što su njihove teze, možda nije najbolji put do istine. Grčku su upropastile njene ranije političke garniture, a njihovim se klijentelizmom europska bratija biznismena i bankara mnogostruko okoristila; i dobro, pa kaj sada s tim? Zar bi to trebao ili mogao biti Tsiprasov argument za džinovski otpis dugova ili nove turbopovoljne kredite ili beskrajne financijske injekcije s dobrom vjerom u oporavak Grčke ekonomije? Zaboravlja se da Grčka nije jedina zemlja na svijetu, da bi i drugi htjeli otpise dugova i beskonačne jeftine financijske injekcije; ako daš jednome, moraš svima. Ja ne kažem da vidim ili znam rješenje, želim samo reći da je istina vjerojatno na pola puta i da je Europa dosad već dala jako mnogo milijardi eura bez vidljivih pomaka nabolje. Tsipras je danas tu, sutra će biti netko drugi; ne može se igrati na džokera zvanog Tsipras koji, kao, sada po prvi put u ime grčkog naroda vidi što i kako zaista treba činiti s grčkom ekonomijom pa mu se stoga valja smilovati i dati mu bianco-ček pa nek si ga ispiše kojim god kreditnim ciframa želi. I Tsiprasa će prije ili poslije ucijeniti oni isti unutardržavni elementi koji Grčku vode u propast već duže vrijeme, jer se radi o strukturalnim energijama koje su jače od svakog pojedinca. Naivno je vjerovati da neka mlada generacija ljevih boraca punih entuzijazma i prividno novih ideja može pomicati brda ohlađene lave dubinskih tendencija jednoga društva kao cjeline. Naročito ako uzmemo u obzir globalnu neodrživost tog balona od sapunice poznatog kao liberalni kapitalizam.
19.07.2015. (02:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MA, naravno, komentar na blogu ne može bit baš do kraja studiozna studija itd. pa se moramo ograničiti na pomalo formulaično-mantričko-pjesničke sažetke za koje se nadamo da dovoljno dobro pogađaju bit. Zato je u ovakvom mediju, a koji sve više postaje i jedini medij, mislim na internet, moguće stalno dodavati nove i nove facete i slojeve i kuteve gledanja. Ja sam u svom uvodu napisao već da je to jedna opća pojava, to što je i Pero uočio, da postoje dva paralelna, međusobno isključiva narativa i da svaki prividno ima doista uvjerljive argumente. To je stvarno neki fenomen našeg vrmenea to izoštravanje i zaoštravanje dva oprečna diskursa, 'ljevičarski' i 'neoliberalni' , u ekonomskoj sferi a i šire. Svakako se radi o jednom procesu, tj. postepenom zaoštravanju, u kojem je ljevica nakon pada SSSR-a zapravo globalno izgubila uporište pa se sada kao u slobodnom padu pokušava uhvatiti za svaku grančicu koja bi opravdavala smisao njenog daljnjeg postojanja, dok s druge strane neo-liberalna opcija drži sve poluge i globalno dominira. U tom kontekstu ili scenografiji onda treba promatrati i aktualnu diskusiju o Grčkoj. Nesposobnost da se jasno uoči smisao i značenje događaja kako se cijela priča do sada odvijala je upravo jedna manifestacija impotencije kad je riječ o kritici neoliberalne dogme ili paradigme. Dakle, nasuprot onima koji, poput Bakića ili Bolkovića i inih idolopoklonika vide sadašnji socio-darvinistički ili neo-liberalni model kao jedini realno preostali model, te u razim stupnjevima ideologiziranosti brane njegove pozicjie od pokušaja bilo kakve kritike, tj. smatraju da kritika više nije niti moguća jer je sustav sam po sebi već dovoljno savršen, stoje mislioci koji su u stanju formulirati fundamentalne kritičke argumente koji ukazuju na fatalne promašaje u dizajnu cijele te neo-liberalne paradigme. Žižek i Horvat su tu samo tangencijalno odnosno oni to mogu dotaknuti na jednoj popularizatorskoj razini, gdje bez daljnjeg mogu jako dobro 'ubost' razno razne poante, ali na malo dubljoj razini imamo egzaktniju kritiku koja ostaje poptuno u okvirima ekonomskih argumenata, dakle bez upliva ideologije, i na toj razini funkcionira i Varoufakis, on je jedan od tih. To je fantastičan uspjeh Grčke demokracije tj. biračkog puka, da je u sveopćem potopu i kaosu propadanja uspjela iznjedriti ovako suvislu garnituru za pregovore, uključivo i Tziprasa, koji je možda na kraju kapitulirao, ali se obzirom na cijelu situaciju izvanredno držao jer se zaista radilo o nehumanim pritisima koje je trebalo izdržati. To je prva stvar koju treba razumjeti. Zatim, treba razumjeti da je njihova pozicija bila isključivo humanitarna i racionalna, npr. nitko nije od njih govorio da Grčka 'nije kriva' i da bi sad htjela 'turbopovoljen kredite i džinovski otpis dugova', to je tako samo kad se čita Drljača. Svatko tko iole prati mogao je primjetiti da sad upravo sam MMF nakon objave svoje (tajne) analize govori da je dug u ovom obliku neodrživ, da se ne može otplatiti ovom dinamikom jer će se ekonomija ugušiti pod teretom otplata koje djeluju recesijski, a to je upravo ono što je Varoufakis govorio od provog dana- kakav paradoks i licemjerje!? Dakle, nasuprot dečkiju koji su krenuli maksimalno konstruktivno s Grčke strane, sa argumentima s kojima bi se većina stručnjaka, pa i sam MMF složili, sjedila je ekipa koja koja je samo htjela da se ovi što prije maknu s puta i da se nastavi bezočno ekploatatorski aranžman koji je usto i poptuno iracionlan jer upravo onemogućava dužniku da se oporavi vrati dugove. Tek kad se to ima u vidu se mogu uvidjeti pravi razmjeri katastrofe koja se odvijala na tim pregovorima, tako da je to dakako pirova pobjeda za vjerovnike koja će se vratiti u deset puta gorem obliku. Dovoljno se prisjetiti zbivanja oko potpisivanja Versaillskog ugovora o reparacijama nakon prvog rata pa da se uoče zastrašujuće konotacije cijele ove situacije sa Grčkom, no vrijeme će pokazati.
20.07.2015. (00:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@NN - Da bi' reč rekel. Treba se ovako dogovoriti: na dan 32. srpnja 2015. sve dugove svih država svijeta prebaciti na pleća Sjeverne Koreje, neka ih ona vraća kako zna i umije, i krenuti ispočetka. Na takav prijedlog ni Rusija ne bi stavila veto.
20.07.2015. (22:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ovo je jedan odličan komentar, Peru bi mogao zanimat, pa ga dijelim ovdje: "Germany is a lost cause for this idealistic model of Europe. .. .This country is ruled by radical conservatism in its worst possible incarnation – a very deep and nearly subconcious fear of change and a similarly irrational hatred towards anything that might bring it about and it is entirely self-sustaining. Capital has become our true religion, and I mean that literally. The german ‘Sparer’ (engl.: ‘someone who is saving(money)’) has become the last remaining role model for our whole society. The sparer’s only goal in life is to constantly try to put aside a portion of whatever little he earns in order to build up ‘capital’ – however miniscule and ridiculously irrelevant it may be, and to feel like being part of the giant globalized redistribution scheme from the bottom to the top that is the german ‘business model’.
And since he has been fed, and has swallowed and internalized this basest of all self-deluding lies right down to the tiniest fibre of his entire being for many decades now, nothing will ever make him doubt this conviction of his. Not the suffering of Millions within or without Europe, not the destruction of European democracy and most of all not the desperate calls for logic and decency by Greek politicians, hundreds of economists across the world or fallen former french IMF officials trying to redeem themselves by writing passionate letters and appealing to common sense.
There is no room for history, philospophy, or simple human decency in this model. It is based on denial of all these things and everything else that can not be expressed in numbers and added to the german Sparer’s savings account. They are luxuries only available to those who can afford them.
Forget Germany and get out while you can. "
21.07.2015. (01:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MARIANO - Premda si s komentarom prilično beside the point, utoliko što ovo nije post o stanju u Grčkoj (nego o stanju na hrvatskoj mladoromantičarskoj sceni libertarijanskog zanovijetanja), ajde kad si već se raspisao, dat ću mali osvrt i na to. Pitaš, ''Zar bi to trebao ili mogao biti Tsiprasov argument za džinovski otpis dugova ili nove turbopovoljne kredite ili beskrajne financijske injekcije s dobrom vjerom u oporavak Grčke ekonomije?'' Što ako se dno onoga što se tu događa ne vrti oko načelno postavljene dileme treba li ili ne treba vraćati dugove, legitimiteta njihova nevraćanja? U prethodnom postu ekstrapolirao sam jednu tematsku liniju iz Žižekovog članka, ali bilo je u njemu još tematskih linija. A što ako se pravo srce konflikta, pita se Žižek, i kao što i NIŠTA NIŠTA podvlači, sastoji u tome što Merkel i Bruxellesu na srcu uopće nije toliko naplata duga? ''It is that those in power do not really want the debt fully repaid. The debt providers and caretakers of debt accuse the indebted countries of not feeling enough guilt - they are accused of feeling innocent. Their pressure fits perfectly what psychoanalysis calls “superego”: the paradox of the superego is that, as Freud saw it, the more we obey its demands, the more guilty we feel. Imagine a vicious teacher who gives to his pupils impossible tasks, and then sadistically jeers when he sees their anxiety and panic. The true goal of lending money to the debtor is not to get the debt reimbursed with a profit, but the indefinite continuation of the debt, keeping the debtor in permanent dependency and subordination.'' ''The debt providers and caretakers of debt basically accuse the Syriza government of not feeling enough guilt - they are accused of feeling innocent. That’s what is so disturbing for the EU establishment about the Syriza government: that it admits debt, but without guilt. They got rid of the superego pressure. Varoufakis personified this stance in his dealings with Brussels: he fully acknowledged the weight of the debt, and he argued quite rationally that, since the EU policy obviously didn’t work, another option should be found.'' Ovo što ističeš o tome da nije krivnja samo na EU-u integrirano je već i u stavove samo Sirize (boldao sam ti), to također nije pravo polje polemike - nitko ozbiljan to neće negirati. ''Paradoxically, the point Varoufakis and Tsipras have made repeatedly is that the Syriza government is the only chance for the debt providers to get at least part of their money back. Varoufakis himself wonders about the enigma of why banks were pouring money into Greece and collaborating with a clientelist state while knowing very well how things stood - Greece would never have got so heavily indebted without the connivance of the western establishment. The Syriza government is well aware that the main threat does not come from Brussels - it resides in Greece itself, a clientelist, corrupted state if ever there was one. What the EU bureaucracy should be blamed for is that, while it criticised Greece for its corruption and inefficiency, it supported the very political force (the New Democracy party) that embodied this corruption and inefficiency.''
28.07.2015. (12:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Hej, Pero, iako mi je već dosta teme Grčke, moram priznati: odličan post.
Dobra poveznica, dobar punchline, sve dobro.
14.07.2015. (21:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ništa Ništa
Slučaj Grčke je samo izoštrio ta dva osnovna narativa koja su zapravo već duže prisutna, kako u širem, globalnom, tako i uže lokalnom javnom prostoru. Neo-liberalni i libertarijanski diskurs postepeno se razvijao i dobivao na zamahu zadnjih par godina, ne bi li dostigao svoju zrelu fazu kroz pisanje najeksponiranije udarne ekadrile liberala i liberalčića raznih formata i kalibara, od ultra degutantnog i intelektulano bankrotiranog Kuljiša, Goebelsovski dijabolično-lucidnog Babića preko infantilno zagriženog fanatika tipa Bakića koji propovjeda dolazak poduzetničko-liberalnog raja na Zemlji čim poravnamo sve socijalističke neravnine i komunistička brdašca po putu, pa sve do wannabe literarnog klasika, wannabe dekadentnog aristrokata koji zasluženu dokolicu krati hinjeno usputnim demonstriranjem sofisticarnosti svoje otmjeno vampirski slabokrvne dušice novopečenog skorojevića i wannabe 'predstavnika kapitala'- dakle, Bolkovića, pa sve do onih sramežljivijih koji svoju liberalnu prirodu žele još malo zamaskirati, upakirati u posljednje ostatke 'objektivnosti', a na kraju imamo i one čiji 'liberalizam' postaje dijagnoza za teža duševna i moguće cerebralna oštećenja, manifestacija kojeg prerasta u izraženiji poremećaj kognitivnih funkcija kakav se susreće, primjerice, kod pripadnika raznih kultova, uslijed snažne religiozne ili ideološke indoktrinacije (sjetimo li se legendarne Blenderice možemo to delirično stanje označiti kao - 'stadij Blenderice').
No, za one koji su još uvijek koliko toliko sačuvali zdravi razum, pravo stanje stvari se može dosta jednostravno iščitati ako se prate izvještaji, intervjui i studijski članci Varoufakisa. Samo kroz patološki i krajnje zlonamjerno ideološki iskrivljenu optiku se ono što Varoufakis govori može doživjeti drugačije nego kao dobronamjeran, ljudski i, što je podjednako važno, stručno savršeno opravdan i razuman pristup.
Nudeći dijalog i racionalan pristup, Sytrizina vlada je naišla na zid, na nehumano hladan odgovor koji nije odgovor nego dokidanje svakog dijaloga (o demokraciji je smiješno i govoriti).
To je, dakle, prava slika stvari: s jedne strane ljudski, intelektuano dorastao i na ljudsku patnju osjetljivi prijedlozi, na drugoj strani dehumanizirana skupina birokratskih robota, lutaka od krvi bez trunke ideje.
Sam Varoufakis je to najbolje sažeo u današnjem interviewu, gdje opisuje s čim su se pregovarači suočavali u salama za pregovore:
"-they were having a terrible time, an inhuman time, inhumanly terrible time in these meetings. I know very well what it feels like to walk inside those neon-lit heartless rooms full of apparatchiks and bureaucrats who have absolutely no interest in the human cost of decision-making and to have to struggle against them in order to come back with something that is palatable.
"
Dakle, jedini problem sa Varoufakisom je bio taj što je kao čovjek sa intelektualnim i moralnim integritetom naprosto neprobavljiv za aparatčike u instituacijama EU sustava. Dakle, Syriza, navodni radikalni ljevičari, koji se Kuljišu i sličnima uslijed liberalnog propuha u glavi maltene priviđaju kao bolješvici na zidinama Partenona, su javascript: void(0);upravo suočeni sa bezdušnim aparatčicima staljinističkog tipa, čija nemogućnost autentične ljudske reakcije nije više upravljana niti cinizmom, već, ne valja imati iluzija, čistim zlom.
14.07.2015. (23:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
HLAPIĆKA - kad ti kažeš, to je za mene riječ s težinom (a pogotovo kad me hvališ :)))
NIŠTA NIŠTA - posebno su mi se svidjele tvoje skičice za portrete eskadrile
15.07.2015. (07:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Samohrana
Eh, pa, mašala! Pero, tvoj tekst i tekst tvoga sugovornika Ništa, ništa nešto je najbolje što sam pročitala na tu temu, a i inače općenito, premda, ja to zlo uočavam na objema stranama: naprosto borba aparatčika, jedno potpuno falsificiranje identiteta. Gledam rado, pa sam tako i jućer, na RTL-u u onim sitnim satima rezerviranima za pornjavu (23:45) 'Zakopane tajne Biblije', 1. dio koji sam onomad propustila, i kad se sve to nadoveže na njemačku parlaonicu između Kancelarke i mlade Palestinke, koju kancelarka tješi, pa falsificiranje nacionalnog identiteta, i sjetih se tvog jednog članka u kojem si predviđao sporo propadanje, a ja to zlo već pipam oko sebe, čak mi je i njuh otupio. A sve parada ega i kiča...
Inače, papa je ovu i iduću godinu proglasio godinama ala oprosta od svih grijeha (čini mi se, ponukan pitanjem pobačaja). Koje li strahote, kojeg li mraka. Sori zbog hrpe digresija. Inače, smrzla sam se kad sam vidjela da je Varoufakis odstupio...Atena gori...
Što se tiče demokracije ala Kroacija, mislim da smo si povijesno (opetovano) zabili nož u leđa oponašajući druge, kao i obično, onim fantastičnim referendumom UIO za i protv definicije braka. Čujem da ova druga dva nisu prikupila ni dovoljno potpisa, iako mislim da je sve nakon tog prvog zapravo potpuno izlišno. Ovako možemo doista s ponosom nastaviti polako propadati, uz uvjet da ostanemo stisnuti ko servilne p...ke kao jedno od naših povijesno pokazanih idolopoklonističkih karakteristika (dam, dam, samo da prodam). Pa, idemo onda u svijetlu budućnost iako mislim da nema te naučne fantastike koja bi... nebitno.
Kako bi to Bowie lijepo aranžirano ispjevao: 'Let's Dance'...
Eh, sori zbog digresija...
17.07.2015. (17:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Iako sam po prirodi ljevičar, a Srećko Horvat mi je najsimpatičniji lik u Hrvata i vidim ga kao budućeg blitvanijsko-hrvatskog Nielsa Nielsena, po konačnom miksanju dojmovnih boja u mikseru želje za finalnom objektivnosti ja ne uspijevam dobiti drugu boju osim sive. Što će reći: po pitanju Grčke kao aktualne ekonomsko-građanske paradigme oko koje se lome intelektualna koplja uzduž i poprijeko, trajno sam mišljenja ili čuvstva da je istina, ipak, ma kako to bogohulno zazvečalo ili odjeknulo, negdje u sredini. O našim provincijalnim piskaralima ne treba uopće ni govoriti, oni su kao Massimo ili Gibonni za one koji preferiraju Bowiea ili Parquet Courts. No, uvijek onda kada s velikim odobravanjem čitam Varoufakisa ili Pikettyja, istovremeno u glavi imam jaku izvjesnost da sam im nužno prisiljen vjerovati na riječ. A to mi se ne sviđa. Ekonomija je danas gigantska Igra staklenim perlama: svatko dovoljno potkovan ekonomskom teorijom (slično kao fizičari teorijskom fizikom) i dovoljno varoufakisovski razigran, može, samo ako hoće, ponuditi i krajnje lijevi i krajnje desni ekonomski diskurs, a da oba djeluju vrlo uvjerljivo. Posloži red brojki i statističkih pokazatelja (onih, naravno, koji tebi i tvojoj tezi idu u prilog), potom red specifično obojenog diskursa koji će, dakako, biti intelektualno superioran jer će se temeljiti na tvom velikom znanju s područja ekonomije i srodnih joj znanosti, zatim red nezaobilazne ludističke bravurije koja je u ekonomskih analitičara poznata kao iznenadna inverzija logike koja svojom nebuloznosti ostavlja neodoljivi osjećaj da je turbolucidna i dubinski istinita (samo je mi obični smrtnici ne mremo skužit jer nismo dovoljno-sve-i-svašta) i onda ta tri reda još koji put ponovi u različitim kombinacijama i eto ti mudrolije kojoj nitko ne može doskočiti, koja je neoboriva, monolitna, imuna na sve intelektualne potrese propitivanja istinitosti, neovisno o tome je li ta mudrolija tzv. ljevičarska ili tzv. desničarska. Pitamo li nekog EU-aparatčika kojeg je @Ništa Ništa strpao u čisto zlo o svemu onome što govori Varoufakis, možda bismo se iznenadili suvislošću njegova odgovora. Varoufakis je uglavnom vrlo pjesnički nastrojen, on će u svojim objašnjenjima zavrtjeti vrtoglavi intelektualni karusel uzroka i njihovih preduzroka i njihovih predpreduzroka i tim dijalektičkim predpredpred-prefiksima nikada nema kraja, a svi su uglavnom usmjereni k tezi o Grčkoj nevinosti spram zapadnoeuropskih bankara i mešetara koji su se o strastvenu Atenjanku sladostrasno ogriješili dok je ova bila jeftina i privlačna, bez celulita, u bikiniju, preplanula i ekonomski neodoljiva, a sada kad je navukla koji kilogram dugova viška i kada više nije tako privlačna i neodoljiva, sada joj okreću leđa i trče za novim investicijskim suknjicama. Svaka sudbina uvijek ima dvije strane: onu vanjsku, unutar koje je čovjek žrtva, i onu unutarnju, unutar koje si je sam kriv. Smatram da je tako i s Grčkom, da je i njena sudbina podjednako dijabolički dvostruka. Lamentirati o EU-bešćutnosti, a da se nije s jednakom strasti i istinoljubivosti prionulo u analizu onoga što su njihove teze, možda nije najbolji put do istine. Grčku su upropastile njene ranije političke garniture, a njihovim se klijentelizmom europska bratija biznismena i bankara mnogostruko okoristila; i dobro, pa kaj sada s tim? Zar bi to trebao ili mogao biti Tsiprasov argument za džinovski otpis dugova ili nove turbopovoljne kredite ili beskrajne financijske injekcije s dobrom vjerom u oporavak Grčke ekonomije? Zaboravlja se da Grčka nije jedina zemlja na svijetu, da bi i drugi htjeli otpise dugova i beskonačne jeftine financijske injekcije; ako daš jednome, moraš svima. Ja ne kažem da vidim ili znam rješenje, želim samo reći da je istina vjerojatno na pola puta i da je Europa dosad već dala jako mnogo milijardi eura bez vidljivih pomaka nabolje. Tsipras je danas tu, sutra će biti netko drugi; ne može se igrati na džokera zvanog Tsipras koji, kao, sada po prvi put u ime grčkog naroda vidi što i kako zaista treba činiti s grčkom ekonomijom pa mu se stoga valja smilovati i dati mu bianco-ček pa nek si ga ispiše kojim god kreditnim ciframa želi. I Tsiprasa će prije ili poslije ucijeniti oni isti unutardržavni elementi koji Grčku vode u propast već duže vrijeme, jer se radi o strukturalnim energijama koje su jače od svakog pojedinca. Naivno je vjerovati da neka mlada generacija ljevih boraca punih entuzijazma i prividno novih ideja može pomicati brda ohlađene lave dubinskih tendencija jednoga društva kao cjeline. Naročito ako uzmemo u obzir globalnu neodrživost tog balona od sapunice poznatog kao liberalni kapitalizam.
19.07.2015. (02:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ništa Ništa
MA, naravno, komentar na blogu ne može bit baš do kraja studiozna studija itd. pa se moramo ograničiti na pomalo formulaično-mantričko-pjesničke sažetke za koje se nadamo da dovoljno dobro pogađaju bit. Zato je u ovakvom mediju, a koji sve više postaje i jedini medij, mislim na internet, moguće stalno dodavati nove i nove facete i slojeve i kuteve gledanja.
Ja sam u svom uvodu napisao već da je to jedna opća pojava, to što je i Pero uočio, da postoje dva paralelna, međusobno isključiva narativa i da svaki prividno ima doista uvjerljive argumente. To je stvarno neki fenomen našeg vrmenea to izoštravanje i zaoštravanje dva oprečna diskursa, 'ljevičarski' i 'neoliberalni' , u ekonomskoj sferi a i šire. Svakako se radi o jednom procesu, tj. postepenom zaoštravanju, u kojem je ljevica nakon pada SSSR-a zapravo globalno izgubila uporište pa se sada kao u slobodnom padu pokušava uhvatiti za svaku grančicu koja bi opravdavala smisao njenog daljnjeg postojanja, dok s druge strane neo-liberalna opcija drži sve poluge i globalno dominira. U tom kontekstu ili scenografiji onda treba promatrati i aktualnu diskusiju o Grčkoj. Nesposobnost da se jasno uoči smisao i značenje događaja kako se cijela priča do sada odvijala je upravo jedna manifestacija impotencije kad je riječ o kritici neoliberalne dogme ili paradigme. Dakle, nasuprot onima koji, poput Bakića ili Bolkovića i inih idolopoklonika vide sadašnji socio-darvinistički ili neo-liberalni model kao jedini realno preostali model, te u razim stupnjevima ideologiziranosti brane njegove pozicjie od pokušaja bilo kakve kritike, tj. smatraju da kritika više nije niti moguća jer je sustav sam po sebi već dovoljno savršen, stoje mislioci koji su u stanju formulirati fundamentalne kritičke argumente koji ukazuju na fatalne promašaje u dizajnu cijele te neo-liberalne paradigme. Žižek i Horvat su tu samo tangencijalno odnosno oni to mogu dotaknuti na jednoj popularizatorskoj razini, gdje bez daljnjeg mogu jako dobro 'ubost' razno razne poante, ali na malo dubljoj razini imamo egzaktniju kritiku koja ostaje poptuno u okvirima ekonomskih argumenata, dakle bez upliva ideologije, i na toj razini funkcionira i Varoufakis, on je jedan od tih. To je fantastičan uspjeh Grčke demokracije tj. biračkog puka, da je u sveopćem potopu i kaosu propadanja uspjela iznjedriti ovako suvislu garnituru za pregovore, uključivo i Tziprasa, koji je možda na kraju kapitulirao, ali se obzirom na cijelu situaciju izvanredno držao jer se zaista radilo o nehumanim pritisima koje je trebalo izdržati. To je prva stvar koju treba razumjeti. Zatim, treba razumjeti da je njihova pozicija bila isključivo humanitarna i racionalna, npr. nitko nije od njih govorio da Grčka 'nije kriva' i da bi sad htjela 'turbopovoljen kredite i džinovski otpis dugova', to je tako samo kad se čita Drljača. Svatko tko iole prati mogao je primjetiti da sad upravo sam MMF nakon objave svoje (tajne) analize govori da je dug u ovom obliku neodrživ, da se ne može otplatiti ovom dinamikom jer će se ekonomija ugušiti pod teretom otplata koje djeluju recesijski, a to je upravo ono što je Varoufakis govorio od provog dana- kakav paradoks i licemjerje!? Dakle, nasuprot dečkiju koji su krenuli maksimalno konstruktivno s Grčke strane, sa argumentima s kojima bi se većina stručnjaka, pa i sam MMF složili, sjedila je ekipa koja koja je samo htjela da se ovi što prije maknu s puta i da se nastavi bezočno ekploatatorski aranžman koji je usto i poptuno iracionlan jer upravo onemogućava dužniku da se oporavi vrati dugove. Tek kad se to ima u vidu se mogu uvidjeti pravi razmjeri katastrofe koja se odvijala na tim pregovorima, tako da je to dakako pirova pobjeda za vjerovnike koja će se vratiti u deset puta gorem obliku. Dovoljno se prisjetiti zbivanja oko potpisivanja Versaillskog ugovora o reparacijama nakon prvog rata pa da se uoče zastrašujuće konotacije cijele ove situacije sa Grčkom, no vrijeme će pokazati.
20.07.2015. (00:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
@NN - Da bi' reč rekel. Treba se ovako dogovoriti: na dan 32. srpnja 2015. sve dugove svih država svijeta prebaciti na pleća Sjeverne Koreje, neka ih ona vraća kako zna i umije, i krenuti ispočetka. Na takav prijedlog ni Rusija ne bi stavila veto.
20.07.2015. (22:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ništa Ništa
ovo je jedan odličan komentar, Peru bi mogao zanimat, pa ga dijelim ovdje:
"Germany is a lost cause for this idealistic model of Europe.
..
.This country is ruled by radical conservatism in its worst possible incarnation – a very deep and nearly subconcious fear of change and a similarly irrational hatred towards anything that might bring it about and it is entirely self-sustaining. Capital has become our true religion, and I mean that literally. The german ‘Sparer’ (engl.: ‘someone who is saving(money)’) has become the last remaining role model for our whole society. The sparer’s only goal in life is to constantly try to put aside a portion of whatever little he earns in order to build up ‘capital’ – however miniscule and ridiculously irrelevant it may be, and to feel like being part of the giant globalized redistribution scheme from the bottom to the top that is the german ‘business model’.
And since he has been fed, and has swallowed and internalized this basest of all self-deluding lies right down to the tiniest fibre of his entire being for many decades now, nothing will ever make him doubt this conviction of his. Not the suffering of Millions within or without Europe, not the destruction of European democracy and most of all not the desperate calls for logic and decency by Greek politicians, hundreds of economists across the world or fallen former french IMF officials trying to redeem themselves by writing passionate letters and appealing to common sense.
There is no room for history, philospophy, or simple human decency in this model. It is based on denial of all these things and everything else that can not be expressed in numbers and added to the german Sparer’s savings account. They are luxuries only available to those who can afford them.
Forget Germany and get out while you can.
"
21.07.2015. (01:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
SAMOHRANA - mašala, ako ćeš se zbog digresija ispričivati, nećeš stajati s ''izvinjavamo se''! (samo ti digresiraj)
28.07.2015. (12:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
MARIANO - Premda si s komentarom prilično beside the point, utoliko što ovo nije post o stanju u Grčkoj (nego o stanju na hrvatskoj mladoromantičarskoj sceni libertarijanskog zanovijetanja), ajde kad si već se raspisao, dat ću mali osvrt i na to.
Pitaš, ''Zar bi to trebao ili mogao biti Tsiprasov argument za džinovski otpis dugova ili nove turbopovoljne kredite ili beskrajne financijske injekcije s dobrom vjerom u oporavak Grčke ekonomije?''
Što ako se dno onoga što se tu događa ne vrti oko načelno postavljene dileme treba li ili ne treba vraćati dugove, legitimiteta njihova nevraćanja?
U prethodnom postu ekstrapolirao sam jednu tematsku liniju iz Žižekovog članka, ali bilo je u njemu još tematskih linija.
A što ako se pravo srce konflikta, pita se Žižek, i kao što i NIŠTA NIŠTA podvlači, sastoji u tome što Merkel i Bruxellesu na srcu uopće nije toliko naplata duga?
''It is that those in power do not really want the debt fully repaid. The debt providers and caretakers of debt accuse the indebted countries of not feeling enough guilt - they are accused of feeling innocent. Their pressure fits perfectly what psychoanalysis calls “superego”: the paradox of the superego is that, as Freud saw it, the more we obey its demands, the more guilty we feel.
Imagine a vicious teacher who gives to his pupils impossible tasks, and then sadistically jeers when he sees their anxiety and panic. The true goal of lending money to the debtor is not to get the debt reimbursed with a profit, but the indefinite continuation of the debt, keeping the debtor in permanent dependency and subordination.''
''The debt providers and caretakers of debt basically accuse the Syriza government of not feeling enough guilt - they are accused of feeling innocent. That’s what is so disturbing for the EU establishment about the Syriza government: that it admits debt, but without guilt. They got rid of the superego pressure. Varoufakis personified this stance in his dealings with Brussels: he fully acknowledged the weight of the debt, and he argued quite rationally that, since the EU policy obviously didn’t work, another option should be found.''
Ovo što ističeš o tome da nije krivnja samo na EU-u integrirano je već i u stavove samo Sirize (boldao sam ti), to također nije pravo polje polemike - nitko ozbiljan to neće negirati.
''Paradoxically, the point Varoufakis and Tsipras have made repeatedly is that the Syriza government is the only chance for the debt providers to get at least part of their money back. Varoufakis himself wonders about the enigma of why banks were pouring money into Greece and collaborating with a clientelist state while knowing very well how things stood - Greece would never have got so heavily indebted without the connivance of the western establishment. The Syriza government is well aware that the main threat does not come from Brussels - it resides in Greece itself, a clientelist, corrupted state if ever there was one. What the EU bureaucracy should be blamed for is that, while it criticised Greece for its corruption and inefficiency, it supported the very political force (the New Democracy party) that embodied this corruption and inefficiency.''
28.07.2015. (12:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
NIŠTA - U vezi Strauss-Kahnovog komentara koji navodiš, konzultiraj Guzicu.
28.07.2015. (13:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...