pero u šaci

Nabasao sam na internetima na listu 7 indijskih ''baba'' zaglavjelih iza rešetaka zbog svinjarija (novčane prevare, seksualni delikti) proizašlih iz zloupotrebe bapskog statusa, kada im se ljudi klanjaju i podčinjavaju zbog zauzete poze tzv. svetosti.

Sjetilo me to i na onoga što mu sljedbenici tvrde da nije umro (jer ne bi mu priličilo supermoćima), nego je samo možda malo siv i ne diše, ali to je zato što meditira u frižideru. Jedan aspekt koji je u bombastičnoj ridikuloznosti priče ostao u drugom planu: guru je za sobom ostavio 170 milijuna dolara.

Halo, 170 MILIJUNA DOLARA - ! - ? - !

Pošteno zarađenih, dabome.

Ima jedna Sloterdijkova fusnota u kojoj će samo zli pogledi naći ironijski prizvuk: Gdje nastaje privatno bogatstvo, uvijek se javi netko tko tvrdi da ga je ''zaslužio'' na najmoralnijem putu, putu ''vlastitog rada''. Samo ressentimentu može biti stalo do toga da se moralno upleće u posao dobrim poslovnim ljudima.

Biti guru – pa to je biti todorić, tedeschi, tajkun. Ubada u oči problematičan paradoks: spiritualnost kao materijalni biznis bez premca. Od naučavanja ne-svjetovnosti se mahom svjetovno situiraju. I jedna neobjašnjivost: kako to ne ubada u oči one koji ih slijede i priznaju im duhovni primat?

—

Stigao tako, zapisano je, Isus u Jeruzalem, otišao do hrama i isprašio van one što su trgovali – mjenjačima isprevrtao stolove, prodavačima golubova klupe, zabranio daljnje pronošenje robe (nakon čega su farizejski poglavari i donijeli odluku da ga pod svaku cijenu treba likvidirati).¹



Je li tema ovog posta tek proziranje tzv. lažnih proroka, onih koji su puki varalice u objavi neke metafizike, za račun najprofanije fizike? Razotkrivanje da oni to s figom u džepu, zaradi punjenja si džepova? Ali pa za to bi dostajala već i inicijalna forvarduša, i uostalom Novi zavjet. Ostaje ostavljen prostor da se u opreku šarlatanima i lažnjacima ponudi protuprimjer onih koji su ''pravi''. Puno potentnijom tema postaje ako ju se protegne i na te ''prave'', koji nisu svjesno šarlatani, cinički mišljeno, već patetično, s iskrenom vjerom u ono što naviještaju, te kada se možda uopće i ne radi o nekom specijalnom kriminalu i bogaćenju, nego čak i običnom zarađivanju za život.

Dovesti u pitanje, kao problematičnu, samu načelnu mogućnost profesionalizacije duhovnog pastirstva - ! - ? - !

Eno je i papa Franjo – u sklopu svoje šire ofenzive kakvog-takvog civiliziranja crkve – dobro opleo po nižem kleru tamo gdje ih najviše boli. Da je skandal (težak za oprostiti) to kako župe pretvaraju u ''poduzeća'', naplaćujući svećeničke usluge. 'Razmišljam o tome kako naš stav može skandalizirati ljude s nesvećeničkim navikama u hramovima: skandal poslovanja, skandal svjetovnosti', rekao je papa Franjo aludirajući na cijenovnik kojeg mnoge župe imaju za krštenje, blagoslivljanje, mise...²

''Skandal svjetovnosti'' kao ''skandal poslovanja'' na bazi nečega čemu je moto ''moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta'' i ''ja sam pobijedio svijet''.³ Da ima nešto besprizorno i unutarnje kontradiktorno u tome da se ostvaruje svjetovni probitak na temelju držanja kontra-svjetovnih mitinga. Ali zar ne znači to da bi i sveti otac, kada bi svoju misao tjerao do kraja, dotjerao do uvida po kojem u istu vrstu besprizornosti te aporije zapada ne samo kokošarski niži kler, nego i njegov vlastiti visoki pontifikat, odnosno crkva sama (kao nešto što počiva malo na Petru Stijeni, a puno na famoznoj Vatikanskoj banci)? S obzirom da je sam stvar skandalom proglasio upravo u načelnom smislu, već na razini principa, a ne tek kozmetike zlatnog ili drvenog križa oko vrata.

—

Ali zašto ne bismo još malo proširili opseg teme.

Iz rječnika stranih riječi – našao sam pod riječi ''dekrešendo'' definiciju: to je kad upoznaš djevojku zgodnu i dragu... a onda vidiš da je lajkala Shaletov status.

Živiš od lajka
Usta nisu ti gladna
Duša je gadna⁴

Kod fenomena Shaljenja književnošću primjetno je da dijeli jednu stvar s ovima gore, lenders in the temple: i on materijalno prosperira na prodavanju pseudomudrosne magle, plasirane da grije i uzdiže srdašca. Ne bih je ograničio samo na predznak službenih religija i kultova. Zajednički nazivnik glasi: pia desideria – uopćeni apel na dobru volju, u ime kiča homogenizacije, kupljenja jeftinih bodova kod najvećeg mogućeg broja ljudi, kroz pozerstvo općesimpatičnosti – predstaviti se zastupnikom najnespornijih stvari, protiv kojih stvarno nitko ne bi mogao ništa imati, u tom uopćenošću obeznačenom izdanju pojma, nalik blagdanskim obraćanjima svetog oca s vatikanskog balkona ili lažnoj dobroćudnosti i ''inspirativnosti'' s konspiracijskih predavanja Davora Pavune: Mir, Dobro, Ljubav, Svjetlo, Energija, Pozitiva...

—

Još jedan iz pia desideria branše: Nick Vujicic. Ha! Nepopularno je uzimati Nicka na zub, kao nekoga čija sama pojava nuka na simpatiju deriviranu iz suosjećanja, a onda još pogotovo u vidu svijetlog primjera nošenja sa svojim hendikepom. Tko bi mogao što imati protiv njegovog junačkog činjenja nečega inspirativnog sa sobom umjesto da je sjeo i plakao?

Ali postavimo ovakvo pitanje: što je konkretno to čime je on učinio nešto inspirativno sa sobom? To da putuje svijetom i onda gdje stigne... inspirira. Primjećujemo li meta- karakter cijele stvari? Ili još točnije, causa sui, što samo sebe stvara; barun Münchausen kojeg nije rodila majka nego sam sebe za kosu izvlači u opstanak. Tautologija: inspirira time što je pošao masovno inspirirati. Tzv. ''motivacijsko govorništvo'', kao putujući propovjednik samoga sebe – uz isti onaj (fiziognomika uvijek puno otkriva!) namješteni mudroserni ''blagi osmijeh'' broj 10 obavezne konfekcijske Pozitive, kakav nalazimo i kod pavuna, šimleša, šalkovića – eto me, ljudi, vidite svi, čak i čovjek bez ruku i nogu može uspjeti u životu, ostvariti se, imati karijeru i obitelj, itd., a što onda biva slavljeno kao ''poruka nade''.

To je pitanje već prije mene dobro postulirao Raul Kevrić, preklani: Pitam se zašto nikoga ne zabrinjava to što čovjek dolazi iz Australije, koja je puno uređenija od Hrvatske ili Srbije, a svejedno se uspio probiti isključivo na temelju religije i svog invaliditeta? (...) Pitam se je li taj čovjek postao ''motivacijski govornik'' zato što nije imao drugog izbora? Pitam se bi li itko na tog čovjeka obratio pažnju da je po struci recimo pravnik, i da se želi time baviti kao i svi drugi pravnici? Pitam se bi li se taj čovjek ikad oženio, da nije postao medijska zvijezda i osnovao neku vrstu privatne religije? Pitam se zašto se činjenica da se čovjek ''čak uspio oženiti'' tretira kao takva senzacija, koju i on sam medijski eksploatira, a ne kao njegova intimna stvar? (...) Zato, oprostit ćete mi ako u tome neću zvučati onako veselo i nadahnuto kao Vujičić. Ja naime iz iskustva znam da nije dovoljno biti dobar i vjerovati u ljubav, i da ne postoje magični i sami po sebi razumljivi odgovori na pitanja o borbi s invaliditetom. Zna to i Vujičić, ali kad bi vam to tako rekao, ne bi bio to što jest, i ne bi imao od čega živjeti.

Vujicic, dakle, drži govore o vjeri u ostvarivanje svojih snova valjda samo na bazi te vjere (u vjeru), uzimajući pritom vlastiti primjer kao temelj i ovjeru egzegeze, no taj se vlastiti primjer ne ostvaruje neovisno o samom činu držanja govora o tome. Stvar ima cirkularni, ili ako se hoće, kvantni karakter: ishod opitivanog u pokusu nije neovisan o prisutnosti za samog čina pokusa. ''Svoje snove'', koje motivacijsko-govornički nudi kao primjer i nadahnuće (tj. proizvod koji dila), ostvario je ne nečime drugim i nevezanim, bivajući pravnikom ili ekonomistom, već upravo činom putujućeg prepričavanja te priče o ostvarenju kojom se motivacijsko-govornički nudi kao primjer i nadahnuće. Što je svrstava u onu causa sui fenomenologiju ostvarujuće moći privida, ''govora što se plete oko sebe sama, poput bršljana koji ne podupire ni stablo ni zid'' te efektivno visi u praznome.



I neobjašnjivost: kako ta zjapeća strukturna praznina čitave afere ne ubada u oči one što iz svojih sjedalica zadivljeno plješću i puše ga kao mudronosnog - ! - ? - !