pero u šaci

Bio sam jučer grozno okrutan.

U jednom navratu spazio sam kako mi je nešto prohujalo pred očima. U drugom shvatio sam da se radi o – mišu. Oho, miš u stanu! Nije to čak ni za govoriti okolo... Kao da se imaš zbog čega opravdavati – valjda samo prljavci neki imaju miševe u kući? I otkuda? Terasa? Krovni prozor? Držao sam to sve otvoreno, jer meni je još za luftati se u ovu ranu jesen, iako njima već valjda postaje prohladno kad traže zaklon unutra. Kroz neku rupicu u zidu? Ima jedno mjesto na kojem plinska cijev izlazi i skužio sam da je plastični prsten koji zatvara zidnu rupu malo potrgan i pomaknut, ne znam reći da li otprije ili tek sad. Govorim ipak jer ne patim posebno od te vrste taštine domaćice, briga me. No, nešto drugo mi je išlo puno teže: povezao sam da će me situacija učiniti ubojicom. Ali opet, što da radim? Nemam izbora. Ne mogu ga uzeti za kućnog ljubimca. Ni na koji način nije zamislivo toleriranje daljnjeg prisustva ove beštijice: nehigijenski je, potencijalno opasno i na druge načine (kablovi, požar); ne preostaje nego hitna akcija. Nakon dvodnevne neizvjesnosti gdje se nalazi – dosta neugodne i za dana i za noći – i nekih, kad sam ga ponovo spazio, 15 minuta glumljenja Toma u lovu na Jerryja, priredio sam, ma koliko mi teško padala slika o sebi ubojici, dijaboličnu stupicu: zabarikidirao daskama mali tor ispred vrata prostorije u kojoj sam znao da se Jerry nalazi (u koju ga je lov stjerao) i prekrio ga u potpunosti ljepljivim kartonima. Da kad naleti nema kuda nego po ljepilu. Dodao sam i malo sira, za svaki slučaj, kao u najotrcanijem klišeju iz crtanih filmova. Preostalo mi je pritajiti se, čekati, nadzirati. I stvarno, nije dugo prošlo – izvirio mališa ispod vrata, bojažljivi korak, pa drugi i opa: evo ga! Uhvatio se! Uhvatio se, no ne sasvim, nego po rubu ljepila, samo jednom nožicom, a ostatkom sebe se očajnički pokušavao otrgnuti. Nisam bio načisto što osjećam... Zadovoljstvo (sreća ili ushit bi bili pretjerani izrazi) što sam konačno uspio riješiti problem koji me danima mučio. No, vidjevši tu nožicu i to batrganje u stravi, zadovoljstvo se mutilo: žao mi bilo, i krivnja mi bila. Istovremeno, batrganje mi je donosilo i treću emociju: bojazan – što ako se otrgne, pa strugne? Uopće se nije nalazio na kartonu, nego samo rubno ''visio'' s njega. Ponovo bih se našao u stanju mučne upitnosti kako ću i hoću li ga se riješiti, a uz vremenski pritisak, s imperativom da ga se pod hitno rješavam. Mrskost te varijante nadjačavala je krivnju i posegnuo sam – sve se to u nekoliko sekundi odigralo – za jednim od okolnih kartona te poklopio miša odozgo i stao ga natrljavati, da se i s te strane ulijepi. Pomalo sam ga i gnječio tako, iako nisam imao želuca pritisnuti prejako, pa bih onda stao i nadnio se blizu dolje, gledao jel' živ. Živ je! Sasvim sitan mišić, i zapravo slatko stvorenjce, ako se čovjek prisili na objektivnost. Onda bi se opet batrgao, a ja, svo vrijeme u onoj rastrganosti shizofrenoj između krivnje zbog muke koju sam mu priuštio i silnog zazora od mogućnosti da se oslobodi te muke (jer pokazalo se da je i dalje samo labavo i rubno fiksiran, da ''visi''), uzimao i treći karton pa nešto tamo natrljavao, stiskao... Što sad činiti? Možda da mu je prekratiti muke, zatući ga nekako? Ali meni je ovo prvi puta da ubijam miša, nijednoga još nisam zatukao, ja ni ne znam kako bih to. A i inače sam potpuni mesarski nevježa. Nisam se usudio, bilo me previše strah, i radi njega i radi mene, moje trapavosti u tome, šlampavo obavljenog usmrćivanja. U jednom sam ga momentu, a micao se i bio živ, uzeo samo tako kako je bio, s ta tri kartona, utrpao u neke vreće i iznio van. Kud sad s njim? Već je i mrak bio, pojma nemam gdje naša civilizacija predviđa odlaganje uhvaćenih miševa. Ostavio sam čitav zavežljaj u smeću, ima zgrada vanjski smetlarnik. Krajičkom mozga bila mi je odmah na licu mjesta prisutna kobna misao: o njegovom sada dugom i sporom crkavanju! Ali sam ju potisnuo, da bih mogao izvršiti. Naknadno si je, međutim, puštam dozirano... Pokušavam otkloniti: kao, zaboga, pa u pitanju je miš, on je smanjena svijest, nije isto kao da neki čovjek proživljava. Ali onim prvim krajem mozga znam da to nije istina i da je bol bol, da je on sada tamo živ proždiran paklom posve istovrsnim kao bilo tko od nas kada bi nas se tako kao što sam ja njega. Sjetio sam se Probavljivosti duše, scene s bubama: ima u njoj nešto simetrično, zajedničko s ovom. Sorry, nisam ''interventionist God'', ne mogu si priuštiti provođenje egzistencije u spašavanju prevrnutih buba, pa i ako ih sto spasim, bit će opet one sto i prve koja će morati fasovati jer ću se ja baš nad njom okrenuti i otići, puštajući je da skapava u mukama, mireći se s činjenicom njene smrtne agonije uz vlastito nepoduzimanje ičega, pristajući na vlastiti cinizam naspram te patnje. To je neminovno, a ono što mi ostaje je da se time mučim ili ne mučim, kako odlučim. Nemam, doduše, dvojbi: moja zapravo zdrava priroda neminovno će se odlučiti za zdravu varijantu i jasno je da se naposljetku neću mučiti.

Još uvijek radim na tome.

Neću služiti, bit ću neposlušan/nepokoran/buntovan, a to je stav/pozicija LUCIFERA (=SVJETLONOŠA) u početku stvaranja svijeta – non serviam: nije samo tema, nego i egida Mandićeve kolumne.

Početak biblije: što je poruka? Čovječe, batali mozak i iluminaciju, potrebno je jedino da ostaneš vjeran datoj sakrosanktnoj Istini, utvrđen u njoj, gotovoj kakva jest; ne smiješ znati, saznavati, spoznavati, za to se biva istjeran iz Raja. A ako si k tome sam od onih koji raznose taj plamen što svećenstvu radi o glavi, bit ćeš i prikovan na stijenu, odnosno ime ti ozloglašeno, kao Zlo s velikim Z. Kao prvotno, arhetipsko geslo svake pobune/revolta/ustanka protiv (samozvanih) bogova, to Luciferovo ''non serviam'' izbrisano je iz javnog i kolektivnoga (pod)sjećanja, totalno cenzurirano, zatajeno, a Princu tame, koji je po nekim verzijama suodgovoran za stvaranje svijeta, ni ime se ne smije spominjati.

Ali stvar je specifičnija od pukog pitanja obrazovanja i prosvjete. U biti znači: dovoditi u pitanje normativni kodeks vrijednosti koji se hoće nametnuti kao konsenzus. Odricati mu status omniautoriteta, da mora važiti za sve, kao fetva: mali Mujo, ne dô ti Alah da ne odeš kud i svi.

Jedan mi se fejsfrend povodom današnjeg Mandićevog članka dosjetio paralele s Kunderinom Knjigom smijeha i zaborava: da je u njoj slikovito opisao izbacivanje iz Partije, iz partijskog kolektiva, kao pad anđela (Lucifera) – individualac u slobodnom padu (dakle, loš tip, đavao, tužan), dok drugi još igraju svoje kolektivističko kolo (dobri, poslušni, sretni, anđeli).

I samome mi je ista knjiga prva pala na pamet čitajući. Ali ide mi ta epizoda iz KSiZ neodvojivo od naslovne epizode iz Šale. Kraj je 40-ih, rat je još svjež, a u Čehoslovačkoj je u punom zamahu izgradnja novog socijalističkog društva. Osmijeh na licu bio je duhom vremena obavezan i gotovo ukazom propisan, ali ni slučajno osmijeh kao zajedljivost i ironija, nego jedino kao ozbiljna radost koja se ponosila titulom ''historijski optimizam pobjedničke klase'', radost asketska i svečana, ukratko Radost. 20-godišnji Ludvik se počeo faćkati s godinu dana mlađom Markétom – stigli su do šetnji, razgovora, poljubaca. Oboje su bili korektni omladinci, članovi i podržavatelji komunističke partije. Taman kad je htio iskoristiti jedina dva slobodna tjedna ferija da navali konkretnije na Markétine bedeme, drugovi ju odlučili poslati na nekakav četrnaestodnevni partijski tečaj. Kako je Markéta bila iskrena i privržena revolucionarnom idealu, djevojka po prirodi puna naivnog povjerenja, veselila se tečaju i pisala mu kako joj je prekrasno tamo, tjelovježba, diskusije, referati, zajedništvo, pjesme – ukratko, da na tečaju vlada zdrav duh i optimizam. Treba shvatiti što je to sol na ranu. I tako sam kupio razglednicu i (da je ranim, šokiram, zbunim) napisao: Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki! Ludvik. To je ta famozna ''šala'' koja ne samo da mu je upropastila izglede kod Markéte, nego mu i donijela životnu kalvariju: izbacivanje iz partije i s fakulteta, kasarnu, crnu listu, višegodišnji prisilni rad u rudniku.

U KSiZ Kundera se nadovezuje malom fenomenologijom smijeha: primjećuje zbrku koju izaziva činjenica da koristimo istu riječ – ''smijeh'' – za dvije vrlo različite stvari:
1) smijeh demona: smijeh je cinizma, ironije, zajedljivosti, poruge, satire, ukazuje na loše stanje ili laž, da je car gol, prokazuje trulost države danske;
2) smijeh anđela: radovanje kako je sve dobro uređeno, sve divno, mudro vođeno, idila, arkadija.

Ako primijenimo terminologiju: Ludvikovo pisamce Markéti natopljeno je ovim (pod)smijehom demona (u odnosu na Partijska posla), što mu ona, nafutrana smijehom anđela, nije dobro primila. Oni su svi tu bili anđeli, tj. vjerovali u propisane vrijednosti, zajednički plesali u krugu (isto važan pojam u knjizi), a on se vrijednostima narugao, izdvojio se iz kruga, umjesto normativnog patetičnog osmijeha ispoljio cinični podsmijeh spram službenovažećeg kodeksa u datom miljeu, nastupivši kao zajedljivac/demon/kinik u odnosu na okolni idealizam.

...

Nedavna odluka ustavnog suda po kojem vukovarsko gradsko vijeće treba (čitaj: može) sâmo propisati postavljanje dvojezičnih natpisa (uvažavajući potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-ih godina 20. stoljeća te potrebu pravednog i pravilnog tretmana srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara) besraman je danak dodvoravanja doxi, koja je kod nas konzervativna i retrogradna, stasala na tuđmanističkoj paradigmi nacionalizma i klerofašizma. Hrvatski ''lijevo-liberalni'' politički establišment sve od osamostaljenja karakterizira prvopričesničko podilaženje ovoj paradigmi, iz kukavičluka i kunktatorstva pred prebrojavanjem narodnih snaga. Nije, naravno, slučajnost da je ista ta politika u sprezi s istim ovim ustavnim sudom odigrala ključnu infamnu ulogu i u lakrdiji s lanjskim referendumom i obrazloženjem po kojem uopće i daju zeleno svjetlo, a koje su potom, izvedeni na čistac, morali povući, ostavivši odluku de facto bez obrazloženja. I šta? I šta? I ništa.

Republiko Hrvatska, ime ti je farsa.

O nebuloznim zamjenama teza ugrađenima u koreliranje progona jednog pisma – kao, da se ne lažemo, simptoma izgona samog srpstva – preko tog samog srpstva izjednačenog sa ''srbočetničkom'' agresijom – već sam više puta detaljnije pisao, pa računam da ne moram ponovo.

Vladimir Ilić imao je zanimljivu, probojnu misao: re-ćirilizacija Srbije da ne bi čuvala srpsku, nego hrvatsku kulturnu autarkiju. Zato naime, što obratan proces, de-ćirilizacija, pri čemu prevladava u javnom i kulturnom diskursu latinično pismo, manje znači ''rasrbljivanje'', koje toliko straši etnonacionaliste, a više predstavlja oduzimanje monopola Hrvatima na ono u čemu njihova kulturna i politička elita traže uporište za vlastiti nacionalni identitet.

Misao podvlači ono beware what you wish for, paradoks u kojem sveti cilj što ga zaziva tamošnja nacionalistička elita urađa štetom po njih – a žedne bi ih do vode dovelo baš ono protiv čega se bore zubima i noktima.

Prenošenje analogije donosi njen puni značaj za nas. Analogija nije simetrična pritom: ne stoji tako da bi ćirilica bila ''srpsko'' pismo, dok latinica ''hrvatsko'', a ne stoji zato što je latinica također i ''srpsko'' (navodnici jer je jasno da je domena značenja lokalna, susjedskog dualnog rivaliteta – u svijetu ta pisma ne pripadaju ekskluzivno našim malim narodima, naravno). Činjenica da je u Hrvatskoj u primjeni isključivo latinica, dok u Srbiji oba pisma, reflektira se u povlaštenom položaju Srbije: ona ima monopol na jedno, dok Hrvatska na drugo nema, tj. nema ni na jedno. Mi se već jesmo odrekli ćirilice, to je aktualno slučaj, i zato smo već sada u situaciji kojom Ilić plaši srpske nacionaliste (njima samima). Različita su modalna agregatna stanja: u Srbiji je na djelu kondicional, u Hrvatskoj pozitiv.

Analogija Ilićeve misli podrazumijevala bi – pretpostavimo li da je najviši raison d'etre vukovarskih stožeraša-čekićara njihov proklamirani antagonizam spram ''četnika'', tj. srpskih nacionalista – postavljanje pitanja: što bi predstavljalo najgori mogući scenarij po njih, srpske nacionaliste? Evo što: upravo rast statusa ćirilice u Hrvatskoj, po mogućnosti i dosezanje dvopisamskog položaja. Baš kada bi se izborili da i kod nas zaživi ćirilica kao legitimno pismo, točno onako kao što preko Dunava važi za latinicu, najgrdnije bi prekodunavskim parnjacima-dušmanima zapaprili!

Pišem ovaj post zato što me uvijek neobično veseli podcrtavati neurotičke, shizofrene elemente patriotske doxe, koji je iznutra stropoštavaju u apsurd.