Marketing
Kritika pomračenog uma
Lijepo je napisati post koji potakne istomišljeničku rezonanciju. Ali nema slađega nego kad neki izazove kognitivnu disonancu kod velikih umova falange.
Domaćinu, koji se kliče bartimej croata – i pred nekim je velikim podvizima i epohalnim otkrićima_1 – komentator blogi sugerira da u tom žaru borbe konzultira i moj (nedovršeni) serijal o genezi ''libertarijanskog'' uma iz puritanskog kršćanstva. Bartimej me odmah prepoznaje, odnekud otprije, zna da mu se nikako ne dopadam tj. da sam sila nečista.
Osim toga se ne slaže s blogijem da bih bio dostojan sparing partner za velike borbe koje ga čekaju, superiorno proglašavajući vlastito pripadanje nekoj drugoj, puno višoj ligi: Ja mislim ući u ring sa kardinalom Kasperom i sa nadbiskupom Forteom, pa mi se ovaj @pero čini sitna riba.
Jer Sv. Pavao je, jasno, studirao grčku filozofiju, a iz nje je, jasno, uzeo ono najbolje, tj. gnozu, a gnoza je, jasno, objavljivala spoznaju o višem duhovnom biću, odnosno dualizam, shvaćanje da postoji suprotnost između dobra i zla, svjetla i tame, duha i tvari itd., a do duhovno savršenog stanja (pneumatikoi, nasuprot sarkikoi (što bi @pero rekao- guzičari)) dolazilo se, jasno, odricanjem od tjelesnih predmeta i požuda i mrtvljenjem tijela, iz čega, jasno, proizlazi da je Nietzsche krivo optužio Pavla (?) i da je intelektualni imbecil koji nije poznavao Grčku povjest_2 (jedino što mu se, kaže, na Nietzscheu sviđa je što je, misli barem da je, žene smatrao malo nižim bićima), a ima tu, jasno, i masona koji preko Nietzschea porobljavaju čovječanstvo, a i Nietzsche je, jasno, bio zazivač Hitlera, a @pero se pozvao na Nietzschea i, zamislite, on čak i voli Nietzscea (bježi, sotono, iš iš!), što, jasno, jasno, znači da je blogijevo referiranje bilo u startu infantilno i da se, jasno, on, veliki bartimej, koji ima dokaze, on koji će u ring s kardinalom K. i nadbiskupom F., ne bi ni osvrtao na mene samo da mu nisam onako đonom Sv. Pavla očepio. I evo, previše je to za njegovu instalacijsku infrastrukturu, već pomalo pucaju osigurači...
Jer filozofi se odlikuju time da su glupani i neznalice, po tom kriteriju ih se novači. Užas jedan. Jadan ti je onaj koji se osloni na filozofe. Zalutao je u intelektualni labirint u kojem nema izlaza. Slava Gospodinu što me je uputio na apostole i na Apostola Pavla. Jer bartimej se dovinuo rješenju: Zato se ja držim biblijskog diskursa – i to kako: doslovno, do zadnjeg zareza: Svaka rečenica, svaka riječ i svaki zarez je na svome mjestu. Ergo: Ako si učenik Pavla onda nemaš problema shvatit filozofe i gdje su pogodili i gdje su fulali.
Za svaki slučaj, treba se brzo dekontaminirati i povratiti nazad u biblijski element. Eno ga, gadno sam se navukao. Moram odmah napustiti spominjanje filozofa. Zaglupit ću. Evo danas ću pročitati jednu Pavlovu poslanicu. Mislim da će mi to pomoći da se uspješno 'skinem'.
Tu se apliciraju još neki postovi koje sam imao. Ljetni post, o idealu djevičanstva, anđeostva, čiji je imperativ ne onečistiti se, te čovjeku kiča kojem je potrebno u svom lažnom ogledalu iznegirati sve ono što mu kalja pretkoncepciju čistoće. Falanga, definirana fiziognomičkom gestom čepljenja ušiju, odnosno neurozom vjere u vjeru, u kojoj imperativ ostajanja u vjeri postaje napor volje, iz straha od vlastite pomaknutosti s inicijalne točke vjerovanja (jer to bi onda bilo onečišćenje, propast duše i sl.) – vjernik kao netko tko si ne smije dozvoliti izlaganje mikrobima skepse i kritičkog uma (utvrđivanje u Istini; idem brzo pročitati još koju poslanicu).
Ne prestaje me fascinirati mogućnost postojanja ovakvih svijesti, programatski začepljenih.
- Ja imam neposredne dokaze o postojanju Adama i Eve kao povjesnih osoba, ali to ću iznositi kad nađem vremena. Dokazi su teološke naravi i nalaze se, vjerovali ili ne, najviše u Apokalipsi, ali i u nekim simbolima židovske religije. A to mu pak zadire u pitanja o obitelji, tj. pitanje homoseksualizma kao posljedice otpadanja od Božjih zapovijedi. Ako čovjek prihvaća rodnu teoriju koja ima religiozni karakter, obzirom na idolopoklonstvo, onda će se kvariti. Geni će mu ubrzanije mijenjati hormonalnu strukturu, i tako će se udaljavati od sklada koji je od Boga zadat. (...) Tim prihvaćanjem može čovjek vrlo brzo uz pomoć zlih duhova postati biseksualac. A i homoseksualac. I na drugom mjestu: Kad sam se borio za jednu dušu koja je bila u tom grijehu, u jednom snoviđenju vidio sam cca 25 zlih duhova, od kojih je većina bila vrsta koja navodi na laž. Pored ovih halucinacija, maestralan mu je i izvod zašto je u homoseksualnoj zajednici prava ljubav nemoguća: jer je (premisa 1) Bog ljubav, a (premisa 2) Bog homoseksualnost ne odobrava, iz čega slijedi (konkluzija) da se može raditi jedino o najprimitivnijoj sirovoj požudi bez ikakvih emocija. Upozoren da bi ipak moralo biti gradacije i da je poznato kako, kao i u heteroseksualnoj varijanti, ima onih koji mijenjaju 300 partnera, ali i onih koji se drže isključivo jednoga, bartimej odgovara kako su ti drugi još opasniji, jer (on zna) tako i čine samo kako bi zamazali oči javnosti da je normalno to što traže društveno priznanje. A britansku je kraljicu, hvali se dalje logičkim dostignućima, nazvao najvećim homofobom na svijetu jer je odobrila homoseksualne brakove – ohrabrujući ih na taj način da ne spase dušu i završe u paklu. Ističe pritom originalnost svojih misli: iznosim stvari koje nigdje nisam pročitao, niti sam čuo da netko ovako razmišlja. Jedno je sigurno: najveća je lujka od svih poznatih mi na blogu; apsolutni rekorder.@
- Ovo me sjetilo na jednoj mjesto iz Gombrowicza: Inženjer L. pozvao me na sastanak jednog katoličkog udruženja. Dvadeset lica i monah. Izgovorena je kratka molitva, poslije čega je L. čitao tekstove Simone Weil u vlastitom i vrlo dobrom – koliko sam mogao suditi – prijevodu. Potom diskusija. Kao uvijek na takvim sastancima, zapanjili su me prije svega očajni tehnički nedostaci tog poduhvata. Simone Weil je teška, kondenzirana, nabijena unutrašnjim proživljavanjem, mnogim njenim mislima treba se vraćati po nekoliko puta – a tko je od tih ljudi mogao uhvatiti ih u letu, usvojiti ih i upamtiti? Ali kad bi ih čak i uhvatili... Diskusija je bila od onih koje nikoga nisu u stanju uznemiriti, pošto su postale svakodnevni kruh. I pored toga činilo mi se da mi situacija govori kao Shakespeare:
Ali postoji u meni nešto opasno,
Čega, savjetujem ti, čuvaj se...
Nije istina da su svi jednaki i da svatko može raspravljati o svakome. Simone Weil zapala je u zupčanike tih manje izgrađenih umova, tih duša valjda manje zrelih i upravo na taj nepripremljeni način počeli su valjati pojavu puno višu od njih, koja ih je nadvisivala. Govorili su skromno i bez pretenzija, ali nitko se nije odlučio na tvrđenje da nije razumio i da uopće nema prava o tome govoriti. Najčudnije je bilo što su oni, koji su bili toliko ispod Weil, raspravljali o njoj s visine, s visine te skupne mudrosti koja ih je uzdizala. Osjećali su se kao posjednici Istine. Da se na tom sastanku pojavio Sokrat, ponijeli bi se prema njemu kao prema đaku, jer on nije bio posvećen u tajnu... Oni znaju bolje. I baš taj mehanizam, koji nižem čovjeku dopušta da izbjegne konfrontaciju s višim, učinio mi se nemoralnim.@
Post je objavljen 06.11.2014. u 06:07 sati.