Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
petak, 22.05.2015.
Eros i tanatos – nostalgija za sobom
|
1 U Hymnodia to mou somati Tin Ujević izražava nostalgiju za sobom, u suočenju s vlastitim entropijskim svojstvom: O moje tijelo! i ti si čestica eterskoga mesa, a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti; ne slavim te – no u tebi su i zvijezde i nebesa, prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti. To mnoštvo rada u ruci; te milje hoda u nozi; te nade u očima; taj vulkan želje u boku; te pseće gozbe u nosu; taj stas, kom zavide bozi, i ta epopeja svih žeđi i kretnja u kroku. Pa ona zbirka pohlepa u djelatnome mozgu, (...) Pa ovi živci, po kojima svemir svira; pa ova pluća, kojima bahato boštvo diše; (...) Boštva prirode od gline stvorila su čelik. Istovetno tijelo, svijesno, blistaj božanskoga ruha. Prolazan i treptav no svojom stopom velik, um svjetionik, taj hram volje, ova kula duha. Slavim tvoj otpor, tvoju ustrajnost, tvoju snagu, makar i snagu patnje, strpljivu patnju diva, o moje tijelo! ti silno još na grobnom pragu, pa što si nego savjest i moćna duša živa? Pa što si nego izraz napokon budne svijesti iznikle iz svih mračnih zakutaka svijeta, iz svih mrtvih stanja stvari – jedinstvo svih česti, što ih atom na putu kroz kozmos u cjelini sreta? O moje tijelo! koliko smaknutih radosti, koliko žrtvovanih sposobnosti i sila; nerođeno da se kaje i da posti, pa ipak tako trajno i moćno, nešto zdrava i čila; (...) Koliko vrijedi darežljiva kapljica crvene krvi, koju muž raskošno proliva i nikada ne štedi, koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi, – koliko? nego koliko i život i vječnost vrijedi. O moje tijelo, sprdnjo slučaja, hire vasione, ti si mi prijevod kaosa i samovoljne tvorbe; a što od tebe ostaje nakon lomače bone nosi još svjedočanstvo te gorostasne borbe. Bez sebičnosti osim da budeš potok vina, grozd opojnosti ubran na berbi duša stvari, pehar na stijeni, gdje je Smrt sudbina, i krvožedni bozi zakonski jematvari. 2 U intervjuu danom Vremenu '98, pod naslovom Nostalgija za sobom, kaže Štulić (u odgovor na klasično pitanje osjeća li nostalgiju za ovim prostorima): Nemam nostalgiju ni za čim, već 15 godina sam vani. Ali imam nostalgiju za samim sobom. Hoću da kažem da se osjećam kao Neron, stalno velim – jao kakva veličina propada sa mnom. Tja, ovi pjesnici – sama neka egoistika, narcisoidno zabrinuta. 3 Na bogumilskim stećcima razasutima po Bosni možemo naći neke vrlo originalne i poetične epitafe. Jedan Nepotpisani poručuje (1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju): kada kiši ti ne možeš, a ja mogu da razumijem kakvo je to i koliko je to razočarenje za oblak kad postane voda. 29 godina nakon njega pocteni knez Rastudije Prvonjeg kaže: Onda kad sam mogao nisam htio, sada kada hoću ne mogu raširiti krila. I još, moleći za empatiju: Pristupite i žalite me, ali ne pritišćite me nogama, jer ćete biti vi kakav sam ja, a ja neću biti kakvi jeste vi. Gorcin iz Soli (1253. godne v srpanj legoh v zemju ko posjetcen) ogorčen je, kako mu i ime kaže: Ležim i gorko mi je. Sve vidim, sve čujem, sve sad znam, sve diram al zrak da udahnem ne mogu. I zato još gorče mi je, a dugo ti mi je ležati. Ne prolazi pored moga kama proplakat ću, jer ti si ono što ja bjeh i vidim ludo trošiš dane ko što ih ja potroših. Ne prolazi drugi put pored moga kama ugrišću te. Kulduk Krilic ljeta 1268. žali nad taktikom za života: Za života ne zgriješih, ne učinih nažao ni ljudima ni stoci. I Boga svaki dan spomenuh po dobru i po tri puta. Slijedih put razuma ne srca. I sad mi je toga žao. Savjetuje namjernika: A ti ako ti je ostao još samo jedan dan života pred tobom je cijela budućnost. A dobri gost Misljen sa suprugom Badacom leži ispod kama usiječenog 1273. Kaže: Naši dani su izbrojani, naše noći potrošene, naši grijesi dim. Te decidirana vrijednosna ocjena: I da znaš više vrijedi crv koji se sada kreće no sva dobra djela koja zajedno učinismo za života svojih i Badaca i ja. Izvjesni Ceprnja Dobrogost u nevrime u prosinac godine Gospodnje 1328. znade: Ono što ja danas znadem znat ćeš sutradan i ti. Zato ne juri u sutra. Ili Asta, Bogcina Zlousica kći, koja pripovijeda (1422. ljeta kad se radovaše sretni, a ja umrijeh) o tome kako leži na tom mjestu... a ne leži mi se. Kako bih rado sad pred veče s tobom kroz livade prošetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala. Pa da i nebo pukne. Ne bi mi bilo žao, ... ni stid. Namjerniče ne diraj mi kam, nek oni koji ne čine učine što ja ne učinih, jer ja tek sad znam kako dušu prže neispunjena davanja. I, na kraju, jedan od mlađih zapisa – travnja 1449. Kulduk iz Soli: Da mi se ispod biljega dić svaki bi mi novi dan bio po jedan pravi život. 4   Ispraćaj u Veliki rat (1914.), poklonstvo popu Stepincu (1936.). Narod blizak mi (jer dijelimo egzistencijalno mjesto radnje, možda i krvno srodstvo) i istovremeno posve dalek (jer vrijeme radnje odudara jako). Znači li to da su ti ljudi ''živjeli''? ''Bili''? Bili, to je drastična riječ, jer u sebi sadržava biti, tj. jest, ali koje pritom nije. Evo na primjer ljudi na slikama – jesu li oni? Nisu. Nisu više. Jesu, međutim, kao ''prošli''. Istovremeno, dakle, i jesu i nisu, pomalo schrödingerski. Egzistiraju, ali nasitno, oslabljeno, fragmentirano. Samo onoliko koliko ih ''ima'' na tim slikama. Od jednog mog pradjeda ostala mi je samo požutjela fotografija – čovjeka s brčinama – i legenda o tome kako je lijep dio života proživio u zarobljeništvu u Sibiru. Kako je pak tamo dospio nije mi poznato; načuo sam od starijih nešto o tome da se vratio u zavičaj herojskim i nadljudskim naporima, ali pitate li me bilo što konkretnije, neću vam znati reći. Njegova osoba za mene je misterij gotovo u cijelosti osim u tom malom fraktalu u kojem mi ''biva'' u mojoj sadašnjosti, s komadićem žutog kartona i nekoliko rečenica.  Evo još jedna slika iz istog albuma kao ona prva: također moji sugrađani i ne moji suvremenici; isto 1914., na ''Gradskom kupalištu''. Kupači. Osmijeh se zaledi na čas... Nije mi to prvi put da gledam požutjele fotografije s ljudima koji su već odavno mrtvi. Pa zašto pred svima nisam reagirao kao pred ovom, zaleđenim osmijehom? Možda bi se moglo reći da sam se i uznemirio... Što to ima na njoj da mi ju izdvaja mrtvošću? Mislim da bi to mogla biti upravo živost. Možda zato što su – goli? Ogoljeni; reducirani na egzistenciju. Na masovnim slikama gore isto su ljudi, u istoj mi mjeri bliski zemljopisno koliko i ovi, ali to je rulja, gomila – ne da se iz te mase izdvajati lica. Ili, ako su i lica, mehanička su, bezdušna, trenutak ukočene beživotnosti za ceremonijalno slikanje. Dok, ovo... to su konkretni pojedinci, osobe, uočavamo osobnost; možemo osjetiti što upravo sada – tj. tada – proživljavaju, što u sebi stvaraju... Svaki ima neku svoju ekspresiju, prosto im možeš napipati duše na toj slici... ovome je hladno, onaj se stidi, treći se ustobočio, klinci u vodi ''izvode'', žgoljo na ćošku se pogureno s... smije... i, oh... Taman kad čovjeku dođe misao kako ovo ovdje nije bezlična masa, nego izraziti, živi ljudi... dođe mu u svijest da je to, de facto, sve samo ne točno. Koliko god bili živi, ipak uopće nisu živi! Te su bačve otkad popijene. Čak i ovi klinci u prednjem planu – to su možda preci nekoga koga danas znam, tvrdo pokojni djedovi i pradjedovi mojih današnjih sugrađana. Ježi kožu to simultano preklapanje dječaštva usred pokreta (jer dok ih gledam, oni za mene ne mogu biti drugo nego dječaci) i pokojnog metuzalemstva (jer jednostavan račun mi govori da su oni otprilike vršnjaci mog pradjeda, pokopanog 1951.). Zbunjuje ta njihova živost podšivena mrtvošću... mladi cvat superponiran uvenućem. U isti mah su mi živi i mrtvi, prisutni i odsutni, cvatu i venu, ''jesu'' i – ''bili''... 5 Koja je razlika između budista i stoika? Kao u Ezopovoj basni o hrastu i trski. Stoički program je hrabrost hrasta, stamenosti, izdržati život, putem ''prosvijetljene'' filozofske ataraksije. Budistički je pak program povinuće trske, nemati ništa za izdržavanje; utrenirati se ataraksijski u vegetativno stanje u kojem ''prosvijetljeni'' neće više ovozemaljski život ni osjetiti. Što je zajedničko budistima i stoicima? Negativan stav prema životu; naglasak na patnji i bolu; činjenje filozofije i programa iz interpretacije života kao nečega što se predominantno izdržava, odnosno bilo bi dobro ni ne osjetiti – mističnom ga mudroserskom vještinom izbjeći, eskapirati. 6 Neki dan, nema ni deset godina (ta što je dekada u razmjerima vječnosti!), bloger Pax Discordia postavlja radikalno egzistencijalno pitanje (ili bolje reći, neegzistencijalno): zašto zapravo žalimo za mrtvima? Nalazi da to nema puno smisla: Je li nam žao što ih više nema, što više neće uživati u blagodatima života, što će propustiti sve lijepe – i ružne – stvari koje ćemo mi tek doživjeti, ili je zapravo riječ o sebičnosti, o tuzi zbog gubitka osoba koje su nama nešto značile, zbog događaja koji će u nama stvoriti prazninu i bol zbog gubitka. Dakle, tugujemo li zbog sebe ili zbog njih? Kome je bolje, mrtvima ili živima? (...) Kad se zaista malo bolje pogleda, mrtvima je svejedno. Oni su mrtvi; više ništa ne osjećaju, više ništa ne žele, više ih ništa nije briga. Sasvim je nebitno postoji li duša ili ne, živi o tome ionako nikad ništa neće saznati. Da malo citiram Balaševića koji u pjesmi o Vukovaru kaže: Znaš ti, nema oslobođenih Svaku tišinu ti granata prošara Spašen je onaj prvi pogođeni A svi su drugi večni taoci košmara… Pax se pita i o pravom značenju pojma strah od smrti: Je li tuga zbog smrti bližnjeg zapravo samo odraz straha i podsjećanja na vlastitu smrtnost? Koji je glavni osjećaj koji nas obuzima dok zamišljamo golemi val koji se u nekoliko sekundi ruši na desetke tisuća ljudskih bića i puni uzavrelo more paničnim zamasima ruku i nogu dok pokušavaju izbjeći neizbježni kraj? Suosjećanje s davljenicima ili panični strah od slične sudbine? Njima je sada svejedno, kratko su patili dok su umirali, ali sada im je svejedno. No, mi smo ostali, sa stravičnim prizorima u glavi. Može li se nešto takvo i nama dogoditi? Katastrofa, kataklizma, nesreća, pomor. Užas. Ali ne za one koji već blaženo snivaju, nego za one koji su ostali iza njih i koji se s Velikim Prelaskom tek trebaju suočiti i koji će, dok se to ne dogodi, u sebi nositi slike užasa koji ih je pogodio u nekoliko kratkih minuta prvog dana poslije Božića, ljeta Gospodnjeg 2004. Hm, ako smrt sama po sebi nije ništa strašno (nego je samo nama strašno koji ostajemo, mi smo taoci košmara), zašto onda kaže da su slike njihove smrti (a ne našeg preživljavanja) ''slike užasa''? Zašto ih onda ne nazove slikama oslobođenja od užasa? Ali tada bi sam pojam naše zapalosti u košmar proživljavanjem tuđe smrti zapao u unutarnje proturječje – izvod sadrži contradictio in adjecto. I to je jedino što nam preostaje ako želimo sačuvati zdrav razum. Vjerovati da smrt nije tragedija; možda je kraj, možda ne, nije važno. Ali mrtvi ne pate. Pate živi, a čovjeku koji pati nije važno je li poginula sedamnaestogodišnja djevojka, posada jednog broda, trogodišnje dijete ili 70.000 neznanaca s drugog kraja svijeta. Imamo izbor. Vjerovati da je tako ili se izgubiti u ludilu zbog saznanja da je svemir jedna velika klopka koja samo čeka kako će čovjeku nanijeti što više bola i nesreće. Ne! Sto puta ne! To što Pax priča za mene nema nikakvog značenja ni smisla. Užas je ipak za njih – koji su stradali, kojih više nema. Kakav samo cinizam (ne prigovaram posebno Paxu; to je širi, čest način umovanja): čovjeku koji nestaje s lica zemlje, vrišteći u agoniji, reći kako ne treba vrištati on, jer njemu je dobro, ni ne kuži koliko, nego je drama nama kojima njegova agonija i vrištanje uzrokuje stres time što je moramo gledati, a nije, eto, prijatan prizor; baš je nesretnik mogao biti i uviđavniji prema publici. Koješta. Događaj je, sofisteriji unatoč, katastrofa za njih, kojih više nema, a ne za nas, kojih nastavlja biti – zato što život nije nešto što se predominantno izdržava, kako to misle budisti, stoici i Pax Discordia, nego nešto što je predominantno vrijednost koju se uživa, dar koji se dobilo. Čista logika: to smo uskraćeniji ostali za neku vrijednost što smo je manje prilike imali uživati. Paxov post počinje od krive premise reduciranja pitanja smrti na iskustvo smrti; tzv. ''straha od smrti'' kao straha od onoga što se tada proživljava (pa pošto dolazi do zaključka da ništa strašno, otpisuje i nju kao ništa strašno). Pisan je povodom tsunamija 2004. Ta djeca koja su se igrala u plićaku pa je grunulo na njih... pravo pitanje zapravo glasi: gdje su njima njihove 20-te i 30-te i 40-te i 50-te, da ne idem dalje? Pax grozotu smrti svodi na pitanje senzacije bivanja mrtvim – je li jako grozno ili možda nije uopće (pate li mrtvi). Ali to je besmislen jezik, nesuvisao, zato što smrt – mrtvost – nije nešto što egzistira, stvarni entiret (ona je tek regulativni mentalni pojam). Ona je negativ pojma života, kao pozitiva, koji jedini tu jest stvarni entitet. Ne radi se, kantijanskim rječnikom, o kontrarnoj antinomiji (contrarie s. realiter oppositum), s dva realna entiteta nasuprotnosti, pri čemu bi kvalitet smrti bio postvareni, pozitivizirani drugi pol, nego o proturječnoj antinomiji (contradictorie s. logice oppositum) u kojoj je smrt negativ kao naprosto izostanak pozitiva. Dakle, nisu posrijedi dvije činjenice suprotnog predznaka (+1 i -1), nego prisutnost i neprisutnost činjenice (1 i 0). Jedino o čemu možemo smisleno govoriti je iskustvo života – stanje 1 ili stanje 0 – ima li ga ili ga nema. Apsurdno je ''bojati'' se bivanja mrtvim; stvar je u tragici (preranog) nebivanja živim, u žaljenju za nedoživljenim životom kojeg se moglo doživjeti. Nije pitanje je li smrt tragedija, nego da je tragedija gubitak života – ako ću biti shvaćen. Ne sastoji se tragika u grozoti stanja s one strane, koje je prazan pojam, lišen pravog značenja, nego u ostajanju prikraćenim za svoje godine s ove strane, za svoje 50-te ili 30-te ili (u najjezivijim varijantama) i 10-te pa nadalje.1 Tragika, naravno, sve dok svoje ljudske godine uopće i razumijevamo kao vrijednost, a ne kao pokoru i tlaku koju se jedino izdržava. 7 Što dijele s budistima i stoicima abrahamske religije? Opći pesimizam spram života učinjen doktrinom; loše raspoloženje pretvoreno u teologiju (te puritansku razdraženost prema ''svjetovnom''). Divim se svakom onom koji ne vjeruje u neku višu svrhu. Nikad mi neće biti jasno kako izdržavaju te doline i oceane suza. Vjerovanje u ''višu svrhu'' centrirano je u nemogućnosti mirenja s inherentnom tragičnošću egzistencije. Potrebno je pretpostaviti da mora biti nekakvog – nije jasno kakvog točno, ali je jasno da mora biti nekakvog – ''spasa duše''; deus ex machina. Ali to li je tek narcisoidno pridavanje samome sebi na značaju, koje hoće sebe izdvojiti iz poretka stvari – (Nietzsche:) spas duše: jasnije rečeno, svijet se vrti oko mene. To je jednostavno tako u cijeloj prirodi: egzistencija je tragična; mala glista danas gmiže, sutra je nestala zauvijek. Ali monoteistički vjernik se ističe po smatranju da svemir s njime ne bi smio kao s glistom, on drži da je za njega potrebno učiniti iznimku, učiniti natprirodnu, ''božansku'' intervenciju, ''spasiti'' mu ''dušu''. Treba imati na umu da smo svi mi koji danas živimo jednom već bili mrtvi, i nije se zemlja bez nas odbijala vrtjeti oko sunca. Kako se nositi s tom pomisli? No, što da se priča, teška je to stvar. Biti čovjek je biti doveden u osjećanje unaprijed nostalgije za samim sobom. Prema načinu nošenja, ugrubo se kristaliziraju dvije osnovne vrste reakcije: A) Hibernacijsko-utopijski: više Utjehe uz manjak života, s necijenjenjem i prezirom spram trajanja na ovom svijetu. Tuga, to je ovaj smrtni život, a iskupljujući Spas i Smisao se nalaze negdje u onostranosti, nekoj (metafizičkoj) teoriji Idile – bilo s istočnjačkim varijantama koje egzistencijalnu tjeskobu prebacuju u reinkarnacijske koncepte i ''nirvanu'' kao stanje oslobođenosti Patnje (kao da bi najbolje što se sa životom može bilo negacijsko određenje da se Ne Pati!), bilo sa stoičkim/epikurovskim jadnim ''hedonizmom'' definiranim negacijski, ''odsustvom boli'', bilo onim najkukavnijim vrstama davanja petama vjetra kao što su kršćani i muslimani sa svojom šećernom bolešću, ljigavim i sladunjavim eskapizmom u obećanje ''vječnog života'' (s naličjem u puritanskom moralnom barbarstvu na planu ovdje i sada). B) Vitalno-tragični: joie de vivre stav, uz prihvaćanje imanentne tragike; tuga je ne u životu (kao ''dolini suza''), nego u gubitku života, ali bez traženja Utjehe ni Smisla. Živjeti umjesto preživljavanja koliko se može – i to je to, nema Spasa. 2 Da uprostim: s jedne strane mrgudsko preživljavanje/duranje plus Utjeha, s druge strane življenje plus tragika. 8 ''Koliko vrijedi kapljica crvene krvi'', pita Tin, ''koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi''? Koliko? – ''koliko i život i vječnost vrijedi.'' U Vadanjelovom Dnevniku besposličara R. jednog dana u stolici nalazi krv i život mu naglo poprima obrise konačnosti: suočen s vrlo mučnim pitanjem koje mi se samo od sebe nameće – kako to izgleda oprostiti se od samoga sebe? (...) Prestanak vlastita postojanja osjećaj je koji poništava sve druge osjećaje. Sve odjednom postaje relativno. (...) Književnost, javni ugled, pisanje... sve je to u ovom trenutku poput smrdljiva rublja gurnuto u stranu. (...) Kažem sudbini: – Zapalio bih sve što sam dosad napisao i odrekao bih se pisanja i bilo kojeg drugog stvaralaštva samo da mogu i dalje živjeti. Biti živ, najveća je životna kreacija. 9 Prolaznost je jedna od najdrastičnijih tema ljudskog života, temeljito obrađena u umjetnosti. Arsen Dedić, na primjer, već oko tridesete žali za kopnućem mladosti. A jutros već su drugi mladi O, mladosti, o, mladosti O, mladosti moja Pa zbogom, budi bolja s drugim I daj mu više nježnosti Jer to je ništa što ja gubim O, mladosti, mladosti Negdje u isto vrijeme piše i Baladu o prolaznosti: I ostali smo tako kraj odlazeće vode Također Takvim sjajem može sjati: Takvim sjajem može sjati, ono što je prošlost sad Što ne može da se vrati, što je bilo ko zna kad Ljubav naša ranih ljeta, za oboje bješe jad Sad je prava, sad je sveta, kada nisam više mlad Uzalud od ove noći, tražiš da ti više dâ Jer najprije mora proći, da se o njoj nešto zna Oko svoje pedesete uglazbljuje Majera: Snijeg se topi Sve se topi Moja draga Naša mladost Naša snaga Sve se topi U 62-oj već je pomalo u panici nostalgije za sobom: Život se troši kao kreda: A kredi pisati se ne dâ U ruci mi se lomi Život se troši kao kreda Tragovi nam se brišu Uzet ću žlicu gorkog meda I onda sâm u kišu A kao 66-godišnjak, prepjevava De Andréovu Pjesmu izgubljene ljubavi: Želim ponovo naći sve iste stvari Al ljubav što gasi tvoje omiljeno cvijeće Hoće i nas A vrijeme nam troši i kosu i drugo sve Da ostane samo koja bezbolna kretnja I samo malo nježnosti Ili piše svoju Vrijeme je rijeka bez obala: Bez kraja, bez pristaništa Na putu do gubilišta Preda mnom opet voda A iza mene – ništa 10 U Društvu mrtvih pjesnika profesor Keating ohrabruje učenike da životu ''dodaju svoj stih''. Carpe diem, (pre)poručuje im, zato što je samo pitanje vremena kad će biti hrana za crve. Citira Thoreaua: otišao je u šumu ''to suck out the marrow of life'', da bi isisao srž života, da bi otjerao sve što nije život. Carpe diem. Stećcoklepci, Tin, Arsen, Thoreau... svi nas ti ljudi – ako će se dopustiti: ljudi sa stanovitim egzistencijalnim znanjem i iskustvom – podsjećaju na dragocjenost tijela, života, vremena provedenog na zemlji. Na zemlji smo u ograničenoj dozi, ističu. Trenutak, moment, ništa više. Stars have their moment and then they die, pjeva Nick Cave. Čovjek kojemu priprijeti nadgrobni ''biljeg'' naglo počinje shvaćati vrijednost svakog dana na zemlji – poželi raširiti krila onako kako dok je mogao nikad nije, jasno vidi kako ljudi oko njega uludo troše dane, uviđa da više vrijedi jedan živi crv nego sve prošle vrline, a samo jedan jedini dan značio bi mu cijelu budućnost. 11 Ali što bi to uopće značilo živjeti (u kurzivu) nasuprot pukom preživljavanju? Što bi to bilo raskriliti krila? Kakva je to točno ''marrow''? Svi znamo one uvriježene izreke o karakteru najboljih stvari u životu, recimo kada ih se definira kao ''besplatne'' ili kao ''uopće ne stvari''. Ali to su izlizane općenitosti. Naletio sam u Kureishijevoj Intimi na nizaljku ljubav, nagnuće, kreativnost, spolna želja, inspiracija (riječju: eros) – u kontekstu koji ih označava stvarima koje je moguće zaštititi i poticati, ali ih ne možeš potraživati. To mi je upalilo lampicu kako točnije definirati najbolje stvari u životu: to su one koje nije moguće iznuditi – od sebe ni od drugoga. Ali još mi se najbolje sviđa način na koji to Boris Vian formulira: Postoje samo dvije stvari: ljubav s lijepim djevojkama, i to na sve moguće načine, i glazba New Orleansa ili Dukea Ellingtona. Ostalo bi moralo iščeznuti, jer sve ostalo je ružno...3 12  U vječnu noć, ko bespovratni san, U more ljeta bacit nije dano nama Sidro bar na dan? Apostrofirani navod riječi ''drage usne'' kao sastavni dio de Lamartineove pjesme Jezero, ispunjen osjećanjem da vrijedi živjeti, negledanjem ljudskog trajanja kao predominantno Patnje koju se izdržava – i stoga htijenjem da vrijeme stane, da ne teče, da se živi, bude, egzistira još! ''O, vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje Let tvoj nesnosan! Da užijemo sve do kraja, što nam daje Najljepši naš dan. Ta nesretnih je dosta, što im preko mjere Dug je taj tvoj čas. Za njihov dan se skrbi, što ih patnjom ždere – Pusti, sretne, nas. Al ja zaludu molim vrijeme neka stane – Bijeg je njegov živ. Ja velim noći 'Lakše' al sjaj zore rane Već je razbi siv. Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala: Ljubav, ja i ti! Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala, – Prolaznici mi!'' 13 Hamvaseva Filozofija vina – e to je poezija! Pisao ju je kontra ''apstraktnog čovjeka'' svih fela. Čarolija knjige je u osebujnom jeziku, kao lakšem od zraka i većem od života, kroz koji je propuštena naša tema u terminološkoj rošadi. Ateizam je zapravo bolest. Bolest apstraktnog života. Za nju postoji samo jedan lijek: neposredan život. Zaljubiti se u prvu lijepu ženu, i to vrlo brzo, mnogo jesti, šetati u cvijeću, živjeti u borovoj šumi, slušati glazbu, uživati u slikama i piti vino, vino, vino piti. (...) A zatim će sama od sebe slijediti želja za poljupcima, branjem cvijeća, za prijateljstvom, pravim dubokim snom, za smijehom, i umjesto novina ujutro ćete čitati pjesnike. Hamvas namjerno zbunjuje šifriranim jezikom. Kako glasi šifra? Po uobičajenoj semantičkoj konvenciji, ''ateizam'' je antinomija religijskog puritanskog principa; Hamvas to okreće. Crkva vina metafora mu je crkve pravih vrijednosti u životu, zbog kojih vrijedi postojati na ovom planetu. Oni koji ih ozloglašavaju, po izmoraliziranoj osnovi, dakle upravo puritanci/pijetisti/scijentifisti (zajednički nazivnik: ''apstraktni čovjek'') – njih on ovom genijalnom rošadom prekrsti u ''ateiste'', nevjernike (jer ne vjeruju u vino, u život). Iz čega proizlazi ''ateizam''? Kaže: Iz tog neutješnog košmara, u kojem se skupa kuhaju poricanje, strah, laž, skrivanje, oholost i bogomoljstvo...4 14 Keating preduhitruje skepsu učenika: Pitate se što će vam poezija kad planirate upisati studij ne književnosti, nego medicine, ekonomije, prava? Pa parafrazira Le Corbusiera: medicina, ekonomija i pravo jesu važna zanimanja; hvala im najljepša; ali ne diraju nas u srce. Ne, poezija nije jedno od tih zvanja, namijenjeno specijalistima, nego elementarni ljudski sloj koji dolazi ispod svih zvanja – za sve ljude. Ne čitamo i ne pišemo poeziju zato što je slatka; pišemo je i čitamo zato što smo ljudi. Ako uzmemo ovdje riječ ''poezija'' kao metonimiju: domena kreativnog ispunjenja i erosa samoaktualizacije, to je srž života; marrow; ono jezgreno u njemu. Što bi rekao Dylan, upitan za sreću, sve se čudeći – ''Sretan? Svaka budala može biti sretna; koja je svrha toga?''  15 Nabokov me inicijalno očarao Lolitom, od prve stranice. Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-li-ta: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o zube. Lo. Li. Ta. Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom čarapom na nozi. Kaže: kad mislim na Lolitu, uvijek odabirem, radi posebna uživanja, takve slike kao što su uljudni Taksovič, ili popis Lolitina razreda u Ramsdaleu, ili Charlottu dok izgovara ''nepromočiv'', ili Lolitu kako prilazi, kao u usporenom filmu, Humbertovim darovima, itede, nabraja još tih slika (živčani čvorovi moje knjige, podsvjesne koordinate njene koncepcije), ali ono što je bitno: kaže, radi posebna uživanja. I to je to: pri svakom se retku osjeća autorova razigranost, stvaralački eros, radost pisanja, vidimo da se on tu prije svega zabavlja! Tako piše samo netko tko beskrajno uživa u oličenju onoga čime smo gore definirali najbolje stvari u životu – na kojem god mjestu otvorimo knjigu, nailazimo na isto kreativno sladostrašće; Lolita je sastavljena od sve samih ''živčanih čvorova'', uzbuđujućih. U Humbertovoj strasti prema Lo sklon sam vidjeti metaforu pigmalionske romanse autora s vlastitim stvaralačkim činom – romanse, uostalom, ne puno manje zabranjene (sjajna rečenica koju sam jednom negdje čuo: društvo doduše dozvoljava pjesnike, ali ne i postajanje pjesnikom), kakva stoga često vodi i k (samo)uništenju, kao što se Humbert uništio, i znao je unaprijed da se uništava, a svejedno nije mogao stati. A bome onda ni ja, u čitateljskom sladostrašću: učinilo je to da sam na Nabokova navalio pohlepno, plijeneći sve to plijeneće čega sam se mogao dokopati – gradivo koje zbog neiscrpnosti opusa još nisam dospio prožvakati i ne znam kad ću. Znam da rečenica za rečenicom biva čisti seks. 16 U Sramoti, David se prihvaća pisanja opere o lordu Byronu i njegovoj talijanskoj ljubavnici Teresi. Ima neku početnu zamisao, no ne dira ga u srž. Nešto je pogrešno začeo, nešto što mu ne izvire iz srca. Lik Terese mu ne odgovara glazbi koju za nju čuje. Dolazi mu zato nova, drugačija zamisao. Radi najbrže što može, držeći se Terese, pokušava skicirati uvodne stranice libreta. Stavi riječi na papir, govori sam sebi. Kad to napravi, sve će ići lakše. Onda će imati vremena pregledati majstore – na primjer Glucka – možda i pokrasti melodije – tko zna – možda i ideje. Postupno, kako svoje dane počinje sve više živjeti uz Teresu i mrtvog Byrona, postaje mu jasno da posuđene melodije nisu dovoljno dobre, da to dvoje traži svoju, vlastitu glazbu. I, zaprepašćujuće, u komadićima i djelićima, glazba se javlja. Ponekad mu se javi obris fraze prije nego što spozna kakve će riječi ići uz nju; ponekad riječi unaprijed prizivaju kadencu; ponekad se sjena melodije, danima lebdeći na rubu čujnosti, razvije, i konačno otkrije. Kako se radnja počinje odvijati, ona sama počinje prizivati akordičke modulacije i prijelaze koje osjeća u vlastitoj krvi, kad mu nedostaje glazbenog znanja da ih otjelotvori. Sjeda za klavir kako bi spojio dijelove i zapisao početak partiture. Koči ga nešto u samom zvuku klavira; previše je zaobljen, previše tjelesan, previše bogat. S tavana, iz kutije pune starih knjiga i Lucynih igračaka, vadi neobičan, mali sedmerožičani bendžo, koji joj je kupio na ulicama Kwa-Mashua, još dok je bila mala. Pomažući se bendžom, počinje zapisivati glazbu koju Teresa, čas žalosno, čas gnjevno, pjeva svojem mrtvom ljubavniku, koju će Byron blijeda glasa pjevati njoj iz zemlje sjena. Što dublje slijedi groficu po njezinu podzemlju, pjevajući njezine riječi, ili mumljajući njezinu liniju, to je teže od nje razdvojiti glupo drndanje maloga bendža. Kitnjaste arije koje joj je sanjao dati, polako odbacuje; od toga još je samo maleni korak da joj stavi glazbalo u ruke. Umjesto šetkanja po pozornici, Teresa sad sjedi i gleda preko močvara, prema paklenim dverima, držeći mandolinu kojom sebe prati u svojim lirskim izletima; dok sa strane neupadljivi trio u rokoko-hlačama (čelo, flauta i fagot) popunjavaju međuigre ili daju štura tumačenja između strofa. Sjedeći za svojim radnim stolom, gledajući zarašteni vrt, zadivljuje ga sve čemu ga poučava maleni bendžo. Prije šest mjeseci vjerovao je da će njegovo sablasno mjesto u Byronu u Italiji biti negdje između Terese i Byrona: između žudnje da se produlji ljeto strasnoga tijela i nevoljkog odziva iz dugog sna zaborava. Pogriješio je. Ne doziva ga ni ono erotično, ni ono elegično; doziva ga komično. Njegovo mjesto u operi nije ni uz Teresu, ni uz Byrona, čak ni u nekakvoj slitini oba lika; on je sadržan u samoj glazbi, u šupljem, cilikavom zvonu žica bendža, u glasu koji se muči izbjeći iz tog smiješnog glazbala, ali ga nešto neprekidno povlači natrag, poput ribe na udici. Što ja to ovdje pretipkavam? Coetzee je kreativni proces – i karakteristično stanje duha pritom – učinio temom svoga poglavlja. Dakle, to je umjetnost, misli on, i tako ona nastaje! Kako čudno! Kako zadivljujuće! Čitave dane provodi u stisku Byrona i Terese, živeći na crnoj kavi i žitnim pahuljicama. Hladnjak mu je prazan, krevet nije namjestio; kroz razbijen prozor ulijeće lišće i leti po podu. Nije važno, misli on: Neka mrtvi pokopaju svoje mrtve. To je eros, to se zove život! 17 Čitam prije par tjedana u novinama Arsenov intervju, u kojem nabraja što je sve tijekom života napravio, napisao – ali, kaže, ne da bi se hvalio... Pričam u samoobrani. Ja sam postao žrtva minulog rada. Počeo sam ispaštati zato što sam toliko mnogo radio... Pomalo to treba smanjivati; odradio je sad još neke koncerte, bit će još pokojeg... I to bi bilo to. Neću reći da zatvaram vrata. Pritvaram ih. Intervju me podsjetio na jedan drugi, januarski, u kojem isto kaže (izvučeno i u naslov): pomalo privodim svoju priču kraju. Tada je drug Babl, tj. cross-imenjak mi Pero, na fejsu intervju popratio komentarom: Po mom sudu Arsen je najveći živući hrvatski pjesnik. Zbog stihova koje je napisao, a posebno zbog muzike. Šerao sam od njega, jer je to bio komentar najreprezentativniji za ono što mi je došlo kao pobuda, a mogao sam jednako tako šerati s puno mjesta, intervju se razmilio fejsom, i posvuda s tim nekim sličnim prizvukom, malo sablasnim, morbidnim, tanatostičnim. Promislimo još jednom Perin komentar: što on tu čini? Osjetio je potrebu dati neko zaokruženje... Sam je to Arsen tako zadao, ovakvom izjavom, pa onda i ljudi prihvaćaju; kao da treba dati neko zaokruženje priče... zaokruženje Arsena? Misao, kažem, dosta morbidna, kao najava kraja koji prijeti, ali osobno, sve mi je prije nego novost. Kad sam pročitao naslov, odmah me sjetio da sam jednom si zabilježio takvo nešto... Išao sam to potražiti lokalno: godina je bila 2005., gledao sam na TV, on na bini s mikrofonom, pjevao je Ni ti ni ja, a ja sam mislio kako je ovo najbolja izvedbe pjesme koju sam čuo – bolja mi, puno bolja od studijske verzije. I zadivljenost. I onda sam još mislio (čitam sad tog sebe od prije 10 godina) kako i inače taj čovjek... mislim, stvarno... strašan osjećaj za jezik, za govor, melodija, sugestivnost, dikcija, intonacija, akcentuacija, sve, da uopće ne ulazimo u tekstove, poetske sposobnosti, humor, inteligenciju. Za ne povjerovati, prosto da se uplašiš (tako sam si to bio zapisao) kako je u pitanju rijedak spoj, sretan spoj vrlina za slušateljeve uši koji se svezao u tom čovjeku. Ali istovremeno (isto sad čitam što sam si bio zapisao)... to tijelo... lice. Udarala je u oči činjenica da loše izgleda. Nije to još bilo ni dugo nakon operacije jetre, mršav je jako bio. Istinabog, u tom mi je mršavom izdanju u naročitom smislu čak nekako bolje djelovao, vitalniji, živahniji, žovijalniji... Kao nekako (mutno je to za izraziti) fokusiraniji u mršavosti. I raspoložen – način na koji je lupnuo Branka Bulića, vragolasto, dječački! Homo ludens. To je sve bitno uvjerljivije dok mršav nego recimo 80-ih kada je bio debeljko. Nisam si ga u toj fazi u izvjesnom smislu mogao spajati: umjetnik, a takvi obrazi? To mi se oksimoroniziralo na nekom tajnom nivou. Pjesme bez premca, oštre, tanane, vibrantne, kao mačevi, a ovamo – ugojenost? Kako? U novom ruhu mršavosti bio mi je i sam oštriji i vibrantniji, puno usklađeniji s djelom, ne mislim samo na lik nego i na geste, kretnje... ali opet, ta je mršavost 2005. naposljetku ipak – mršavost ispijenosti. I onda opet – naprosto je stariji nego u onoj fazi predratnoj, da, točno, to je također i mršavost starijosti... i vidi se već obješenost kože u poodmaklom stadiju propadanja, iščezavanja, dobrano već na putu nizbrdo. I to me užasno mučilo. Kako je moguće? Pomisao koja se nameće: ta maestralna svezanost talenata i moći u jednom tijelu... Tko će to ponoviti? Kako procesuirati misao o iščeznuću? A istovremeno jasnoća: no, pa ne može vječno trajati; da se iz njega tu sad preda mnom na bini (dobro, na TV-u na bini) zlobno naviruje – kraj. Pomisao snažno obojena sebičnošću, egoizmom. Prethodne godine izašao mu je album Na zlu putu, koju godinu prije i Kinoteka... Napunjenost kao nekim ne samo – i čak možda ne u prvom redu – žaljenjem osobe (priznajem ovu potencijalno antibontonsku crtu, lošeg tona), koja za mene u krajnjoj liniji ostaje osoba prilično apstraktna, kao neznanac, nego i žaljenjem unaprijed za svime onime budućim, još neaktualiziranim, što ćemo izgubiti s njim, što ću izgubiti sam. I kako bi ga trebalo držati kao na dlanu, pod staklenim zvonom, ako ne radi njega, a ono radi mene. Kako je moguće da ljudi poput njega nemaju osiguranu za sebe pažnju narodne garde ako treba – da ih čuva i mazi, pošteđuje? To mi se nije činilo normalnim. Poslije je izašao i Rebus, mislim 2008. – a ovo ranije razmišljanje mi se vratilo: evo (rekoh si) to je to, aktualizacija tadašnjeg puko potencijalnog budućeg, o kojoj sam onda mislio, još si ne mogavši ni predočiti album u konkretnosti. Da se nije tijelo održalo ovih godina međuvremenskih, Rebusa ne bi bilo. I neumitna sljedeća misao: hoće li ih biti još? Je li onda ovo zadnja postaja koju nam daje? I u biti se tako i odigralo: nije bilo više postaja tog tipa. Danas čitam intervju, čitam naslov, i mislim na tu 2008. kada sam mislio o onome što sam mislio 2005. Sad, znači, Arsen već i sam naglas govori ono što sam ja samo poskrivećki razvlačio po glavi, ne usuđujući se čak ni sam pred sobom suviše naglas misliti, a kamoli pred drugima govoriti. I nije mi svejedno. Što ti je egoizam. Pojačani pjesnici su narcisi, vole pojačano osjećati nostalgiju za sobom, veličinom koja propada s njima... no, što ako su pritom zapravo objektivni? Što kada njihovu nostalgiju za sobom osjećam npr. ja – iz svoga egoizma?
|
Ali, na ovo tvoje zadnje o nužnosti samo jedno pitanje mi se nameće : zašto?
Zar zato, što ni jednu promjenu ne moženo napraviti,već samo nužnost prihvatiti i ljubiti kao jedinu neminovnost da bismo smo uspostavili kakav-takav mir?
I na koncu konca - čemu takva pomirenost koju nudiš?
,,,,da-i fobos !
Zaboravih na ono što nisi rekao. Skoro (Annaboni 22.05.2015. 23:29)
Ono što se preporučuje: odjebati koncept transcendencije, prihvatiti vlastitu smrtnost, da smo in ultima linea isto što i glista - svemir nas sutra može zgaziti, i neće biti nikakvog ''uskrsnuća'', reinkarniranja'' ili bla-bla. Jednostavno nas neće biti, posve kao prije nego se rodimo. ''Smrt'' je kolokvijalizam za ne-postojanje.
A da to prihvaćanje ipak ne bude s mrzovoljom i apatijom, s namrgođenošću lica, nego s vedrinom (spram života s ove strane, koliko ga ima da ga ima) - to je poruka ovog citata. Baš kao i moga posta. (pero u šaci 22.05.2015. 23:53)
http://www.azlyrics.com/lyrics/bobdylan/rainydaywoman1235.htmlTeks t...
P.S., Vidiš, bolje mi ide linkanje kad sam ne ublogirana :-)... (Samohrana 23.05.2015. 09:20)
Pamtim tekst Gorčina, poznati su mi natpisi na spomenicima...Sve je to ok dakako, kao i "kristalna kugla vedrine" ali nisam ja.
Mislim, nisam ja ta i takva koja s apsolutnom pomirenošću promatram svijet unatoč znanju, da osobno sam tek neznatna čestica Svemira koju baš nitko ništa ne pita niti je treba.
I zato, moja dobra suradnja sa životom odudara od onoga, što zoveš osmijeh (Annaboni 23.05.2015. 10:03)
Jedino su svemir i ljudska glupost beskonačni, rekao je onaj poznati, sada mrtvac...
Mislimo li na istoga?
Evo, na trenutak je oživjela njegova misao u mojoj i tvojoj misli i u misli svakog onog tko pročita ovo, čak nam iskrsne i njegova blaga nasmiješena faca...njega kojeg nema. Osim u mislima.
I Descartes je, posumnjavši u sve nam nametnuto znanje, htijući objasniti svijet nanovo, ostavio mišljenje kao temelj egzistencije... Cogito, ergo sum...kao ono po čemu život jest.
Mrtvaci komuniciraju s nama, nasli su nacina zapisati, prenijeti svoju misao budućim mrtvacima.
Biti mišljen poslije života, nije li i to neki način života?
Zapisi na stećcima, poezija...sve je to i dan danss živa misao? (marionetta 23.05.2015. 11:39)
ANNABONI - važno je da suradnja ide (pero u šaci 26.05.2015. 10:14)
No, meni nije namjera ridikulizirati priču i odbaciti je u cijelosti, jer za to bi bilo potrebno shvatiti je previše doslovno, dok joj je smisao ipak u poruci. Ta poruka, složio bih se s tobom, ima nešto ničeansko u sebi - u dijelu u kojem promovira vedrinu pri izvjesnosti da slijedi kraj. No, tu usporedba i staje, kao što također i sam primjećuješ: izostaje tragika. Sve što za života činimo, svaki trenutak koji dišemo, poput je ovog padanja u provaliju, jer neizostavno slijedi udar u dno. Tragički pristup preporučuje vedrinu pri tim trenucima živog trajanja (npr. dok se još ima jagodu u ustima) unatoč svijesti o dolazećem udaru, unatoč sposobnosti anticipacije da dolazi - zato i kažemo: tragički. U budističkoj verziji nema ovog unatoč; ''mudrac'' je sebe upro dovesti u vegetativno stanje u kojem će izgubiti tragičku anticipaciju, dakle zaobići će je, neće to osjetiti uopće - u biti eskapistički - kao taj što pada, pa kažeš: ''Nije imao nijednu jedinu misao na smrt, a posljedično tome ni strah od smrti, tek taj prosti užitak u okusu jagode.'' Prestaje biti ljudskim bićem s ovog planeta kakav ne može ne anticipirati, gubi to osnovno egzistencijalno iskustvo koje je neodvojivi dio našeg čovještva.
Jedino se mogu ponoviti: ''pravi eros događa se u pozadini tanatosa''; ''vedrina mora ići s prizvukom melankolije, onim duende elementom, praćena aromom smrti; bez nje je frivolna''. Suprotno ovome što tvrdiš u svom drugom, dopisanom komentaru, vedrina o kojoj se radi u postu je nešto neodvojivo od tragike, a ne nešto prema čemu treba rasti od tragike - jer tada prelazi u razne žanrove onog tupog isforsiranog osmijeha, na određen način frivolnog - pri čemu i varijante holističkog smjeranja ''prosvijetljenom'' sve-zadovoljstvu, sve-pomirenosti, sve-kuženju, predstavljaju jedan od žanrova tog patvorenog osmijeha s reklama (kao i svi kič eskapizmi koji traže Idilu, Harmoniju). Posrijedi je duhovni bofl.
Što da ti kažem - dirljiva je ova tvoja dječja vjera u dijeljenje čovječanstva na nas, s ove strane, ''obične ljude'', ''koji još nismo dosegnuli kvalitetu uma jednog zen-budističkog mudraca'', i onda njih s druge strane, ''mudraca'', ''prosvijetljenih'', koji da to jesu. Dakle, sama ta naivna vjera u postojanje ljudi koji ampak ne bi bili ''obični ljudi'' u ovom smislu nekih egzistencijalnih bazičnosti (te da bi to uopće bila veća kvaliteta, napredak, sazrijevanje, a ne čin autoidiotizacije, kada bi i bio moguć).
Kojim umom si pojmio postojanje toga o čemu se radi u ''umu jednog zen-budističkog mudraca'', a nemajući sam um (kao što deklariraš da nemaš) koji može pojmiti o čemu se tu radi? (pero u šaci 31.05.2015. 11:57)
''Neugodnim tajnama filozofskog zanata pripada i to da tamo gdje se afirmativnim tonom progovara o posljednjim spoznajama ni samo ludilo nije daleko. U sklonosti k najuzvišenijim metafizičkim mislima, i u struji psihijatrijski relevantne smrti vlastitog ja, djeluje - tako se barem pretpostavlja - isti magnetizam, ista privlačna sila jednog, u doslovnom smislu, izvanrednog i ekscentričnog pola. Poznato srodstvo mistike i mahnitosti usmjerava našu pozornost na to kako visina i dubina u psihičkom prostoru predstavljaju ekvivalente, te kako je uzgon vrlo teško razlikovati od struje što vuče nadolje. Od ovog magnetskog pola visokodubokih 'problema', međutim, filozofija se na putu u svoje novovjekovno ustrojstvo iz opravdanih razloga sve više udaljavala, kao da je protestantski, građanski orjentiranim, zbiljski podobnim ljudima, ljudima sposobnim živjeti u zbilji, neposredan odnos spram takozvanog apsoluta nije više primjeren. Prema njima, čudovišta ushićenja pripadaju prošlosti; od mističnih neosnovanosti preostaju naposljetku samo psihijatrijske budalaštine. Nakon svog posljednjeg manijakalnog vrhunca u njemačkom idealizmu stari se nauk o svjetskoj mudrosti, kako se čini, naposljetku pragmatički disciplinirao - preobrazivši se u historizirajući i sistematizirajući istraživački poriv, u kojem klimu određuje stoička zrelost Maxa Webera, i u kojem su manije svedene na format ambicija. U onolikoj mjeri u kolikoj se novovjekovno mišljenje svrstava pod predznak metoda i znanosti ono je naučilo isključiti svoje zaneseno, manijakalno pogonsko ustrojstvo; njemu je sada više stalo do transparentnosti i samokontrole nego do stapanja mislitelja u neizrecive posljednje jedinstvene razloge. Idealnom intelektualitetu ništa nije važnije doli distanciranje od opasnosti velikih misli; tamo gdje se takve danas još i usude pojaviti, same djeluju arhaično, a njihovi mislioci naivno. Modernom filozofiranju, u dugačkom i zaobilaznom procesu otrežnjenja, koristi već otprilike dvije stotine godina postojeća preobrazba metafizike u metapsihologiju i psihoanalizu. Ove mlade discipline obraćaju donekle lateralnu pozornost na igru filozofske refleksije, te tragaju za psihološkim nalazom o onim subjektima koji još za naših dana predstavljaju dobrovoljce metafizike. Filozofi su, u starom smislu riječi, postali još rjeđi od pravih histeričarki. Moderni je svijet pobijedio velike boginje i metafiziku. Jedino još u iznimnim slučajevima autor biva zamijećen kao pacijent velikih ideja. Za ovakvu posvemašnju recesiju metazifike postoje, dakako, jaki duhovnopovijesni i civilizacijski razlozi, od kojih ovdje valja navesti samo onaj odlučujući. Od pojave psihoanalitičkih mogućnosti mišljenja suvremeni interesenti raspolažu jednim drugim jezikom kako bi (ob)razložili upravo tu strast spram bivstvovanja-u-svijetu, čija se prvobitna formulacija razvila kao metafizika i kako religiozno mišljenje visokorazvijenih kultura. Ovim drugim jezikom, što ga je izoštrio ponajprije Nietzsche, progovaraju danas mnogi analitičari o patologijama metafizičkog mišljenja i o zloćudnosti filozofskih misaonih procesa što svoj objekt postupno poremećuju. (...) U tom smislu orijentalističkim disciplinama Zapada pripada jedna neobična i značajna uloga. One uživaju povlasticu, točnije dozvolu po svojoj dužnosti, bavljenja dokumentima jedne još uvijek vruće, manijakalne tradicije. (...) Onaj tko se ikada susreo s indijskim sadhusom ili vedantinom, tko se ikada prepustio nauku sufi-učitelja ili tibetanskog lame, znat će da čak i na izmaku 20. stoljeća u pojedinim središtima svijeta žive doktrine i prakse koje svojim klijentima spravljaju kupke u usijanim metafizikama - metafizikama što posežu za cjelokupnim subjektom, kako bi ga s korijenom iščupale iz njegova dotadašnjeg života, ništa drukčije nego što su to činile pitagorejske, neoplatonske i gnostičke škole naše hemisfere u svojim najsamosvjesnijim vremenima.'' (pero u šaci 31.05.2015. 13:46)
- glede Arsenove 'kanonizacije' baš sam neki dan u jednom razgovoru iznio svoje viđenje da bi Rundeka trebalo zaštiti kao nacionalno dobro. :) Ljudi, istinski umjetnici, koji su stvorili nešto što doista nadilazi razinu svakodnevnog, jesu neka vrsta nacionalnog blaga.
Nešto čeg se ne moramo sramiti, usred svih naših kolosalnih apsurdinstanskih apsurda, Savskih, Karamarkićka, HDZ/SDPička, Franje i Debilanovića, eto, imali smo i nekog sasvi drugačijeg, nekog tko je ostavio nešto smisleno, određenu sublimaciju svih naših iskustava pretočeno u metafizički koncetrat pjesme ili albuma, koji funkcionira i na univerzalnoj, nad-palanačkoj razini.
Druga stvar, ideja o smrti kao negativu života, odsustvu života u smislu oznake ništavila/ne-bitka- možda jednom budeš raspoložen i za propitivanje radikalno drugačijih pristupa. U tom dugačijem kutu gledanja, tama/sjena nije puko odsustvo svjetla, zima/hladnoća nije puko odsustvo topline, smrt nije puko odsustvo života, već upravo antiteze, polarni pra-fenomeni, pri čemu su komplementi podjednako stvarni i aktivni kao i 'pozitivi'.
Da se ne radi o ispraznom poigravanju pojmovima, dokazao je Goethe kad je izgradio svoju teoriju o svjetlu i bojama, uzimajući u obzir tamu kao aktivni čimbenik, a boju je promatrao kao zbivanje koje se dešava na rubovima interakcije između tame i svjetla. Bijela svejtlost ne 'sadrži' boje, već se boje pojavljuju kao rezltanta dijalektičkog susreta tame i svjetla.
U tom smislu bi i smrt mogla predstavljati aktivni, mobilizirajući element, naspram kojeg se odvija gibanje života. (Ništa Ništa 01.06.2015. 22:23)
''Prava je istočna metafizička misao vrlo čvrsto na zemlji'' - MARIANO, ovo je besmislena propozicija. Metafizička misao je metafizička upravo time što nije čvrsto na zemlji. Kada bi to bila, bila bi nešto drugo, a ne više metafizička. Na stranu sad vrijednosna ocjena o tome, zamutio si same pojmove. (Naravno. Kao i uvijek, jer ovaj misaoni kozmos koji ispovijedaš je uvjetovan zamućenim jezikom, bez njega ne može opstajati. Odnosno, te neke vrste raskalašenosti u jeziku, prevelike olakosti, bez discipline.)
Idemo dalje. Koja je točno razlika između ''intuitivnog'' i mitološkog koja bi opravdala tvoje verbalističko poricanje ne-čvrsto-na-zemlji karaktera ''istočne metafizičke misli'' u korist njenog ''intuitivno-metaforičkog'' karaktera (koji bi valjda bio čvrsto na zemlji)?
Na koji je način to da ona ''ima uporišta u duhovnoj, jogijskoj i tantričkoj praksi'' argument za nešto, ili preciznije za tvoju tvrdnju o njenom stajanju čvrsto na zemlji?
Ali da se napokon vratimo i na pitanje koje sam ti još gore gore postavio, a koje si eskivirao. ''Kojim umom si pojmio postojanje toga o čemu se radi u 'umu jednog zen-budističkog mudraca', a nemajući sam um (kao što deklariraš da nemaš) koji može pojmiti o čemu se tu radi?'' Prije svega mi je stalo do sudbine tog mog pitanja. Kažeš: ''O pitanju, kako ja znam nešto o umu zen-mudraca kad sam nisam taj, već smo podosta 'polemizirali' pa se nećemo ponavljati. :)'' To nije odgovor, a ja se ne sjećam da je bilo te prilike da si mi ga jednom već dao. Hajde, budi dobar, pa mi ga svejedno daj, ako ćeš i imati osjećaj da se ponavljaš. (pero u šaci 04.06.2015. 11:04)
Rundek u svojoj pjesmi Lice kaže:
Ovakvo se lice rijetko
Dobiva na dar
Ono je plod golemog truda
Mog i mojih roditelja
....
To, kada kaže: Ono je plod golemog truda, Mog i mojih roditelja, sjetim se svih književnika, filozofa, umjetnika koji su svojim djelima utjecali na mene, koji su me obogatili, mijenjali, kroz čija djela propitujem sebe i svijet u kojem živim, a jedan dio, naravno, ti si spomenuo. Na to me asocirao ovaj tvoj post, na bezbroj likova koji žive u nama uz naše djedove, pretke i suvremenike...
Uz sve, otkrila sam i srodnost - moj djed je, kao i tvoj, bio u 1. svj. ratu zarobljen u Rusiji.
Kada sam davno bila na apsolventskom putovanju u Moskvi donijela sam mu pravi ruski čaj i ploču balalajki, nikada ga toliko sretnog nisam vidjela...njemu je u Rusiji bilo lijepo, nisu sva zarobljeništva ista, na sreću (Zena gaza 30.06.2015. 15:10)
Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
srijeda, 20.05.2015.
Čovjek je čovjeku ovca
|
Kada bi se tražilo školski primjer paralogizma lažne dileme za izučavati i pokazivati sofistički obrazac, ne bi se našlo idealnijeg od ovog članka izvjesne Zadnje Ovce... pardon, Vuka Perišića.  Ono najgore što vam se može dogoditi u kapitalizmu je da budete nezaposleni i siromašni, ali i to je bolje od staljinističke čamotinje, klerikalnog moraliziranja ili – onog najstrašnijeg – državotvorno-domoljubnih pothvata. To su prave napasti i prijetnje spram kojih su kapitalističke nepravde smiješno bezazlene. Jao Vuče, Vuče, alaj ga zavuče – pravo u glupost. Postojanje drugog/većeg zla prezentirano kao automatski izvor legitimiteta za nešto. Ono najgore što vam se može dogoditi u zatvoru je da vas malo, mrvicu, siluju u dupe, ali i to je bolje – je, je, jelda da je?, recite da je! – nego da naletite na grupu bijesnih štemera koji će vam razbiti nos, dakle silovanje je gala i silovanje je legitimno, budite sretni i zadovolj(e)ni, lijepo recite hvala tima što vas guze. Ali pozor, još uvijek nije Vuci(batina) nalazio da se spustio dovoljno nisko u cinizam i s onu stranu logike. Ostavimo zato kapitalistima njihove tvornice, njihove cilindre od zečje dlake i prugaste hlače jer ako krenu na njih, da parafraziram pastora Martina Niemöllera, doći će jednoga dana i po nas. Po vas. Pa nego što. Učinimo sve da nas npr. Todorić što bolje guzi i guli, jer ako jednom njemu uskratimo to njegovo pravo, sljedeća na dnevnom redu je sigurno uskrata ljudskog prava svakoga od nas da ne bude odveden – jer to dvoje su prava iste razine legitimiteta, dakako: guziti & guliti kao i bazična sloboda kretanja! |
sveimajućeg Todorića, koji će kako čujem od izvora
i liječiti u svojim poliklinikama sve one davno nagu(žene).
Sretni smo mi čovjeci u ovčjem runu:)) (malo ti malo ja 21.05.2015. 00:03)
PROFA - da se nije zagubila u bespućima Liberlanda?
GAZA - čitao! (a ima i Nataše još); eto ipak ne smije vaditi, ostala mu je licenca samo za pijenje krvi (pero u šaci 21.05.2015. 16:41)
u idućih par dana očekujem ispriku todoriću ili barem kakvu zgodnu kompenzacijicu. (Emi Gablo 21.05.2015. 17:11)
Ovo ti je prilično bijedna usporedba.
jer to dvoje su prava iste razine legitimiteta, dakako: guziti & guliti kao i bazična sloboda kretanja!
Bit pretučen i silovan pak JESU ista razina legitimiteta, oprostit ćeš.
budite sretni i zadovolj(e)ni, lijepo recite hvala tima što vas guze
Apsurdistan! Nitko nije sretan niti zadovoljan ijednom vrstom nepravde, ali ako već moraju reći što je gore, pa bogamu, zašto ne bi rekli? Čovjek je lijepo rekao "grozno je...ali još je gore..."
Šta tu nije jasno? Nije rekao "budite sretni i zahvalite na svom ropstvu. Ili ćeš i ti prodavati te fore da medijske izjave poput ove utječu na javno mnijenje? (Hlapićka 21.05.2015. 22:55)
Jesu ista razina legitimiteta biti pretučen i silovan, ali nisu ista razina legitimiteta silovati i hodati slobodno neodveden.
A blejeći dufus zvani Vuk nije samo rekao ''grozno je... ali još je gore...'' - nego pod tvrdnjom da je nešto još gore od drugoga hoće prošvercati i da je ovo prvo zapravo baš gala. (''Kapital je racionalan, teži stabilnosti, miru i pravnoj sigurnosti. S druge strane, države se ponašaju iracionalno, sklone su avanturama, napose, neodgovornom zaduživanju i rasipništvu.'')
Nije rekao ''budite sretni i zahvalite na svom ropstvu''? O, je, je, kako ne: ''Najviše što čovječanstvo može učiniti jest da se rukovodi načelom manjeg zla, ostavi kapitalizam na miru i dobro pazi da ga ne snađu mnogo opasnije političke i ekonomske nepogode.''
Potegla si faličnosti takve da je sasvim nevjerojatno da ne bi i sama znala da su faličnosti u pitanju - iz toga zaključujem da je neka režija, igrokaz... Hm, hm?
Znam! To se ti Emi upucavaš, želiš joj se uvući pod kožu i u gaćice dajući joj podršku i pokazujući solidarnost... u politici prekorijevanja me tu i tamo. :D (pero u šaci 22.05.2015. 00:38)
Biti pretučen i silovan≠ista razina legitimiteta kao guziti i guliti.
A jasno je meni da ti ko Isus s prispodobama: objašnjavaš hiperbolom. Ali ako kažem da mi prispodoba nije na mjestu jer u izvitoperenom sustavu koji kritiziraš silovanje svrstava u isti red manjeg zla kao i guliti i guziti.
A sad, tja, što se tendencije njegove izjave tiče, sasvim je jasno da je u obranu kapitalizma, ali čini mi se vrlo ublažene retorike i bez velikog odjeka. Ne znam jesi li gledao Nu2 kad je bio Saša Cvetojević? On je naime žestoki pobornik socijalnog darwinizma, što je zapravo prevedeno na današnje vrijeme ekstremni kapitalizam (i ne libi se o tome pričati).
Tako nešto bih ja nazvala ''budite sretni i zahvalite na svom ropstvu'' retorikom tek. I tako nešto strogo bih osudila. Ovo Vukovo ne mogu nazvati čak ni lupetanjem. Ali ok, ako ti misliš da ja pričam gluposti, prihvatit ću i to da se danas ne slažemo.
Uvijek me pecne pravednički gnjev onih koji u kapitalizmu ipak nisu dobili najmanji dio kolača, djeluje mi patvoreno. Valjda sam zato tako reagirala. (Hlapićka 22.05.2015. 07:44)
Danas mi nije dan za komentiranje, očito. (Hlapićka 22.05.2015. 07:48)
1. U argument da je manje zlo bolje nego veće (što bi po sebi, čisto formalno logički, bio okej, banalan argument) upakirava on još nešto: da je to manje zlo legitimno i baš gala čak i tamo gdje nije. To je ta priroda ''lažne dileme'': progutajte jer da nema alternative. Ako nećete staljinizam i fašizam, onda ljudi, dajte budite blagonakloniji prema rigidnom fridmanizmu krupnog kapitala, libertarijanskom, prema todorićima i bankarenju u mutnom i politikama štednje itd. - te ih priznajte za skroz nesporne, odustanite od kritike. Dakle, ideološka manipulacija članka sadržana je u pokušaju legitimacijskog pranja putem ili-ili plašenja totalitarizmima, kao da su socijaldarvinistička izvitoperenja ono jedino što je mogućnost onkraj crvenog i crnog. Moja usporedba, na prvoj razini, karikira ovu ''lažnu dilemu'' i podvalu na način da pojam silovanja veže uz pojam guženja i guljenja od strane krupnog kapitala, a pojam premlaćivanja uz pojmove crvenog/crnog totalitarizma, podvlačeći na taj način da se radi o dvije stvari koje su obje potpuno neprihvatljive - te da se ne može, tako kako on to čini, švercati prvi pojam kao tobože skroz okej i prihvatljiv, koji da ne treba jako napadati.
2. Važna je u članku i ona rečenica kad kaže da je ''najgore što vam se može dogoditi u kapitalizmu je da budete nezaposleni i siromašni, ali i to je bolje od staljinističke čamotinje'' (itd.). Priličan je cinizam govoriti o (masovnoj) nezaposlenosti i bijedi kao nečemu još valjda okej, koliko-toliko, svakako boljem od - kako to Perišić predstavlja - jedinih mogućih alternativa. Ali, kaže, staljinizam? Alternativa koju smo mi ovdje upoznali historijski nije bila baš staljinizam, nego naša poznata yu-varijanta, koju će mnogi proklinjati (većinom ideologijski motivirani), a drugi mnogi opet uzdisati za njom nostalgično (i opet većinom ideologijski motivirano). Meni nije sada cilj opredjeljivati se što je od toga bolje, a što gore, što veće a što manje zlo - ono što smo imali tada ili ovo što imamo sada. To je druga rasprava, a u sklopu ove potrebno je samo konstatirati da to ostaje otvoreno pitanje, da se ne može - tako kako je Perišić učinio - masovno kopanje po kontejnerima današnje decidirano i kao gotovu stvar proglasiti manjim zlom od tadašnjih zala. To je sporno mjesto, a činjenica da ga Perišić ne tretira kao sporno, drugi je problem u njegovom izvodu, to predstavlja rupetinu u članku. Da bih podvukao tu rupetinu, u svojoj usporedbi namjerno baratam s dvama pojmovima za koje uopće nije jednostavno ni lako odrediti koje je doista manje zlo (silovanje, premlaćivanje) i još potencirajući to umetkom među crticama koji ironijski predstavlja samouvjeravanje da silovanje doista jest manje zlo od premlaćivanja (dočim je odmah jasno da to uopće nije jasno).
Ukoliko je to ono što ti nije sjelo u usporedbi (a reklo bi se da je to, jer kažeš kako ti ''prispodoba nije na mjestu jer u izvitoperenom sustavu koji kritiziraš silovanje svrstava u isti red manjeg zla kao i guliti i guziti''), onda se nismo sporazumjeli što zastupam. Ne, dakle, moja prispodoba nije u svom podtekstu išla zastupati silovanje kao manje zlo od mlaćenja, nego baš stavljanje na oči činjenice da to ne vrijedi zdravo za gotovo, sugerirajući na taj način da ne vrijedi zdravo za gotovo ni u Perišićevoj relaciji koju uspoređuje. (pero u šaci 23.05.2015. 11:54)
Najgora od tih je poturanje kao jedine moguće polemičke opozicije socijaldarvinističkoj distopiji koju zastupa - onu koja zabranjuje uopće vlasništvo i izvršavala bi linčove, pa branjenje svoje klijentele vrši napadom na, ni pet ni šest, legitimitet linčovanja - zamisli samo teške mete i preciznog ciljanja - što je potpuno divlji straw man pseudoargument, ispod svake razine. Vukov program: ridikuliziram svakog mogućeg oponenta na lažnu laku metu, pa se onda i lako obračunam s njom.
Pred kraj članka upada po toj osnovi u nesnosno ciničnu podinteligentnost, kada zazove, esencijalno, ''ostavite kapitalistima da vas guze & gule, jer ako im to ne pustite mirno i šutke i imate kritičku riječ, to znači (jer ja, Vuk, sam učinio poistovjećivanje te dvije stvari) da vi kapitaliste linčujete - i to sve njih, samim time da su kapitalisti - to znači da ''dolazite po njih'' - a ako po njih, ''da parafraziram pastora Martina Niemöllera, doći će jednoga dana i po nas, po vas''.
Zato kažem, složivši se s tobom, kako silovanje jest ista razina legitimiteta kao i premlaćivanje (pokušavajući ti ukazati da je baš to i bila sugestija iz moje prispodobe!), ali da silovati, odnosno guziti & guliti - kao pojmovi koje sam prispodobom vezao, u odnošenju na socijaldarvinistička izvitoperenja - nisu ista razina legitimiteta, kako je Vucibatina pokušao podvaliti, kao i temeljno ljudsko pravo svakoga od nas da se slobodno krećemo, da ne budemo odvedeni. (pero u šaci 23.05.2015. 12:32)
Cvetojevića nisam gledao u Nu2 (čisto zato što nikad ne gledam Nu2), ali poznate su mi inače njegove eskapade - nije tajna da ga smatram (evo npr. ovdje baš tako rekoh:) zadnjom huljom i sociopatskim šupkom, odnosno ne samo njega nego čitav taj (i to rekoh baš tako, ovdje:) ''zaplotnjački grebatorski spin-zdrug k'o fol anti-grebatorstva mobiliziran oko kojekakvih bakića, huića, rakara, cvetojevića i sličnih erudita jeftinih brošura''.
A po čemu je različit recimo ovaj Perišićev članak od gore linkanog Cvetojevićevog? Apsolutno ni po čemu - to je taman ista podvaljivačka i sociopatska razina; potpuno ista argumentacija. Perišić je u tome malo simpatičniji (ali zato i opasniji!) čisto otuda što je upakirava u dosljednije obračunavanje s generalnim hrvatskim nacionalnim romantizmom, konzervativnim palanaštvom i ostalim kič potrebama zatvaranja od svijeta u svjetiće. (Bivajući baš izrazitim desničarem na tzv. ekonomskom polju politike, na tzv. društvenom on pritom biva izrazit ljevičar - izrazitiji i pismeniji od ostaka bratije, od Cvetojevića itd.). Izabrao sam ovaj tekst iz septembra 2013. zato što je idealno reprezentativan - cinično je što to sve što mu stoji (društveno lijevo) onda instrumentalizira za svrhu kačenja jednog lihvarstva na odgovornost samih lihvarenih; kao biva - njihovo neprihvaćanje rizika koji s istim dolaze. Odnosno, to što autor insinuira kako se u slučaju ''švicarac'' radilo naprosto o najnormalnijem riziku ''novca čija vrijednost pada i raste na svjetskom tržištu'', a uopće ne o namještenoj igri. Tobože da se ljudi nisu u stanju prilagoditi samoj tržišnoj realnosti svijeta kao takvoj, dok je ovdje posrijedi nešto drugo - neprihvaćanje ne bankarstva kao takvog, već prevarantskog bankarstva. Kratki spoj je, dakle, u tome što je priču o ''kulturi samoobmane'' koja vrijedi za nacionalni romantizam, onda išao podvaliti - ponovo za račun šire ideologijske manipulacije - da vrijedi i za priču s francima, za koju ne vrijedi, koja nije ista priča.
To on stalno radi, i - zato sam isto linkao već stariji članak - da pokažem kako ovaj od neki dan iz posta nije usputan i slučajan, nego postoji već dobrana arhiva njegovog ciljanog borbenog dejstvovanja u tom smjeru, i to sve prije nego ublaženom retorikom (naprotiv, među militantnijima je i radikalnijima). Pri čemu je iluzorno misliti da nema i jak društveni utjecaj, s obzirom da se iskristalizirao među najčitanije, najcitiranije, otuda i najrelevantnije kolumniste u zemlji. Samo je pritom naopako nasađen i intelektualno pokvaren, pa i to treba konstatirati. Kritika da ga je deplasirano uzimati na pik jer da mu je mali utjecaj - nikako ne stoji. (pero u šaci 23.05.2015. 13:16)
Zašto? Jer su nesumjerljive? To je riječ koju tražiš?
Ovaj je argument posve netočan, zapravo je iritantna glupost. Uopće nisu nesumjerljive i naravno da ne ostaje otvoreno pitanje - u svakom je slučaju kopanje po kontejnerima manje zlo od tadašnjih zala, barem onih o kojima Vuk priča. Mjesto na koje se referiraš u njegovom tekstu uopće nije problematično. Zašto? Jer je kvaliteta života većine ljudi globalno danas neusporedivo bolja i to se empirijski dokazalo u milijun studija. Možda se ne može TAKO učiniti kako je Vuk to učinio- u tom se slučaju možemo složiti oko neprikladnosti argumentacijske tehnike koja je ispod svake razine, boogey man prizivanje - ali se može TO učiniti, odnosno konstatirati mirne duše. A ako se može TO učiniti - a može, uzmi bilo koji set relevantnih parametara poput pristupa hrani, vodi, socijalnoj skrbi, obrazovanju, slobodama, tehnologiji, broj gladnih u svijetu, broj umrlih od zaraznih bolesti koje pogađaju siromašne, stopa rasta srednje klase, duljina životnog vijeka, rast IQ-a (povezan s pristupom hrani) itd. - onda ti (vjerojatno točna) teorija o nekakvoj Vukovoj ideološkoj manipulaciji postaje u potpunosti irelevantna. Da, metoda je manipulatorska, ali su činjenice i dalje monolitne. Javi ako ti trebaju statistike, ali sam siguran da si dovoljno sposoban da ih i sam nađeš.
Ono što je meni, recimo, perfidno kod tvoje pozicije je taj nekakav dupli spin kojim si čitavu stvar zavrtio. Napadajući čovjeka da nešto tvrdi iz ideološke pozicije, a na temelju argumenta "to je otvoreno pitanje" - premda je empirički dokazano da nije nimalo otvoreno pitanje - zapravo nastupaš iz pozicije jednako šuplje ideologije suprotnog spektra, odnosno nudiš neku zabašurenu relativističku opasku. Bilo bi poštenije da si napisao da je kapitalizam doista bolji sustav, ali da je Vuk manipulatorski smrad.
Dalje bi se dalo raspravljati i o yu-varijanti i sličnim sustavima koji su se također pokazali povijesno neodrživim u praksi, ali, brate, stvarno mi se ne da. Najbliže trećem putu je neki skandinavski model, ali pazi ovo - i taj je dalje kapitalistički. Nažalost, kapitalizam je, zasad, najbolji eksperimentalno dokazan model društvenog uređenja, jer osigurava najvećem broju ljudi najveće moguće koristi.
Stoga: Vuk : Pero - 1:0. (DasKapitalST 08.06.2015. 20:20)
Ne zato što su nesumjerljive nego zato što nije ''empirički dokazano da nije nimalo otvoreno pitanje'', kako bi ti to htio. Možeš li mi, molim te, pokazati neku studiju koja je nepobitno dokazala ovo što kažeš?
Ono što dozvoljavam je da postoje studije koje mogu sektorski komparirati, no samo neke od sektora (pri čemu onda još iznosiš tvrdnju odvažnu do lakrdije: da bi u sektorima kao scoijalna skrb, obrazovanje ili pristup određenim resursima tranzicijski kapitalizam poput ovoga danas u HR odnosio prevagu (pa onda još i nedvojbenu prevagu, sic!) pred recimo modelom socijalizma iz ex-yu). Kažeš, ''jer osigurava najvećem broju ljudi najveće moguće koristi''. Neće ti upaliti ova retorika kod mene, jer nije neka tajna da prema utilitarizmu i njegovoj krunskoj premisi gajim prezir.
Previdio si postojanje i određenih imponderabiličnijih kategorija. Npr., društvo je bilo unutar sebe nešto drugačije vrijednosno nasađeno. Pazi, ja sam od onih koji su potekli ispod feralovskog šinjela, a to znači oponiranje svakoj vrsti integracijskog hegemonskog idealizma; hoću reći da me, pored drugih, ne obilježava ni romantizam jugoslavenskog socijalizma. Pa ipak, toliko se sjećam i iz osobnog iskustva da se naprosto radilo o bitno drugačijem vremenu, drugačije su se vrijednosti nosile, drugačije tenzije vladale. Bilo je parnih i neparnih dana za benzin, da (metonimjski rečeno); s druge strane klinci su slušali Azru, ne cajke i Rozgu (metonimijski rečeno). Spominjao si IQ - ti si zbilja spreman uvjeravati me ne samo da danas imamo bolje i dostupnije zdravstvo/školstvo/socijalu, nego i kako generaciju big brothera, turbofolka i tuđmaniziranosti obilježava povećan IQ? Hahaha. Tko je taj tko će staviti na vagu jesi li današnje nakaradnosti gore od ondašnjih? Nema tu studije. Stvari možda nisu nesumjerljive, ali su neizmjerive. Bez ikakvih pristranosti - to je otvoreno.
Ti se varaš ako me percipiraš kao zagovornika socijalizma. Ja tu nisam čvrstih stavova. Ispravno si primijetio da kapitalizam nije homogen pojam, recimo skandinavski su poslovično napredni doista, ekonomski i društveno. Ali si se zajebo što nisi skužio da time potkrepljuješ upravo moju liniju. Promaklo ti je da niti nisam u kritici Perišićevog članka suprotstavljao ''crvene'' i kapitalizam kao takve (odnosno, određivao se za jedan naspram drugog), nego određen tip ''crvenih'' i određen tip kapitalizma. Jer što čini Perišić? Pogledaj kako napisah: ''poturanje kao jedine moguće polemičke opozicije socijaldarvinističkoj distopiji koju zastupa - onu koja zabranjuje uopće vlasništvo i izvršavala bi linčove''. Vidiš, ono što taj advocira nije bilo kakav kapitalizam nego upravo taj socijaldarvinistički, friedmanistički, tvrdo libertarijanski, krupno-kapitalski, ali pritom bilo kakvu kritiku ili odstupanje od istog apriori dezavuirajući kao staljinizam. Ma jel? A ne može biti i drugačijih ''crvenih'', pa tako recimo već ex-yu varijantu ne bismo mogli mirne duše proglasiti sad baš staljinističkom, a zatim postoje i razni kapitalizmi koji odstupaju od Perišićeve ideje o kapitalizmu - postoji cijela paleta stupnjeva keynesijanske ili skandinavske primjese. Zato kažem da nisi ubrao čak ni značenje u cijeloj priči te stvari koju sam ističeš. Moja pozicija ovdje bila je pokazati kako je Perišićeva teza manipulativna stoga što falše prezentira problem kao lažnu dihotomiju socijaldarvinizma i staljinizma, dok je posrijedi paleta nijansi između. Shvati, meni tu nije bilo potrebno odlučiti se za neku od nijansi - koju bih smatrao najboljom i najpravijom - pa to i nisam činio (kako rekoh: nemam tu previše čvrst stav) - nego samo podvući postojanje palete.
Ali to je ta tvoja manira prividnog argumentiranja, do pola, i s gardom pameti koja me tobože hvata na krivom koraku (jer iz nedokuhanosti koju plasiraš se tako doima), premda si jedino prefrigan, svjesno ili nesvjesno, dok u supstanci svojih spinova jednako dufuščina. (pero u šaci 15.06.2015. 01:07)
Bijelo na Crnom | Crno na Bijelom
srijeda, 13.05.2015.
Paradoks narcisoidnosti
 Ovo je kao u Poeovom Crnom mačku. Osuđenik na smrt priča o tome kako je, inače blage ćudi i veliki ljubitelj životinja, počeo lokati, postao nasilan, tukao ženu, zlostavljao kućne ljubimce, izuzev mačka Plutona, mezimca i najboljeg druga, no naposljetku i njemu iskopao oko – jer ga je nerazdvojni mačor stalno gledao u tom bivanju kretenom (kao svojevrsni svjedok optužbe). Samo onda svaki put kad bi vidio Plutona sjetio bi se svog zvjerstva prema zvjerčici – nije mogao s tim živjeti pa ga objesio na drvo. E, ali tu mu tek kreću nevolje – podsjetnik na zlodjelo prestaje biti samo mačak: ta personifikacija opomene i lošeg odraza u ogledalu izlazi van iz životinje i prelazi u neki dijabolični slijed. Pluton je obješen, ali eksterna opomena se nastavlja svejedno – kroz izgorjelu kuću, propalo imanje, lik mačka s užetom oko vrata urezan u jedini neurušeni zid nakon požara, te napokon (ne može doslovnije!) pojavu novog jednookog mačka, koji se niotkuda stvorio, u svemu istovjetnog Plutonu osim što s bijelom mrljom na prsima, u kojoj potom razaznaje – sliku vješala (kao podsjećanje što je priredio Plutonu?, kao nagovještaj što mu se samom sprema?). I jedno ga zlodjelo goni na sljedeće, pritišću ga more danju i noću, zapada u jad i u jed, postaje već posve zlovoljan i ispunjen mračnim i opakim mislima, mrzi cijeli svijet, ima česte provale bijesa, jednog dana u podrumu sjekirom zatuče ženu, udarcem namijenjenim mačku pa preusmjerenim na nju nakon što ga je htjela zaustaviti. Što će sad, mora smisliti kako ukloniti leš – zazidat će ga u podrumu. Traži potom i mačka da ga se konačno riješi, svoga mučitelja, ali mačka nigdje. Koji dan potom eto ti i policije, no nije mogla ništa naći – na to ovaj, u trijumfalizmu neotkrivenosti, štapom pokuca po zidu u podrumu (kao: evo vidite, gospodo, komad kakvog samo zida, nema se tu dalje kud), no najednom neko jecanje, pa pakleni krikovi... mačak! Kad su probili zid: na glavi mrtve žene ''čučala je odvratna životinja koja me svojim lukavstvom zavela na ubojstvo, a svojim izdajničkim glasom predala krvniku''.1 Sâmo nošenje sa svojom umrljanošću kao nešto samoperpetuirajućeg, spiralnog karaktera – to nošenje s vlastitom slikom u ogledalu, lošim narcisizmom, je ono što ga tjera na zlo stalno dalje uvijek. Zato kaže: zavela ga na ubojstvo – ''odvratna životinja'' kao metafora ovog odvratnog samoodražavanja: to samoodražavanje je ruka koja drži nož, koja zida zid itd.; njen glas koji stalno čuje je ono što dovodi do predanosti krvniku. Što je paradoks narcisoidnosti? Da se prije nego kao iracionalno zadovoljstvo manifestira kao iracionalno nezadovoljstvo sobom. Narcis nije zaljubljen u sebe, nego u svoj odraz, odnosno opsjednut time kako si sam dolazi u posrednoj refleksiji (kroz oči rijeke bitka koja ga promatra) – stoga mu sreća u sebi stoji u ovisnosti o slici o sebi kakva mu stiže izvana, predan joj je na milost i nemilost. Narcisoidnost često ne podrazumijeva veliko samovoljenje nego upravo veliki samoprezir – (anti)junaci ovih priča čine destrukciju i u konačnici autodestrukciju uslijed progonjenosti vlastitim lošim odrazom. Još jedna takva priča: Zločin i kazna. Pisao sam o tome: Raskoljnikov se nije, kako glasi popularna papagajska formula, predao zbog grižnje savjesti. Ne, jednako kao ni kod Poea, gdje se tip ne kaje i ne očajava zbog zločina, nego samo gleda kako da ga prikrije, i Dostojevski je jasan: on je strogo sudio sebi i njegova surova savjest nije uopće našla u njegovoj prošlosti neku naročito strašnu krivicu, već jedino običan neuspjeh. Jedino to, dakle – ne što je ubio (uspješno), nego što ''nije uspio'', pa evo sad mora čamiti u zatvoru. Eto što je on jedino smatrao svojim zločinom: samo to što nije izdržao do kraja i što se sam prijavio vlastima i priznao krivicu. Bio je tada zbunjen, u trenutku slabosti napravio je pogrešan korak. Ali sada, u zatvoru, na slobodi, kad može čiste glave razmišljati, jasno vidi pogrešku; predbacuje sebi što je propao tako slijepo, beznadno, neznano i glupo po nekakvoj presudi slijepe sudbine (obratimo pažnju: nekakvoj presudi; on o presudi kojom je osuđen govori prezirno, ne priznaje ju), i mora se smiriti i pokoriti pred ''besmislicom'' (ne smatra svoju kaznu zasluženom; naziva ju besmislenom). I kad bi mu bar sudbina poslala kajanje – ono ljuto kajanje koje kida srce i otima san (...) O, on bi se njemu obradovao! Muke i suze – pa i to je život! Ali Raskoljnikov se nije kajao zbog svoga zločina. Roman završava time što uznik proklinje i gorko ispašta dan kada je stajao nad rijekom i zaključio da je bolje javiti se sudu i priznati krivicu. Zašto se on upravo osjećao loše u svojoj koži, ako već nije sebe krivio? Zašto – zato što je sve izrazitije počinjao uviđati da ako ne on sam, krivili bi ga ipak drugi ljudi (kad bi saznali). Badava mu elaborirana filozofska rasprava kojom dokazuje da nije kriv: ne živi sam na svijetu pa da bi mogao stvarno samostalno misliti o tome. Raskoljnikov u sebi predmnijeva kako stravično loš odraz mu se stvara u međuljudskoj mreži ogledala: nije se rodio u čamcu, poznato mu je da društvo osuđuje ubojice. Dirljiv je taj moment u kojem se pojedinčeva osobna savjest pokazuje kao savršeno nebitna, pošto ju on mora odbaciti i umjesto nje ucijepiti u sebe kolektivnu savjest, koja mu je nametnuta. On je prisiljen vidjeti se očima drugih – znači, vidjeti se kao zločinca; suočiti se sa optužujućim pogledima koji ga šibaju (odnosno, za koje zamišlja da bi ga šibali). Eto, to ga je potaklo da se preda: nikakvo kajanje, nego zabrinutost zbog slike o sebi. Veliko otkriće romana! Slika o sebi, koja nam se zrcali od strane ''kôra'', kao ono glavno zbog čega radimo sve što radimo. Ona tjeskoba ''što će ljudi reći''... o tome je na dnu svega u Raskoljnikovljevoj drami savjesti riječ, a ne o tipu-koji-ubije-babu-pa-se-pokaje.  Nagni se nad vodom, Narcise, i ostani zauvijek opsjednut opojnim, lelujavim odrazom koji ti se u njoj stvara...
|
Ali.i njemu i A.Rokventinu kritika daje zajedničku rehabilitaciju: svemoćna ljubav vodi ih na pravi put i od kojekakvih spodoba stvara lik čovjeka!
Btw: ovaj diktaror na slici je očito cijepljen intrauterino, pa njemu ne može niti ljubav(!)..pazi, njemu ljubav....ej! postati nekakv pozitivan kriterij postojanja.
Uostalom, teta je znala, da će je silno negodovanje dovesti do smrti. U toj se zemlji inače sve zna unaprijed. (Annaboni 13.05.2015. 17:47)
Jesmo li mi išta ako drugi to o nama ne misle?
Inače, odličan aspekt Zločina i kaze o kojem malotko raspravlja. Uistinu, on je ljut na jadnu Sonju, premda mu ostali zatvorenici zavide što mu ona svakodnevno dolazi. Zašto? Zato što je ona bila ta kap u koru koja je presudila. Nisi se doduše, lukavče, osvrnuo na njegov eskapizam u religiju, to bi ti onda malo promijenilo koncept: Narcis koji se gleda u božjim očima također je Narcis, samo mijenja ogledalo. (Hlapićka 13.05.2015. 21:41)
( uvijek se potajno divim takvom strmoglavanju i "prosvijetljenju" religijskom kod ljudi, koji bijahu okorijeli ateisti- Tomac, na pr ) ali očito, i Raskoljnjikov i Tomac potvrdjuju pravilo! (Annaboni 14.05.2015. 08:00)
Kada je bio rat bila sam jako utučena i bavila sam se tom temom, zlom, malo sam knjiga na tu temu našla ali pomogle su mi tada da sagledam s racionalne strane rat kao vrhunac zla...
Raskoljnjikov je dječarac iz vrtića koji mašta ....... (Zena gaza 15.05.2015. 10:51)
The sun went down and the crowd went home
I was left by the roadside all alone
I turned to speak as they went by
But this was the time of no reply
Mogućnost eskapizma u religiju, činjenja od ''boga'' ogledala u kojem će se tražiti identitet i samopotvrdu, intenzificirani je oblik ovog no-reply iskustva. Kod kretanja među ljudima iznegiranost na način kao iz tvog primjera (ili Drakeove pjesme) nije običaj ni pravilo - barem ne u jednom svakodnevnijem registru - nekakvu povratnu informaciju stalno dobijamo; kad nešto kažemo nešto nam se kaže i nazad. A jel tko kad probao pričati s ''bogom''? Prvo što je jasno je da se radi o krajnje jednosmjernoj komunikaciji - povratne informacije ne bude. (Moliocu je za doživljaj prvo potrebno začepiti se autosugestivnim neurotskim procesima, u smislu falangaškog uma - utvrditi se u inicijalnom aksiomu: postoji, postoji i dosta, postoji i gotovo!)
Kao što znam da znaš, Raskoljnikovljev ego temeljno je formatiran osjećajem da mu odraz u ljudima čini nepravdu, od čega bježi u razna stanja, no u epilogu epiloga - po okidaču predavanja Sonjinoj ljubavi - i u potpuno okretanje principa postavljanja, gdje ga više ni robijaši ne grizu i ne tuku u mržnji i preziru (svi, konsenzusom), nego su si ljubazni s njim, ćavrlja s njima - ''tako je moralo biti; jer, zar se sad nije moralo sve izmijeniti?'' Tu on uzima u ruku i evanđelje, a u um misao o općem prelasku u modus ljubavi, afirmacije, dobrostivosti i slutnje o ''velikom budućem podvigu''.
Velikom podvigu? Standardno naćuljene uši s tvoje strane i briljantan doprinos: protezanje teme; uočavanje da on tu čini različito, a isto; prepoznavanje eskapizma u religiju kao kompenzacijskog mehanizma ega ranjenog ljudima, odnosno odrazom vlastite nerealiziranosti, neadekvatnosti u svijetu. E, tu će on zato sada biti prava faca, koja vrši podvige - u onome što se mili bogu! Narcisov bijeg u okrilje, ajmo reći, božjeg principa kao stavljanje sebe pred sud novog kora, ali sad kora koji - za razliku od ovostvarnosnog, međuljudskog - laska njegovoj predilekciji slike o sebi, taj mu se odraz već puno više sviđa (uz to što se već na razini koncepta radi o autoritetu kojeg mu se može i mora priznati, za razliku od ljudskog šljama kojeg osjeća inferiornim sebi i stoga nemjerodavnim).
Slon u sobi je da mu se taj samoslik/sebeslik/selfi - jer ovisan o refleksiji u božjem ogledalu, koje nije realna činjenica - ostvaruje kao ultimativnost bespovratne komunikacije, što s jedne strane biva maksimum obješenosti u praznom (a la tvoj alter ego neprepoznatosti u školi), no s druge strane i maksimum lakoće, slobode da se od vlastite slike čini što se hoće.
Nietzsche je napisao: ''spas duše'', jasnije rečeno - svijet se vrti oko mene. Mogli bismo dodati: princip božjeg ogledala, jasnije rečeno - pribježište narcisa u fazi dekompenzacije, u kojoj mu se pod pritiskom realnosti urušava fotošopirani selfi. (pero u šaci 16.05.2015. 07:38)
Nije tu bitan Kim Jong Un, općenito nije poanta posta u uzimanju bilo čije psihološke anamneze, nikoga od involviranih, nego taj motivski sklop, kao izdvajanje jednog psihološkog fragmenta koji je sastavni dio mnogih ličnosti. Svijet se ne dijeli na one koji su narcisi i one koji to nisu - zauzimati opći stav kontra narcisizma, s dizanjem kuke i motike na osobinu ''sebičnosti'' i slično, je dosta antiduboko i klišejski i tralala (kao što sam, recimo, vidio da je neka blogerica taman prekjučer učinila - bilo je i na naslovnici).
Nešto što postoji u Raskoljnikovu ili u Poeovom osuđeniku - ili i u Kim Jong Unu, zašto ne - postoji također i u meni, tebi, svakome od nas (samo ne uvijek u istom obličju). Kao denuncijacija njih zbog narcisizma, post bi bio bezveze; ako baš i nije sasvim bezveze, to je stoga što se pokušava razabrati u idenju po rubu zdravlja i patologije u okviru te crte u svima nama. (pero u šaci 16.05.2015. 20:24)
I sve se uruši kad uvedu dislike?
...
Bojim se da ovaj Kim ne vodi unutarnje monologe o dobru i zlu. On je iznad svih zakona, on je apsolut; njegova je prva i zadnja.
Ne daj bože da mu netko od svjetskih vođa reče istinu o frizuri, mislim da bi mu se pocijepali atomi...brrr. (marionetta 17.05.2015. 08:37)
...
Ovo sam napisala pod Pjacetinim postom dan prije nego ti ovu misao, poredbu, provlačiš u komentaru upućenom Hlapićki pod svoju.
Zato je moj komentar ovakav, i nema veze (možda) s onime o čemu ti pišeš u postu.
Možda je komentar na komentar, a možda su u šumi.
...
Post ti nisam imala namjeru niti komentirati da nisam sebe našla u tvom komentaru. Vidim da si bio kod blogerice, kojoj nećeš ni spomeneš Nick, u posjeti, moguće da si pročitao i moj komentar tamo, poslije sanjao da si sam to smislio.
E pa nisi.
Ogledalce, ogledalce, kaži mi tko je...? (marionetta 17.05.2015. 16:20)
Pjacetin post, osim toga, nisam išao ponovo čitati pišući taj odgovor Gazi, kao ni onaj Hlapićki prije njega, a ''fotošopirani selfi''- izraz koji mi se, za razliku od posta nad njim, svidio - nisam sanjao da sam sam smislio, znao sam da sam ga negdje nekad čuo, ali više nisam znao gdje ni kad; ušančio mi se u sivoj kori subliminalno pa mi izronio kad sam došao i sam do takvog mjesta. Čak se nisam sjetio otkud mi ni kad si prvi puta došla komentirati. Ali nek si ti se javila i prijavila da je izvorno tvoj, sigurno ga nisam imao namjeru svjesno otimati ti ga. (Bilo bi to i malo puno preprozirno za moj stil; da mi je sinula takva namjera, sinulo bi mi i da ću sigurno biti brzo otkriven, s obzirom da je isti kontekst, blog.hr ovdje, blog.hr ondje - a čak i ako sam lopov, svjesno glup nisam.)
Čestitam, plaketa i patent za originalno izgovaranje dvorječne složenice su samo tvoji. Ja to spremno priznajem. (pero u šaci 17.05.2015. 18:13)
Znam da se često pozivaš na intelektualno poštenje pa me čisto iznenadilo...pod
1) da se referiraš, makar komentarom, usputno, na post koji te privukao naslovom, tematikom, a onda razočarao načinom "razmišljanja", gledanja na "istu stvar", prezentiranja narcisoidnosti kao pojma, pojave...nebitno.
Trebao si joj to reći tamo, ispod posta, jer si joj to očito imao potrebu reći kad te to još uvijek "češe" da moraš barem natuknuti "to" i "tu" neku dotičnu, makar u komentaru koji dan poslije. Pa, kad se već dotičeš blogerice i posta, onako je usputno iskorištavajući, a tvrdiš da je svima jasno koje i kojeg, red je da linkaš, staviš fusnotu i sl. Za mjesec, dva...tko će se uopće sjetiti tog posta, i te naslovnice i te neke blogerice.
Evo, prvi ti se ne sjećaš mog konkretnog komentara.
A ti ćeš nekom čitatelju iz budućnosti moguće izgledati kao trač-baba.
2) da pročitaš i komentar ispod spomenutog posta koji te se dojmio /očito u pozitivnom smislu/ i do sutra već ne znaš ni gdje, ni kad ni što si to nešto "pokupio".
Ajmo reći, da ti vjerujemo.
Postoje u životu takve noći nakon kojih se baš ničega ne sjećamo.
3) "fotošopirani selfi" nije moja sintagma-kladim se da Google ima na kile rezultata, hvala na ironiji, lajkam ju, ali u ovom kontekstu, prislonjenu uz narcisoidnost, koja čak nastoji definirati narcisoidnost u kontekstu suvremenog cyber sebeljublja, jest.
Stoga, hvala. Bez ironije.
P.s. nisam ni ja imala namjeru spominjati Pjacetu, kao ni komentirati tvoj post, ali, eto, morala sam. (marionetta 17.05.2015. 20:24)
1) Zašto sam joj trebao nešto reći pod samim njenim postom? Meni nije uvijek nužno uvjeravanje nekoga u nešto - ili i davanje mu svoga neslaganja do znanja. Najnormalnija je stvar kada nam se nešto što smo pročitali ne dopada reagirati, ako osjetimo potrebu da reagiramo, ali isto tako i ne reagirati, ako ne osjetimo potrebu. Legitimno je da čovjek bira svoje bitke. Ja, ako išta, problem imam s time što ulijećem na raznorazna bojna polja prečesto, na raznim mjestima na kojima utrošim energiju, a nisu mi tako relevantna. Što ću sad još biti prozivan jer da nisam dovoljno često ulijetao? Tja, to bi bilo suprotno od pogođenog prigovora za mene.
Kad stanem posred trga čerečiti postove koje se na bloghaer može naći, a da su ispod nivoa, onda se ekipa stane derati - pero zlobnik, pero grubijan, pa kako tako. Kad ovako zaobiđem trg i pokazivanje prstom - jer doista nije tema na datom mjestu u dato vrijeme - onda pero opet ne valja.
Evo, spajaš korelaciju po kojoj bi me usputno doticanje jedne česte navade, koju oduvijek percipiram kao plitku i podbačenu (one karakteristične kritike ''sebičnosti'', ''ega'' i sl., pa u tom košu i narcisoidnosti narezane satarom, na neke glomazne komade), slučajno ovaj puta proklamirane na usta te i te blogerice - što je za mene potpuno nebitno koje, jer kažem, isto sam u nekom obliku već mogao čitati tisuću puta - obavezivalo na imenovanje i linkanje te blogerice, tog posta? Zašto, zaboga? Gdje postoji zakon, kaznenopravni ili barem bontonski, koji to propisuje? Meni nije poznat. U najmanju ruku ne dijelimo ovdje osjećaj za bonton ti i ja. Nije mi nikakav problem staviti link - eto ga, ako ga baš hoćeš - zašto bi mi bilo problem? Samo mi je bio i beznačajan, a osim toga imao sam konkretan razlog, recimo da stilske prirode ili imenuj prirodu po vlastitom nahođenju, koji sam uglavnom gore već opisao, zašto mi taj link tamo nije spadao. Možemo ako hoćeš polemizirati o mom razlogu, ali onda ajmo o njemu. Dočim neka okultna obaveza linkanja samo zato što sam spomenuo da nešto takvo se zbilo - sigurno ne proizlazi.
2) Nema ničega posebno neuvjerljivog u tome da se nisam sjećao. U pravilu ne pišem ad hoc i proizvoljno, napamet, što mi doleti. Pišući ovaj post, ispregledao sam i ispročitao preko nekoliko tekstova i članaka na temu narcisoidnosti (možda se to i primijeti: nisu mi postovi sasvim lišeni studioznosti i valjda neke pripreme). Onda je na naslovnicu doletio i taj post Pjacetin, pa sam ga otvorio jer je obrađivao sličnu temu koju sam netom i ja, pa sam tamo pročitao ovo i ono, a i komentare, pa tako i tvoj. Kada sam kasnije pisao odgovor Hlapićki, došao sam do točke na kojoj mi se kao odgovarajući izraz asocirala sporna složenica, koju sam imao latentno ugniježđenu negdje u sivoj masi. Znao sam da sam je nedugo prije negdje čuo, i da mi je odatle ugniježđena, ali kako sam prethodnih dana pročitao ili preletio puno tekstova na temu narcisoidnosti (a ne samo Pjacetin i komentare pod njim) - nisam više se mogao dosjetiti na kojem od svih tih mjesta. Što je tu tako čudno?
3) Kao što rekoh: neka ti bude registrirani trademark, nemam ništa protiv, pa i ako samo u našem mini-kontekstu. Neću kontestirati tvoje polaganje prava. (pero u šaci 17.05.2015. 23:24)
Ne, nije nužno svugdje komentirati, još je manje potrebno "ratovati" i bespotrebno se trošiti...meni je zasmetalo to što je prejasno, barem meni, na koga se odnose tvoje riječi. I nebitan mi je ton kojim su iznešene, bitan mi je način. Da, riječ je o različitom poimanju bontona u mene i u tebe, očito.
...
Zašto smatram da je bilo nužno da je komentiraš tamo, kod nje, ispod konkretnog posta?
Jer
1) već sam napisala da se ovako usputno osvrćeš na taj post i daješ lošu kritiku istoga na njoj možda nebitnom mjestu. Možda, ajde opet ću nickom, Pjaceta ne čita Peru. Ne daš joj priliku da se brani. Ignorira. Što god.
Ovo mi nije pristojno.
Nije pošteno.
Nije blogerski korektno.
2) da si komentirao tamo, na bilo kakav način, možda se ne bi imao potrebu tu usputno izjašnjavati o njenom postu.
Ili, možda i bi, ali bi tek onda, po meni, imao dobar i opravdan razlog.
...
Kao da podrazumijevaš da svi (blogeri) čitaju sve (postove), ili kao da svi čitaju Tebe, ili kao da svi čitaju Pjacetu, ili kao da svi čitaju barem dsve na naslovnici...pa je svima podrazumljivo i jasno što želiš reći.
Da skratim:
Po meni, ako si šutio tamo, trebao si šutjeti i tu. (marionetta 18.05.2015. 07:36)
Zasmetalo ti, kažeš, što joj nisam dao priliku da se brani (ili ignorira)? Te da sam zato morao komentirati prvo tamo (inače nemao pravo ne šutjeti ovamo). Jea, rajt. Što znači braniti se? Braniti se, dakako, od napada; podrazumijeva napad. Da sam se pojavio tamo, onda bi to predstavljalo izravan napad na njen post, davanje do znanja da sam osjetio potrebu reagirati i čerečiti je. Samo što ja to baš izričito nisam htio. Koliko puta trebam ponoviti da je napadati je i čerečiti baš bilo zadnje što bih želio? Da uprem tamo tako da se mora - to što zazivaš - braniti.
E, ali to mi onda, izvodiš, uskraćuje pravo da komentiram drugdje, tj. kod sebe. Bog i bogme, sama definicija toga da sam kod sebe uključuje da mi teško tko može uskratiti pravo na nešto i docirati o tome što mi je dopušteno, a što nije.
Prije svega, ni kod sebe je nisam napadao, nego sam je - hello! - ne oslovio i ne linkao baš zato da je ne napadam, što smisao nije bio u tome da čerečim njen post i njen nick. Sasvim je nešto drugo ako je pred svima, tj. tamo kod nje, uhvatim istresati iz cipela zbog jako lošeg posta, ponižavajući je izravnim upiranjem prsta u čelo, ili kad kod sebe spomenem usputno da je bilo nekog takvog posta, ne imenujući. (Što kažeš sama: većina neće ni povezati - ne čitaju ili mene ili nju, nije im ''podrazumljivo i jasno što želim reći'').
Tim više što čitava poanta mog spominjanja nije bila u postu samom i njegovoj kritici, u izjašnjavanju o njemu. Uporno odbijaš povjerovati da bi bilo stvarno moguće da ne u tome; čini ti se neuvjerljivo što kažem; nastavljaš upirati kako bih nemao potrebu ovdje izjašnjavati se o postu da sam učinito to tamo - vjerojatno zato što ste si, čini se, u dobre vas dvije, pa te moja riječ na osobnoj razini ubola u guzicu i sada ne uspijevaš vidjeti da bi se moglo raditi o čemu drugome nego da je meni bila potreba napasti je ovdje (jer nisam tamo).
Ne, već sam jasno naveo u čemu je bila poanta; ponovit ću: činjenica da je bilo njenog posta dobro mi je sjela - i bez potrebe da se čita čitav post, nego samo u tim osnovnim crtama koje sam iznio - kao ilustracija čestog općeg diskursa, a kojeg podvlačim u odgovoru Gazi zato što ide baš po liniji onoga što njoj tamo govorim, predstavlja potencijalnu stranputicu u tumačenju posta (kojoj si potom i ti podlegla - s tim što ti, za razliku od Gaze, nakon što sam već objasnio da se radi o stranputici i zašto - potežući pitanje vodi li diktator Kim ili ne vodi unutarnje monologe o dobru i zlu).
Pratiš me, diskurs mi je bitan - a ne sam Pjacetin post, koji je tek jedna od brojnih upotreba diskursa i po sebi mi stoga nevažan, beznačajan čak i u antagonističkom smislu; nisam imao niti malo ambicije ulaziti u polemiku s njim zato što mi je sam po sebi irelevantan. Da ne bi ono što govorim Gazi skrenulo u tu irelevantnost (koju koristim samo kao ilustraciju), upravo zato da ne bi iskočilo kao da je polemika s Pjacetom ono što je tu bit i bitno, da se ljudi ne bi pecali za to, što je meni nevažno (ovako kako si se upecala ti - nisam znao da će te ubosti osobno) i da bi se zadržali koncentracijom na samom meritumu misli koju govorim Gazi - namjerno ne hajlajtiram Pjacetim nick i post, namjerno ne želeći da ispadne kao da je sva poanta mog spominjanja u tome da uprem prstom u nju.
Nadam se da ćeš ovaj puta me upratiti. Ako budem četvrti puta morao ponavljati isto, više neću znati kako. (pero u šaci 18.05.2015. 14:43)
Heidegger na njemačkom i ti bi bili, kao, idealni sugovornici, koji bi se razumijeli i sporazumjeli, samo da pokojnik nekim čudom uskrsne.
...
Večeras ti pišem, budi prisutan i pri punoj svijesti.
...
We have a date .. (marionetta 18.05.2015. 17:53)
(ups nisam ovo valjda naglas...):Đ (Emi Gablo 18.05.2015. 20:21)
I (nisam ovo valjda naglas puta dva) :Đ
Emi, želiš li biti mojom curom? Ja mislim da se mi girlfriend kontamo! (Hlapićka 18.05.2015. 22:37)
Pero, predugačak komentar mi je urušio tehniku.
Strpi se do sutra pa ćemo se lijepo i pristojno addati, bez intimnih dijelova tijela. Ne diraj mi guzu, ne ritam ti pišu :-) .
I da, ne volim ja ni Pjacetu ni tebe više od sebe.
Niti mi je krivo sto te voli...
Ejmi, bok, ejmi? Nemaš ništa o temi za nabacit.
Ja s Perom nešto svoje rješavam?
Tema je narcisoidnost, remember. (marionetta 18.05.2015. 22:42)
GIRLFRENDZ - Idemo, dijelovi tijela raus! Što čekate? Potežite oružja iz futrola! :) (pero u šaci 18.05.2015. 23:21)
sviđa mi se ovaj tvoj interpunkcijski sistem. kanda zagrabiš šaku znakova i baciš ji po tekstu pa di koji pane :D mene ta metoda puno veseli jer (nikako da odrastem) ja ionako ne berem brigu kad me pitaju a kad mi izjavljuju. ja pričam kad mi se oće i mučim kad mi se oće. vidi, sad ispadne da ništa ne radim kad mi se neće. :)
tu je uvijek tema narcisoidnost, zato i dolazim. :B
mozda kasnije dometnem štogod o temi u ili pod postom. pričekat ću da svršite ti i pero. :)
btw, mudro si mu ovo napisala "Ne diraj mi guzu". to je ka ona fora "nemoj misliti na torticu", a?? sad me još i ljubomora pere. baš si mi uništila veče. :D
hlapićka radit ću ubrzano na razvoju moje mi homoseksualnosti. podosta je zakržljala ali ti si mi velika motivacija. nadam se da ćeš me čekati. ne želim ti biti ništa (s)polovično. :D (Emi Gablo 18.05.2015. 23:49)
Što si umišljaš, da ti je misao neshvatljiva, da si nejasan onima koji nemaju sofisticiranu aparaturu da je prevedu na sebi razumljiv, "niži nivo" rezoniranja?
Da mi trebaš sto puta objašnjavati svoju misao, a u biti skrećeš razgovor u ništavilo,
Pališ vatru ne da bi dimnim signalima komunicirao, nego da bi dimom sakrio istinu i otjerao one koji u nju upiru prstom.
ad 1 - kriv
Ad 2 - provjetri prostoriju.
L.n. Pero, lijepe snove (pusa)
Bok ejmi
Bok hlapićka (marionetta 19.05.2015. 00:02)
marionetta, ne smiješ se dat uozbiljit. :) (Emi Gablo 19.05.2015. 00:15)
Obraćaj se Velikom Vođi.
Vođo, o cemu ona to. Inter...što?
Meni ovdje više nema gušta.
Imam dojam da je Velikome mali. (marionetta 19.05.2015. 00:25)
9 (Emi Gablo 19.05.2015. 00:47)
Što znači to? Čije upiranje, MARIONETTA? Tvoje u mene? Nema mi što ne ići u prilog, svi su ti prigovori jasno opovrgnuti crno na bijelo, ne osjećam se onepriloženim, pa ti sugestija da sam nešto iz onepriloženosti gubi smisao. Ili možda moje upiranje u Pjacetu? Ako si na to mislila, onda se vratimo na genezu: ispotencirala si ovdje jednu moju marginalnu opasku o njenom postu, danu štoviše kao anonimnu, bez ikakvog upiranja reflektora u ičije lice, tražeći me da se očitujem i imenujem, a kad učinim to što tražiš, onda mi isto spočitavaš kao upiranje prstom?
srozavaš dijalog na puko vrijeđanje, vulgariziraš...obezvrijeđujući sugovornika na bilo kakav način.
Vrijeđanje, obezvrjeđivanje? Jedino što sam napravio je da sam se nepohvalno izrazio o Pjacetinom postu. Riječi koje sam inicijalno, na svoju ruku upotrijebio, i na kojima sam se mislio zaustaviti: da je (neimenovani) post ''antidubok i klišejski i trjavascript: void(0);alala''. Je li mi nedozvoljeno imati mišljenje o nekom postu a da mi se odmah ne udari u tu mantru da, kao, vrijeđam? Što bih morao kada mi se neki post ne svidi - reći da mi je baš super?
Kada si me, bizarno cijepajući do nemila sporednu dlaku, sama natjerala da dometnem još kvalifikaciju ili pet - rekoh, konkretno, da mi se ''izrazito ne dopao'', zatim da je posrijedi Pjacetin ''gaf'', ''jako loš post'' i primjer te jedne česte ''plitke i podbačene navade'', kao i istakao da se po sebi radi o, za mene barem, bestežinskom, beznačajnom postu (zato što si me za to i pitala, da objašnjavam zbog čega sve nisam odmah upro prstom i linkom na ime i prezime) - ljutivši se što nisam to sve učinio odmah - sada mi pak zamjeraš što jesam učinio to što tražiš i nazivaš to vrijeđanjem? Bah.
I što si još mi primijetila... vulgariziranje? Kakvo sad vulgariziranje? Riječ guzica? Tebi je to vulgariziranje - kad netko kaže ''guzica''? (Možda i ''obezvređivanje sugovornika'' ako mu se kaže da ga je nešto ''ubolo u guzicu''?) Bože, svašta. Ne vjerujem da si stvarno od takvih komičnih precioza, to se valjda samo foliraš da bi imala bilo kakvog streljiva za paljbu.
Što si umišljaš, da ti je misao neshvatljiva, da si nejasan onima koji nemaju sofisticiranu aparaturu da je prevedu na sebi razumljiv, "niži nivo" rezoniranja?
Zbunila si me ovom vratolomijom, pomozi mi. Iz konstrukcije rečenice čita se da me optužuješ za umišljanje si da sam nejasan nekome ili nekima - tima koji bi me trebali si prevesti ''na sebi razumljiv'' nivo - no ovo da su uopće prisutni ti i takvi, da doista jesu bez aparature, izričeš već ne kao moje utvaranje sebi nego kao opću konstataciju? Ili? Tako se, kažem, čita iz konstrukcije rečenice, kao da se radi o nečemu nespornom (a sporan je samo dio u kojem si ja utvaram kako sam nejasan tima koji nesporno jesu takvi (a baš nisam - polemiziraš onda - nego sam im jasan)), ali tko zna, moguće da ipak umećeš meni u usta. U tom slučaju - obustavi projekciju. Ako što od toga predstavljaš kao moju izjavu, znaj - sama to kažeš, ne ja. Samorazumljivo je da je bez značaja svako prozivanje me zbog nečega što si mi sama stavila u usta.
Da mi trebaš sto puta objašnjavati svoju misao, a u biti skrećeš razgovor u ništavilo, Pališ vatru ne da bi dimnim signalima komunicirao, nego da bi dimom sakrio istinu i otjerao one koji u nju upiru prstom.
Idemo rezime. Dolaziš i optužuješ me za neke krimene. Objašnjavam što si krivo pokopčala, odnosno neopravdano me optužila. To je objašnjenje posve jasno (štoviše, sama sad to naknadno potvrđuješ, sve se ljuteći da sam tobože uopće došao na ideju da ti ne bi bilo jasno!). No, tebi ne paše da ostane na tome, pa ga odbijaš prihvatiti i tjeraš dalje s istim, već opovrgnutim optužbama. Još jednom dajem objašnjenje, dodatno ga izdetaljiziravši, sve što pitaš. Tebi ponovo ne paše da ostane na tome, pa tjeraš još jednom s opovrgnutim optužbama, na što meni ne preostaje nego još jednom ponoviti što sam već objasnio - te zamoliti da me ne tjeraš da ponavljam po četvrti puta, izraziti nadu ''da ćeš ovaj puta me upratiti''. Bistro je sasvim da se tu uopće ne radi o sugestiji nesposobnosti da shvatiš, nego nehtijenja da shvatiš (i priznaš). Ali tu ti to sada - u već dospijelosti pred zid u kojoj više ne znaš što bi i kako argumentirano replicirala (''Pero, predugačak komentar mi je urušio tehniku'') - postaje najoportunije prezentirati kao tobožnje proglašavanje te nesposobnom da shvatiš te isprojicirati svoje vlastito ''skretanje razgovora u ništavilo'' iz onepriloženosti u, kao, moju pobudu. Zato što to sve odlično pogoduje za dimnu zavjesu, kao streljivo za prikazati peru u vidu nesimpatičnog umišljenog gada.
(I kojemu je sigurno mali. Nisi skužila da si upravo impresivnim prosipanjem potvrdila koliko ti je samoj mali? Tim upadanjem u bijes i ispadanjem iz ravnoteže - uz pribjegavanje niskim udarcima - u okolnostima dotjeranosti do zida. (pero u šaci 19.05.2015. 16:04)
ne upadam ja u bijes: ti si bijesan jer sam te uhvatila u krađi. Sto je citljivo u komentaru u kojemu ti je toliko tesko meni objasniti da sam u krivu sto ti uopce upirem prstom u to. i u TRACANJE, puko tracanje Pjacete.
Pjaceta je blogerica (blog, kao mjesto "zlocina" na kojem mene potkradas) i ja je nisam mogla zaobici donoseci svoje rijeci od tamo - tu, e da bih ti NACRTALA da si LOPOV.
(CAPS JE NAMJERAN).
Ne da si lopov, nego si BEZOBRAZNI LOPOV, koji svoj lopovluk opravdavas nesvjesnosću i traljavoscu svoje opsezne i detaljne pripreme za post kobajagi.
Tvoj post je bio prije, a ovo sve poslije, i mene si okrao i Pjacetu tracuckao u istom komentaru. Kao, pises komentar pod svojim postom a ustvari pises komentar o drugom postu prenoseci pod svoj post ne samo komentar necijeg tuđeg posta, nego i tuđi komentar tuđeg posta upisujes kao svoju briljantnu umotvorinu koju ponavljas koliko. dva tri puta u tom jednom te istom komentaru?
da si lopov si priznao. nisam procitala nigdje Oprosti, nego samo ironicnu primjedbu o kopirajtu slavi i cemu ono?
Ajde, iscepaj i ovo na atome i poslozi si u novu smisaonu masu da meni objasnis opet moje rijeci :)
pjer. nisam ja bijesna. ti si - jer si uhvacen da krades.
cak ti ni to odmah nisam rekla, sjecas se?
mislila sam da ce ti sinuti.
ali nije.
nije mi jasno da takav veleum upija kao spuzva tuđe rijeci, bez razmisljanja? (marionetta 19.05.2015. 19:04)
sto ga nisi sebi iscijepao, i pospremio u sivu masu skupa s pripadajucim vlasnistvom.
je li tako usvajas svo znanje, kao spuzva, kao papagaj, ili tada analiticki promisljas?
Ti cepas misao koja ti ne ODGOVARA Pero, koja ti ne IMPONIRA, Narcise, da je obezvrijedis, povrijedis i UBIJES,
Mislim na ovo ajn, cvaj, draj - policaj, koje je tvoje, originalno, ili barem stilski tvoje, tu po blogu, kada "ratujes", Dragi Pero. (marionetta 19.05.2015. 19:10)
evo ti materijala da se napokon smisleno ukljucis u temu :))) (marionetta 19.05.2015. 19:18)
tipkala sam slovo po slovo s tableta koji nije mogao poslati komentar. Zasto ne vjerujes?
A ja tebi moram vjerovati da si me slucajno okrao? :)))
OCU DA CUJEM OPROSTI za KRADU, ili kako vec formuliras, I ONDA SMO KVIT, OK?
jedno JEBENO oprosti, Pero. (marionetta 19.05.2015. 19:29)
Jesam priznao da sam lopov toga? Jesam. Što onda dalje dokazuješ silno - u kapitalama - što sam odmah priznao?
Prva si sama deklarirala ironiju ugrađenu u kopirajt dvorječne sintagme. Pa što me onda sada jebeš s glupostima?
Ali, čekaj - ti to možda stvarno ne misliš da primjedba o kopirajt slavi bi zavređivala ironični prizvuk? Jao, oprosti, oprosti, zaboravio sam da je tvoja dvorječna sintagma remek-djelo u žanru literarne minijature, s kojime se nije šaliti. Ne brini, imat ćemo svi na umu da si ti to smislila, to što je postalo predmet ovakvog svojatanja i gloženja (mora da je nešto velelepno onda, jelda?)
Da mi je teško objasniti? Objasnio sam vrlo lako i točno kako je bilo. Ako si ti toliko zapela, to je onda zato što nećeš da čitaš što je vrlo lako i točno već objašnjeno. Imaš svako pravo na svoje zapinjanje, naravno, ali ne bih se baš na tvom mjestu hvalio svojim zapinjanjem.
Što s tim što je moj post bio prije, a Pjacetin i ''ovo sve'' poslije? Odgovor Hlapićki bio je poslije svega kod Pjacete i moga posta skupa (plus sve što sam čitao tim povodom) - tvoja ego-paranoja koja ne dopušta da je i jedno i drugo prethodilo mome odgovaranju njoj, pa onda i u mogućnosti da se smiješa jedno s drugim - sve govori o razini tvoje racionalnosti. Ditto s insinuacijom o ''ponavljanju koliko. dva tri puta u tom jednom te istom komentaru''? Možeš li mi pokazati prstom na ta dva-tri mjesta? Ne možeš, jer nije ih bilo. Pišeš napamet, u bijesu i šizoidnom prolapsu, kao i sve ostalo.
Tračerstvo? Tračerski mentalitet očitovan je tek u tvom ovolikom pravljenju slučaja iz nečega kao kobajagi tračerstva - u svođenju na osobnu razinu, uslijed osobne ubodenosti u guzicu. Našla si mjesto ili dva koja imaju neke veze s tobom osobno i onda ih hipertrofirala do šizoidnog raspuknuća, jer - ali u redu, ja to razumijem - ego je ego.
Nećeš čuti nikakvo ''oprosti'' - uvrtila si si da bi mi imala što opraštati, a jedino što bi trebala je sama se posipati pepelom zbog ovolike kenjaže s time da si ti-ti-ti prije mene izgovorila dvije riječi jednu s drugom. Ali ne treba mi ni moljenje oprosta, i to bi mi dosađivalo. Begaj, bre. (pero u šaci 19.05.2015. 19:40)
:-)
:-) (marionetta 19.05.2015. 20:07)
Imaš, ili umisljas da imas diplomu iz psihijatrije?
Ne razumijem, mozda, dok ga opet ne pojasniš, dok ga aristotelovski sistematično ne razbiješ na manje misaone cjeline, pa ga opet ne sastaviš do apsolutne univerzalnosti.
(ironija, kuzis stari moj?).
Necu nikud.
Cekam jedno obicno jednostavno ljudsko oprosti.
Mozes ti to. (marionetta 19.05.2015. 21:43)
Lako za to sto je to stvarno pregenijalno ;-),
Veci je problem, dragi moj sjor Pjero,
Sto si ti to automatizmom svog veleuma uzeo u sebe, prisvojio moje..
Kao da si prisvojio mene,
Kao da si mi rekao one druge dvije riječi,
One koje kao automati /strojnice/ precesto izgovaramo jedni drugima.
Ucinilo mi se, u trenu, da smo Jedno,
A znam da nismo.
Pa mi je zasmetalo.
Psihijatrija, a?:-)
Jednu riječ zelim, dragi.
Zudim za njom.
A ne dvije, tri
Ili citav arsenal meni bezvrijednih
Tvojih.
Jer, spremna sam ti oprostiti. (marionetta 19.05.2015. 22:52)
Gotovo istovremeno?
Telepatija?
Ali JA marim.
Ego je ego.
U oba (su pala) slucaja. (marionetta 19.05.2015. 22:54)
Gledao video udruge Kontra? Ponekad mi se čini da se vrlo površno boriš za naša prava.... (Hlapićka 19.05.2015. 22:57)
Onoliko puta dok tvoja misao postane mojom?
Ako cemo seksualnim aluzijama, po tebi bi se ja morala do u beskonačnost jebati s tvojim visokoumnim komentarima, sto bi znacilo vjecnu ljubav, jednostranu, onostranu? Nastranu? ;-)
...ne pada mi na pamet :-)
Cekam. (marionetta 19.05.2015. 23:48)
nije smisleno samo ono što uspiješ ubrati. :Đ
onako nesmisleno:
reakcija ti je debelo pretjerana na VVV (voljeni veliki vođa). ne svidi mi se svaki put njegov način komunikacije ali prema tebi je bio korektan iako si ga cijelo vrijeme napadala, a da se zapravo ni sama nisi mogla odlučiti zašto to činiš.
i samoj mi se dogodi da mi neke riječ legnu, ostanu i kad se pojave van ne mogu se sjetiti više odakle su, a nekad su mi neke toliko bliske da nakon nekog vremena više nisam sigurna jesu li izvorno moje ili ne.
nemoj cijepit.
pero, imaš još malo vremena uvjeriti je da je heteroseksualna. :D (Emi Gablo 19.05.2015. 23:51)
Ovaj tvoj komentar mi se sviđa.
Skoro pa izjava ljubavi, i poziv na zakapanje Raskoljnikove sjekire.
Sutra...we have a date?
Please (me) and come.
L.n. (marionetta 20.05.2015. 00:04)
laku noć. (Emi Gablo 20.05.2015. 00:21)
Imali smo ja i Pero korektan odnos aseksualnog karaktera, jer očito vam je da drugačije ne može biti...
(legitimna taktika "blogoratovanja", jer svi vidimo tko koga lajka, tko kome ide tko koga prati, tko koga špijunira, i tko na koga i zbog koga dize graju, poteze paljbu).
Nek vam bude kako zelite, ja homo, dosla napadati VVV (vaseg voljenog vođu) zbog Pjacete.
I naravno da ne berem plodove njegovog mukotrpnog promisljanja i razmisljanja o cemu, o cemu pobogu?).
I naravno da mi se on nema obavezu ispricati jer nije homo, nije moj homo erectus.
I naravno da cu se predati njemu, pardon tebi,
Skinuvsi svoje snjeznobijele gacice,
Masuci njima na odlasku.
I naravno da cu se
Pokorena i pokorna
A ziva, juuupijej,
JA, evo ISPRICATI Peri za to sto sam spojila one dvije rijeci, pa ih je On onda, jadan jedan, nehotice pokupio od mene, od fuj-mene.
Stojte mi dobro "časnice" i "vaš voljeni vođo".
Hroptim, OPROSTI, i kupim (nekim čudom) svoje truplo odavde. (marionetta 20.05.2015. 01:53)
u trećoj sekundi filma rekla si "moje je!", a on je rekao "priznajem, tvoje je!". meni je to bilo super mjesto za završetak filma, no kako film tu nije završio neminovno je počeo biti dosadan. ako si se još htjela natjeravati s njim trebala si otvoriti neki novi front.
Imali smo ja i Pero korektan odnos aseksualnog karaktera, jer očito vam je da drugačije ne može biti...
ha? :D ne kužim ja što si ti zapravo htjela od njega...sex? drogu? rok'n'rol? :D
prvo mu kažeš "bez intimnih dijelova tijela" onda kukulečeš jer je odnos bio aseksualan. znam da si žensko ali jebiga moraš se odlučiti. :Đ
(legitimna taktika "blogoratovanja", jer svi vidimo tko koga lajka, tko kome ide tko koga prati, tko koga špijunira, i tko na koga i zbog koga dize graju, poteze paljbu)
ha? (jope ću ja) ja sam lajkala tebe ali si se ti već bila ufurala u tu svoju priču o velikom vođi i časnicama pa se nije moglo do tebe.
VVV je bila sprdnja na tu tvoju percepciju. argument i logika je ono čemu dajem podršku. ako je podrška izostala to nije zato što postoji veliki vođa i časnice (velika većina si ovim umišljajem gladi ego) nego zbog izostanka argumenata i/ili logičke manjkavosti. no, iako si se stalno logički sunovraćivala ja sam se htjela zafrkavati s tobom (jer sam ja jedno nezrelo bićence kojemu je samo do zajebancije) ali mi je ovo tvoje uporno seruckanje po svima ubilo volju. nemaš podlogu za glumiti žrtvu.
I naravno da mi se on nema obavezu ispricati jer nije homo, nije moj homo erectus.
ovo pari isječak iz romana "Nesretna ljubav i ostale pizdarije". :) kako sam ja dosta osjetljiva na ostale pizdarije tu sam zasuzila. dužna si mi tri paketića papirnatih maramica. :Đ
Stojte mi dobro "časnice" i "vaš voljeni vođo".
viš, jope sereš kvake, a gle kako smo mi fini prema tebi. ma di to još moš doživit, a? :B (Emi Gablo 20.05.2015. 14:10)
Lovi me fjaka. Ali, iz ljubavi prema zajebanciji sam tu. Opet.
Isti, kopipejstani, način diskreditiranja suprotstavljene misli imaš kao Pero.
Previše ga čitaš, dogmatski preuzimaš njegovu metodu ratovanja.
Stilski ti fali jedino addiranje.
Nema meni Pero što, a ni ti, braneći ga (zašto to činiš? Iz kojih razloga zapravo? Kad znaš da on to može i umije sam), objašnjavati gdje sam u krivu, gdje u pravu.
Lopovluk, bez obzira bio namjerni ili nehotični, i dalje je lopovluk.
Priznao je isti, i počeo se opravdavati, ironično, cinički obezvrijeđivati one dvije riječi..
Meni je to, oprosti, pičkasto. Djetinjasto.
Logika? Argumenti? Dijalog? S kime?
Oćeš li o (ne)etičnosti toga čina /krađe/, oćeš li o (ne)estetičnosti opravdavanja sebe prije nego li se ispričaš onome koga si oštetio,
Oćeš li o višim teorijskim, filozofijskim sferama u koje Pero ide,
a preskače osnove (oćeš bontona, oćeš ljudskosti?)..da o tome Pričamo?
Nemoguće, Ejmi. Ja i Pero smo se ovdje, ako si primjetila, dogovorili da se dogovoriti ne možemo. Drugačiji smo ljudi.
P.s. citiranje, seciranje i pojašnjavanje već rečenog i apsolviranog? (Zijev...)
Objašnjavanje viceva i pošalica? (Zijev dvostruki...)
Reci mi nešto novoga Ejmi ili odo ja na novi dejt :-) . (marionetta 20.05.2015. 16:47)
Spočitavate meni vrijeđanje, aluzije ovakve onakve, izmišljate motive mog napada(ja), a svoje zaboravljate.
Ne pada mi napamet kopipejstati, jer kopipejstala sam ono jedino meni bitno, vaše niskosti...
Prebroj Ejmi, i zareze, i vaše velike sitnice, koje previđaš ovdje.
Ide ti to. (marionetta 20.05.2015. 17:13)
Your're holding the wrong end of the stick ;-)... Mislim, tvojom logikom zaključujući, jesi se ti zaljubila u Pero ili u pero? (Samohrana 20.05.2015. 17:46)
Ovako rekoh: ''Bilo bi to i malo puno preprozirno za moj stil; da mi je sinula takva namjera, sinulo bi mi i da ću sigurno biti brzo otkriven, s obzirom da je isti kontekst, blog.hr ovdje, blog.hr ondje - a čak i ako sam lopov, svjesno glup nisam.''
Mislio sam da ćeš ubrati, ali mogu ja i crtati ako ti je tako silno stalo ne ubrati (onda kad ti ne odgovara).
Elem, stvar je u tome da bih (očigledno je iz osnovnih koordinata situacije) - trebao biti jako glup za biti svjesno lopovom na način na koji si me optužila. Priznajući ti, dakle, da sam, kao, lopov, ali pritom ne priznavajući da sam glup - ja ti zapravo ne priznah ni da sam lopov, sunce mu žarko. Pošto je lopov tu isto što i glup, a rekoh da glup nisam. Koliko teška može biti ta jednadžba? Ako A = B, a odbih da sam B, jesam li ja onda time priznao da sam A?
Bilo je to priznanje jasno kao ironično spram optužbe - da bi ga ti sada tu stala tretirati kao gotovu činjenicu koju tobože ni sam ne sporim, iskorištavajući protiv mene moju vlastitu riječ kojoj si izmijenila ton. Zato što se praviš blesava, jer si započela nešto, naložila, nabiberila, pa ti onda bilo glupo i ponižavajuće samo podvući rep, pa si morala tjerati ludilo dalje, u apsurd i bizarnost, u patetiku tvoje oštećenosti - da oštećenosti, majke ti janje!
Čak i to što ti je Emi istakla da si žešće zabrijala ovdje biraš si objasniti kao njenu potpalost pod moje dogme, umjesto da baš u tome vidiš najzorniju moguću potvrdu da jesi zabrijala - s obzirom da Emi inače živi za to da joj se ne dopadaju moji načini komunikacije - ''metode ratovanja'' - s nekima koji me potežu za rep (i prigovara mi to), a čak ni ona ovdje nije mogla nego složiti se sa mnom, jer s mjeseca je vidljivo da si udarila stranputicom. (pero u šaci 20.05.2015. 18:20)
Odi prebrajaj linkove po svom blogu.
Btw..ovdje Pero nije linkao, i tu je PROBLEM, po meni.
Plus, NIJE se ispričao ni za krađu, ni za "krađu". Nije.
Ali...odustala sam ja od toga. Jer je tvrdoglavac obični :-) .
Pero, pazi, upao si u sofizam. I u nekonzistentnost. Skrolaj natrag jer Neću kopipejstati; ti znaš gdje je priznanje. (marionetta 20.05.2015. 19:17)
P.s. Armija ti cilo vrime off-topičari, nitko ni da se dotakne paradoksa narcisoidnosti, da ga prokomentira, već cijelo vrijeme podržava, potpuno nesvjesno, tebe u istom.
:-)
Adio. (marionetta 20.05.2015. 19:51)
pero je jedan od najrijeđih blogera kod kojeg nema glume, patetike, licemjerstva, zloče, ljubomore, koji ti kirurški sve pojasni (tebi će i crtat) te je gotovo uvijek u pravu. i to je ono što blogere smeta. zato mu i ne dolaze na blog jer često ne razumiju napisano i neznaju kaj bi rekli. nije da su bedasti, ali ipak ih nekaj koči. uostalom imaš arhivu , pa prouči. (gec 20.05.2015. 20:36)
Pero, pazi, upao si u sofizam. I u nekonzistentnost. Skrolaj natrag jer Neću kopipejstati; ti znaš gdje je priznanje.
:Đ
napeto je kod tebe. preokret iz rečenice u rečenicu. :) (Emi Gablo 20.05.2015. 20:57)
Give me a hint?
Moj obozavatelj? Daj mi sapni KoliKi? ;)
Tema ovdje ni(je)sam ja?
Ali kad te vec zanima:
Nisam uopće zločesta, nego vrlo vrlo vrla :-).
I da..Pero je GOTOVO uvijek u pravu, osim sad.
Ejmi, ne samo da pejstas, nego i boldaš.
Sad me već straj. Đ
Pero, što je sad njoj sporno? (marionetta 20.05.2015. 21:22)
priznajem, kopirala sam te. božemiprosti i pejstala sam te nakon toga.
ispričavam se.
što ima veze, pero ili ja. isprika je isprika.
jesi bolje sad? :)
kupit ću ti i čokoladu. :)
moram ti još nešto reć, kad sam pročitala ovo (smijem li te citirati? mogu. ok) "Pero, pazi, upao si u sofizam." pišala sam gaće od smija. ma i ostatak je zabavan. ima nešto u tebi na što sam slaba. :) (Emi Gablo 20.05.2015. 22:57)
I Pero je.
Nisan ukra nego san "ukra".
I necu nece necu se ispricati.
I necu se ispricati zato sto
Imam sto logicnih argumenata zasto neeeecuuu :)))))).
I ti si teatralna isto, te nas miris, te potpaljujes vatru...
Zasto, o zasto ti je ovdje stalo vise nego Peri.
A i meni.
Why don't you let me go?
I sto sad?
Neecu cokoladu od tebe
I necu. (marionetta 21.05.2015. 07:13)
je, voliš malo ali nemam ništa protiv teatralnosti, uglavnom me zabavlja osim kad je histerična. ova tvoja je bila malo histerična.
I Pero je.
ponekad no nije sklon histeriji.
Nisan ukra nego san "ukra".
nije ukra. objasnio ti je. što ti zbilja ovo nije bilo dovoljno logično i uvjerljivo:
Bilo bi to i malo puno preprozirno za moj stil; da mi je sinula takva namjera, sinulo bi mi i da ću sigurno biti brzo otkriven, s obzirom da je isti kontekst, blog.hr ovdje, blog.hr ondje - a čak i ako sam lopov, svjesno glup nisam.''
I necu nece necu se ispricati.
jer nema zašto.
I necu se ispricati zato sto
Imam sto logicnih argumenata zasto neeeecuuu :)))))).
dovoljan mu je i onaj jedan - nije ništa napravio.
I ti si teatralna isto, te nas miris, te potpaljujes vatru...
je, volim i ja nekad ali isto nisam sklona histeriji. mirim i potpaljujem vatru? ne znam koji dio je bio mirenje, što ne znači da znam koji dio je bio potpaljivanje vatre, meni je to sve isto. :D
dala sam ti par indirektnih hinteva vezano za tvoje pretjerivanje i tvoj krivi dojam da smo se svi protiv tebe urotili. zaobišla si ih, nisi htjela slušati, upirala si po svome (ka tovar. ja puno volim tovare, ima bit da je to ono što mi svidilo kod tebe) :Đ
Zasto, o zasto ti je ovdje stalo vise nego Peri.
što mi je stalo? :)
iritantno mi je (oduvijek, ne mogu su pomoći) kad neko nekog napadne bezveze i k tome dosta ružno (za moj ulkus). još ako to čini voljenom vođi!!!! :Đ
zarfrkavam se ali znam da ćeš ti u zadnju mi rečenicu najlakše povjerovati. :)
pero mi je drag ali nisam si mogla pomoći ni kad mi se činilo da on pretjeruje prema drugima, to ti je i on gore potvrdio.
ali nije samo to, malo me i zabavlja.
A i meni.
hahahha
Why don't you let me go?
pa ti si došla na date, nisi li? :D
I sto sad?
pa moš priznat da si pretjerala i reći da neš više nikad. izmolit par zdravomarija, malo klečati na kukuruzu i tako to. :D
Neecu cokoladu od tebe
I necu.
dooobro, smiri se, ne bacaj se po podu....kupit ću ti slaju, a?? ovaj veeeeliiikii. :Đ (Emi Gablo 21.05.2015. 09:12)
Budući da ne vidiš nego za i protiv (da, u pravilu glumci koji koriste marionete imaju samo dvije ruke, te je vještina potrebna da se ne vidi dimna zavjesa i tko drži bijelu rukavicu koja viri ispod crnog zastora :-) jer i u tom crno-bijelom kontrastu ima neka poruka - sve je to samo privid, igra, teatar, baš kao što ti lijepo razvlačiš svoju predstavu pod tuđom temom i upireš se svrstati se u motiv br. 1 gotovo pa na razini cjelodnevnih grčkih tragedija...
Inače, baš sam jučer čula (ne vidjela napisano) nekoga tko je upotrijebio istu kovanicu :-). Priča se po kuloarima. I štoš sad?
Inače, Pero je lijepo rekao jednomad da mu ne treba Klub za obranu :-)... No, nadasve je nepoljuljano i dosljedno pristojan da pusti svakome da kaže svoje. Samo su kod tebe se zapleli končići i sve se više zapetljavaš. E, vidiš, a to ti ja volim vidjeti, to mi je 'briga' jer.... čitajte u idućem postu Samohrane koji će biti objavljen nakon okončanja marionetske igre koja je trenutno u tijeku, a morti bude i na TeVeju :-).... (Samohrana 21.05.2015. 09:21)
Ako ne volis moju "histericnu" teatralnost,
zasto je potičeš. Volis, mazo moja, mazohizam?
Jednostavno, zanemari.
Nije ovo bilo između nas dvije?
Imala si post za komentirati.
Imaš i novi gore :-) .
Sto čekaš?
Mene?
Samohrana, imas sva prava da pises post o meni, evo, ako sam ti tako inspirajuća.
Necu te doci ni procitati..jer ne guštam općenito u tvojim pisanijama. (marionetta 21.05.2015. 14:04)
sad više nisi duhovita, već dosadna. dosadna od ponavljanja. dosadna od stvaranja teorije zavjere oko sebe same. ti nekome spominješ ego? hmhmm. hrabro od tebe.
gdje vidš grmlje sa zečevima?
neznaš dovoljno dobro hrvatski?
obožavatelj? nemoj umišljati, stotinama milja sam od toga.
pokušavaš se vaditi iz vlastite gluposti pritom biti duhovita. kako ono ti veliš....zijev! (gec 21.05.2015. 15:21)
Ego.
Uostalom, tu u komentarima imamo koga?
Peru, nekoliko žena i i i koga još?
Anonimnog Zečića bez genitalija koji me je prije obožavao, divio mi se, a sad me odjednom nenavidi jer sam spominjala Vođinog pišu.
Nisi Pero, nisi jedna od časnica -
Non me interesso. (marionetta 21.05.2015. 16:12)
Samopomoć si pruži, Samohrana. (marionetta 21.05.2015. 18:40)
