Dugačko, analitičko, sofisticirano------ Ali, na ovo tvoje zadnje o nužnosti samo jedno pitanje mi se nameće : zašto? Zar zato, što ni jednu promjenu ne moženo napraviti,već samo nužnost prihvatiti i ljubiti kao jedinu neminovnost da bismo smo uspostavili kakav-takav mir? I na koncu konca - čemu takva pomirenost koju nudiš?
,,,,da-i fobos ! Zaboravih na ono što nisi rekao. Skoro
22.05.2015. (23:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMEZIDA/ANNABONI - To o ''nužnosti'' iz posljednje fusnote citat je Nietzschea, kojem ovdje smisao čitaš iz (prethodećeg) ostatka fusnote. Dakle, odnosi se na tu nužnost - neminovnost - da je egzistencija naposljetku tragične prirode, da nitko neće živ izaći odavdje, odnosno da nema tzv. ''vječnog života''. Radi se o dezavuiranju teologija Idile, Providnosti, koje obećavaju spomenuti Vječni Život, Spas i sl. - izmještanje problema na deus ex machina način u transcendentna nadanja. Ono što se preporučuje: odjebati koncept transcendencije, prihvatiti vlastitu smrtnost, da smo in ultima linea isto što i glista - svemir nas sutra može zgaziti, i neće biti nikakvog ''uskrsnuća'', reinkarniranja'' ili bla-bla. Jednostavno nas neće biti, posve kao prije nego se rodimo. ''Smrt'' je kolokvijalizam za ne-postojanje. A da to prihvaćanje ipak ne bude s mrzovoljom i apatijom, s namrgođenošću lica, nego s vedrinom (spram života s ove strane, koliko ga ima da ga ima) - to je poruka ovog citata. Baš kao i moga posta.
22.05.2015. (23:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Samohrana
Eh, baš je preksinoć bila u 'Trećem elementu' NASA-ina astronautkinja, inženjerka i pilotkinja Marsha Ivins. Kao kad se vineš tako visoko iznad Zemlje, što doista nepobitno opisuje kao nezamislivo, i shvatiš koliko si malen, beznačajan kad se osvrneš na sve te zvijezde neomagljene Zemljinom atmosferom :-). A možda istu večer, ili večer prije, u hodu mi je za uho zapeo Woody Allenov komentar da bi htio da njegove filmove gledaju tinejdžeri i da zapravo ne zna kako bi napravio neki film za tinejdžere. I nije da je meni Allen neka špica filma, naj, da sam ljubitelj, naprosto su mu filmovi toliko životni, a još ako se uzme u obzir da svira u jednom bendu koji reproducira glazbu starog New Orelansa, pa evo link, sve miriše na ples, vino, morti i žesticu, ljutnju, suze, smijeh... na taj trenutak u svemiru koji se zove život Songs from... enjoy :-). Ima li što ljepše od otići na spavanje s osmjehom :-)?
23.05.2015. (08:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Samohrana
Sad sam ju našla: onu Dylanovu, Rainy Day Woman... Sjećam se da se 'stoned', jasno, poluobaviještenima i polusvjesnima činio kao jedino i isključivo 'urokan', no upravo stih 'Everybody must get stoned', osobito na kraju ne ostavlja prostora nikakvoj dvojbi :-)... A same sličke su vrlo rječite I would not feel so all alone...
Pero-------shvatila sam poruku jer si nit slijedio od starta, od onih prapočetaka , srednji vijek, stečci pa dalje..... Pamtim tekst Gorčina, poznati su mi natpisi na spomenicima...Sve je to ok dakako, kao i "kristalna kugla vedrine" ali nisam ja. Mislim, nisam ja ta i takva koja s apsolutnom pomirenošću promatram svijet unatoč znanju, da osobno sam tek neznatna čestica Svemira koju baš nitko ništa ne pita niti je treba. I zato, moja dobra suradnja sa životom odudara od onoga, što zoveš osmijeh
23.05.2015. (10:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zivot jest konačan, konkretan pojedinačan život... Jedino su svemir i ljudska glupost beskonačni, rekao je onaj poznati, sada mrtvac... Mislimo li na istoga? Evo, na trenutak je oživjela njegova misao u mojoj i tvojoj misli i u misli svakog onog tko pročita ovo, čak nam iskrsne i njegova blaga nasmiješena faca...njega kojeg nema. Osim u mislima. I Descartes je, posumnjavši u sve nam nametnuto znanje, htijući objasniti svijet nanovo, ostavio mišljenje kao temelj egzistencije... Cogito, ergo sum...kao ono po čemu život jest.
Mrtvaci komuniciraju s nama, nasli su nacina zapisati, prenijeti svoju misao budućim mrtvacima.
Biti mišljen poslije života, nije li i to neki način života?
Zapisi na stećcima, poezija...sve je to i dan danss živa misao?
23.05.2015. (11:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MARIONETTA - U Kunderinoj Besmrtnosti Goethe sreće Hemingwaya: ''Ta briga o vlastitoj slici, u tome je kobna nedozrelost čovjeka. Tako je teško biti ravnodušan prema vlastitoj slici. Takva ravnodušnost je iznad čovjekovih moći. Čovjek stigne do nje tek nakon smrti, čak ne odmah. Tek dugo nakon smrti. Vi do nje još niste stigli.'' Ernest je 1989. mrtav tek 27 godina, a Johan 157 pa ga ima čemu podučiti: ''Još nedugo prije smrti sam izjavio da u sebi osjećam takvu stvaralačku snagu da je nemoguće da nestane bez ostatka. I naravno, vjerovao sam da ću živjeti u slici koju ću iza sebe ostaviti. Da, bio sam kao vi. I nakon smrti mi je bilo teško pomiriti se s tim da me nema. Znate, to je strašno neobična stvar. Biti smrtan je najosnovnije ljudsko iskustvo, a pritom čovjek nikada nije bio sposoban prihvatiti to, shvatiti i ponašati se u skladu s tim. Čovjek ne zna biti smrtan.''
26.05.2015. (10:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zastao sam na 8, jednostavno nemam vremena sve pročitati do kraja, iako mi je tema vrlo zanimljiva. Ovo je vrlo zgodno: duranje plus Utjeha naspram življenja plus Tragika. U glavu mi dolaze dvije možda komplementarne misli. Jedna je navodni citat Ive Andrića koji je rekao: "Svi smo mi mrtvi, samo se redom pokapamo." Druga je zen-budistička priča o mudracu koji je brao jagode pored ponora te se poskliznuo i počeo padati u dubinu (dakle u sigurnu smrt) upravo u trenutku kad je ubrao posebno lijepu jagodu. Obzirom da je bio potpuno "sjedinjen" sa "sadašnjim trenutkom" (oba pojma stavljam u navodne znake, jer su samo metafore za nešto drugo, stvarnije), u padu je pojeo jagodu i samome sebi konstatirao da je iznimno ukusna. Nije imao nijednu jedinu misao na smrt, a posljedično tome ni strah od smrti, tek taj prosti užitak u okusu jagode. Ova se pričica, dakako, može shvatiti na banalni način (kao što se i cijeli budizam može shvatiti na banalni način, kao banalni bijeg od Bola i Patnje), ali za mene ona ima ono isto ničeansko Nešto, samo bez prokrvljenosti Tragikom. Mudrac je kao završetak jednog Kruga, samo što taj završetak nije na istom mjestu odakle se krenulo, već jednu stepenicu više, u smislu spirale. Tako, mudrac nema misli baš isto (tj. prividno isto) kao i posve tup čovjek, dijete ili čak novorođenče. Pa ipak je razlika silna. Problem je samo u tome, što je nama koji još nismo dosegnuli kvalitetu uma jednog zen-budističkog mudraca uglavnom nemoguće pojmiti o čemu se tu zapravo radi, kao što je slijepcu nemoguće - osim kroz neke nedostatne metafore - pojmiti kako izgledaju plava i crvena. "Mislim, dakle jesam" jedna je od najvećih podvala čovjeku europskog civilizacijskog kruga. :)
30.05.2015. (10:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MARIANO - Zen pričicu, kao što uviđaš, dalo bi se ridikulizirati, i to vrlo lako, recimo na način da se kaže kako je za padati tako u provaliju i misliti samo na jagodu - u potpunoj ''sjedinjenosti sa sadašnjim trenutkom'' - potrebno u određenom smislu biti idiotom. Svedenim, naime, u vlastitom gnoseološkom aparatu na krajnji solipsistički pozitivizam, machovski, koji percipira jedino kompleks osjeta kojima je aktualno izložen - apsolutizirano nesposobnim za logičku (kauzalnu) anticipaciju, za to opće svojstvo stvarnosti da sljedeći trenutak uvijek nastupa za sadašnjim. Sposobnost takve anticipacije jedno je od temeljnih, najosnovnijih naših egzistencijalnih iskustava, kao živih bića, homo sapiensa, koje naučimo još kao gegavci, pa i prije, i bez njega ne bismo mogli živjeti na planetu. Naprosto je nemoguće biti čovjek, živo ljudsko biće, bez toga. Pa tako i ovaj mudrac iz priče jedino i može biti lik iz fikcije - nije zamisliv kao stvarna pojava u svijetu. No, meni nije namjera ridikulizirati priču i odbaciti je u cijelosti, jer za to bi bilo potrebno shvatiti je previše doslovno, dok joj je smisao ipak u poruci. Ta poruka, složio bih se s tobom, ima nešto ničeansko u sebi - u dijelu u kojem promovira vedrinu pri izvjesnosti da slijedi kraj. No, tu usporedba i staje, kao što također i sam primjećuješ: izostaje tragika. Sve što za života činimo, svaki trenutak koji dišemo, poput je ovog padanja u provaliju, jer neizostavno slijedi udar u dno. Tragički pristup preporučuje vedrinu pri tim trenucima živog trajanja (npr. dok se još ima jagodu u ustima) unatoč svijesti o dolazećem udaru, unatoč sposobnosti anticipacije da dolazi - zato i kažemo: tragički. U budističkoj verziji nema ovog unatoč; ''mudrac'' je sebe upro dovesti u vegetativno stanje u kojem će izgubiti tragičku anticipaciju, dakle zaobići će je, neće to osjetiti uopće - u biti eskapistički - kao taj što pada, pa kažeš: ''Nije imao nijednu jedinu misao na smrt, a posljedično tome ni strah od smrti, tek taj prosti užitak u okusu jagode.'' Prestaje biti ljudskim bićem s ovog planeta kakav ne može ne anticipirati, gubi to osnovno egzistencijalno iskustvo koje je neodvojivi dio našeg čovještva. Jedino se mogu ponoviti: ''pravi eros događa se u pozadini tanatosa''; ''vedrina mora ići s prizvukom melankolije, onim duende elementom, praćena aromom smrti; bez nje je frivolna''. Suprotno ovome što tvrdiš u svom drugom, dopisanom komentaru, vedrina o kojoj se radi u postu je nešto neodvojivo od tragike, a ne nešto prema čemu treba rasti od tragike - jer tada prelazi u razne žanrove onog tupog isforsiranog osmijeha, na određen način frivolnog - pri čemu i varijante holističkog smjeranja ''prosvijetljenom'' sve-zadovoljstvu, sve-pomirenosti, sve-kuženju, predstavljaju jedan od žanrova tog patvorenog osmijeha s reklama (kao i svi kič eskapizmi koji traže Idilu, Harmoniju). Posrijedi je duhovni bofl. Što da ti kažem - dirljiva je ova tvoja dječja vjera u dijeljenje čovječanstva na nas, s ove strane, ''obične ljude'', ''koji još nismo dosegnuli kvalitetu uma jednog zen-budističkog mudraca'', i onda njih s druge strane, ''mudraca'', ''prosvijetljenih'', koji da to jesu. Dakle, sama ta naivna vjera u postojanje ljudi koji ampak ne bi bili ''obični ljudi'' u ovom smislu nekih egzistencijalnih bazičnosti (te da bi to uopće bila veća kvaliteta, napredak, sazrijevanje, a ne čin autoidiotizacije, kada bi i bio moguć). Kojim umom si pojmio postojanje toga o čemu se radi u ''umu jednog zen-budističkog mudraca'', a nemajući sam um (kao što deklariraš da nemaš) koji može pojmiti o čemu se tu radi?
31.05.2015. (11:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pa dobro, mogao bih reći da Vedrina izrasta na temeljima ili na humusu Tragike. :) Sasvim sigurno NE na temeljima Utjehe. O pitanju, kako ja znam nešto o umu zen-mudraca kad sam nisam taj, već smo podosta "polemizirali" pa se nećemo ponavljati. :) Kad sam naknadno pročitao moj gornji komentar, skužio sam da sam ga opet jednom napisao tako, da može djelovati ili da djeluje naivno-dječje. Iako takvim nije zamišljen. :) Takav je problem i s budizmom: intelektualne interpretacije budizma dolaze nam isključivo od europskih autsajdera koji su brže-bolje zaključili da su skužili budizam i onda Zapadu ponudili jedan jeftini interpretacijski falsifikat. U svojoj Tajnoj doktrini H.P.Blavatska sarkastično se i intelektualno vrlo superiorno narugala tim dičnim indolozima i orijentalistima s kraja 19. stoljeća. No, o tom potom. U ovoj pričici ipak nije riječ o tome da se dotični mudrac nalazi u nekom infantilnom stanju. Ako imaš volje i vremena, zaista bih rado da pročitaš po meni izvanrednu knjigu U. G. Krishnamurtija (dakle ne onog slavnog Jiddua Krishnamurtija, već jednog drugog, mlađeg, koji se s ovim družio nekoliko godina) Zavodljivost prosvjetljenja (u podnaslovu: radikalne ideje U.G.K.-a). Iz nje bi se moglo dobro iščitati na što sam točno mislio kad sam govorio o uživanju u jagodi dok padaš u ponor. :) U.G.K. je za mene kao (kompjuterskom terminologijom) poboljšana verzija Friedricha Nietzschea, ma koliko to zvučalo bogohulno. :) On je veliki ikonoklast, baš kao i Nietzsche. I sprda se sa svim duhovnim tradicijama, naročito onim indijskim. I tak, nisam se vjerojatno dotakao svega što si spomenuo u gornjem komentaru meni, ali budem drugi put.
31.05.2015. (13:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Potražit ću UGK-a, ali kad već spominjemo indologe i orijentaliste i dajemo si preporuke, ja bih pak naputio na jedan esej iz klasičnog Sloterdijka: Može li se zanijekati svijet? (O duhu Indije i zapadnoj gnozi); München, 1992; evo dajem i uzorak, malo za okusiti: ''Neugodnim tajnama filozofskog zanata pripada i to da tamo gdje se afirmativnim tonom progovara o posljednjim spoznajama ni samo ludilo nije daleko. U sklonosti k najuzvišenijim metafizičkim mislima, i u struji psihijatrijski relevantne smrti vlastitog ja, djeluje - tako se barem pretpostavlja - isti magnetizam, ista privlačna sila jednog, u doslovnom smislu, izvanrednog i ekscentričnog pola. Poznato srodstvo mistike i mahnitosti usmjerava našu pozornost na to kako visina i dubina u psihičkom prostoru predstavljaju ekvivalente, te kako je uzgon vrlo teško razlikovati od struje što vuče nadolje. Od ovog magnetskog pola visokodubokih 'problema', međutim, filozofija se na putu u svoje novovjekovno ustrojstvo iz opravdanih razloga sve više udaljavala, kao da je protestantski, građanski orjentiranim, zbiljski podobnim ljudima, ljudima sposobnim živjeti u zbilji, neposredan odnos spram takozvanog apsoluta nije više primjeren. Prema njima, čudovišta ushićenja pripadaju prošlosti; od mističnih neosnovanosti preostaju naposljetku samo psihijatrijske budalaštine. Nakon svog posljednjeg manijakalnog vrhunca u njemačkom idealizmu stari se nauk o svjetskoj mudrosti, kako se čini, naposljetku pragmatički disciplinirao - preobrazivši se u historizirajući i sistematizirajući istraživački poriv, u kojem klimu određuje stoička zrelost Maxa Webera, i u kojem su manije svedene na format ambicija. U onolikoj mjeri u kolikoj se novovjekovno mišljenje svrstava pod predznak metoda i znanosti ono je naučilo isključiti svoje zaneseno, manijakalno pogonsko ustrojstvo; njemu je sada više stalo do transparentnosti i samokontrole nego do stapanja mislitelja u neizrecive posljednje jedinstvene razloge. Idealnom intelektualitetu ništa nije važnije doli distanciranje od opasnosti velikih misli; tamo gdje se takve danas još i usude pojaviti, same djeluju arhaično, a njihovi mislioci naivno. Modernom filozofiranju, u dugačkom i zaobilaznom procesu otrežnjenja, koristi već otprilike dvije stotine godina postojeća preobrazba metafizike u metapsihologiju i psihoanalizu. Ove mlade discipline obraćaju donekle lateralnu pozornost na igru filozofske refleksije, te tragaju za psihološkim nalazom o onim subjektima koji još za naših dana predstavljaju dobrovoljce metafizike. Filozofi su, u starom smislu riječi, postali još rjeđi od pravih histeričarki. Moderni je svijet pobijedio velike boginje i metafiziku. Jedino još u iznimnim slučajevima autor biva zamijećen kao pacijent velikih ideja. Za ovakvu posvemašnju recesiju metazifike postoje, dakako, jaki duhovnopovijesni i civilizacijski razlozi, od kojih ovdje valja navesti samo onaj odlučujući. Od pojave psihoanalitičkih mogućnosti mišljenja suvremeni interesenti raspolažu jednim drugim jezikom kako bi (ob)razložili upravo tu strast spram bivstvovanja-u-svijetu, čija se prvobitna formulacija razvila kao metafizika i kako religiozno mišljenje visokorazvijenih kultura. Ovim drugim jezikom, što ga je izoštrio ponajprije Nietzsche, progovaraju danas mnogi analitičari o patologijama metafizičkog mišljenja i o zloćudnosti filozofskih misaonih procesa što svoj objekt postupno poremećuju. (...) U tom smislu orijentalističkim disciplinama Zapada pripada jedna neobična i značajna uloga. One uživaju povlasticu, točnije dozvolu po svojoj dužnosti, bavljenja dokumentima jedne još uvijek vruće, manijakalne tradicije. (...) Onaj tko se ikada susreo s indijskim sadhusom ili vedantinom, tko se ikada prepustio nauku sufi-učitelja ili tibetanskog lame, znat će da čak i na izmaku 20. stoljeća u pojedinim središtima svijeta žive doktrine i prakse koje svojim klijentima spravljaju kupke u usijanim metafizikama - metafizikama što posežu za cjelokupnim subjektom, kako bi ga s korijenom iščupale iz njegova dotadašnjeg života, ništa drukčije nego što su to činile pitagorejske, neoplatonske i gnostičke škole naše hemisfere u svojim najsamosvjesnijim vremenima.''
31.05.2015. (13:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Mogao bih potpisati svaku rečenicu gornjeg Sloterdijkovog teksta kad bih se pravio da ne znam da je njegov diskurs uzeo u obzir samo polovicu zbilje. Nažalost, uvijek je tako s filozofima koji žele - poput slikara - ostaviti svoj osobeni pečat, ostvariti svoj individualizirani intelektualni stil pod svaku cijenu pa su tako već Schopenhauer i Nietzsche u određenom smislu pioniri tog filozofiranja pedesetpostotne zbilje. Schopenhauer je započeo niz sa svojom filozofijom Pesimizma, Nietzsche je nastavio s (genijalnom pa ipak pogrešnom) Indignacijom sprah slabićkog mentaliteta kršćanske Utjehe koju smatra krivom za sva zla svijeta (pa je naspram infantiliteta Utjehe brže-bolje morao pronaći neku intelektualnu Anitezu jednako moćne obuhvatnosti, obnovivši na svoj specifični genijalni način antičku filozofiju gorde Tragike, koja i opet gleda samo pola zbilje, iako ju je on zamislio kao cijelu zbilju, jer ju ne smatra šopenhauerovski pesimističnom, već nekom vrstom sinteze suprotstavljenih životnih sila i poriva), a svi ostali su za njima (filozofski i ljudski prilično superiornima, dakako) stali u red, sve do Žižeka i mlađih mu kolega koji tek stasaju. Svi oni intelektualno profitiraju od silno vitalnih mogućnosti i kapaciteta filozofiranja pedesetpostotne zbilje. Zbog toga moderne filozofe smatram u srži intelektualno nečasnima; uzimaju samo onih 50% zbilje koji im odgovaraju za polovične analize pune osobenoga stila i temperamentalnih sklonosti pomiješanih s taštinom. Obzirom da su intelektualno jaki, stvaraju iluzionistički privid visoke sofisticiranosti da se referiraju na ukupnu stvarnost ili fenomenologiju. A i to što kažem je preuzetno, jer se više ni ne bave filozofiranjem u klasičnom smislu refleksije zbilje o ontološka zrcala zdravog razuma, već samo šoumenski nabadaju nasumične teme, u skladu s instinktom koji im nalaže da budu originalni, prvi, osebujni, prepoznatljivi, stilski jedinstveni u svojim očištima ili rakursima. Usporedimo li Nietzschea s njima, vidjet ćemo njegovu enormnu intelektualnu čestitost. U tom bi smislu Nietzsche, takav kakav jest, danas bio ismijan kao tragikomični diletant. Ali da se vratim na ono što kaže Sloterdijk. On govori protivu metafizičke egzaltacije, histerije, emotivno-misaone neumjerenosti bavljenja velikim pitanjima što gutaju cijeloga subjekta, iako će mu s druge strane svaki moderni antropolog kazati da se upravo NE MOŽE shvatiti nijedan spoznajni sustav koji stoji onkraj europskog civilizacijskog kruga, ukoliko se u njega ne uroni cijelim subjektom. Otkud taj strah od ulaganja cijeloga sebe? Nije li to upravo njegova intelektualna oslabljenost uslijed previše bavljenja stalno istim europskim misaonim paradigmama pedesetpostotne stvarnosti? U Sloterdijku nema duendea, riješenosti na život i smrt, njegov intelektualni komformizam je više nego očit. A taj i takav komformizam ima za jednu od intelektualnih posljedica selektivnost pri istraživanjima. Istražujući indijski, tibetski, mongolski, kineski ili japanski budizam, zasigurno se nije maknuo iz ugodnih, klimatiziranih europskih knjižnica (tj. kad bi ih odlučio istraživati, jer ih vjerojatno niti nije istraživao). U knjižnicama ulažeš 3 postotka sebe, a ostalih 97% odlučuje što ćeš i kako profiltrirati kroz svoje sklonosti mišljenja i u skladu s tim odlučiti "spoznati" i "otkriti". Oni koji se nisu bojali predati svoj cjelokupni subjekt, otkrili su da u indijskim i općenito orijentalnim filozofskim sustavima uopće nema nezdrave i pretjerane egzaltacije (a tu ne govorimo o pučkim vjerovanjima i pučkom shvaćanju karme i reinkarnacije i tome slično, nego o sustavima prihvaćenim od relevantnih azijskih insajdera koji ondje nešto znače kao intelektualne i duhovne veličine). Prava je istočna metafizička misao vrlo čvrsto na zemlji, a sve ideje kojima ona barata uoće nisu mitološkog, nego isključivo intuitivno-metaforičkog značenja i značaja, sa čvrstim uporištima u duhovnoj, jogijskoj i tantričkoj praksi koja zahtijeva cijeloga čovjeka, a to među ostalim znači čovjeka moralnog i čestitog, autentično znatiželjnog i ponizno zagledanog u tajnu postojanja, onkraj želje za pukim intelektualiziranjem. :)
31.05.2015. (20:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stavilo me u gornjem komentaru kao anonimnog komentatora, ne znam zašto. Još sam ovo htio reći: sociološko-filozofske analize i psihoanalitičke studije modernog društva danas i isuviše često pate od jednog intelektualnog poriva kojeg bih mogao nazvati neviđenjem drveta od šume ili iluzionizmom što ga stvara prevelika količina intelektualističke referencijalnosti. Od silne referencijalnosti na uratke svojih prethodnika i suvremenika, u umovima mnogih posve se gubi iz vida sirova zbilja pojedinca koja se ne vidi u trendovima, statistikama, interpretacijama, diskursima, globalizacijskim efektima i drugim intelektualnim filterima koji bojaju golo i sirovo ljudsko iskustvo. Stoga zapadnjački intelektualac misli i vjeruje da to golo i sirovo ljudsko iskustvo više uopće ni ne postoji pa da ga slijedom toga više, dakle, ni ne treba filozofski promišljati dalje od srednjoškolskih amaterskih pokušaja i diletantskih nastojanja.
31.05.2015. (20:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Par crtica na ovaj poduži i odlično koncipiran post: - glede Arsenove 'kanonizacije' baš sam neki dan u jednom razgovoru iznio svoje viđenje da bi Rundeka trebalo zaštiti kao nacionalno dobro. :) Ljudi, istinski umjetnici, koji su stvorili nešto što doista nadilazi razinu svakodnevnog, jesu neka vrsta nacionalnog blaga. Nešto čeg se ne moramo sramiti, usred svih naših kolosalnih apsurdinstanskih apsurda, Savskih, Karamarkićka, HDZ/SDPička, Franje i Debilanovića, eto, imali smo i nekog sasvi drugačijeg, nekog tko je ostavio nešto smisleno, određenu sublimaciju svih naših iskustava pretočeno u metafizički koncetrat pjesme ili albuma, koji funkcionira i na univerzalnoj, nad-palanačkoj razini. Druga stvar, ideja o smrti kao negativu života, odsustvu života u smislu oznake ništavila/ne-bitka- možda jednom budeš raspoložen i za propitivanje radikalno drugačijih pristupa. U tom dugačijem kutu gledanja, tama/sjena nije puko odsustvo svjetla, zima/hladnoća nije puko odsustvo topline, smrt nije puko odsustvo života, već upravo antiteze, polarni pra-fenomeni, pri čemu su komplementi podjednako stvarni i aktivni kao i 'pozitivi'. Da se ne radi o ispraznom poigravanju pojmovima, dokazao je Goethe kad je izgradio svoju teoriju o svjetlu i bojama, uzimajući u obzir tamu kao aktivni čimbenik, a boju je promatrao kao zbivanje koje se dešava na rubovima interakcije između tame i svjetla. Bijela svejtlost ne 'sadrži' boje, već se boje pojavljuju kao rezltanta dijalektičkog susreta tame i svjetla. U tom smislu bi i smrt mogla predstavljati aktivni, mobilizirajući element, naspram kojeg se odvija gibanje života.
01.06.2015. (22:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
''Samo polovicu zbilje''? A koja je to druga polovica? Možeš li mi je definirati? ''Prava je istočna metafizička misao vrlo čvrsto na zemlji'' - MARIANO, ovo je besmislena propozicija. Metafizička misao je metafizička upravo time što nije čvrsto na zemlji. Kada bi to bila, bila bi nešto drugo, a ne više metafizička. Na stranu sad vrijednosna ocjena o tome, zamutio si same pojmove. (Naravno. Kao i uvijek, jer ovaj misaoni kozmos koji ispovijedaš je uvjetovan zamućenim jezikom, bez njega ne može opstajati. Odnosno, te neke vrste raskalašenosti u jeziku, prevelike olakosti, bez discipline.) Idemo dalje. Koja je točno razlika između ''intuitivnog'' i mitološkog koja bi opravdala tvoje verbalističko poricanje ne-čvrsto-na-zemlji karaktera ''istočne metafizičke misli'' u korist njenog ''intuitivno-metaforičkog'' karaktera (koji bi valjda bio čvrsto na zemlji)? Na koji je način to da ona ''ima uporišta u duhovnoj, jogijskoj i tantričkoj praksi'' argument za nešto, ili preciznije za tvoju tvrdnju o njenom stajanju čvrsto na zemlji? Ali da se napokon vratimo i na pitanje koje sam ti još gore gore postavio, a koje si eskivirao. ''Kojim umom si pojmio postojanje toga o čemu se radi u 'umu jednog zen-budističkog mudraca', a nemajući sam um (kao što deklariraš da nemaš) koji može pojmiti o čemu se tu radi?'' Prije svega mi je stalo do sudbine tog mog pitanja. Kažeš: ''O pitanju, kako ja znam nešto o umu zen-mudraca kad sam nisam taj, već smo podosta 'polemizirali' pa se nećemo ponavljati. :)'' To nije odgovor, a ja se ne sjećam da je bilo te prilike da si mi ga jednom već dao. Hajde, budi dobar, pa mi ga svejedno daj, ako ćeš i imati osjećaj da se ponavljaš.
04.06.2015. (11:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Npr. Nietzsche je strastveno izveo svoju filozofiju ismijavanja kršćanske slabosti koju smatra izvorom svih zala jer od ljudi čini licemjerne slabiće. To je po meni filozofija pola zbilje, koja kao spoznajni šok odlično djeluje na studente FF-a, ali je zreloj odrasloj osobi jasno da život tako ne funkcionira, da je Nietzscheova filozofija ipak samo jedan stripovski dvodimenzionalni prikaz životnih datosti. Život je cjelina oba pristupa, i onog kršćanski suosjećajnog i onog osviješteno ikonoklastičnog, i to ne cjelina u kojoj se ti pristupi vide kao razdvojeni, dakle ne kao konceptualistička konstrukcija, već cjelina integriranih proturječnosti. Naročito moderni "filozofi" nemaju strpljenja ni volje uvažavati tu činjenicu integriranih proturječnosti, jer njih zapravo ne zanima istina, njih zanima izvlačenje pojedinih diskurzivnih niti iz tog džempera života (što je legitimno i što daje veliku draž ljudskom mišljenju, ljepotu raznolikosti i domišljatosti u pronalaženju uvijek novih i novih faceta dijamanta zbilje, no postaje nešto ružno i pogrešno onog trena kad se krene u pljuvanje i omalovažavanje druge polovice zbilje, kao što Sloterdijk omalovažava tobožnju metafizičku neumjerenost i egzaltiranost, iako nije insajder i zapravo, ruku na srce, nema pojma o čemu govori). To je što se tiče pitanja "dviju polovica" zbilje. Drugo, ako misliš da metafizika ne može čvrsto stajati na zemlji, onda očito pod metafizikom razumijevaš samo neki balon apstraktnih koncepcija. Meni je metafizika nešto sasvim drugo, a u svakom slučaju najmanje jedna filozofija. Za mene je metafizika upravo punokrvna i trezvena integracija životnih proturječja sve do velike Objave o ljudskome umu kao o stvarnom tvorcu svijeta. Metafizika zahtijeva duende, uranjanje cijelog sebe u promišljanje životnih antinomija. Stoga je ona ponajmanje nekakvo meditiranje, pojanje i slavljenje zamišljenog boga ili božanstva, a još je manje filozofski sustav. Ona je alkemijska sinteza dvije prividno proturječne sile u čovjeku, one individuacijske koja od čovjeka čini potpuno samosvojno biće, čistu individuu koja razmišlja svojom glavom i ne pada ni pod čiji utjecaj (a to je silno rijetka ljudska karakteristika) i one razidentifikacijske koja čovjeka predaje Majci Svijeta, čineći ga - simbolički i metaforički rečeno - Njenim instrumentom ljubavi i suosjećanja, iscjeljivanja rana svijeta. Sila individuacije je prirodno ikonoklastična, to je prelazak iz djetinjstva u odraslu dob ljudskog duha općenito. Sila razidentifikacije je prirodno upijajuća i stapajuća, ona čini da se ljudski duh predaje čovječanstvu i sveukupnom životu, kroz apsolutno ropstvo potpune predaje do apsolutne slobode gubljenja sebe. Biti u svemu tome čvrsto na zemlji znači ne dopustiti sili razidentifikacije da prevlada nad silom individuacije. Ekvilibrij te dvije sile jest ono što smatram stvarnom metafizikom. Metafizika je naprosto zbiljsko, punokrvno i uravnoteženo pomirenje životnih proturječja.
04.06.2015. (13:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nemam kvalitetu uma zen-budističkog mudraca, ali imam dodirne momente koji omogućuju prelijevanje unutar kritičnog radijusa. Kada se nečemu dovoljno približiš, počinješ energetski biti pod utjecajem toga. Pri tome je uvijek od iznimne važnosti individuacijski faktor o kojemu ovisi mogućnost zadržavanja objektivne slike (pod objektivnom slikom ovdje ne mislim na banalnu materijalističko-konstruktivističku intelektualnu pozu koja trajno zamara čeljad fiks-idejom da se ne treba vjerovati ni u što što ne možemo iskusiti vlastitim čulima). Antropolog Carlos Castaneda zašao je u svijet meksičkih vračeva, šamana, čarobnjaka. Isprva je snažno insistirao na imperativu ostajanja autsajderom, no pritom je znao da kao antropolog neće izvući zaista validne spoznaje sve dok ne uroni barem prst, pa ruku do lakta, pa cijelu ruku, pa obje ruke.... sve dok konačno nije uronio do kraja i kao insajder uplovio u čudesni svijet čarobnjačkog naukovanja. Na koncu je učinio veliki podvig: kao čarobnjački insajder mogao je istovremeno pred svijetom funkcionirati i kao objektivni autsajder; pomirio je proturječnosti. Tako nekako ja shvaćam pravog metafizičara. On je nogama čvrsto na zemlji, a glavom u oblacima. Vjerujem da te ovaj moj odgovor ne zadovoljava, da ga smatraš samo još jednim maštovitim trabunjanjem punim eskiviranja, ali bolje ne znam ponuditi usred skromnih kapaciteta kojima raspolažem. ;))
04.06.2015. (13:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Makar poduži post, doživjela sam kao inspirativne natuknice na koje bi se dalo opširnije pisati i otvarati nove teme, ili referirati svojim doživljajima... Rundek u svojoj pjesmi Lice kaže:
Ovakvo se lice rijetko Dobiva na dar Ono je plod golemog truda Mog i mojih roditelja .... To, kada kaže: Ono je plod golemog truda, Mog i mojih roditelja, sjetim se svih književnika, filozofa, umjetnika koji su svojim djelima utjecali na mene, koji su me obogatili, mijenjali, kroz čija djela propitujem sebe i svijet u kojem živim, a jedan dio, naravno, ti si spomenuo. Na to me asocirao ovaj tvoj post, na bezbroj likova koji žive u nama uz naše djedove, pretke i suvremenike...
Uz sve, otkrila sam i srodnost - moj djed je, kao i tvoj, bio u 1. svj. ratu zarobljen u Rusiji. Kada sam davno bila na apsolventskom putovanju u Moskvi donijela sam mu pravi ruski čaj i ploču balalajki, nikada ga toliko sretnog nisam vidjela...njemu je u Rusiji bilo lijepo, nisu sva zarobljeništva ista, na sreću
30.06.2015. (15:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Annaboni
Dugačko, analitičko, sofisticirano------
Ali, na ovo tvoje zadnje o nužnosti samo jedno pitanje mi se nameće : zašto?
Zar zato, što ni jednu promjenu ne moženo napraviti,već samo nužnost prihvatiti i ljubiti kao jedinu neminovnost da bismo smo uspostavili kakav-takav mir?
I na koncu konca - čemu takva pomirenost koju nudiš?
,,,,da-i fobos !
Zaboravih na ono što nisi rekao. Skoro
22.05.2015. (23:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
NEMEZIDA/ANNABONI - To o ''nužnosti'' iz posljednje fusnote citat je Nietzschea, kojem ovdje smisao čitaš iz (prethodećeg) ostatka fusnote. Dakle, odnosi se na tu nužnost - neminovnost - da je egzistencija naposljetku tragične prirode, da nitko neće živ izaći odavdje, odnosno da nema tzv. ''vječnog života''. Radi se o dezavuiranju teologija Idile, Providnosti, koje obećavaju spomenuti Vječni Život, Spas i sl. - izmještanje problema na deus ex machina način u transcendentna nadanja.
Ono što se preporučuje: odjebati koncept transcendencije, prihvatiti vlastitu smrtnost, da smo in ultima linea isto što i glista - svemir nas sutra može zgaziti, i neće biti nikakvog ''uskrsnuća'', reinkarniranja'' ili bla-bla. Jednostavno nas neće biti, posve kao prije nego se rodimo. ''Smrt'' je kolokvijalizam za ne-postojanje.
A da to prihvaćanje ipak ne bude s mrzovoljom i apatijom, s namrgođenošću lica, nego s vedrinom (spram života s ove strane, koliko ga ima da ga ima) - to je poruka ovog citata. Baš kao i moga posta.
22.05.2015. (23:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Samohrana
Eh, baš je preksinoć bila u 'Trećem elementu' NASA-ina astronautkinja, inženjerka i pilotkinja Marsha Ivins. Kao kad se vineš tako visoko iznad Zemlje, što doista nepobitno opisuje kao nezamislivo, i shvatiš koliko si malen, beznačajan kad se osvrneš na sve te zvijezde neomagljene Zemljinom atmosferom :-). A možda istu večer, ili večer prije, u hodu mi je za uho zapeo Woody Allenov komentar da bi htio da njegove filmove gledaju tinejdžeri i da zapravo ne zna kako bi napravio neki film za tinejdžere. I nije da je meni Allen neka špica filma, naj, da sam ljubitelj, naprosto su mu filmovi toliko životni, a još ako se uzme u obzir da svira u jednom bendu koji reproducira glazbu starog New Orelansa, pa evo link, sve miriše na ples, vino, morti i žesticu, ljutnju, suze, smijeh... na taj trenutak u svemiru koji se zove život Songs from... enjoy :-). Ima li što ljepše od otići na spavanje s osmjehom :-)?
23.05.2015. (08:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Samohrana
Sad sam ju našla: onu Dylanovu, Rainy Day Woman... Sjećam se da se 'stoned', jasno, poluobaviještenima i polusvjesnima činio kao jedino i isključivo 'urokan', no upravo stih 'Everybody must get stoned', osobito na kraju ne ostavlja prostora nikakvoj dvojbi :-)... A same sličke su vrlo rječite I would not feel so all alone...
http://www.azlyrics.com/lyrics/bobdylan/rainydaywoman1235.htmlTeks t...
P.S., Vidiš, bolje mi ide linkanje kad sam ne ublogirana :-)...
23.05.2015. (09:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Annaboni
Pero-------shvatila sam poruku jer si nit slijedio od starta, od onih prapočetaka , srednji vijek, stečci pa dalje.....
Pamtim tekst Gorčina, poznati su mi natpisi na spomenicima...Sve je to ok dakako, kao i "kristalna kugla vedrine" ali nisam ja.
Mislim, nisam ja ta i takva koja s apsolutnom pomirenošću promatram svijet unatoč znanju, da osobno sam tek neznatna čestica Svemira koju baš nitko ništa ne pita niti je treba.
I zato, moja dobra suradnja sa životom odudara od onoga, što zoveš osmijeh
23.05.2015. (10:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
marionetta
Zivot jest konačan, konkretan pojedinačan život...
Jedino su svemir i ljudska glupost beskonačni, rekao je onaj poznati, sada mrtvac...
Mislimo li na istoga?
Evo, na trenutak je oživjela njegova misao u mojoj i tvojoj misli i u misli svakog onog tko pročita ovo, čak nam iskrsne i njegova blaga nasmiješena faca...njega kojeg nema. Osim u mislima.
I Descartes je, posumnjavši u sve nam nametnuto znanje, htijući objasniti svijet nanovo, ostavio mišljenje kao temelj egzistencije... Cogito, ergo sum...kao ono po čemu život jest.
Mrtvaci komuniciraju s nama, nasli su nacina zapisati, prenijeti svoju misao budućim mrtvacima.
Biti mišljen poslije života, nije li i to neki način života?
Zapisi na stećcima, poezija...sve je to i dan danss živa misao?
23.05.2015. (11:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
SAMOHRANA - enjoyam evo cijelo jutro u Dylanu i WA soundtracku, dobro si to navila (fala fala)
ANNABONI - važno je da suradnja ide
26.05.2015. (10:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
MARIONETTA - U Kunderinoj Besmrtnosti Goethe sreće Hemingwaya: ''Ta briga o vlastitoj slici, u tome je kobna nedozrelost čovjeka. Tako je teško biti ravnodušan prema vlastitoj slici. Takva ravnodušnost je iznad čovjekovih moći. Čovjek stigne do nje tek nakon smrti, čak ne odmah. Tek dugo nakon smrti. Vi do nje još niste stigli.'' Ernest je 1989. mrtav tek 27 godina, a Johan 157 pa ga ima čemu podučiti: ''Još nedugo prije smrti sam izjavio da u sebi osjećam takvu stvaralačku snagu da je nemoguće da nestane bez ostatka. I naravno, vjerovao sam da ću živjeti u slici koju ću iza sebe ostaviti. Da, bio sam kao vi. I nakon smrti mi je bilo teško pomiriti se s tim da me nema. Znate, to je strašno neobična stvar. Biti smrtan je najosnovnije ljudsko iskustvo, a pritom čovjek nikada nije bio sposoban prihvatiti to, shvatiti i ponašati se u skladu s tim. Čovjek ne zna biti smrtan.''
26.05.2015. (10:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Zastao sam na 8, jednostavno nemam vremena sve pročitati do kraja, iako mi je tema vrlo zanimljiva. Ovo je vrlo zgodno: duranje plus Utjeha naspram življenja plus Tragika. U glavu mi dolaze dvije možda komplementarne misli. Jedna je navodni citat Ive Andrića koji je rekao: "Svi smo mi mrtvi, samo se redom pokapamo." Druga je zen-budistička priča o mudracu koji je brao jagode pored ponora te se poskliznuo i počeo padati u dubinu (dakle u sigurnu smrt) upravo u trenutku kad je ubrao posebno lijepu jagodu. Obzirom da je bio potpuno "sjedinjen" sa "sadašnjim trenutkom" (oba pojma stavljam u navodne znake, jer su samo metafore za nešto drugo, stvarnije), u padu je pojeo jagodu i samome sebi konstatirao da je iznimno ukusna. Nije imao nijednu jedinu misao na smrt, a posljedično tome ni strah od smrti, tek taj prosti užitak u okusu jagode. Ova se pričica, dakako, može shvatiti na banalni način (kao što se i cijeli budizam može shvatiti na banalni način, kao banalni bijeg od Bola i Patnje), ali za mene ona ima ono isto ničeansko Nešto, samo bez prokrvljenosti Tragikom. Mudrac je kao završetak jednog Kruga, samo što taj završetak nije na istom mjestu odakle se krenulo, već jednu stepenicu više, u smislu spirale. Tako, mudrac nema misli baš isto (tj. prividno isto) kao i posve tup čovjek, dijete ili čak novorođenče. Pa ipak je razlika silna. Problem je samo u tome, što je nama koji još nismo dosegnuli kvalitetu uma jednog zen-budističkog mudraca uglavnom nemoguće pojmiti o čemu se tu zapravo radi, kao što je slijepcu nemoguće - osim kroz neke nedostatne metafore - pojmiti kako izgledaju plava i crvena. "Mislim, dakle jesam" jedna je od najvećih podvala čovjeku europskog civilizacijskog kruga. :)
30.05.2015. (10:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Mislim da čovjek mora sazrijevati ili rasti od Tragike prema Vedrini, a da Utjehu svakako valja prepustiti ropotarnici povijesnih religija.
30.05.2015. (10:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
MARIANO - Zen pričicu, kao što uviđaš, dalo bi se ridikulizirati, i to vrlo lako, recimo na način da se kaže kako je za padati tako u provaliju i misliti samo na jagodu - u potpunoj ''sjedinjenosti sa sadašnjim trenutkom'' - potrebno u određenom smislu biti idiotom. Svedenim, naime, u vlastitom gnoseološkom aparatu na krajnji solipsistički pozitivizam, machovski, koji percipira jedino kompleks osjeta kojima je aktualno izložen - apsolutizirano nesposobnim za logičku (kauzalnu) anticipaciju, za to opće svojstvo stvarnosti da sljedeći trenutak uvijek nastupa za sadašnjim. Sposobnost takve anticipacije jedno je od temeljnih, najosnovnijih naših egzistencijalnih iskustava, kao živih bića, homo sapiensa, koje naučimo još kao gegavci, pa i prije, i bez njega ne bismo mogli živjeti na planetu. Naprosto je nemoguće biti čovjek, živo ljudsko biće, bez toga. Pa tako i ovaj mudrac iz priče jedino i može biti lik iz fikcije - nije zamisliv kao stvarna pojava u svijetu.
No, meni nije namjera ridikulizirati priču i odbaciti je u cijelosti, jer za to bi bilo potrebno shvatiti je previše doslovno, dok joj je smisao ipak u poruci. Ta poruka, složio bih se s tobom, ima nešto ničeansko u sebi - u dijelu u kojem promovira vedrinu pri izvjesnosti da slijedi kraj. No, tu usporedba i staje, kao što također i sam primjećuješ: izostaje tragika. Sve što za života činimo, svaki trenutak koji dišemo, poput je ovog padanja u provaliju, jer neizostavno slijedi udar u dno. Tragički pristup preporučuje vedrinu pri tim trenucima živog trajanja (npr. dok se još ima jagodu u ustima) unatoč svijesti o dolazećem udaru, unatoč sposobnosti anticipacije da dolazi - zato i kažemo: tragički. U budističkoj verziji nema ovog unatoč; ''mudrac'' je sebe upro dovesti u vegetativno stanje u kojem će izgubiti tragičku anticipaciju, dakle zaobići će je, neće to osjetiti uopće - u biti eskapistički - kao taj što pada, pa kažeš: ''Nije imao nijednu jedinu misao na smrt, a posljedično tome ni strah od smrti, tek taj prosti užitak u okusu jagode.'' Prestaje biti ljudskim bićem s ovog planeta kakav ne može ne anticipirati, gubi to osnovno egzistencijalno iskustvo koje je neodvojivi dio našeg čovještva.
Jedino se mogu ponoviti: ''pravi eros događa se u pozadini tanatosa''; ''vedrina mora ići s prizvukom melankolije, onim duende elementom, praćena aromom smrti; bez nje je frivolna''. Suprotno ovome što tvrdiš u svom drugom, dopisanom komentaru, vedrina o kojoj se radi u postu je nešto neodvojivo od tragike, a ne nešto prema čemu treba rasti od tragike - jer tada prelazi u razne žanrove onog tupog isforsiranog osmijeha, na određen način frivolnog - pri čemu i varijante holističkog smjeranja ''prosvijetljenom'' sve-zadovoljstvu, sve-pomirenosti, sve-kuženju, predstavljaju jedan od žanrova tog patvorenog osmijeha s reklama (kao i svi kič eskapizmi koji traže Idilu, Harmoniju). Posrijedi je duhovni bofl.
Što da ti kažem - dirljiva je ova tvoja dječja vjera u dijeljenje čovječanstva na nas, s ove strane, ''obične ljude'', ''koji još nismo dosegnuli kvalitetu uma jednog zen-budističkog mudraca'', i onda njih s druge strane, ''mudraca'', ''prosvijetljenih'', koji da to jesu. Dakle, sama ta naivna vjera u postojanje ljudi koji ampak ne bi bili ''obični ljudi'' u ovom smislu nekih egzistencijalnih bazičnosti (te da bi to uopće bila veća kvaliteta, napredak, sazrijevanje, a ne čin autoidiotizacije, kada bi i bio moguć).
Kojim umom si pojmio postojanje toga o čemu se radi u ''umu jednog zen-budističkog mudraca'', a nemajući sam um (kao što deklariraš da nemaš) koji može pojmiti o čemu se tu radi?
31.05.2015. (11:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Pa dobro, mogao bih reći da Vedrina izrasta na temeljima ili na humusu Tragike. :) Sasvim sigurno NE na temeljima Utjehe. O pitanju, kako ja znam nešto o umu zen-mudraca kad sam nisam taj, već smo podosta "polemizirali" pa se nećemo ponavljati. :) Kad sam naknadno pročitao moj gornji komentar, skužio sam da sam ga opet jednom napisao tako, da može djelovati ili da djeluje naivno-dječje. Iako takvim nije zamišljen. :) Takav je problem i s budizmom: intelektualne interpretacije budizma dolaze nam isključivo od europskih autsajdera koji su brže-bolje zaključili da su skužili budizam i onda Zapadu ponudili jedan jeftini interpretacijski falsifikat. U svojoj Tajnoj doktrini H.P.Blavatska sarkastično se i intelektualno vrlo superiorno narugala tim dičnim indolozima i orijentalistima s kraja 19. stoljeća. No, o tom potom. U ovoj pričici ipak nije riječ o tome da se dotični mudrac nalazi u nekom infantilnom stanju. Ako imaš volje i vremena, zaista bih rado da pročitaš po meni izvanrednu knjigu U. G. Krishnamurtija (dakle ne onog slavnog Jiddua Krishnamurtija, već jednog drugog, mlađeg, koji se s ovim družio nekoliko godina) Zavodljivost prosvjetljenja (u podnaslovu: radikalne ideje U.G.K.-a). Iz nje bi se moglo dobro iščitati na što sam točno mislio kad sam govorio o uživanju u jagodi dok padaš u ponor. :) U.G.K. je za mene kao (kompjuterskom terminologijom) poboljšana verzija Friedricha Nietzschea, ma koliko to zvučalo bogohulno. :) On je veliki ikonoklast, baš kao i Nietzsche. I sprda se sa svim duhovnim tradicijama, naročito onim indijskim. I tak, nisam se vjerojatno dotakao svega što si spomenuo u gornjem komentaru meni, ali budem drugi put.
31.05.2015. (13:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Potražit ću UGK-a, ali kad već spominjemo indologe i orijentaliste i dajemo si preporuke, ja bih pak naputio na jedan esej iz klasičnog Sloterdijka: Može li se zanijekati svijet? (O duhu Indije i zapadnoj gnozi); München, 1992; evo dajem i uzorak, malo za okusiti:
''Neugodnim tajnama filozofskog zanata pripada i to da tamo gdje se afirmativnim tonom progovara o posljednjim spoznajama ni samo ludilo nije daleko. U sklonosti k najuzvišenijim metafizičkim mislima, i u struji psihijatrijski relevantne smrti vlastitog ja, djeluje - tako se barem pretpostavlja - isti magnetizam, ista privlačna sila jednog, u doslovnom smislu, izvanrednog i ekscentričnog pola. Poznato srodstvo mistike i mahnitosti usmjerava našu pozornost na to kako visina i dubina u psihičkom prostoru predstavljaju ekvivalente, te kako je uzgon vrlo teško razlikovati od struje što vuče nadolje. Od ovog magnetskog pola visokodubokih 'problema', međutim, filozofija se na putu u svoje novovjekovno ustrojstvo iz opravdanih razloga sve više udaljavala, kao da je protestantski, građanski orjentiranim, zbiljski podobnim ljudima, ljudima sposobnim živjeti u zbilji, neposredan odnos spram takozvanog apsoluta nije više primjeren. Prema njima, čudovišta ushićenja pripadaju prošlosti; od mističnih neosnovanosti preostaju naposljetku samo psihijatrijske budalaštine. Nakon svog posljednjeg manijakalnog vrhunca u njemačkom idealizmu stari se nauk o svjetskoj mudrosti, kako se čini, naposljetku pragmatički disciplinirao - preobrazivši se u historizirajući i sistematizirajući istraživački poriv, u kojem klimu određuje stoička zrelost Maxa Webera, i u kojem su manije svedene na format ambicija. U onolikoj mjeri u kolikoj se novovjekovno mišljenje svrstava pod predznak metoda i znanosti ono je naučilo isključiti svoje zaneseno, manijakalno pogonsko ustrojstvo; njemu je sada više stalo do transparentnosti i samokontrole nego do stapanja mislitelja u neizrecive posljednje jedinstvene razloge. Idealnom intelektualitetu ništa nije važnije doli distanciranje od opasnosti velikih misli; tamo gdje se takve danas još i usude pojaviti, same djeluju arhaično, a njihovi mislioci naivno. Modernom filozofiranju, u dugačkom i zaobilaznom procesu otrežnjenja, koristi već otprilike dvije stotine godina postojeća preobrazba metafizike u metapsihologiju i psihoanalizu. Ove mlade discipline obraćaju donekle lateralnu pozornost na igru filozofske refleksije, te tragaju za psihološkim nalazom o onim subjektima koji još za naših dana predstavljaju dobrovoljce metafizike. Filozofi su, u starom smislu riječi, postali još rjeđi od pravih histeričarki. Moderni je svijet pobijedio velike boginje i metafiziku. Jedino još u iznimnim slučajevima autor biva zamijećen kao pacijent velikih ideja. Za ovakvu posvemašnju recesiju metazifike postoje, dakako, jaki duhovnopovijesni i civilizacijski razlozi, od kojih ovdje valja navesti samo onaj odlučujući. Od pojave psihoanalitičkih mogućnosti mišljenja suvremeni interesenti raspolažu jednim drugim jezikom kako bi (ob)razložili upravo tu strast spram bivstvovanja-u-svijetu, čija se prvobitna formulacija razvila kao metafizika i kako religiozno mišljenje visokorazvijenih kultura. Ovim drugim jezikom, što ga je izoštrio ponajprije Nietzsche, progovaraju danas mnogi analitičari o patologijama metafizičkog mišljenja i o zloćudnosti filozofskih misaonih procesa što svoj objekt postupno poremećuju. (...) U tom smislu orijentalističkim disciplinama Zapada pripada jedna neobična i značajna uloga. One uživaju povlasticu, točnije dozvolu po svojoj dužnosti, bavljenja dokumentima jedne još uvijek vruće, manijakalne tradicije. (...) Onaj tko se ikada susreo s indijskim sadhusom ili vedantinom, tko se ikada prepustio nauku sufi-učitelja ili tibetanskog lame, znat će da čak i na izmaku 20. stoljeća u pojedinim središtima svijeta žive doktrine i prakse koje svojim klijentima spravljaju kupke u usijanim metafizikama - metafizikama što posežu za cjelokupnim subjektom, kako bi ga s korijenom iščupale iz njegova dotadašnjeg života, ništa drukčije nego što su to činile pitagorejske, neoplatonske i gnostičke škole naše hemisfere u svojim najsamosvjesnijim vremenima.''
31.05.2015. (13:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Mogao bih potpisati svaku rečenicu gornjeg Sloterdijkovog teksta kad bih se pravio da ne znam da je njegov diskurs uzeo u obzir samo polovicu zbilje. Nažalost, uvijek je tako s filozofima koji žele - poput slikara - ostaviti svoj osobeni pečat, ostvariti svoj individualizirani intelektualni stil pod svaku cijenu pa su tako već Schopenhauer i Nietzsche u određenom smislu pioniri tog filozofiranja pedesetpostotne zbilje. Schopenhauer je započeo niz sa svojom filozofijom Pesimizma, Nietzsche je nastavio s (genijalnom pa ipak pogrešnom) Indignacijom sprah slabićkog mentaliteta kršćanske Utjehe koju smatra krivom za sva zla svijeta (pa je naspram infantiliteta Utjehe brže-bolje morao pronaći neku intelektualnu Anitezu jednako moćne obuhvatnosti, obnovivši na svoj specifični genijalni način antičku filozofiju gorde Tragike, koja i opet gleda samo pola zbilje, iako ju je on zamislio kao cijelu zbilju, jer ju ne smatra šopenhauerovski pesimističnom, već nekom vrstom sinteze suprotstavljenih životnih sila i poriva), a svi ostali su za njima (filozofski i ljudski prilično superiornima, dakako) stali u red, sve do Žižeka i mlađih mu kolega koji tek stasaju. Svi oni intelektualno profitiraju od silno vitalnih mogućnosti i kapaciteta filozofiranja pedesetpostotne zbilje. Zbog toga moderne filozofe smatram u srži intelektualno nečasnima; uzimaju samo onih 50% zbilje koji im odgovaraju za polovične analize pune osobenoga stila i temperamentalnih sklonosti pomiješanih s taštinom. Obzirom da su intelektualno jaki, stvaraju iluzionistički privid visoke sofisticiranosti da se referiraju na ukupnu stvarnost ili fenomenologiju. A i to što kažem je preuzetno, jer se više ni ne bave filozofiranjem u klasičnom smislu refleksije zbilje o ontološka zrcala zdravog razuma, već samo šoumenski nabadaju nasumične teme, u skladu s instinktom koji im nalaže da budu originalni, prvi, osebujni, prepoznatljivi, stilski jedinstveni u svojim očištima ili rakursima. Usporedimo li Nietzschea s njima, vidjet ćemo njegovu enormnu intelektualnu čestitost. U tom bi smislu Nietzsche, takav kakav jest, danas bio ismijan kao tragikomični diletant. Ali da se vratim na ono što kaže Sloterdijk. On govori protivu metafizičke egzaltacije, histerije, emotivno-misaone neumjerenosti bavljenja velikim pitanjima što gutaju cijeloga subjekta, iako će mu s druge strane svaki moderni antropolog kazati da se upravo NE MOŽE shvatiti nijedan spoznajni sustav koji stoji onkraj europskog civilizacijskog kruga, ukoliko se u njega ne uroni cijelim subjektom. Otkud taj strah od ulaganja cijeloga sebe? Nije li to upravo njegova intelektualna oslabljenost uslijed previše bavljenja stalno istim europskim misaonim paradigmama pedesetpostotne stvarnosti? U Sloterdijku nema duendea, riješenosti na život i smrt, njegov intelektualni komformizam je više nego očit. A taj i takav komformizam ima za jednu od intelektualnih posljedica selektivnost pri istraživanjima. Istražujući indijski, tibetski, mongolski, kineski ili japanski budizam, zasigurno se nije maknuo iz ugodnih, klimatiziranih europskih knjižnica (tj. kad bi ih odlučio istraživati, jer ih vjerojatno niti nije istraživao). U knjižnicama ulažeš 3 postotka sebe, a ostalih 97% odlučuje što ćeš i kako profiltrirati kroz svoje sklonosti mišljenja i u skladu s tim odlučiti "spoznati" i "otkriti". Oni koji se nisu bojali predati svoj cjelokupni subjekt, otkrili su da u indijskim i općenito orijentalnim filozofskim sustavima uopće nema nezdrave i pretjerane egzaltacije (a tu ne govorimo o pučkim vjerovanjima i pučkom shvaćanju karme i reinkarnacije i tome slično, nego o sustavima prihvaćenim od relevantnih azijskih insajdera koji ondje nešto znače kao intelektualne i duhovne veličine). Prava je istočna metafizička misao vrlo čvrsto na zemlji, a sve ideje kojima ona barata uoće nisu mitološkog, nego isključivo intuitivno-metaforičkog značenja i značaja, sa čvrstim uporištima u duhovnoj, jogijskoj i tantričkoj praksi koja zahtijeva cijeloga čovjeka, a to među ostalim znači čovjeka moralnog i čestitog, autentično znatiželjnog i ponizno zagledanog u tajnu postojanja, onkraj želje za pukim intelektualiziranjem. :)
31.05.2015. (20:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Stavilo me u gornjem komentaru kao anonimnog komentatora, ne znam zašto. Još sam ovo htio reći: sociološko-filozofske analize i psihoanalitičke studije modernog društva danas i isuviše često pate od jednog intelektualnog poriva kojeg bih mogao nazvati neviđenjem drveta od šume ili iluzionizmom što ga stvara prevelika količina intelektualističke referencijalnosti. Od silne referencijalnosti na uratke svojih prethodnika i suvremenika, u umovima mnogih posve se gubi iz vida sirova zbilja pojedinca koja se ne vidi u trendovima, statistikama, interpretacijama, diskursima, globalizacijskim efektima i drugim intelektualnim filterima koji bojaju golo i sirovo ljudsko iskustvo. Stoga zapadnjački intelektualac misli i vjeruje da to golo i sirovo ljudsko iskustvo više uopće ni ne postoji pa da ga slijedom toga više, dakle, ni ne treba filozofski promišljati dalje od srednjoškolskih amaterskih pokušaja i diletantskih nastojanja.
31.05.2015. (20:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ništa Ništa
Par crtica na ovaj poduži i odlično koncipiran post:
- glede Arsenove 'kanonizacije' baš sam neki dan u jednom razgovoru iznio svoje viđenje da bi Rundeka trebalo zaštiti kao nacionalno dobro. :) Ljudi, istinski umjetnici, koji su stvorili nešto što doista nadilazi razinu svakodnevnog, jesu neka vrsta nacionalnog blaga.
Nešto čeg se ne moramo sramiti, usred svih naših kolosalnih apsurdinstanskih apsurda, Savskih, Karamarkićka, HDZ/SDPička, Franje i Debilanovića, eto, imali smo i nekog sasvi drugačijeg, nekog tko je ostavio nešto smisleno, određenu sublimaciju svih naših iskustava pretočeno u metafizički koncetrat pjesme ili albuma, koji funkcionira i na univerzalnoj, nad-palanačkoj razini.
Druga stvar, ideja o smrti kao negativu života, odsustvu života u smislu oznake ništavila/ne-bitka- možda jednom budeš raspoložen i za propitivanje radikalno drugačijih pristupa. U tom dugačijem kutu gledanja, tama/sjena nije puko odsustvo svjetla, zima/hladnoća nije puko odsustvo topline, smrt nije puko odsustvo života, već upravo antiteze, polarni pra-fenomeni, pri čemu su komplementi podjednako stvarni i aktivni kao i 'pozitivi'.
Da se ne radi o ispraznom poigravanju pojmovima, dokazao je Goethe kad je izgradio svoju teoriju o svjetlu i bojama, uzimajući u obzir tamu kao aktivni čimbenik, a boju je promatrao kao zbivanje koje se dešava na rubovima interakcije između tame i svjetla. Bijela svejtlost ne 'sadrži' boje, već se boje pojavljuju kao rezltanta dijalektičkog susreta tame i svjetla.
U tom smislu bi i smrt mogla predstavljati aktivni, mobilizirajući element, naspram kojeg se odvija gibanje života.
01.06.2015. (22:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
''Samo polovicu zbilje''? A koja je to druga polovica? Možeš li mi je definirati?
''Prava je istočna metafizička misao vrlo čvrsto na zemlji'' - MARIANO, ovo je besmislena propozicija. Metafizička misao je metafizička upravo time što nije čvrsto na zemlji. Kada bi to bila, bila bi nešto drugo, a ne više metafizička. Na stranu sad vrijednosna ocjena o tome, zamutio si same pojmove. (Naravno. Kao i uvijek, jer ovaj misaoni kozmos koji ispovijedaš je uvjetovan zamućenim jezikom, bez njega ne može opstajati. Odnosno, te neke vrste raskalašenosti u jeziku, prevelike olakosti, bez discipline.)
Idemo dalje. Koja je točno razlika između ''intuitivnog'' i mitološkog koja bi opravdala tvoje verbalističko poricanje ne-čvrsto-na-zemlji karaktera ''istočne metafizičke misli'' u korist njenog ''intuitivno-metaforičkog'' karaktera (koji bi valjda bio čvrsto na zemlji)?
Na koji je način to da ona ''ima uporišta u duhovnoj, jogijskoj i tantričkoj praksi'' argument za nešto, ili preciznije za tvoju tvrdnju o njenom stajanju čvrsto na zemlji?
Ali da se napokon vratimo i na pitanje koje sam ti još gore gore postavio, a koje si eskivirao. ''Kojim umom si pojmio postojanje toga o čemu se radi u 'umu jednog zen-budističkog mudraca', a nemajući sam um (kao što deklariraš da nemaš) koji može pojmiti o čemu se tu radi?'' Prije svega mi je stalo do sudbine tog mog pitanja. Kažeš: ''O pitanju, kako ja znam nešto o umu zen-mudraca kad sam nisam taj, već smo podosta 'polemizirali' pa se nećemo ponavljati. :)'' To nije odgovor, a ja se ne sjećam da je bilo te prilike da si mi ga jednom već dao. Hajde, budi dobar, pa mi ga svejedno daj, ako ćeš i imati osjećaj da se ponavljaš.
04.06.2015. (11:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Npr. Nietzsche je strastveno izveo svoju filozofiju ismijavanja kršćanske slabosti koju smatra izvorom svih zala jer od ljudi čini licemjerne slabiće. To je po meni filozofija pola zbilje, koja kao spoznajni šok odlično djeluje na studente FF-a, ali je zreloj odrasloj osobi jasno da život tako ne funkcionira, da je Nietzscheova filozofija ipak samo jedan stripovski dvodimenzionalni prikaz životnih datosti. Život je cjelina oba pristupa, i onog kršćanski suosjećajnog i onog osviješteno ikonoklastičnog, i to ne cjelina u kojoj se ti pristupi vide kao razdvojeni, dakle ne kao konceptualistička konstrukcija, već cjelina integriranih proturječnosti. Naročito moderni "filozofi" nemaju strpljenja ni volje uvažavati tu činjenicu integriranih proturječnosti, jer njih zapravo ne zanima istina, njih zanima izvlačenje pojedinih diskurzivnih niti iz tog džempera života (što je legitimno i što daje veliku draž ljudskom mišljenju, ljepotu raznolikosti i domišljatosti u pronalaženju uvijek novih i novih faceta dijamanta zbilje, no postaje nešto ružno i pogrešno onog trena kad se krene u pljuvanje i omalovažavanje druge polovice zbilje, kao što Sloterdijk omalovažava tobožnju metafizičku neumjerenost i egzaltiranost, iako nije insajder i zapravo, ruku na srce, nema pojma o čemu govori). To je što se tiče pitanja "dviju polovica" zbilje. Drugo, ako misliš da metafizika ne može čvrsto stajati na zemlji, onda očito pod metafizikom razumijevaš samo neki balon apstraktnih koncepcija. Meni je metafizika nešto sasvim drugo, a u svakom slučaju najmanje jedna filozofija. Za mene je metafizika upravo punokrvna i trezvena integracija životnih proturječja sve do velike Objave o ljudskome umu kao o stvarnom tvorcu svijeta. Metafizika zahtijeva duende, uranjanje cijelog sebe u promišljanje životnih antinomija. Stoga je ona ponajmanje nekakvo meditiranje, pojanje i slavljenje zamišljenog boga ili božanstva, a još je manje filozofski sustav. Ona je alkemijska sinteza dvije prividno proturječne sile u čovjeku, one individuacijske koja od čovjeka čini potpuno samosvojno biće, čistu individuu koja razmišlja svojom glavom i ne pada ni pod čiji utjecaj (a to je silno rijetka ljudska karakteristika) i one razidentifikacijske koja čovjeka predaje Majci Svijeta, čineći ga - simbolički i metaforički rečeno - Njenim instrumentom ljubavi i suosjećanja, iscjeljivanja rana svijeta. Sila individuacije je prirodno ikonoklastična, to je prelazak iz djetinjstva u odraslu dob ljudskog duha općenito. Sila razidentifikacije je prirodno upijajuća i stapajuća, ona čini da se ljudski duh predaje čovječanstvu i sveukupnom životu, kroz apsolutno ropstvo potpune predaje do apsolutne slobode gubljenja sebe. Biti u svemu tome čvrsto na zemlji znači ne dopustiti sili razidentifikacije da prevlada nad silom individuacije. Ekvilibrij te dvije sile jest ono što smatram stvarnom metafizikom. Metafizika je naprosto zbiljsko, punokrvno i uravnoteženo pomirenje životnih proturječja.
04.06.2015. (13:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Nemam kvalitetu uma zen-budističkog mudraca, ali imam dodirne momente koji omogućuju prelijevanje unutar kritičnog radijusa. Kada se nečemu dovoljno približiš, počinješ energetski biti pod utjecajem toga. Pri tome je uvijek od iznimne važnosti individuacijski faktor o kojemu ovisi mogućnost zadržavanja objektivne slike (pod objektivnom slikom ovdje ne mislim na banalnu materijalističko-konstruktivističku intelektualnu pozu koja trajno zamara čeljad fiks-idejom da se ne treba vjerovati ni u što što ne možemo iskusiti vlastitim čulima). Antropolog Carlos Castaneda zašao je u svijet meksičkih vračeva, šamana, čarobnjaka. Isprva je snažno insistirao na imperativu ostajanja autsajderom, no pritom je znao da kao antropolog neće izvući zaista validne spoznaje sve dok ne uroni barem prst, pa ruku do lakta, pa cijelu ruku, pa obje ruke.... sve dok konačno nije uronio do kraja i kao insajder uplovio u čudesni svijet čarobnjačkog naukovanja. Na koncu je učinio veliki podvig: kao čarobnjački insajder mogao je istovremeno pred svijetom funkcionirati i kao objektivni autsajder; pomirio je proturječnosti. Tako nekako ja shvaćam pravog metafizičara. On je nogama čvrsto na zemlji, a glavom u oblacima. Vjerujem da te ovaj moj odgovor ne zadovoljava, da ga smatraš samo još jednim maštovitim trabunjanjem punim eskiviranja, ali bolje ne znam ponuditi usred skromnih kapaciteta kojima raspolažem. ;))
04.06.2015. (13:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zena gaza
Makar poduži post, doživjela sam kao inspirativne natuknice na koje bi se dalo opširnije pisati i otvarati nove teme, ili referirati svojim doživljajima...
Rundek u svojoj pjesmi Lice kaže:
Ovakvo se lice rijetko
Dobiva na dar
Ono je plod golemog truda
Mog i mojih roditelja
....
To, kada kaže: Ono je plod golemog truda, Mog i mojih roditelja, sjetim se svih književnika, filozofa, umjetnika koji su svojim djelima utjecali na mene, koji su me obogatili, mijenjali, kroz čija djela propitujem sebe i svijet u kojem živim, a jedan dio, naravno, ti si spomenuo. Na to me asocirao ovaj tvoj post, na bezbroj likova koji žive u nama uz naše djedove, pretke i suvremenike...
Uz sve, otkrila sam i srodnost - moj djed je, kao i tvoj, bio u 1. svj. ratu zarobljen u Rusiji.
Kada sam davno bila na apsolventskom putovanju u Moskvi donijela sam mu pravi ruski čaj i ploču balalajki, nikada ga toliko sretnog nisam vidjela...njemu je u Rusiji bilo lijepo, nisu sva zarobljeništva ista, na sreću
30.06.2015. (15:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
GAZA - U Rusiji, kažu, svi su sretni brakovi i ostala zarobljeništva sretna na isti način, a neistost donose ona nesretna. :)
09.07.2015. (11:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...