pero u šaci

Nabasao sam na internetima na listu 7 indijskih ''baba'' zaglavjelih iza rešetaka zbog svinjarija (novčane prevare, seksualni delikti) proizašlih iz zloupotrebe bapskog statusa, kada im se ljudi klanjaju i podčinjavaju zbog zauzete poze tzv. svetosti.

Sjetilo me to i na onoga što mu sljedbenici tvrde da nije umro (jer ne bi mu priličilo supermoćima), nego je samo možda malo siv i ne diše, ali to je zato što meditira u frižideru. Jedan aspekt koji je u bombastičnoj ridikuloznosti priče ostao u drugom planu: guru je za sobom ostavio 170 milijuna dolara.

Halo, 170 MILIJUNA DOLARA - ! - ? - !

Pošteno zarađenih, dabome.

Ima jedna Sloterdijkova fusnota u kojoj će samo zli pogledi naći ironijski prizvuk: Gdje nastaje privatno bogatstvo, uvijek se javi netko tko tvrdi da ga je ''zaslužio'' na najmoralnijem putu, putu ''vlastitog rada''. Samo ressentimentu može biti stalo do toga da se moralno upleće u posao dobrim poslovnim ljudima.

Biti guru – pa to je biti todorić, tedeschi, tajkun. Ubada u oči problematičan paradoks: spiritualnost kao materijalni biznis bez premca. Od naučavanja ne-svjetovnosti se mahom svjetovno situiraju. I jedna neobjašnjivost: kako to ne ubada u oči one koji ih slijede i priznaju im duhovni primat?

—

Stigao tako, zapisano je, Isus u Jeruzalem, otišao do hrama i isprašio van one što su trgovali – mjenjačima isprevrtao stolove, prodavačima golubova klupe, zabranio daljnje pronošenje robe (nakon čega su farizejski poglavari i donijeli odluku da ga pod svaku cijenu treba likvidirati).¹



Je li tema ovog posta tek proziranje tzv. lažnih proroka, onih koji su puki varalice u objavi neke metafizike, za račun najprofanije fizike? Razotkrivanje da oni to s figom u džepu, zaradi punjenja si džepova? Ali pa za to bi dostajala već i inicijalna forvarduša, i uostalom Novi zavjet. Ostaje ostavljen prostor da se u opreku šarlatanima i lažnjacima ponudi protuprimjer onih koji su ''pravi''. Puno potentnijom tema postaje ako ju se protegne i na te ''prave'', koji nisu svjesno šarlatani, cinički mišljeno, već patetično, s iskrenom vjerom u ono što naviještaju, te kada se možda uopće i ne radi o nekom specijalnom kriminalu i bogaćenju, nego čak i običnom zarađivanju za život.

Dovesti u pitanje, kao problematičnu, samu načelnu mogućnost profesionalizacije duhovnog pastirstva - ! - ? - !

Eno je i papa Franjo – u sklopu svoje šire ofenzive kakvog-takvog civiliziranja crkve – dobro opleo po nižem kleru tamo gdje ih najviše boli. Da je skandal (težak za oprostiti) to kako župe pretvaraju u ''poduzeća'', naplaćujući svećeničke usluge. 'Razmišljam o tome kako naš stav može skandalizirati ljude s nesvećeničkim navikama u hramovima: skandal poslovanja, skandal svjetovnosti', rekao je papa Franjo aludirajući na cijenovnik kojeg mnoge župe imaju za krštenje, blagoslivljanje, mise...²

''Skandal svjetovnosti'' kao ''skandal poslovanja'' na bazi nečega čemu je moto ''moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta'' i ''ja sam pobijedio svijet''.³ Da ima nešto besprizorno i unutarnje kontradiktorno u tome da se ostvaruje svjetovni probitak na temelju držanja kontra-svjetovnih mitinga. Ali zar ne znači to da bi i sveti otac, kada bi svoju misao tjerao do kraja, dotjerao do uvida po kojem u istu vrstu besprizornosti te aporije zapada ne samo kokošarski niži kler, nego i njegov vlastiti visoki pontifikat, odnosno crkva sama (kao nešto što počiva malo na Petru Stijeni, a puno na famoznoj Vatikanskoj banci)? S obzirom da je sam stvar skandalom proglasio upravo u načelnom smislu, već na razini principa, a ne tek kozmetike zlatnog ili drvenog križa oko vrata.

—

Ali zašto ne bismo još malo proširili opseg teme.

Iz rječnika stranih riječi – našao sam pod riječi ''dekrešendo'' definiciju: to je kad upoznaš djevojku zgodnu i dragu... a onda vidiš da je lajkala Shaletov status.

Živiš od lajka
Usta nisu ti gladna
Duša je gadna⁴

Kod fenomena Shaljenja književnošću primjetno je da dijeli jednu stvar s ovima gore, lenders in the temple: i on materijalno prosperira na prodavanju pseudomudrosne magle, plasirane da grije i uzdiže srdašca. Ne bih je ograničio samo na predznak službenih religija i kultova. Zajednički nazivnik glasi: pia desideria – uopćeni apel na dobru volju, u ime kiča homogenizacije, kupljenja jeftinih bodova kod najvećeg mogućeg broja ljudi, kroz pozerstvo općesimpatičnosti – predstaviti se zastupnikom najnespornijih stvari, protiv kojih stvarno nitko ne bi mogao ništa imati, u tom uopćenošću obeznačenom izdanju pojma, nalik blagdanskim obraćanjima svetog oca s vatikanskog balkona ili lažnoj dobroćudnosti i ''inspirativnosti'' s konspiracijskih predavanja Davora Pavune: Mir, Dobro, Ljubav, Svjetlo, Energija, Pozitiva...

—

Još jedan iz pia desideria branše: Nick Vujicic. Ha! Nepopularno je uzimati Nicka na zub, kao nekoga čija sama pojava nuka na simpatiju deriviranu iz suosjećanja, a onda još pogotovo u vidu svijetlog primjera nošenja sa svojim hendikepom. Tko bi mogao što imati protiv njegovog junačkog činjenja nečega inspirativnog sa sobom umjesto da je sjeo i plakao?

Ali postavimo ovakvo pitanje: što je konkretno to čime je on učinio nešto inspirativno sa sobom? To da putuje svijetom i onda gdje stigne... inspirira. Primjećujemo li meta- karakter cijele stvari? Ili još točnije, causa sui, što samo sebe stvara; barun Münchausen kojeg nije rodila majka nego sam sebe za kosu izvlači u opstanak. Tautologija: inspirira time što je pošao masovno inspirirati. Tzv. ''motivacijsko govorništvo'', kao putujući propovjednik samoga sebe – uz isti onaj (fiziognomika uvijek puno otkriva!) namješteni mudroserni ''blagi osmijeh'' broj 10 obavezne konfekcijske Pozitive, kakav nalazimo i kod pavuna, šimleša, šalkovića – eto me, ljudi, vidite svi, čak i čovjek bez ruku i nogu može uspjeti u životu, ostvariti se, imati karijeru i obitelj, itd., a što onda biva slavljeno kao ''poruka nade''.

To je pitanje već prije mene dobro postulirao Raul Kevrić, preklani: Pitam se zašto nikoga ne zabrinjava to što čovjek dolazi iz Australije, koja je puno uređenija od Hrvatske ili Srbije, a svejedno se uspio probiti isključivo na temelju religije i svog invaliditeta? (...) Pitam se je li taj čovjek postao ''motivacijski govornik'' zato što nije imao drugog izbora? Pitam se bi li itko na tog čovjeka obratio pažnju da je po struci recimo pravnik, i da se želi time baviti kao i svi drugi pravnici? Pitam se bi li se taj čovjek ikad oženio, da nije postao medijska zvijezda i osnovao neku vrstu privatne religije? Pitam se zašto se činjenica da se čovjek ''čak uspio oženiti'' tretira kao takva senzacija, koju i on sam medijski eksploatira, a ne kao njegova intimna stvar? (...) Zato, oprostit ćete mi ako u tome neću zvučati onako veselo i nadahnuto kao Vujičić. Ja naime iz iskustva znam da nije dovoljno biti dobar i vjerovati u ljubav, i da ne postoje magični i sami po sebi razumljivi odgovori na pitanja o borbi s invaliditetom. Zna to i Vujičić, ali kad bi vam to tako rekao, ne bi bio to što jest, i ne bi imao od čega živjeti.

Vujicic, dakle, drži govore o vjeri u ostvarivanje svojih snova valjda samo na bazi te vjere (u vjeru), uzimajući pritom vlastiti primjer kao temelj i ovjeru egzegeze, no taj se vlastiti primjer ne ostvaruje neovisno o samom činu držanja govora o tome. Stvar ima cirkularni, ili ako se hoće, kvantni karakter: ishod opitivanog u pokusu nije neovisan o prisutnosti za samog čina pokusa. ''Svoje snove'', koje motivacijsko-govornički nudi kao primjer i nadahnuće (tj. proizvod koji dila), ostvario je ne nečime drugim i nevezanim, bivajući pravnikom ili ekonomistom, već upravo činom putujućeg prepričavanja te priče o ostvarenju kojom se motivacijsko-govornički nudi kao primjer i nadahnuće. Što je svrstava u onu causa sui fenomenologiju ostvarujuće moći privida, ''govora što se plete oko sebe sama, poput bršljana koji ne podupire ni stablo ni zid'' te efektivno visi u praznome.



I neobjašnjivost: kako ta zjapeća strukturna praznina čitave afere ne ubada u oči one što iz svojih sjedalica zadivljeno plješću i puše ga kao mudronosnog - ! - ? - !

Sane, sane, they're all insane... uz dijete i nasilnog ''kiropraktičara'', u prostoriji su bile još 4 osobe, djetetov otac i djed te stric i njegova djevojka. (...) Mirno su promatrali kako Pavlović bičuje dijete po stražnjici i licu i tjera ga da pokaže spolovilo dok dijete moli tatu za pomoć, ali ga u tome sprečava bratova djevojka. Tek pošto je Pavlović nekoliko puta udario dijete, dječak i tata izlaze iz prostorije. (...) Inače je inteligentan i živahan, a obitelj smatra da s njim nešto nije u redu jer su ga navodno uhvatili kako masturbira. Zaključili su da ga je opsjeo đavao, a u dr. Pavloviću su prepoznali pravu osobu koja bi ga tretmanom centriranja dovela u red.

Ovaj slučaj – mislim, stvarno. Sud je Pavlovića oslobodio pritvora, pa sad tužiteljstvo ulaže žalbu. Da žalba itekako ima temelja, svjedoči sam osumnjičenik koji se nakon puštanja na slobodu na društvenoj mreži izrugivao s pravosudnim sustavom riječima: ''Ko vas j..., dr. A je neuništiv'' i ''Nikada se promijeniti neću''. Zaintrigiran, otišao sam baš na profil pacijenta što se predstavlja kao doktor. Brzo se shvati: u pitanju je netko ozbiljno poremećen; što se kaže u Ferdydurke: nalik luđaku kao jaje jajetu. Ali lako za pojedinog njega, nego je fascinantan taj kultni status koji lik uživa – zid mu je okupljalište također potpunih luđaka, koji ga obožavaju kao superiornog u manijakalnosti ili ga – poput bolesno nasađene obitelji koja je dospjela u vijesti – ozbiljno shvaćaju u liječničkoj pretenziji, kao egzorcista i ''izlječitelja'' takvih sindroma kao normalno buđenje spolnosti. Svaka daljnja minuta skrolanja dublje zakopava čovjeka u dojmu kako je ludnica otključana širom ostala.

A nadležni sudac ga pritom pušta na slobodu – jer zašto i ne, ta jasno je da nema straha da bi psihopat koji urla gdje god stigne kako će jebati koga god stigne, ili neka se jebe pravna država, jer on je ''neuništiv'', i kako se ''nikada promijeniti neće'', možda na slobodi mogao ponoviti kriminalnu svinjariju. Sudac tako – kao ovlašteni predstavnik/provoditelj stava koji društvo prema nečemu zauzima – patologiji daje novi zamah, ovjeravajući ludilo, prenoseći ga s razine neregistriranog opskurantizma na razinu društvenog legitimiteta, u svojstvu nečega što, prema zajedničkim mjerama vrijednosti, čak uopće ne zahtijeva preventivni pritvor te daljnju institucionalizaciju.

Slučaj potiče na svijest o tome gdje živimo. Ne samo, kažem, činjenica postojanja ovakvog besprizornika, već i – they're all insane – tih gomila koje mu dolaze i pogotovo onih koje mu se klanjaju, kao i tretiranje od strane sustava. Baudrillard je mistifikacijsku ulogu Disneylanda vidio u tome što nas pokušava zavarati da je samo tu, unutra, svijet imaginaran, dok vanjski da je onda najnormalnije stvaran, slobodan od simulakruma. Disneyland postoji da bi sakrio činjenicu da ''stvarna'' zemlja, ''stvarna'' Amerika, jest Disneyland. Tako i ovdje: ludnice postoje samo zato da bi sakrile činjenicu kako smo i u vanjskom svijetu okruženi samim luđacima te da čak i bazično mentalno zdravlje puno više pripada iznimci nego li pravilu u odnosu na ono što bi se zaključilo iz službenih podataka.

Lijepo je napisati post koji potakne istomišljeničku rezonanciju. Ali nema slađega nego kad neki izazove kognitivnu disonancu kod velikih umova falange.

Domaćinu, koji se kliče bartimej croata – i pred nekim je velikim podvizima i epohalnim otkrićima^_1 – komentator blogi sugerira da u tom žaru borbe konzultira i moj (nedovršeni) serijal o genezi ''libertarijanskog'' uma iz puritanskog kršćanstva. Bartimej me odmah prepoznaje, odnekud otprije, zna da mu se nikako ne dopadam tj. da sam sila nečista.


Osim toga se ne slaže s blogijem da bih bio dostojan sparing partner za velike borbe koje ga čekaju, superiorno proglašavajući vlastito pripadanje nekoj drugoj, puno višoj ligi: Ja mislim ući u ring sa kardinalom Kasperom i sa nadbiskupom Forteom, pa mi se ovaj @pero čini sitna riba.


Jer Sv. Pavao je, jasno, studirao grčku filozofiju, a iz nje je, jasno, uzeo ono najbolje, tj. gnozu, a gnoza je, jasno, objavljivala spoznaju o višem duhovnom biću, odnosno dualizam, shvaćanje da postoji suprotnost između dobra i zla, svjetla i tame, duha i tvari itd., a do duhovno savršenog stanja (pneumatikoi, nasuprot sarkikoi (što bi @pero rekao- guzičari)) dolazilo se, jasno, odricanjem od tjelesnih predmeta i požuda i mrtvljenjem tijela, iz čega, jasno, proizlazi da je Nietzsche krivo optužio Pavla (?) i da je intelektualni imbecil koji nije poznavao Grčku povjest^_2 (jedino što mu se, kaže, na Nietzscheu sviđa je što je, misli barem da je, žene smatrao malo nižim bićima), a ima tu, jasno, i masona koji preko Nietzschea porobljavaju čovječanstvo, a i Nietzsche je, jasno, bio zazivač Hitlera, a @pero se pozvao na Nietzschea i, zamislite, on čak i voli Nietzscea (bježi, sotono, iš iš!), što, jasno, jasno, znači da je blogijevo referiranje bilo u startu infantilno i da se, jasno, on, veliki bartimej, koji ima dokaze, on koji će u ring s kardinalom K. i nadbiskupom F., ne bi ni osvrtao na mene samo da mu nisam onako đonom Sv. Pavla očepio. I evo, previše je to za njegovu instalacijsku infrastrukturu, već pomalo pucaju osigurači...


Jer filozofi se odlikuju time da su glupani i neznalice, po tom kriteriju ih se novači. Užas jedan. Jadan ti je onaj koji se osloni na filozofe. Zalutao je u intelektualni labirint u kojem nema izlaza. Slava Gospodinu što me je uputio na apostole i na Apostola Pavla. Jer bartimej se dovinuo rješenju: Zato se ja držim biblijskog diskursa – i to kako: doslovno, do zadnjeg zareza: Svaka rečenica, svaka riječ i svaki zarez je na svome mjestu. Ergo: Ako si učenik Pavla onda nemaš problema shvatit filozofe i gdje su pogodili i gdje su fulali.


Za svaki slučaj, treba se brzo dekontaminirati i povratiti nazad u biblijski element. Eno ga, gadno sam se navukao. Moram odmah napustiti spominjanje filozofa. Zaglupit ću. Evo danas ću pročitati jednu Pavlovu poslanicu. Mislim da će mi to pomoći da se uspješno 'skinem'.


Tu se apliciraju još neki postovi koje sam imao. Ljetni post, o idealu djevičanstva, anđeostva, čiji je imperativ ne onečistiti se, te čovjeku kiča kojem je potrebno u svom lažnom ogledalu iznegirati sve ono što mu kalja pretkoncepciju čistoće. Falanga, definirana fiziognomičkom gestom čepljenja ušiju, odnosno neurozom vjere u vjeru, u kojoj imperativ ostajanja u vjeri postaje napor volje, iz straha od vlastite pomaknutosti s inicijalne točke vjerovanja (jer to bi onda bilo onečišćenje, propast duše i sl.) – vjernik kao netko tko si ne smije dozvoliti izlaganje mikrobima skepse i kritičkog uma (utvrđivanje u Istini; idem brzo pročitati još koju poslanicu).


Ne prestaje me fascinirati mogućnost postojanja ovakvih svijesti, programatski začepljenih.

Velika vijest jutros: ''Dejan Lovren napokon progovorio o golišavim fotkama!'' Ma daj, pa šta kaže? Oženio je, kaže, Brku iz Ko to tamo peva.


Čekaj, čija sramota? Ovih žutih, što su došli da ih poskrivećki gledaju gole? Ne, drugačije nam on to predstavlja:


Eto. Kaže: mene je bilo sramota. MENE.

Iz aksioma da je morao biti usuglašen s optikom svoje gospođe (inače mu se ne bi dobro kući pisalo), izvodimo kako je i gospođina optika bila da to njega ima biti sramota.

***



BRKO: Kako ih nije sramota?!
ŠLAGERPEVAČ: Od koga?
BRKO: Od nas.
ŠLAGERPEVAČ: Pa mi smo došli njih da gledamo.
BRKO: Ha? Bez obzira!