pero u šaci

Sestra ROZARIJA: Vidiš kako je ovo zanimljivo. Jesi li znala da Hrvatska ima daleko najnižu stopu legalno obavljenih abortusa u Europskoj uniji? Podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo zbilja su frapantni. U nas je, na primjer, stopa legalno induciranih pobačaja – dakle onih kad žena samostalno odluči prekinuti trudnoću – dvostruko niža od europskoga prosjeka. A u odnosu na predzadnju zemlju na listi, u Hrvatskoj se godišnje obavi čak 50 posto manje dobrovoljnih abortusa.

Sestra LUCIJA: Pa to je dobro, zar ne?

ROZARIJA: Jest, samo postoji među tim podacima i jedan paradoks. Hrvatska istovremeno ima i najnižu učestalost korištenja bilo kakvih kontracepcijskih sredstava. Debelo najniži prosjek u Europi! Recimo, u zemljama sa snažnom katoličkom tradicijom, poput Italije ili Španjolske, bilježi se trostruko veći broj pobačaja nego u Hrvatskoj. Ili, uzmimo za primjer Nizozemsku, gdje je stopa abortusa relativno niska, ali ipak za 50 posto veća nego u Hrvatskoj. Tamo, međutim, preko 70 posto seksualno aktivnih žena koristi pilule protiv začeća, a u Hrvatskoj pilule uzima njih manje od 8 posto. Razumiješ, Lucija?

LUCIJA: Ne razumijem.

ROZARIJA: Pa ispada da u Nizozemskoj ima razmjerno malo pobačaja zbog seksualne osviještenosti, dok ih je u Hrvatskoj još manje zbog seksualne neosviještenosti. Hoću reći sljedeće: ako navedene parametre uzmemo zdravo za gotovo – da je dakle u Hrvatskoj najniža stopa legalnih abortusa u Europi, a istovremeno i najmanje korištenje kontracepcije – jedini mogući rezultat jednadžbe je da se u Hrvatskoj rađa više djece nego drugdje.

LUCIJA: A ne rađa se?

ROZARIJA: Ne, ne rađa se. Dapače, broj novorođenih stalno se smanjuje. Stopa nataliteta jedna je od najnižih u ovome dijelu svijeta!

LUCIJA: Čekaj malo, to bi onda značilo da Hrvatice i Hrvati imaju radikalno drugačije seksualne navike od ostatka čovječanstva?

ROZARIJA: Točno. Odbacimo li prekid snošaja kao nesigurnu kontracepcijsku metodu, to bi značilo da ovdje sve vrvi od popova i časnih sestara. Značilo bi da u Hrvatskoj nitko nikoga ne jebe!

LUCIJA: Ali mi znamo da to nije istina! Već samo iskustvo iz ovog samostana govori da…

ROZARIJA: Ispravno razmišljaš, mila. Razumno je pretpostaviti da ovo nije zemlja celibata, to jest da se građanke i građani Hrvatske jebu s približno istim intenzitetom kao i pučanstvo u ostalim zabitima kugle zemaljske. Prema tome, uzmemo li sada u obzir sva tri parametra – i najnižu stopu abortusa, i najmanje korištenje kontracepcije, i sve manji broj rođene djece – ispada da je dobiveni statistički rezultat nemoguć!

LUCIJA: Pa što se onda događa? Kako je moguće da nema ni djece ni pobačaja, ako računamo da se bludne radnje odvijaju relativno redovito?

ROZARIJA: Pazi ovako. Građanke Hrvatske koje ostanu trudne, a ne žele roditi, skanjuju se odlučiti za pobačaj koji im je zakonom omogućen uglavnom iz dva razloga. Prvi je snažna društvena stigma kojoj su izložene, a drugi, mnogo praktičniji, jest nedostatak liječnika koji bi takav zahvat obavili. Jesi li znala da više od polovice ginekologa u hrvatskim bolnicama odbija izvoditi abortuse? Zakon im to dopušta, jer se pozivaju na nešto što zovu ''prizivom savjesti'', vele da im vjera brani poduzimati takve medicinske postupke.

LUCIJA: Tih s prizvanim savjestima je tako mnogo?

ROZARIJA: Kulturološka tumačenja nemaju temelja. Najjednostavnije objašnjenje toga neobičnog fenomena ponudio je ravnatelj riječke bolnice. Rekao je – ja u svojoj bolnici ne toleriram privatne pobačaje! Shvaćaš, Lucija?

LUCIJA: Čekaj malo. Hoćeš reći da…

ROZARIJA: Da, to hoću reći. Pobačaji se u Hrvatskoj uredno i masovno izvode, ali u tajnim, privatnim aranžmanima. I to uglavnom u državnim bolnicama, jer zakon ne dopušta da se izvode u privatnim ambulantama. A obavljaju ih mahom liječnici koji zbog ''priziva savjesti'' odbijaju to činiti legalnim putem. Cijena pobačaja, ovisno o zdravstvenoj ustanovi, kreće se od dvije do četiri tisuće kuna. Keš curi direktno u džepove bijelih mantila. Zašto nešto činiti za redovnu plaću ako možeš ostvariti dodatni honorar?

LUCIJA: Joj, pa to je obična korupcija!

ROZARIJA: Ne obična, nego katolička korupcija, Lucija. Izgleda da imamo modelski primjer crkvenog morala u svakodnevnoj praksi: deklariraš se kao ljuti vjernik zato da bi mogao ilegalno zarađivati pare, i to na djelatnosti koju vjera najstrože osuđuje. ispada da je korupcija sastavni dio vjerskih sloboda. Odnosno da ona predstavlja samu suštinu hrvatskoga katoličanstva. Radi se o nekoj vrsti crne burze gdje se operira novčanim jedinicama u vidu pervertiranih ideala – što su snažnija religijska uvjerenja u službenome dijelu programa, to je izdašniji profitni priljev u ilegalnoj zoni. Šire promatrano, to je princip na kojem funkcionira ova država.

LUCIJA: Statistički gledano, međutim, Hrvatska je lojalnija kršćanskim vrijednostima od Vatikana.

ROZARIJA: Statistički gledano, ova zemlja je samostan u kojem svi glume da su časne sestre, poput tebe i mene. A ispod statističke ambalaže, zatječemo krv, znoj i kiretažu. I pritom su žene – radi gole pljačke i nasilja organiziranih pozivanjem na vjerske razloge – silom gurnute u područje bezakonja. Te su nesretnice živi dokaz lukavosti sistema: zakonom im je zajamčeno pravo na pobačaj zato da ga ne bi mogle zakonito koristiti.

LUCIJA: Sve u svemu, nisam još čula za bijedniji lanac hipokrizije.

ROZARIJA: Ni ja. S tim da me muči još jedna stvar. Ako je Hrvatska katolička zemlja, a ispostavlja se da je to katoličanstvo lažno, zbog čega bi Hrvatska bila istinita?

LUCIJA: Nemam pojma. A malo sam i umorna od analize katoličke Hrvatske. Hajdemo mi na spavanje.

ROZARIJA: Slažem se.

LUCIJA (cijukne u mraku): Polako, mila, gdje si navalila…

ROZARIJA (šapćući): Ne brini, stavila sam prezervativ.^_1

Učenica je svakako za pohvaliti već samo zbog toga što ne zijeva na satu, nego aktivno uključuje vlastitu glavu i staje iza nečega do čega drži i što joj je jasno. Afirmatorica je velike/prave ljubavi, nade u sretan završetak (odnosno ne-završetak, kao kad ugledamo na ekranu The End, ali znamo da je to nepravi kraj, jer s onu stranu spuštenog zastora dvoje koje se voli je nastavilo na neodređeno, unedogled, po onome da ''nikad ne završava'', s limesom koji teži u beskonačno). O istom trošku, doduše, daje i antitezu: možemo je čitati i kao negatoricu velike ljubavi!

Najmekaj, sjetimo se ljubavi koje su ostale iza nas: ako prihvatimo učeničinu definiciju (pozitivan ishod kao kriterij), automatski nijedna od njih ne može više biti vođena pod veliku ljubav. Što mi nešto stariji, počevši od Drage Ivaniševića, već znamo da i ne mora biti slučaj, da može biti i drugih razloga za izostanak hepienda. Takva definicija (osjećamo možebitno) nepravedno ponižava naše stare, svršene ljubavi, čije pravosti ne zaslužuju da budu omalovažene.

Ima i točno recipročnih stajališta (negativan ishod kao kriterij), po kojima je conditio sine qua non velike ljubavi – da sretno uspije nesretno završiti.

Što bi bilo s Romeom i Julijom da nisu tragično skončali pri samom startu – spriječeni, onemogućeni? Prenapisali bi se u komad pod imenom I živjeli su sretno do kraja života? U umjetnosti je, a možda i u životu, važno da velike ljubavi na vrijeme završe tragično: zato, naime, da se ne bi pretvorile u male. Ako nije tragična, ljubav tada postaje moguća, a ako je moguća, više se baš i nema što s njom.

Mike Nichols, režiser Diplomca, umjesto da završi po svim konvencijama žanra – u momentu kad je postalo izvjesno da je ljubav moguća (jer sve bajke završavaju apoteozom ujedinjenja, dramski antagonizmi su tek u borbi da do njega dođe) – finalnu scenu neumjesno produžuje, gurajući kameru u face protagonista koji se meškolje, nešto tamo nasilu smješkaju dok ih cijeli bus napeto gleda, pa skreću pogled, u zasebnim zamišljenostima uz zvuke tišine. Nikako onog The Enda, koji stvar zadržava u sferi vječno produženog hepienda. Kadar kao da nas tjera da se zapitamo o najstrašnijem pitanju ljubavi: okej, golupčići, evo ste ipak mogući udvoje, pobijedili ste, zapečatili ste se... a što sad?²

Dići kredite, primjenjivati sva očekivana ponašanja, činiti kako je red i ugađati svojti?

Zadnja scena Diplomca je subverzija konvencije ljubavnog filma po kojoj drama završava uspješnim ishodom borbe da se bude zajedno, umjesto da njime tek počinje.

Volim parafrazirati misao Kunderinog doktora Havela: nema ničega goreg od sretnog braka – gubiš svaku nadu u razvod. Što je cilj u ljubavi? Čemu smjeram? Koja je premisa sreće? Je li sreća uopće premisa?



Kasno je, slušam EKV, natočio sam čašu crnog i razmišljam o učenici kao istovremenoj afirmatorici i negatorici velike ljubavi, što je čini sličnom meni na sasvim drugačiji i dvostruko tordirani način.

To je zapravo semantički problem. Odgovor na pitanje je li nesvršeni oblik glagola voljeti velika, a svršeni mala ljubav (kako bi htjela romantična komedija) ili pak stoji obratno (kako bi htjela romantična tragedija) – ovisit će o tome predstavlja li u nečijem jeziku nesvršena varijanta ime sreće ili otupljenja, a svršena ljepote ili jada.

Nije istina da će večer proći bez zaključka. Što sam stariji sve mi jasnije biva da što smo stariji sve nam mutnije biva.

Uz Dan bez grudnjaka, dašak libertinskog stoljeća: Dražesni spolu, bit ćete slobodne. Ah, raskinite okove jer priroda to želi. Nemojte više imati drugih stega osim stega vaših sklonosti, drugih zakona osim vaših želja, drugog morala osim prirodnog.

1

Predzadnja rujanska kolumna Andree Andrassy pukla je k'o puška, daleko se čula. Prava muška. Centralna misao je odbijanje povinjavanja onoj mudroserini koja djevojkama nalaže da se u svrhu uspješnije ženske karijere malo stisnu, suspendiraju u onome što znaju i mogu, tj. zaglume nemoćnu damicu, jer ih u suprotnom frajeri neće htjeti. Što AndrAndr ima za prigovoriti ovom savjetu? Njegovu anahronost. Hvala Marty McFly što nas vodiš u prošlost bez da smo tražili. Nije 1861., jebote! To bi bio super savjet da smo u seriji "Sjever i Jug" i da je 1861., ali nismo, pa nije. Pa žene danas već treba da su ravnopravne; nije njeno da bude submisivna i glumata šmizlu slabiju nego što jest samo da bi udovoljila papkovoj potrebi da se osjeća jačim od nje e da se ne bi osjećao ugroženim.

2

Kao emancipirana djevojka – dijete vremena koje je to već spoznalo (što ne znači da primjenjuje uvijek u praksi) – AndrAndr je osviještena o zaostalosti, retrogradnosti tradicionalnog preskripta spolnih uloga koji žene rezervira za neizlaženje iz kuhinje i šutnju dok muškarac govori, ili barem krotko ustajanje kad čovjek uđe u prostoriju. Super je to – kad si muško i imaš karijeru i ganjaš projekte, onda si kul i poželjan, al kad si žena i radiš istu stvar, onda ne valja. Onda je sasvim normalno da ti ljudi govore: "Pa da, tebe se frajeri boje jer si izašla iz kuhinje i pričaš rečenice naglas."

Sretno je koincidiralo da je par dana prije u rujnu Emma Watson održala govor u svojstvu UN ambasadorice i u sklopu HeForShe kampanje, koji je odjeknuo još i više, jer ne samo na hrvatskoj već na najvećoj svjetskoj pozornici, a u kojem primjećuje iste dvostruke standarde ugrađene u društvena očekivanja. I started questioning gender-based assumptions when at eight I was confused at being called ''bossy'', because I wanted to direct the plays we would put on for our parents – but the boys were not. When at 14 I started being sexualized by certain elements of the press. When at 15 my girlfriends started dropping out of their sports teams because they didn't want to appear ''muscly''. When at 18 my male friends were unable to express their feelings.


(Dunja Ivanišević, jučer preminula ''redateljica prvog domaćeg feminističkog filma'', o kolegama iz Kino kluba Split: Oni su mene jako voljeli, to ne mogu poreći. Žene su im bile inspiracija, mogla sam razgovarati s redateljima o filmu, dati im neku ideju, debatirati s njima, ali oni su mene više fotografirali nego što su me smatrali sebi ravnom.)

3

A još par dana prije u rujnu imali smo još jednu srodnu vijest. Naime, News bar je dospio u posjed dokumenta po kojem Porezna uprava odbija priznati odbitak temeljem donacije Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pozivajući se na članak 21. Ustava RH u kojem je propisano da svako ljudsko biće ima pravo na život: Treba spomenuti da je Europski sud pravde u sporu C-34/10 'Oliver Brüstle v Greenpeace e.V' definirao da je bilo koja jajna stanica u trenutku oplodnje organizam sposoban da se iz njega pokrene proces nastanka ljudskog bića, tj. da ljudski život započinje predisponiranošću majke da iskoristi jajnu stanicu u svrhu rađanja. A kakav je društveni utjecaj suvremenih sveučilišta? Takav da demotiviraju zasnivanje obitelji. Mlade žene sve dulje i dulje odgađaju da im jajne stanice budu s namjerom oplođene: te prvo studiraju godinama, te im je onda na prvom mjestu posao i karijera za koju su se školovale, te im se još usađuju kojekakve ideje. A posebno je tu sporan baš Filozofski fakultet, zbog neskrivenog koketiranja s temama poput ''rodnih uloga i stereotipa'', ''rodne diskriminacije'' i sl., koje se tamo najnormalnije raspravlja. Da i ne govorimo o neformalnoj bliskosti s Centrom za ženske studije, kao leglom rodne ideologije, koja bez pardona preispituje društveno zadane funkcije spolova, onakve kakvim ih Dragi Bog zapovijeda. Da je pitati te militantne dženderuše, dozvolile bi ženama ne samo pravo na pobačaj nego i punu ravnopravnost društvenog participiranja. A tko bi onda ostajao zatvoren u kući i držao joj tri kuta, kao žena-majka-kraljica? Stoga bi priznavanje prava koje potiče odgoj-obrazovanje i kulturu u suprotnosti s Ustavom, bilo direktno kršenje Ustava RH i Božjeg Ponovljenog zakona, koji ženama nalaže da budu pokorne svojim muževima i cement obitelji.

4

Sljedeći slučaj dogodio se, pogađate... ma navlačim vas, ne još par dana prije u rujnu. Malo više je vremena prošlo. Esther Vilar je 70-ih, iz jedne specifične pozicije, prodrmala uvriježene feminističke predodžbe o stanju odnosa spolova, dovođenjem u pitanje premise posve apriorne pitanju podržavanja ili ne patrijarhata: po njoj, mi zapravo niti ne živimo u patrijarhatu, da je to iluzija, obmana. Zapadni je svijet matrijarhat u kojem muškarci igraju ulogu patrijarha – bez te uloge matrijarhat ne bi uopće bio moguć. Ali igra mora uvijek ostati igra: ako bi jednog dana postala zbilja, bio bi to kraj položaja žene kao glavne sile u tom svijetu. Da se to ne bi dogodilo, služe se žene masovnim medijima i navode dio ondje zaposlenih novinara na to da ilegalnim sredstvima prikazuju žene onako kako to one žele. (Pravi patrijarh bio bi onaj koji a) uzdržava ženu, b) propisuje ženi i komandira joj sve kako mora živjeti i što može ili ne može. Žena želi faktor a, ali da bi bio održiv, muškarac mora vjerovati da je posrijedi i faktor b – održavanju te iluzije služe ovi medijski propagandisti. )

Na tragu one uzrečice po kojoj muškarci možda vladaju svijetom, ali žene vladaju muškarcima, zapravo je, poučava nas Vilar, na snazi matrijarhat, propisujući mućenje, difuziju ženske spolne uloge sa štićeničkom ulogom, tj. ulogom objekta štićenja, tj. pseudodjeteta – preko čega se ženskom spolu, kroz moć slabijeg, u sprezi s moći hladnijeg, rezervira poziciju efektivne dominacije (ne na način vlasti, jer vlast je kad ti netko služi pod prisilom, nego baš na način moći: kad ti netko služi dobrovoljno). Žena je, veli, u suvremenom kućanstvu sve prije nego robinja. U prosječnom braku žena praktički donosi sve financijske odluke: prema statistici, odluke o kupovini redovito donosi žena sama, a tek o onim potrošnim dobrima za čije je prosuđivanje potrebno tehničko znanje – o automobilu, strojevima za kućanstvo – odlučuje zajedno sa svojim mužem. U praksi žena odlučuje i o svemu na društvenom području: ona određuje broj djece usmjerenom upotrebom kontracepcijskih sredstava, svojom prisutnošću u kući odlučuje o njihovu odgoju, redovito o njoj ovisi izbor prijatelja i rođaka s kojima se održavaju veze.




5

Nakon što je Emma Watson izdeklamirala svoj govor, reakcija je bila žestoka: zaprijećeno joj je; dano joj do znanja da ima čkomiti ili osveta stiže. Stvorena je stranica ''Emma You Are Next'', s njenom slikom, satom koji odbrojava dane, sate, minute i sekunde do rasprostiranja i njenih intimnih slika pred cijelim world wide webom, te logom 4chana, imageboard-foruma koji je odigrao ključnu rolu u nedavnom dilanju kontingenta golih slavnih guzica protiv volje njihovih vlasnica. Kada je najavljeni trenutak otkucao, stvar se razotkrila kao lažna ne samo u smislu da obećanje nije ispunjeno nego i kao pila naopako, zapravo kampanja da se jače cenzurira internet: umjesto golišavih slika, osvanulo je pismo Obami u kojem se lobira za #shutdown4chan i čak eksplicitno kaže kako je afera s hakiranim slikama clear indication that the internet NEEDS to be censored. Ali ovdje su važni sami komentari na 4chanu, koji pokazuju – ako se ''Emma You Are Next'' i ispostavila kao podvala – odobravanje i priželjkivanje od strane muškog polusvijeta takve vrste odmazde, i to baš s poantom u odmazdi, odnosno slanju poruke da buntovna ženskadija ima biti kuš. She makes stupid feminist speeches at UN, and now her nudes will be online, HAHAHAHAHAHAHAH, napisao je tako netko. Mislim, forum kao forum, budale napišu svašta, no stvar je u tome da se ne radi tek o pojedinačnom, već o širokom, kanoniziranom diskursu. Zasmetao ih je, dakle, feministički sadržaj. Što to na njemu? S koje je pozicije kritika patrijarhata za njih automatski ''stupid''? Možda one vilarijanske, koja uvjerljivo negira da bi patrijarhat uopće bio na djelu? Moš mislit. Poslušajmo još malo: That feminist bitch Emma is going to show the world she is as much of a whore as any woman. Aha, tu li smo. Zazor od feminizma konzervativno je nasađenoj glavi neminovan već time što zadire u samu jezgru patrijarhalnog ideala o ženi. Taj diskurs nalazi glupim govor Emme Watson ne zato što bi, poput Vilar, naraciju o patrijarhatu identificirao kao laž i obmanu, nego baš u ime patrijarhata, iz stajanja na straži patrijarhalnog idealizma. Njima su to ''gluposti'' zato što biva poreknuta bogomdanost tradicionalne spolne konstelacije, u kojoj se zna kome je gdje mjesto. Spopada ih osjećaj ugroženosti od strane ''rodne ideologije''^_1, koja im potkopava sve što su ih naučili o tim stvarima – dođe im kao napad na rođene genitalije pa se refleksno hvataju za jaja, kao dobri vojnici patrijarhata (potvrđujući mu samim time i postojanje, tj. samim svojim postojanjem osporavajući Vilarinu tezu).

Vilar, bivajući u pravu, kao da i nije u pravu.

Ponekad je cigara samo cigara. Naše defaultno, tradicionalno društvo, s podjelama uloga kako ih baštinimo, nije ipak samo matrijarhat, kako ona obrće uobičajeno vjerovanje, nego doista također i patrijarhat: guši, ograničava one žene koje ne žele biti domaćice i štićenice, koje bi htjele same skrbiti o sebi i ostvarivati se prema vlastitoj volji i nahođenju, ne pružajući im opciju samoaktualizacije izvan kuće (odnosno, slabije im ju pružajući nego muškarcima, s naglaskom na kuhinju), te tendirajući suzbiti civiliziranje seksualnosti, itd. Istovremeno (točan je i Vilarin dio istine) pruža ženama prostor izvanredne, gotovo apsolutne moći, da budu neprikosnovene gazdarice u kući, na polju kapitalizacije same spolnosti i spolne pripadnosti kao instrumenta svog utjecaja na muškarce.

Uostalom, pa zašto bi se to dvoje i podrazumijevalo kao međusobno isključivo?

Patrijarhalni matrijarhat? Matrijarhalni patrijarhat? Nema li to smisla?

6

Vilar nam definira i u čemu se sastoje pretpostavke za pogodnog spolnog partnera: u što je moguće većoj – ali polarnoj – suprotnosti partnerâ u svemu što smatraju specifično spolnim (fizička svojstva u najširem smislu) i što je moguće većoj sličnosti u svemu što se ne smatra spolno specifičnim (psihička svojstva u najširem smislu). Zato je potenciranje razlika u specifično spolnom spektru tako opća navada: Muškarci s jakim rastom brade, kosmatim prsima, širokim plećima, uskim bokovima, velikim spolnim udom, na primjer, općenito su poželjniji nego drugi. Žene nježne kože, velikih dojki, širokih bokova muškarci općenito više vole za spolni odnos nego ostale. Što je veća individualna oprečnost, to će idealniji biti spolni odnos. Nije slučajna poznata opčinjenost tamnokosih plavokosima ili smeđookih plavookima. Zbog toga svatko čini sve da svoju suprotnost prema drugom spolu – ili prema određenoj osobi drugoga spola – što umješnije istakne. Nema li takve suprotnosti, pokušava se ona bar obmanama naznačiti – radi toga se na primjer treningom razvijaju mišići ruku, upotrebljavaju se gumene dojke, reže kosa da bude kratka ili se pušta da raste do pasa itd. I tzv. ''tipično muški'' i ''tipično ženski'' načini ponašanja potječu odatle – posrijedi je uvijek svjesno ili nesvjesno obmanjivanje o specifičnim spolnim obmanama. Smijati se, malokad ili često, mnogo ili malo govoriti, ljuljati se ili ne pri hodu u bokovima, to čini ljude ''muževnijima'' ili ''ženstvenijima''. Da su posrijedi obmanjivačke osobine, dokazuje to što su podvrgnute modi i što se po potrebi mogu odmah odbaciti. Žene u starim igranim filmovima drugačije su ''ženstvene'' nego u Truffauta ili Godarda. Žena koja se danas ponaša kao vamp dvadesetih godina, za muškarca nije više ženstvena nego smiješna.



7

Ljubav kao partnerstvo ravnopravnih iznimka je kao ideja koju ljudi imaju o ljubavi kakvu bi si željeli; dominantni princip je da ona hoće za sebe moć slabijeg, on hoće slabiju; ona želi jačeg/većeg od sebe (''muškarac treba biti takav da moram prema njemu podići pogled''), on želi biti jači/veći (inače se osjeća kastriranim, nedovoljno Pravim Muškarcem).

Ako AndrAndr odbija mudroserinu s obrazloženjem da je pretpotopna i nismo više u 1861. – znači li to da barem ona traži ljubav kao partnerstvo ravnopravnih? Ali taman posla! Potkrala joj se neopaženo u kolumni jedna unutarnja kontradikcija. Kritiku konstelacije u kojoj bi morala treptati okicama i smanjivati se zbog ega muškarca i da bi mu bila privlačna, daje ne tek kao nešto što joj osobno ne odgovara, već retorikom istovjetnom onoj iz Watsoničinog govora, na principijelnoj razini feminističke kritike krutih spolnih predestiniranosti: to je zaostalo, primitivno, želi zatvoriti ženu u kuhinju i ne dati joj do glasa. Istovremeno, međutim, pokazuje da njeno neslaganje nije principijelnog tipa, nego samo translacijskog: ono što si želi, ali i što propovijeda, je navlas isti model odnosa, u kojem će muškarac biti taj prema kome će žena morati podizati pogled. S jedinom razlikom da zahtjev neka ona, u ime postizanja optimalne razlike, učini da bude dovoljno smanjena (kako zna i umije), odmjenjuje zahtjevom neka on, u isto ime, učini da bude dovoljno uvećan (kako zna i umije). Radi zornosti, uteknimo se aritmetičkoj metafori visine, uz pretpostavku da je minimalni zahtjev 15 cm razlike: AndrAndr se odbija sa svojih 167 prignuti na 150 da bi mogla biti s tipom od 165; dolazi joj u obzir jedino da on bude barem 182. Simple as that: njen se protest svodi na ovaj translacijski pomak od njene prema njegovoj prilagođenosti zadanom rastu druge strane. Princip predestiniranosti uloga i očekivanja suštinski ne dovodi u pitanje (dovodila ga je samo parcijalno, kada joj je trebalo). Izvoliš bit dovoljno muško da ja ne moram glumit da si ne znam izvadit krastavac iz tegle. To su moji uvjeti. Što je i posve legitiman prohtjev, nitko joj ne može narediti da ljubuje s kepecom ako joj se ne sviđaju niski dečki nego jedino momčine od punih 6 stopa. Samo onda ne bi trebalo napadati principijelnim i fundamentalnim argumentom, ako se već radi o fundamentalno istom modelu odnosa. Ne boje se mene muškarci, nego mali Đastin Biberi. A njih ne želim. Pobija ono na što se sama pozvala: ismijala je kao retrogradnu njegovu potrebu da ona mora biti Pravo Žensko (prema atavističkoj definiciji), ali je to nije zasmetalo da zatraži da on mora biti Pravo Muško (prema analognoj atavističkoj definiciji). Kolumna se pretvara u tužbalicu što Njih više baš i nema, tih Pravih Muškaraca. Ima ih tu i tamo, tipa Anica Kovač, ali kao i mobiteli s tipkama, izgleda da su izumiruća vrsta. Sve je više nekih hibridnih Đastin Bibera u dekolteu sa ženstvenim frizurama. Te u rugalicu tim suviše patuljastim, nedovoljno muževnim primjercima: Šta da radim s takvim jednim? Da češljamo Barbike skupa i igramo gumi-gumi? Eng-le-ska, ško-li-ca! Da si lakiramo nokte, slušamo "Uberi ljubicu" od Minee i grlimo se dok nam se ne usklade menge? To mogu radit i sa sestričnom. Od dečka ipak očekujem da bude muško do te mjere da mi se pored njega aktivira hormon za pečenje kolača, a ne da se moram brinut dal će obuć moje čipkaste gaće kad ide na posao.



Dobro, nije baš tako rigorozno, dečko joj smije biti zaljubljen i nježan, dapače, ali samo s njom i dok se maze, dočim ako uđe lopov, ima ga moći antinježno ukloniti (a ne da se pokaka u pelenu i gađa ga vlastitim viklerom), a naročito mu je zabranjeno menstruirat na kauču dok ja krečim stan – dužan je krečiti ga zajedno s njom, a pod time se misli da ga ima sam okrečit jer je ona dama.


Super, AndrAndr, samo je pitanje po čemu je ovaj sklop očekivanja bitno različit od onog da budeš sisata i mila, krotka kuvarica rumenih obraza?

8

Koincidirajući slučaj Emme Watson koincidira i u ovome.

If men don't have to be aggressive in order to be accepted women won't feel compelled to be submissive. If men don't have to control, women won't have to be controlled.

Hm. Pokušajmo u ne/jednadžbu uvrstiti gornji primjer. Ide li? Ne ide. Kad AndrAndr traži od tipa da bude ''muško do te mjere'' i ''dovoljno muško'' da joj se nije potrebno sagnuti da bi mogla morati podići pogled prema njemu (i tome shodno, poželjeti mu peći kolače) – je li to kod nje tako zbog muške potrebe da kontroliraju i mačoiziraju? Ili je ipak sama deklarirala što voli i što hoće, u krajnjoj liniji neovisno o tome što bi on od nje? Ne boje me se muškarci. Boje me se dečki s vaginicom. To nisu muškarci, to su MUFkarci. Takvog ne želim držat za ruku – za ruku ću držat frajera koji me ima hrabrosti pozvat van čak i ako jesam Putin. Ili Anica Kovač. Izvodimo da njeno postavljanje prethodi muškom postupanju koje mu je pripisano kao uzrok. Compelled? Očito nije silom natjerana, već se dobrovoljno priklanja. Inklinacija modelu kodificiranih spolnih uloga – možemo je nazvati nagnanošću na submisivnost ili nekako drugačije – biva takva čak i ako se muško okruženje nimalo ne umuškarčuje i ne primijenjuje mačo stilizaciju (jedino će se nedovoljno umuškarčeni kod nje diskvalificirati zbog ovog nedostatka). Watson nije u pravu kada sugerira da one ne bi tako samo kada oni ne bi tako.

I sve isto u analogiji. Bi li oni tako samo kada one ne bi tako? Izostaje u Emminoj ne/jednadžbi obrnuto pripisivanje ženskog postupanja kao uzroka muškom postavljanju. Svakako, nedosljednost i valjda dvostruki aršin, ali tako da je u krivu onime što tamo tvrdi, a u pravu je netvrđenjem ovdje. Jer sve ako žensko okruženje i ne bi emitiralo prema muškarcu nikakvo nuđenje kao pseudo-djece, u onoj difuziji spolne uloge s ulogom objekta zaštite, on će svejedno trebati žene koje su pseudo-djeca, što milije, mlađe i krhkije i općenito kvalitetne prema stepfordskoj kodifikaciji ženstvenosti^_2 (a što ako dotične ne nude, neće dobiti pljesak za društvenu osviještenost, nego se jedino diskvalificirati tim nedostatkom). Njegovo postavljanje prethodi njenom postupanju. U redu emancipacija politički, ali ako rezultira lišavanjem obilježja ženske privlačnosti – kako reče jedan austrijski pisac, da se preruše u muškarce, kako bi kao žene dobile na cijeni – može dovesti do specifične vrste teškoća, na čisto seksualnom planu. Emancipirane žene sliče ribama koje su došle na kopno, kako bi umakle udici. Trule ribe ne lovi ni najtruliji ribar. Varijanta, dakle, u kojoj one apstiniraju od emitiranja kodifikacije, a oni se, posve neovisno o tome, i dalje pozicioniraju u skladu s kodifikacijom, koja je ono što im treba.

Faktor koji ne/jednadžba ispušta iz vida, svodeći stvar na politički aspekt pitanja ne/jednakosti, je upravo ovaj seksualni: neizostavna uloga identifikacije sa svojim spolom i inzistiranja na razlikama u svrhu kopulacijskog plesa. Vilar: Biološki zakon propisuje miješanje krajnjih nasljednih faktora. Tko ga ignorira ili želi zaobići – tko nema da pokaže nikakve krajnje ženske ili muške osobine niti ih sebi pridodaje – ima malo izgleda da na sebe privuče spolni nagon nekoga drugoga, tj. malo izgleda za razmnožavanje. Užitak u plus-minus modelu polarno suprotnih električnih naboja i njihovom ionskom privlačenju. Oba spola – i važno je naglasiti da oba (ne samo muškarci) – teže specifično spolne osobine, da bi dodali, pojačali polaritet, potencirati kao što različitije (kako razlike biološke, tako i one po kulturnom konstruktu – obrasce rola i ponašanja koje se uvriježeno prepoznaje kao spolno specifične). Anioni i kationi puni zadovoljstva sobom u trenucima potvrđivanja vlastite usklađenosti s odgovarajućim elementom muževnosti/ženstvenosti te razlikovanja od nasuprotnog elementa.

Bloger Igniss teža je vrsta intelektualne vucibatine.^_3 Ono u čemu ipak može biti informativan su pojedine opservacije po sebi nimalo netočne, posve na mjestu (druga stvar što upotrebljene u funkciji advociranja nakaradnih pozicija, intepretacijskom zloupotrebom). Zato ga sada i spominjem: odličan primjer je njegova reakcija na vijest o govoru u UN: iskopao je, naime, izjavu Watson od prije dvije godine kako sumnja da će ikada više biti u vezi s Englezom, jer oni su previše sramežljivi, više joj se sviđaju Amerikanci, koji joj upadnu bez puno pardona (odvažnost koja joj je vrlo privlačna). Nesumnjivo^_4, radi se o očekivanju spram muškaraca prilično proturječnom onom koje traži dokidanje rodnih stereotipa (k tome s posebnim ukazivanjem na činjenicu da su i muškarci njihove žrtve). Neobično je, međutim, slično očekivanju koje ispovijeda AndrAndr – ne zanimaju je, kaže, muFkarci s vaginicama, držat će za ruku jedino pravog frajera koji je dovoljno muško da se ne boji njene samosvijesti i ima je hrabrosti pozvati van: jedno je sigurno – svi oko nas će znat da frajer pored mene ima muda.

Emma i AndrAndr moderne su, na temu političke jednakosti spolova osviještene djevojke, za koje je to čak suvišno i isticati, pošto zapažene glasnogovornice feminističke devize – o tome već sve zna cijela Hrvatska, odnosno cijeli svijet. Ali baš zato i jesu tako potentne kao egzemplar uvida da žilavost rodne kodifikacije ne počiva isključivo na patrijarhalnim zatucanostima, rodnim neosviještenostima, političkim otporima jednakosti, nego još i više na tom fundamentalnijem, nad-ideološkom polju igre spolova, uvjetovane prototipskim modelom u kojem frajer biva s hipertrofiranim mudima a njoj slatkoj maloj treba dizati pogled do njega, uz potenciranje spolno specifičnih razlika za potrebe obostrane seksualne pogodnosti, kako vlastite interesnoj strani (jer nitko ne želi biti trula riba^_5), tako i njene pogodnosti sebi, po principima elektronegativnosti.

9

Nagradno pitanje: dezavuira li Emma Watson sama – ovim, uvjetno govoreći, tradicionalističkim postavljanjem u ljubavnoj praksi – feministički nukleus iz svog govora? Igniss je to tako prezentirao, ismijavajući njeno ''okrivljavanje patrijarhije'' s obzirom na raniju izjavu. Ali rekli smo, Igniss je dupeglavac. Locirajmo rečenice u kojima taj nukleus uopće i jest sadržan; evo ih: I think it is right I am paid the same as my male counterparts. I think it is right that I should be able to make decisions about my own body. I think it is right that women be involved on my behalf in the policies and decisions that will affect my life. I think it is right that socially, I am afforded the same respect as men. Gle, stvarno, ničemu od toga nije proturječila svojim iskazanim ukusom za muškarce. Istina je da je proturječila nekim dijelovima vlastitoga govora, ali taj minimum demokratskih postulata (isključiv s patrijarhalnom ideologijom) sigurno ne stoji u nikakvoj ovisnosti sa seksualnim izborima bilo koje od feministica i ne može biti njima autopobijen.

10

Što je druga strana medalje prava na rad? Tlaka i muka koju predstavlja rad, otuđenost rada, rad kao obaveza i kuluk, poniženje koje predstavlja primoranost na silovanosti u sklopu najamnog rada, kao jedna od najvećih egzistencijalnih tjeskoba. Izuzetno malom djeliću radnog naroda posao dođe kao ispunjenje i zadovoljstvo, većina se na radnom mjestu zlopati.

Vilar ima još neke teze o ženskim seksualnim izborima. Libido da im se otvoreno raspomami – a to onda do histerije – tek na likove pjevača, glumaca i sl. To se obavlja kroz samostvarajuću preselekcijsku spiralu ''popularnosti'', ali ima još jedan uvjet zašto baš na njih: zato jer su nedostupni, u biti fiktivni likovi, s kojima im ne prijeti da bi stvarno mogle završiti. Dok kad su u pitanju stvarni, dostižni muškarci, koje gledaju kao realne opcije za sebe, više ih ne gledaju prema istim onim kriterijima prema kojima ih zvijezde privlače, nego ih prvenstveno ocjenjuju i luče kroz prizmu pogodnosti za adoptivnog ''oca''. Biraju, dakle, ne one koje stvarno spolno žele, nego one koje, tvrdi Vilar, glavom žele (perpetuirajući krug frigidnosti, jer s tima koje odaberu im se ubrzo počne slabo kad dati). Mladiću ugodne vanjštine, koji se očigledno jedva može spasiti od nedvosmislenih ponuda, samo je prividno bolje. On, naravno, dobiva više žena u postelju, i dobiva ih prije nego drugi, ali ako u najkraćem vremenu ne ponudi adopciju, prvom ih prilikom gubi zbog konkurenta voljnog za adopciju. Veliko iscrpljivanje na spolnim partnerima, koje se takvim muškarcima pripisuje, potječe prije svega odatle što nitko kod njih ne ostaje dugo. Osobito uistinu poželjne žene, one koje najviše mogu birati, ne gube mnogo vremena. Čim su uvjerene da ih taj muškarac neće adoptirati, napuštaju zajedničku postelju i uvuku se pod pokrivač nekog uzdržavatelja koji ne želi samo ''svoju razonodu'' nego ih ''uistinu voli''.

''Adopcija''? Po prirodi stvari voljni smo štititi uvijek samo one slabije od nas, inferiorne; žene stoga tendiraju odabiru mužjaka čim krupnijih, viših, jačih, iskusnijih, sposobnijih, nadmoćnijih, imućnijih, statusno pozicioniranijih i situiranijih od sebe. Ne žele mlađe i naročito one klasno, statusno, financijski ili intelektualno ispod sebe, automatski se nisu u stanju vidjeti s takvima. Motivirane su, ističe Vilar, biti po tome svemu inferiorni dio para, odnosno predstavljati se – kroz prihvaćanje i produžavanje ionako institucionalizirane konvencije – što slabijima, potrebitijima da ih se štiti, plakati, padati u nesvijest, stilizirati se na krhkost, radi ostvarivanja moći slabijeg. Između ostalih prevaga u okviru date osobne relacije, gdje unutar kuće ostvaruju matrijarhat, svoju žensku slabijost paše im potencirati i jer si time osiguravaju poštedu: kako većina žena već prije puberteta odluči da će se kad-tad udati, one su od početka izvan natjecanja. Uvjerene su da kasnije ništa neće morati znati, pa zbog toga i ne uče. Pošto se prodaje pseudo-taticama pod pseudo-dijete, tunira se tradicionalistički orjentirana ženka na inherentnu podređenost. Žena koja želi da je muškarac uzdržava, zbog toga će u prvom redu paziti da ne postane inteligentna. Postane li to ipak, iz nepažnje, skrivat će to bar tako dugo dok njezin muž napismeno i pod pečatom ne ovjeri svoje namjere o uzdržavanju. Ne paše to svim ženama, ali paše onima koje više nego za društvenom samoaktualizacijom idu za sigurnošću i olakšanjima. Koliko je takvih? Kaže, golema većina žena zazire od rada te žele raditi samo privremeno, pa se zbog toga od samog početka slabo obrazuju ili se uopće ne obrazuju. (Dodao bih sa svoje strane kako naravno da zazor nije ekskluzivno ženski; oba spola u jednakoj mjeri inkliniraju liniji manjeg otpora, jer im u jednakoj većinskoj mjeri posao dolazi kao pristajanje na silovanost za novac. Razlika u psihologiji je u tome što, suprotno relativnoj neslobodi žene u okviru patrijarhata da se samoaktualizira karijerom van kuće onda ako to želi, muškarac nema luksuz odabira da ne radi van kuće (ili, također, ne bude poslan u rov ukoliko ne želi, itd.) – liniju manjeg otpora ne primjenjuje ne zato što ne bi htio, već jer je primoran ne primijeniti ju. Nema taj luksuz kao ona, ne računa s time, on zna vrlo dobro da u njemu nitko neće htjeti gledati slabijeg = objekt zaštite i uzdržavanja. Svaka bi ga mlada kolumnistica i za puno manje od toga prezirno proglasila muFkarcem i otpuhala s onu stranu heteroseksualnog konkuriranja i uopće ljudskog dostojanstva.)



11

Ovo zvuči pomalo ne-feministički? Možda čak: protu-feministički? I mizogino? Ali ne, tko bolje pogleda, uočit će da Vilar dijeli vrijednosnu platformu feminizma. I ona ništa manje navija za to da žene ne budu gušene i da imaju jednake mogućnosti, prava, slobode. Može biti drugih osnova za različit tretman (prema zasluzi i činjeničnom stanju), ali da ne bude sam spol kriterij društvene ne/jednakosti. Zalaže se bezostatno za sve postulate: da bi trebale moći imati obrazovanje i karijere sve isto kao muškarci i pritom biti plaćene istim metrom kao muškarci, da bi morale imati pravo same donositi odluke o svom tijelu ili biti adekvatno politički zastupljene te općenito jednakopravno društveno respektirane. Vilarino divergiranje odvija se tek na polju ustaljenog objašnjenja zašto tome niti danas nije sasvim tako.

Tko je taj tko to ne da?

12

Watson je u svojoj ne/jednadžbi postavila stvar kao da bi muško (agresivno) postupanje, kao nezavisna varijabla unutar ove dihotomije, bilo uzrok ženskom (submisivnom) postavljanju, kao zavisnoj varijabli. Krivo, jer kao što smo vidjeli, potonje opstoji i bez prvog, samostojeće je. Što je to tako postavila ne znači, međutim, da ne kuži kako je muško nošenje (premda na analogan način samostojeće u odnosu na žensko) u ukupnom saldu također nešto uzrokovano, također reakcija na nešto, da nije samoniklo iz vakuuma. Bi li dečki imali potrebu toliko se umuškarčivati i praviti mačo lafovima, dasama i džekovima kada ne bi znali da se od njih očekuje da budu ''dovoljno muško'' te da će biti prezreni, kao muFkarci, ako pokažu određene slabosti (uključujući recimo pitanje izbacivanja lopova iz kuće)?



- stop crying! - stop with the tears! - don’t cry! - pick yourself up! - stop with the emotions! - don’t be a pussy! - don’t let anyone disrespect you! - be cool and be kind of a dick! - always keep your mouth shut! - nobody likes a tattletale! - bros come before hoes! - don't let your woman to run your life! - you bitch! - what a fag! - get laid! do something! - be a man! - be a man! - grow some balls!

Govor je pisan s eksplicitnom namjenom u obraćanju muškom rodu. Kampanja je to za muško čeljade mlado ili staro da se priključi borbi, da postanu ''advokati promjene'', jer je rodna jednakost i njihova stvar – ne samo iz solidarnosti nego što se nepravda doslovno prebija i preko njihovih leđa također. Sjetimo se, jedna od pojava zbog kojih je Emma počela preispitivati rodnu kodifikaciju bilo je kada je s 18 shvatila da su joj muški frendovi ''unable to express their feelings''. I mnogo je toga još potom vidjela: I've seen my father's role as a parent being valued less by society. I've seen young men suffering from mental illness, unable to ask for help for fear it would make them less of a man. In fact, in the UK, suicide is the biggest killer of men between 20 to 49, eclipsing road accidents, cancer and heart disease. I've seen men fragile and insecure by what constitutes male success. Men don't have the benefits of equality, either. We don't often talk about men being imprisoned by gender stereotypes but I can see that they are. Namamljivanje muškadije na kampanju centrirano je u obećanju da će se – paralelno sa ženskim stjecanjem prava na slobodno pokazivanje u nesuspendiranom izdanju – smjeti raznježiti bez lišavanja spolnog dostojanstva: Both men and women should feel free to be sensitive. Both men and women should feel free to be strong. Pokušava nam objasniti da nije pitanje jedni protiv drugih, već da oba spola bivaju kinjena od strane zajedničkog okupatora: I want men to take up this mantle so that their daughters, sisters and mothers can be free from prejudice but also so that their sons have permission to be vulnerable and human too, reclaim parts of themselves they abandoned and in doing so, be a more true and complete version of themselves.

Nešto ipak nije ravnomjerno, čim se kampanja obraća – ne slijedeći devizu o bivanju ruku pod ruku u istom, zajedničkom sosu – jednom od dva spola. Kaže Emma, ubadajuća je u oči činjenica da kad je Hillary Clinton '97 u Pekingu održala glasoviti govor o ženskim pravima, manje od 30% publike su činili muškarci. I evo, većina onoga što je Hillary htjela promijeniti i danas je slučaj, 17 godina kasnije. How can we effect change in the world when only half of it is invited or being welcomed to participate in the conversation? Ovo je retorika, šifrirani jezik: kao biva, muškarci ne participiraju zato što ih nitko nije pozvao (pa ne bi htjeli da se nameću, pristojna je to čeljad, bonton prije svega) – i zato će ona sada ispraviti upravo tu grešku, svečano im obznanjujući dobrodošlicu. Svakome je jasno kako je stvarna tema, u prijevodu s diplomatskog jezika, veća nevoljkost (a ne nepozvanost) muške polovice svijeta da se usuglasi i pridruži feminističkim redovima. Opravdana tema? Apsolutno. Doista postoje jake sile patrijarhata koje muškarce mobiliziraju za svoj diskurs, retardirajući dosezanje cilja jednakosti. HeForShe: već samo imenovanje kampanje stavlja fokus na premali udio osviještenih primjeraka muškog roda kao glavni problem zbog kojega promjena šteka, ono presudno što koči ostvarenje rodne jednakosti. Primaran apel, koji treba prekinuti začarani krug, je onaj na muškarce, da promijene vlastito rodno uvjetovano postavljanje (agresivno). (A onda kad ga oni promjene, kao nezavisnu varijablu, moći će i žene svoje rodno uvjetovano postavljanje (submisivno), koje da je zavisna varijabla.)

13

Vilar je, znajući da će 40 godina kasnije slavna mlada glumica zazvečati HeForShe kampanjom, požurila unaprijed udariti kontru: To što većina zaposlenih žena radi na podređenim položajima nije posljedica ''muškarčeva ugnjetavanja žene''; to treba pripisati činjenici da golema većina žena zazire od rada, i da žele raditi samo privremeno, pa se zbog toga od samog početka slabo obrazuju ili se uopće ne obrazuju. Ženi, koja u svome zvanju gleda samo intermezzo između svoga školovanja i braka, ne povjerava se rado odgovoran položaj.^_6

Da postoje silni vjetrovi patrijarhata koji pušu iz muškog smjera i da treba na njih udariti – to je točno, ali to nije sve. Koncepcijski propust svih he-for-she kampanja je, dok se stavlja isključivi fokus na to da se pridobije i muškarce za stvar omogućavanja ženskih prava i sloboda, u uzimanju zdravo za gotovo da bi žene većinski to uopće i htjele. Jer ako kojim slučajem ne bi, cilj doduše ne postaje deplasiran, ali ovaj fokus postaje. I ne samo zato što predstavlja nepotpunost kritike, nego što bez ispuštenog udjela kolaborantskih ženskih brigada biva lajanje na mjesec i u neispuštenom dijelu. Uobičajeni je feminizam, Vilarina je poruka, bezub upravo zato što se fiksira na zlu babarogu muškog roda koji tlači jadni mali ženski, previđajući i ne shvaćajući da bi opresija bila kratkog daha bez dubinskog pristanka samog ženskog roda (tj. da je učinkovita ne vlast nego jedino moć, kada podređenost sadrži element dobrovoljnosti).

Posvuda u društvu opažamo trebovanje tradicionalne konstelacije u kojoj žene rado bivaju štićena stranka, a i muškarcima je potrebno da one budu štićena stranka, e da bi sami mogli bolje biti oni koji štite i tetoše – što im pomaže da se osjete kao muškarci (jedino tako mogu). Jer se i jedni i drugi tek pri usklađenosti s ulogama u okviru normativne konstelacije osjete dovoljno identificirani s električnim polaritetom svoga spola, za potrebe razlikovnosti (po mogućnosti što izrazitije) koja omogućava tango. Uz to, dok muškarci opsesiraju oko karijere, jer pod takvim pritiskom i nemajući alternative, ženama je i s aspekta praktične svakodnevice komotnije prikloniti se vlastitoj rodnoj sekundarnosti, pozadinskosti, ako već imaju taj izbor. Zato što pozadina znači i zavjetrinu. Dan-danas ne vlada potpuna jednakost, ali ne zato što je muški establišment u krvi ugušio pobunu (bez imalo negiranja da bi lijep broj baraba to možda i želio), nego zato što kritičan broj žena (da kažemo: berendica, prema famoznoj izjavi dotične od prije neku godinu) naprosto želi ovo drugo, biti slabijima, manjima, štićenima kroz tu zaklonjenost, biti ženama u punom smislu ove konstelacije; više cijene benefite tradicionalnog ženskog položaja pošteđenosti obaveze na surovu društvenu kompeticiju (+ vojske, fronte, zbilja neugodnih zanimanja, izlaganja većim opasnostima, duljeg obaveznog staža, tonjenja za brodoloma umjesto prioritetne raspoređenosti u čamce, itd.) od sloboda koje time gube. Obilježava ih jak protufeministički, protuemancipacijski sentiment, svoju pravu i najvišu samoaktualizaciju gledajući, kako se to kaže, u majčinstvu i braku, podšiveno monopolom na boju zavjesa. Feminizam bi, prije daljnjih koraka, trebao njima lupati na vrata, to je osnova svake kampanje.

14


- Somebody's gotta wear a pretty skirt, Somebody's gotta be the one to flirt, Somebody's gotta wanna hold his hand, So God Made Girls
- Somebody's gotta make him get dressed up, Give him a reason to wash that truck, Somebody's gotta teach him how to dance, So God made girls.
- He needed something soft and loud and sweet and proud, But tough enough to break a heart, Something beautiful and breakable that lights up in the dark
- Somebody's gotta be the one to cry, Somebody's gotta let him drive, Give him a reason to hold that door, So God made girls
- Somebody's gotta put up a fight, Make him wait on a Saturday night, To walk downstairs and blow his mind, So God made girls
- Something that can wake him up and call his bluff and drag his butt to church, Something that is hard to handle, Somethin' fragile to hold him when he hurts

Na kom je mjestu, gledano iz perspektive troglodita, ''rodna ideologija'' najtanje kože? Na tumačenju po kojem bi joj cilj bio izbrisati, ukinuti (valjda dekretom?) razliku između spolova, kao puki društveni konstrukt (zamijeniti ga slobodnim rodnim određenjima). Ne možemo negirati različitu biološku skrojenost! – deru se preko krovova sve u čudu da nekome uopće i može takva ludost pasti na um. Radi se, naravno, o straw man krivotvorenju, utoliko što raspravlja eventualno s nekom karikiranom devijacijom feminizma umjesto razumijevanja stvarne ideje. Zapravo se pojmovnim razlikovanjem spola i roda omogućuje dovođenje u pitanje normativnih rodnih razlika (one da su društveni konstrukt) kao automatski proizlazećih iz spolnih razlika (koje su neporeciva biološka činjenica i nitko ih se nije napenalio brisati). Na primjer, da ''tipično žensko'' lutkasto ponašanje iz God made girls nije ipak bogomdano po samoj rođenosti kao žensko, kako bi to pjesnikinja izvoljela reći.

A nije to zbilja tako teško shvatiti kad se mućne glavom. Mužjak sam, to znači da mi je heterokromosom XY, a u gaćama jaja i pimpek. Do tog dijela je biologija. Osim toga nosim hlače i šišam se na kratko (isključivo; nisam u životu puštao kosu niti obukao suknju). Bismo li mogli reći da i to automatski proizlazi iz moga spola? Ne, to je rodna norma, s kojom slučajno bivam u skladu (ne doduše zato što se radi o rodnoj normi), ali da hoću, mogao bih i ne biti – što se već ne može reći za moj XY diploid. Emma Watson ili AndrAndr su ženke, s XX heterokromosomom, ergo u gaćicama imaju drugo nego ja, osim toga tanju, finiju kožu i manje dlakavu guzicu. Ali predestinira li ih biologija odmah i na suknju, dugu kosu i pečenje kolača (i na ovo što sam za svoj donji veš rekao gaće, a za njihov gaćice)? Ne, eno, možemo ih i vidjeti u izdanjima koja odstupaju od rodne norme. Znači li to, međutim, da feminizam zabranjuje, ili ima nešto protiv, da žena, ako hoće, dugokosa u suknji i gaćicama peče kolače? Naopako. Staje na konstatiranju znaka nejednakosti među ta dva pojma, ustanovljavanju kako se radi o rodnim, a ne spolnim karakteristikama, koje ne proizlaze nužno iz same činjenice spola, puki su običaj (nešto, dakle, historijskog, a ne esencijalnog karaktera). Koliko u nekom pojedinom rodnom običaju postoji opravdanosti i hoće li ga ili neće, treba li ga ili ne treba individua primijenjivati – posebna su pitanja.^_7

Svojim ukusom za muškarce, odnosno očekivanjima spram njih, Emma i AndrAndr pritom podržavaju rodne stereotipe koje same označavaju kao štetne. Hop u vlastita usta! Grmiti protiv patrijarhalnog oštećivanja kako žena tako i muškića, potonjih putem infiltriranja u njih imperativa da moraju u svemu biti Pravi Muškarci (rodna norma TM), a sve zahtijevajući isto to ponašanje Pravog Muškarca (rodna norma TM) kao eliminacijski kriterij za odabranika, ložeći se samo na takve? Ne bi li trebalo tražiti od djevojaka da se korigiraju sukladno deklamacijama koje drže? Ali tko sam ja da im propisujem kakav tip da im se sviđa? Ne pada mi na pamet. Ni sam ne bih dozvolio da mi se propisuje. Uostalom, istini za volju, ono načelo o važnosti potenciranja spolno specifičnih razlika i sam priznajem, prema vlastitom iskustvu. Jebiga, heteroseksualan sam, volim žensku put, ono mazno, mirisno, meko, nježno, obloguzo; muški element me gasi. Guza ne manje dlakava od moje ne bi mi odgovarala. Smijanje i vokalne manire poput Indire učinit će da pobjegnem koliko me noge nose. Čak, ne bi se vjerovalo, nemam ništa protiv zamamnih haljinica ili dekoltiranosti i onoga svega lovely i zanosnog u ženskom štihu. Pa tako, i sam tražeći distingviranu ženstvenost, u nekom smislu Pravo Žensko, bio bih licemjeran da nekome sporim pravo da mu igra samo Pravo Muško, distingvirana muževnost. I ne mislim da bih trebao drugačije. I ne kažem da bi i one ili itko trebao drugačije – to je nešto što bi stvarno bilo glupo: određivati ljudima tko ih i kakav treba ili smije rajcati. Osobno mi se, doduše, unutar te ženstvenosti dosta razlučuje ona, uvjetno rečeno, ''prirodna'', od grimasa diktiranih prema patrijarhalnoj šabloni, usklađivanjem na template.^_8 Ma koliko mi šutjeli o tome, ženstvenost nije uvjetovana rodnim stereotipima, može postojati i van njih. Po analogiji, mladim bih govornicama protiv rodnih stereotipa, ako me se baš pita, preporučio ne da korigiraju samu okolnost padanja na plećatu muževnost, nego to što im se muževnost asocira kao uvjetovana nekim iskonstruiranim rodnim stereotipima (više na God made girls tragu, samo obrnuto, kao God made boys). Ali i ako neće, sve okej, i to je njihovo pravo, nemam prigovor. Neka radi tko s kim što hoće i neka za svakoga funkcionira ono što ga volja.

15

A što je sa ženama koje više vole biti žene-majke-kraljice, odnosno ''berendice'', otvoreno preferiraju tradicionalno žensko bivanje u drugom planu i ne nalaze da ih treba oslobađati, pošto suglasne i dobrovoljno u službi? One se znaju naći jako uvrijeđene time kako ih feminizam posramljuje, kao da njihovi životni izbori ne bi bili legitimni – pa žena koja se uklapa u feminističke narative, npr. abortira ili ostane programatski neudana, ta je odmah svjetlo i progres, a ona koja se ne uklapa, jer rodi i rado ostaje kod kuće s djecom i osim toga uživa u kuhinji te vjeruje u obaveznost ženske dotjeranosti i nasmijanosti, ta je primitivizam, mrak i nazadak. Platforma #womenagainstfeminism prosto pršti od revolta i kivnosti zbog izvrgnutosti patroniziranju i tretiranosti nižom vrstom od strane feministica, odnosno dosta im je više toga da im one propisuju kako jedino trebaju osjećati i što željeti kao žene.

Naravno, imale bi i potpuno pravo. (Nisam bez razloga upotrijebio kondicional imale bi.)

Sva je poanta u jednoj maloj kratkoj riječi: PRINUDA.

Prinuda da ostaje zatvorena u kući. Prinuda da rodi (ne pobaci; ne ostane ''sebična'' nerotkinja). Prinuda da se ponaša u skladu s običajnim rodnim obrascima. Itd. Prinuda otvorenom silom ili kulturnim ucjenama. Mjera opravdanosti feminističkog aktivizma mjera je do koje patrijarhalni matrijarhat prinuđuje/ograničava osobne slobode i prava. Gdje i koliko ne – ne. Što tu nije jasno? Nije smisao u prohibiranju ikojeg tipa dobrovoljnosti. Ratnice antifeminizma, ljuteći se na posramljivanje svojih izbora, potpuno su u pravu u okviru modalne logike koja podrazumijeva takvu prohibiciju. Problem je samo što se pritom ljute, u još jednom brkanju pojmova, tek na razne devijacije ideje, a ne nju samu.

Antifeministički stavovi nisu toliko opasni na fotografijama nagih internet-prosvjednica koliko kad ih izgovaraju utjecajnije osobe. Jedan od takvih je Pat Robertson, multimilijunaš, medijski mogul, vlasnik privatnog sveučilišta, teleevanđelist, bivši baptistički svećenik s čvrstim kršćanskim uvjerenjima i sin američkog senatora, čovjek kojeg je nedavno jedna osamdesetogodišnjakinja pitala kako to da, unatoč tome što redovno uplaćuje milodar njegovoj župi, i dalje živi u dugu jer mora plaćati razne popravke i ima stalne medicinske troškove, a on joj je poručio da nađe posao ili proda svoje stvari i doslovno da pita Boga kako da dođe do novca. (...) "The feminist agenda is not about equal rights for women. It is about a socialist, anti-family political movement that encourages women to leave their husbands, kill their children, practice witchcraft, destroy capitalism and become lesbians." ("Equal Rights Initiative in Iowa Attacked", Washington Post, 23. kolovoza 1992.) Ne bismo puno pogriješili kada bismo rekli da je baš Robertson jedan od krivaca za javljanje antifeminističkih inicijativa, no daleko od toga da je jedini. On je jednostavno poduzetnik težak otprilike 100 milijuna dolara koji vidi što se dobro prodaje (božanstva, banalizacije) i zna kako to dobro unovčiti te potom širiti utjecaj kroz vlastite medije i obrazovne i vjerske ustanove. Manipulacija te razine nadilazi dezinformiranost antifeministkinja. (...) Antifeministkinje će reći da su ih isprovocirale feministkinje koje su previše raspravljale i isticale društvene nepravde, no sama činjenica da su na svim svojim natpisima promašile poantu nalaže da se o feminizmu nije govorilo dovoljno. Ni one ni mogul teleevanđelist ne bi bili opasni kad bi više ljudi bilo sposobno raspoznati činjenicu od zablude. Podaci kojima u bilo kojem trenutku možemo pristupiti na svojim sve pametnijim telefonima kao da nas čine sve tupljima. Svakodnevno smo bombardirani raznoraznim istinama, teorijama zavjere, revizionističkim prepirkama, zvijezdama, igrama, senzacijama i sadašnjim, prošlim i budućim ratovima. Kao što se feminizam koristi protiv žena, tako je i vrijeme u kojem živimo ustvari dezinformacijsko doba. (...) Pokret za rodnu jednakost daleko je više od odbacivanja grudnjaka i vikanja pod transparentima ili prebiranja muških i ženskih mjesta u parlamentu, iako se i time neke struje bave. Jedan od njegovih najbitnih rezultata nije ni opismenjavanje ni pravo glasa, nego pravo na riječ, pravo da žensko ima svoje mišljenje i da ga kaže, odnosno pravo da to mišljenje bude uvaženo, pa makar i tako što će biti odbačeno (uz argumentaciju). (...) Međutim, to pravo ne nedostaje samo ženama, nego bilo kome tko iz dana u dan živi u podređenoj ili izopćenoj poziciji. U tom smislu moraju se emancipirati i mnogi muškarci. (...) Od antifeminističkih stranica na kraju najviše profitiraju oni koji ionako imaju previše, a kojima odgovara da se bilo koji pokret protiv eksploatacije potpuno zametne ili krivo protumači, pa čak i iskoristi protiv onih za koje se borio.^_9

Bivanje domaćicom i tradicionalnom majkom&suprugom nije feministički problem, ne tretira ga se, kada dolazi po slobodnom izboru, nego jedino onda kada dolazi po nasilju, kada dakle nije stvar izbora već upravo nemanja izbora.^_10

16

Elektricitet proizvodi toplinu, toplina proizvodi elektricitet. Tolstojeva rečenica iz eseja s kraja Rata i mira; upotrijebio ju je razmatrajući krajnji uzrok povijesnih događaja, ''kretanja naroda'', kao primjer fenomena dualne povratne sprege, odnosno začaranog kruga u kojem stižemo na granicu kauzaliteta, kada na pojavu koju razmatramo ne možemo primijeniti pojam uzroka. Kokoš ili jaje – što je bilo prvo?

Što je bilo prvo u Watsoničinoj ne/jednadžbi – muški faktor ili ženska faktorijela?

Muški faktor nije ultimativni uzrok ženske faktorijele, to smo ustanovili. Ona postoji i bez njega. Isto tako, ženska faktorijela nije ultimativni uzrok muškog faktora, ovaj postoji i bez nje. Istovremeno, nisu ni samonikli iz ničega, kao causa sui, nego su eksterno uzrokovani, i to smo rekli. Znači li to da je posrijedi ovaj kokoš-jaje, elektricitet-toplina fenomen, pa bi vrijedilo da je žensko postavljanje posljedica muškog, dok je simultano muško posljedica ženskog? Da, ali i dalje se ne radi o potpunom objašnjenju, jer nastavljaju visiti ovi momenti neovisnosti o nasuprotnom članu dihotomije. Očito mora biti zajedničkog uzroka s treće strane, pritajene sile onkraj samog binoma. Nešto kao rečenica s odsutnim subjektom.

Ispravno Emma opaža taj povratni karakter ne/jednadžbe; agressive su, kaže, in order to be accepted. Postavlja se pitanje – prihvaćeni od koga? Žena? To bi bio reducirani odgovor. Ne samo njih, nego od čitavog društva, u tome je stvar. Izvod glasi da se oba spola izvorno stiliziraju da budu baš takvi kakvi jesu i mimo vlastitog međuodnosa: inicijalni pokretač je sila u sociološkoj dimenziji, na razini vrijednosne paradigme s kodifikacijom spolnih uloga, koja ih i jedne i druge muštra, namećući to tako.

17

Ironija je u tome da bi žene-majke-kraljice s više uporišta nego svojim arhinemezama, klasičnim feministicama, gnjev mogle isporučiti neprijateljici-svojih-neprijateljica, kritičarki feminizma: Vilar. Ženi pri njenoj manipulaciji dobro dolazi što za nju glupost nije nimalo pogrdna riječ: inteligencija je nešto što bi ona mogla imati samo kad bi htjela. Dokaz je to što ona ne samo ne prešućuje svoju duhovnu inferiornost, nego se – da bi na sebe usmjerila muškarčev nagon za njegu potomstva – time štoviše hvali. Samo žene s jako izraženom muškom skalom vrijednosti ne mogu podnijeti da ih drže beznačajnima. Ali takve su žene malobrojne, jer bi njih zapravo morali odgajati očevi, tj. morale bi imati majku koja je bar deset godina uzdržavala svoga muža i svoju djecu.

Oštre riječi! I mizogine, nesumnjivo. A znala je ići i još oštrije i neugodnije. Žene su za svijet isto što i dioničari za svoje tvrtke: iako ništa ne razumiju, iako sami jedva što rade, sve što se čini, čini se u njihovom interesu. Rečenica netočna i posve nekorektna. No, Vilar je također žena i svojom nas gestom otuda tjera da razmišljamo: ne napada ona tu, vidimo, samu činjenicu ženskog spola, nego određenu žensku tipologiju.^_11 Vilar zagovara zapravo (kao i svi što činimo) vlastitu formu života: samosvojna, suverena, neovisna ženska osoba, ljudski, intelektualno i društveno ravnopravna ostatku ljudskih bića na planeti, uključujući muškarce. Kada ovako izrazito nepohvalno govori o ženama, to progovara iz nje ne fundamentalna već partikularna mizoginija: obrušava se, uz primjenu visokih doza satire, na ovu drugačiju sortu žena, čije je osnovno obilježje... dobro, ne toliko sama činjenica bivanja smjerno-povampirenim ženicama patrijarhalnog matrijarhata – jer nije zahvalno tražiti od drugih odmah uspjeh u otporu matici koja te nosi – koliko upravo nehtijenje da se bude išta drugo, dakle svjesno i programatsko biranje egzistencijalnog modela ženice patrijarhalnog matrijarhata.

Čini li Vilar upravo ono što smo nazvali devijacijom feminizma? Kao da malo da? Ali ne, u biti ne, jer nije sporan sam osobni izbor ostajanja kod kuće i nije to ono što napada. Stvar u pravilu (a to znači: s prerastanjem u tipologiju) ne ostaje na samom izboru, već uključuje u sebe druge stvari. Recimo, poduzimanje takvog izbora kao plakatiranje (arhikonzervativnog) ideološkog fundamentalizma. Ali i, češće, kao prerastanje u matrijarhat naprosto, lišen nekih posebnih fundamentalističkih motiva, o kojem već i znamo kao o sâmom srcu Vilarine kritike. Prva knjiga zvala joj se Dresirani muškarac, posvećena svima onima koje ne spominje: nekolicini muškaraca koji se odbijaju dati izmanipulirati, nekolicini žena nesklonih potkupljivanju... Što sad to znači? Knjiga se sastoji od analize mehanizama onog famoznog bivanja ''pod papučom''. Da bi bi bilo po njihovom, da bi perfidno komandirale muževima i držale ih na kratkoj uzici, kao vjerne sluge, služe im se supružnice metodama koje nije sada bitno detaljnije elaborirati, a i poznate su manje-više, prešle već u klasiku ''tipično ženskog'': od dramatiziranja i emocionalnih ucjena, preko strateški raspoređenih pohvala, prodavanja različitih romantičnih koncepata na puritanskoj bazi, kao instrumenta kontrole, i u krajnjoj liniji golog sitnotrgovačkog ucjenjivanja seksom.^_12

Evo što mene zanima: tko ima više slobode, neženja u Kini ili oženjen čovjek u Americi? Ja bih rekao da više slobode ima neženja u Kini. Možda nema putovnicu, ali barem može izaći iz kuće kad god poželi. Ja pak mogu otputovati iz zemlje, ali ne mogu izaći iz kuće.^_13

Nedužno pristajanje žene na rodne obrasce iz pozicije odozdo, uz nalaženje zadovoljstva (sasvim legitimno kao izbor) u onome što feministice nazivaju seksizmom i eksploatacijom žena, poprima skroz drugi karakter ako prelazi u vlastoručnu poziciju odozgo, sa značajkama matrijarhata, gazdovanja i moći (ne više tako legitimno). To je taj prijestup iz nečega što nije za napadati u nešto što već itekako jest.

Ali pozor, nismo stigli do kraja teme: i dalje nije poanta u prohibicijskom progonu osobnog izbora pojedine žene, pa bio i takav, ispostavljen kao ipak sporan. Čak niti u mnogomilijunskoj masovnosti tipologije navlas istih takvih osobnih izbora. U krajnjoj liniji, i ti su muževi odrasle osobe i svjesno pristaju na aranžmane u kojima žive, posredovane također nekim navlastito njihovim, ''tipično muškim'' bolestima. To možda jesu aranžmani na više razina nezdravi, ali tko je itko od nas da zabranjuje aranžmane odraslih osoba svojevoljno sklopljene pri punoj svijesti? Tome stoji slično kao s AndrAndr. Nemam ništa protiv da ona bira sebi dečka koji je ''s mudima'', a ne ''s vaginicom''. Odrasla je, odrasli su i ti mudani, u peti mi nije propisivati ikome, neka ih svih. No, isto tako vrijedi da su AndrAndrini kriteriji odraz i podržavanje, učestvovanje, davanje obola onom brujanju ''budi pravi muškarac'' od strane čitavog društva, kodifikaciji koja rezultira kinjenjem oba spola predestinacijskim rodnim očekivanjima i pritiscima što melju. Ako opalim kritiku kriterija njenog izbora, uključivo ruganja ''dečkima s vaginicama'', ne radi se – taj je princip važno shvatiti – o napadu na konkretno njen životni izbor (niti ičiji, dok god ne vrši nasilje nad tuđim), već posredno na kodifikaciju per se; u pitanju je apstrahizirana kritika. Isti je princip i u Vilarinim napadima na žensku tipologiju koju antipatizira.

Što zbog toga moraju trpjeti i one malobrojne žene koje su voljne da rade, nije krivnja muškaraca nego je krivnja mase ostalih žena. Nije to, kažem, baš tako. Krivnja jest mase ostalih žena, ali također i mase muškaraca: onih muškaraca koji također podržavaju/prakticiraju – naučeni da je jedino to od dragog boga – patrijarhaln(o-matrijarhatsk)i poredak mačo gazde i krotke ženice koja gazduje njime dok on toga nije svjestan. Učešće u odgovornosti je naprosto od strane svih dobrih vojnika poretka, bez obzira na spol. Antagonist emancipacije je ovdje (ideologijski kriterij podjele) seksualni moral puritanskog konzervativizma + tradicionalistički preskript odnosa spolova, a ne, kako to Vilar malo muti – žene (rodni kriterij podjele). Ona to namjerno tako, zato da bi podbola konvencionalni feminizam, povukla ga malo za rep naglašavanjem zaboravljenog aspekta, usložnjujući mu teoriju. (Utoliko prihvatljivije što je Vilar i sama žena. Iz muških usta bi puno negospodskije zazvučalo. Svatko svoje dvorište: bolji je ton žena kad se obruši na ženski, matrijarhalni, a muškarac na patrijarhalni sektor kodifikacije.)

Odlična mi je Vilar, samo je treba znati čitati.