Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • spamer

    pero, da li to odlucio da spamiras sopstveni portal samim sobom?

    avatar

    16.09.2014. (21:10)    -   -   -   -  

  • Simplica

    znam tu Đoletovu priču, a interesantno je da te šetnje od početka do kraja KOrza ima sve manje....Danas se šeće fejsbukom....

    avatar

    17.09.2014. (12:19)    -   -   -   -  

  • DOBAR, LOŠ, ŠTRACA

    Na varaždinskom korzu prvi i drugi prozor sa sjeverne strane su bili naši, tu je uvijek bilo nekog od ekipe, u bilo koje doba dana i noći...

    Onda smo ih zamijenili sa onim prozorčićem-suncem na Trgu Republike (na hotelu Dubrovnik), gdje se prodavao sladoled. I tu je uvijek bilo nekog od Varaždinaca.
    Danas više nigde nikog nema. Nemamo vremena.

    avatar

    17.09.2014. (16:35)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    Pa evo, dragi arhitekti, možda je vrijeme za neki retro zaokret u ovakvim detaljima...:)) Onako, da se nasloniš i skloniš makar i dok tipkaš, šećeš virtualom... kao što je i Simplica već primijetila, a ja samo podcrtavam ironiju, izokrentost sadašnjeg trenutka. No i u jednom i u drugom slučaju, u jednom i drugom dobu, čovjek samo traži načine (i sadržaje) da popuni praznine svog slobodnog (i neslobodnog) vremena.

    avatar

    17.09.2014. (17:46)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    lajk

    avatar

    17.09.2014. (20:26)    -   -   -   -  

  • blogdogg

    sve si imo, ništa imo nisi

    avatar

    17.09.2014. (21:24)    -   -   -   -  

  • Mariano

    Osječki Korzo uglavnom nije bio dijelom pješačke zone i u tome je bio čar; automobili su neprestano miljeli oko gusto zgusnutih prolaznika, kao na početku Spielbergova Carstva sunca i prolaznici/šetači bili su neprestano u ulozi velikodušnih davatelja Milosti vozačima (u smislu: "hajd evo, maknut ću ti se, prođi", ili kako bi Osječani rekli: "maknit ću ti se"). Gradske su vlasti u više navrata pokušavale izmjestiti Korzo na Šetalište Veljka Vlahovića, ali im nikada nije uspjelo. Kao pubertetliji mi je uvijek bilo zanimljivo promatrati to mukotrpno mic-po-mic probijanje automobila prema kinu Crvena zvijezda i hotelu Osijek, odakle bi dalje već bilo lakše. Današnja moderna arhitektura po mom je mišljenju postala tek poligon za dizajnersko izdrkavanje umobolnih arhitekata (zgrada nove Muzičke akademije u Zagrebu prilično je lijepa, ali je prostor ispred nje čisto sranje, s u-nebo-vapijućim ŠPICEM prema nebu koji nagrđuje cijeli Trg maršala Tita).

    avatar

    19.09.2014. (02:37)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    SPAMER - nick otuda što ti je program vlastiti komentar zaspamati njim samim?
    SIMPLICA - ćao cure ;)
    DLZ - a koliko bi tek vremena nemao da si na tom fejsu zbog kojeg više nikog nigdje nema jer su svi tamo!
    AMA - naslonjen tipkati i biti zatipkan :)
    DANICE - boc!
    DOGG - ha?

    avatar

    21.09.2014. (11:42)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    MARIANO - ''Današnja moderna arhitektura?'' Kamo sreće da se kod nove Muzičke akademije radi o modernoj arhitekturi!
    Problem s njom nije u tome što bi bila preradikalno nova i modernistička. Nedostaje prefiks: radi se o zakašnjelom ''postmodernom'' izričaju, karakterističnom za drugu polovicu prošlog stoljeća. Znači, ne post-moderan u fundamentalnom i suviše filozofskom značenju nečega što se zbiva u ''vječitom nakon'' onoga što je upravo sada, nego u značenju izvjesnog arhitektonskog stila kojeg se nazivalo ''postmodernizmom'' (Kenneth Frampton ga je, točnije, imenovao ''postmoderni historicistički populizam''), a koji je bio u velikoj modi 70-ih i 80-ih godina, s ponešto reziduuma do danas. Recimo, kolega Šosterič je najveći fan u Hrvata, a možda i šire.
    Malo opravdanje se može naći u kontekstu: kao prvo, zahtjevnost zadatka koji je (promašeno) tražio da novi objekt ''proguta'' postojeći funkcionalistički ferimport, a zatim i okruženost markantnim historicizmom (susjedni Bolleov muzej, HNK preko puta, kao i većina Donjeg grada). Jedino usred gomile historicističkog eklekticizma imao bi kakvog-takvog smisla Šosteričev novi, ali anahroni postmodernistički historicistički eklekticizam.
    Doduše, nedostaje mu za to unutarnji ironijski otklon.
    Postmoderna je bila fora kada je bila mišljena na ironičan i camp način, u stilu talijanske piazze u New Orleansu Charlesa Moorea, ili Venturija i drugih originalnih postmodernista, s namjernim i otvoreno pokazanim prebacivanjem u citatnu semiotičku igru i distorziju. Kada se kasnije prometnula u spomenuti ''postmoderni historicistički postmodernizam'', bez ovog ironičnog, intelektualističkog elementa, mišljen ozbiljno i s patosom, predstavljao je - naprosto kič. Još tada, a kamoli neće danas. Pravi problem s ovom zgradom je, da pojednostavimo per negationem, što se ne radi o tom izvornom obliku postmoderne, jedinom koji je, tamo 60-ih i 70-ih, imao smisla (nakon što se a-povijesni i umjetno a-semiotički ''internacionalni funkcionalizam'' već počeo pretvarati u sterilnu karikaturu samog sebe - s negativnim značajkama zbog kojih je evo i sam ''progutani'' ferimport bio tako neomiljen u gradu).
    Ali Mariano, trebao bi svejedno maknuti nogu s gasa generaliziranja o modernoj arhitekturi. ;)

    avatar

    21.09.2014. (12:01)    -   -   -   -  

  • Mariano

    Dakako da ne treba generalizirati, ali moj komentar nije bio ni blizu toliko preuzetan, jer sam na tom području ipak potpuni diletant. Pod modernom arhitekturom nisam ciljao ni na modernu, ni na postmodernu, niti na bilo koji stručni insajderski pojam koji se konzumira unutar arhitektonske ili kunsthistoričarske struke. Mislio sam tek na današnju arhitekturu. Ni tako postavljeno, generaliziranje - naravno - nije dobro, osim kao specifičan generalizacijski diskurs bez kojeg ne bi bilo jednog Žižeka pa ni Nietzschea. Bez generaliziranja se katkada ne može na pravi način artikulirati određena strastvena unutarnja misao (zar genijalna Nietzscheova grintanja protivu kršćanstva i napose katoličke crkve nisu jedno gigantsko i krajnje politički nekorektno generaliziranje? :-). Dakle, bila nova vanjština Muzičke akademije ovakva ili onakva - kakvom si je već opisao - mom je laičkom građanskom oku ipak podnošljiva i relativno ugodna. Ono što mi je vrlo sporno jest taj strašni ŠPIC ispred, na kog se - koliko vidim - nitko od struke (po novinama i portalima) kamenjem nije nabacio. Zbog toga mi je žao, jer bi taj ŠPIC nekakvim Ukazom trebalo pod hitno maknuti. Da je vanjski izgled Muzičke akademije arhitektonski zastario, to mi je jasno, a na isti način mislim i o zgradi MSU-a u Novom Zagrebu: tako se arhitektiralo prije 100 ili 70 godina i arhitektura MSU-a sve je, samo ne istinski moderna. No, čak ni to nije tako važno. Važnija od modernosti i praćenja svjetskih trendova svakako je njena vizualna pristupačnost prosječnom građaninu. Ona još dobro funkcionira noću, kad se popale oni šareni svijetleći paneli, ali je danju kao sumorno nedovršeno gradilište koje je sve adute bacilo na jednostavnu ideju meandra, što se pokazalo nedostatnim. I tu dolazimo do onoga što sam nazvao dizajnerskim izdrkavanjem. Moderna, u smislu današnja visoko urbanizirana recentna arhitektura u mnogome je otišla predaleko u otuđenu autoreferencijalnost, u dizajnersku samodostatnost, u poliranje autorova ego-tripa do visokih razina zadovoljenja profesionalne taštine u sučeljavanju ideja s idejama kolega-arhitekata, a sve u kontekstu nezdrave elitističke kompeticije. Kakve veze zdanje koje će se po nacrtima izgraditi negdje u prostoru ima s ljudima koji će svakodnevno, godinama i desetljećima morati pored njega prolaziti, to je - čini se - gospodi arhitektima sve manje bitno ili im je posve nebitno. Zbog čega ljudi danas mnogo više vole boraviti u ulicama i na trgovima iz doba renesanse, baroka (kao produžene i dinamizirane renesanse), klasicizma i secesije? Zbog toga jer su to bila razdoblja u kojima je arhitektura još bila bliska s ljudima koji ju duševno konzumiraju. To je bila arhitektura ZA LJUDE. Danas se isuviše često čini da se trgovi i građevine arhitektonski osmišljavaju ne zbog toga da budu impostirani u realan ljudski i društveni prostor, već samo i jedino zato da zadovolje vizualne estetske kriterije u izoliranom apstraktnom području arhitektova uma (poput dizajnerskih stolica na kojima se ne može sjediti jer su neudobne i funkcionalno nelogične). Ljudi poput Radovana Ivančevića nikad se nisu umorili od naglašavanja društveno-duševne uloge arhitekture kao u prostor ekstrapoliranog psihičkoga krajolika pojedinca.

    avatar

    23.09.2014. (22:15)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Pojam generaliziranja u svom negativnom značenju kako smo ga ovdje upotrijebili odnosi se na grešku brkanja općeg i specifičnog, odnosno primjenu kategoričkog diskursa. Znači: paralogizam invalidne indukcije. Ovo da bez toga ne bilo Nietzschea ili da je Nietzsche to rabio u svojoj kritici kršćanstva - ti je, moj Mariano, vesela besmislica, pala ti s marsa. :) Jer ne bi se ipak radilo o tome da je on generalizirao (politički nekorektno) iskvarenost nekih kršćana kao da se radi o iskvarenosti svih. Dok ih je valjda moglo biti i čestitih, koji su doista primjenjivali suštinske moralne zasade izvornog kršćanstva? Moglo ih je biti, da, to je ono što bi bilo posrijedi ako bismo prispodobili Nietzscheu generalizaciju - ali to bi značilo opće i potpuno nerazumijevanje o čemu je kod njega riječ. Nije on napadao tek pervertiranje vrijednosne paradigme, pa ga pripisavši invalidnom indukcijom svim kršćanima, već se radilo o punokrvnom filozofskom činu: kritici same vrijednosne paradigme. U tom slučaju, ''prevrednovanja vrijednosti'' čitava tema generalizacije kao invalidne indukcije, pripisivanja partikularnih svojstava kao općih, postaje bespredmetna, kužiš? Ne kritizira se tek tzv. ''neiskreno kršćanstvo'', koje odstupa od vrijednosnih zasada ''pravog'', ''neiskvarenog'', nego upravo te zasade, samu najdublju srž etike od-sebljivanja, Entselbstunga - i to u širem zahvatu, dakle ne samo kršćanskom očitovanju, već i šopenhauerovskom, istočnjačkom itd., svakom koje propovijeda odricanje od sebe i svoga ega te od ovostranosti u korist neke metafizičke naracije.
    Određenoj vrsti ''generaliziranja'' priznajem vrijednost: kada govorimo o fenomenologiji a la Husserl, Heidegger: fokusu na eidetsku suštinu, uz apstrahiranje ''puko činjeničnih'' pozitivističkih pojavnosti (vidi razgovor s Amom Gi u komentarima ovdje). Ali to naravno nije značenje riječi ''generaliziranje'' iz moje primjedbe da bi trebao maknuti nogu s gasa u vezi suvremene arhitekture. :)
    Elem, nastavit ćemo s njom, arhitekturom...

    avatar

    24.09.2014. (20:23)    -   -   -   -  

  • Mariano

    Da se kod Nietzschea radilo samo i baš samo o "kritici same vrijednosne paradigme i prevrednovanju vrijednosti", onda mu za taj filozofski izum (kritiku "odricanja od sebe i svoga ega te od ovostranosti u korist neke metafizičke naracije") ne bi trebalo kršćanstvo; uzdržao bi se i zadržao na čistoći iscjeđivanja ideja iz univerzalne ljudske psihologije i antropologije. Nietzscheov genij malčice je zasjenjen njegovim generalizacijskim diskursom. Njegova generalizacija, dakako, nije generalizacija u smislu te tvoje invalidne indukcije, ali ipak jest generalizacija u jednom širem psihološkom smislu: to što on ne osjeća ništa od onoga što osjećaju ljudi poput Franje Asiškog ili Tereze Aviljske (da spomenem samo najveće), nije apsolutno nikakvim dokazom da je on u pravu, a oni nisu. Ono što je za Franju Asiškog Velika Stvarnost njegove duše, to je za Nietzschea metafizička naracija koja ljude čini slabima; time smo saznali tek ponešto o Nietzscheu, ali baš ništa o Franji Asiškom. Pretpostavljati o velikim kršćanskim svecima ono što o njima pretpostavlja Nietzsche, bez zrnca opreza u govorenju o onome što se ne pozna, bogme je jedna velika generalizacija (a i arogancija). Pa ipak, Nietzsche je bio velik, njegove su spoznaje (same po sebi, bez njegove negativne opsesije kršćanstvom) u čistome polju filozofiranja iznimno dragocjene i lucidne, jer su ukazale na erozivnu prirodu čovjekove mentalne dinamike u baratanju tzv. duševnim vrijednostima kad one nisu stvarna snaga u duši, nego su tek naučeni obrasci izbjegavanja suočavanja sa stvarnosti. Jung je u svojoj Dinamici nesvjesnog isto područje Nietzscheova interesa u mnogome objasnio mnogo obuhvatnije i dublje, bez banalnoga upadanja u komplekse optuživanja ovoga ili onoga (kršćanstva, pinokijanstva ili hrvatstva). Umjesto riječi generalizacija možda sam mogao naći neku precizniju ili točniju, ali sam mnio da ćeš iz konteksta ipak shvatiti na što mislim i da nećeš opet jednom upasti u tu zamku davanja lekcije. ;-)

    avatar

    25.09.2014. (23:15)    -   -   -   -  

  • MODESTI BLEJZ

    "...to što on ne osjeća ništa od onoga što osjećaju ljudi poput Franje Asiškog ili Tereze Aviljske..."? Mariano, pobogu, otkud bi ti znao što Nietzsche (ne)osjeća? uostalom, otkud bi znao što osjećaju i "ljudi poput" navedenih? ili kvalitet njegovih / njihovih osjećala? po kojoj vrijednosnoj skali mjeriš i ocjenjuješ njegove / njihove osjećaje? uopće postavljati osjećaj kao mjerilo (intelekta)? na koncu, pomisao da je N. to sve odradio na osnovu osjećaja?
    no kad si već tako, više no zgodno, formulirao za parafraziranje, pitam (se) naglas: zar upravo same vjere (a ne Nietzsche), uključujući dakle i kršćansku, ne čine notorno baš to što navodiš - bez zrnca opreza (u) govore(nju) o onome što se ne pozna, dakle institucionaliziraju(ći) jednu veliku generalizaciju (a i aroganciju). a koju N. samo definira/imenuje.

    avatar

    25.09.2014. (23:54)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    MARIANO - Poznaješ me kao izrazitog anti-metafizičara. Tu je među nama odavno sve jasno, zna se da smo u ovoj stvari čak antipodi ti i ja. A Modesti ti postavlja dobro pitanje: naime, metafizika je po definiciji - htjeti više no što se može. Uz premalo kritičkog opreza, izostanak stroge skepse. Otuda je krajnje ironično kada u svom prigovoru posežeš upravo za tvrdnjom o premalo opreza pri ulaženju u ono što se ne pozna. Dobro veliš, dokaz da je u pravu FN, a ne FA po ovom pitanju svakako nije to da FN ne osjeća to što osjeća FA. Ali tko je to uopće i tvrdio? Čuo si za Russellov čajnik? To znači: onus probandi, teret dokazivanja je na onome tko ustvrdi neprovjerljivu, metafizičku tvrdnju, ne obratno. ''Osjećanje'' na koje se pozivaš, u svoje i Franjino ime, izlazi iz dvosmjernog aparata ljudske glave (logika+empirija), smještajući se na teren mističkog iskustva - skeptik ne može, naravno, nikada pouzdano dokazati da je to budalaština, ali on to niti ne mora, upravo onako kao što ne mora niti posebno dokazivati da u orbiti oko sunca ne kruži porculanski čajnik ili da ne postoje jednorozi ili barem Leteće Špageti Čudovište, a da bi svejedno mogao - na polju ove objektivne ljudske glave - mirne duše isključiti takve mogućnosti. Mističke jurodivosti nije moguće isključiti jedino u drugom svemiru diskursa, njihovom vlastitom, credo quia absurdum, po svetom ''osjećanju'' - koje ostavljam na volju onima koje veseli, no u ovom svemiru objektivnosti i dokaza - u kojem si se evo sam ustobočio s izazovom - objektivno su i s valjanom logičkom sigurnošću potvrdive kao besmislene, irelevantne, infantilno fantazmagorične.
    Ako ti je program upravo odbacivanje presudnosti logike+empirije (s eskapizmom u noumen, u transcendentalno, metafiziku) ne bi se trebao dolaziti odmjeravati baš na terenu dokaza, logike+empirije. :D
    Na što se misli pod ''prevrednovanjem vrijednosti'' reći će ti i da ''svetac'' (ne neki pojedini, nego kao pojam, tip) za mene biva dripac ne toliko iz moje nepovjerljivosti u dostižnost te nazovi ''svetosti'', već u tome da ću loše misliti baš o onome tko bi ju (zamislimo) dostigao. U onom smislu, kad smo već zapeli za Nietzshea, kako je i on u tome problematičnim nalazio ne previsokost ideala duhovnosti, već obratno: ultimativno duhovno siromaštvo. ''O, duša je ta bila sama još mršava, ružna i izgladnjela''...
    Da je ovo sada tema, razvezao bih s još puno toga. Odgovorio sam ti minimumom na ono što si pitao, ali nema potrebe da dublje ulazimo u tu raspravu. Naravno da sam od prve shvatio na što si ciljao govoreći o Nietzscheovom ''generaliziranju'', no nije u tome stvar. Upozoravanjem da si neprikladno upotrijebio riječ nisam išao za time da te ne bih svejedno mogao razumjeti u samoj toj temi, već da ta tema nije sad naša tema. Jer mi smo zapravo o generaliziranju o suvremenoj arhitekturi pričali, sjećaš se? Kažeš mi: ''u smislu te tvoje invalidne indukcije''. Nije to ''moja'' invalidna indukcija, kao moj kapric da odem baš za tim značenjem riječi ''generalizacija'', nego je to ono od čega smo krenuli - jer si je poduzeo, tvoj inicijalni potez. Koji si potom branio pozivajući se na Nietzscheovo ''generaliziranje''. Okej, da, mogu ja tebe pritom brati, iz konteksta, u onome na što misliš ex rel Nietzschea, unatoč tome što nije točan izraz. Konstatirajući netočnost, konstatirao sam neprimjenjivost tvog priziva - tek to; razumjevši na što misliš, podvukao da se naprosto ne radi o istom značenju riječi ''generalizacija'' (a upotrijebio si ga kao isto). A ti se onda odmah upecao, zaboravivši što je glavni tok dijaloga, u svojoj posljednjoj rečenici već podrazumijevaći (i dajući mi packu iz pozicije tog podrazumijevanja!) da bi sama poanta bila u našem ćaskanju o Nietzscheu i dakle tome da sam te mogao svejedno shvatiti umjesto davanja lekcije.
    Ako se slažeš, vratio bih napokon ovu lopticu na njen matični teren - generalizacije o modernoj arhitekturi. Drugi pokušaj...

    avatar

    26.09.2014. (02:46)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Ponešto si dobro rekao. Većinom si ipak na djelu potvrdio, nemoj se ljutiti što kažem - ni ja ne kažem to s ljutnjom - tvoju vlastitu riječ da se radi o području na kojem si ''potpuni diletant''.
    Napabirčio si stvarno svašta!
    Smisao mog ukazivanja da je Muzička akademija arhitektonski debakl upravo svojim utapanjem u tzv. postmodernom historicističkom populizmu, dakle onime čime ne predstavlja vjerodostojno suvremenu, današnju arhitekturu, je u tome što si debakl Muzičke akademije isturio baš kao osnovu za svoj (generaliziran) dismisivan sud o današnjoj arhitekturi. (Ne stoji, inače, ni to da nitko od struke nije dao kritiku špica, počevši od Maroja i Randića na okruglom stolu sad za vikend. Pa ja samo o šiljku i o kugli slušam već tjednima. A pogotovo ne stoji ovo što kažeš da bi mimo šiljka bila ''podnošljiva i relativno ugodna''. :))
    Što si dobro rekao? Da ima danas te nove arhitekture koja je ''otišla predaleko u otuđenu autoreferencijalnost, u dizajnersku samodostatnost, u poliranje autorova ego-tripa do visokih razina zadovoljenja profesionalne taštine u sučeljavanju ideja s idejama kolega-arhitekata, a sve u kontekstu nezdrave elitističke kompeticije''. Nije, doduše, ''današnja visoko urbanizirana recentna arhitektura'' prava adresa za taj prigovor, jer svojstvo recentnosti sigurno nije krivac, a pogotovo to nije svojstvo ''visoke urbaniziranosti'', koja već označava jedan sasvim deseti pojam. Ali je točno da bismo mogli govoriti o današnjoj arhitekturi ego-tripa i dizajnerske samosvršnosti - to bi bila prava adresa.
    Živimo u ''kulturi spektakla'', to ti je poznato, ili kulturi potrošnje senzacija i imagologije, pri čemu ni arhitektura nije iznimka - štoviše, ona je tu svoja na svome, arhitekti po vokaciji imaju u sebi puno od imagologa. Neimare koji neumorno proizvode ekspresivne forme, skulpturalne kuće-senzacije, medijski pogoni rado uzdižu na pijedestal ''genija'' i ''najvećih živućih umjetnika'' - ali (među nama govoreći) to je više onako, iz dosade i tuposti, ne znaju što bi drugo govorili pa govore to. U gornjem linku dao sam primjer Gehryja, jer je Frank prototipsko oličenje, uostalom po njemu je i dobio ime Bilbao-efekt o kojem govoriš.
    Ali kasno je već, nastavit ću sutra...

    avatar

    26.09.2014. (03:06)    -   -   -   -  

  • Cviće

    "Današnja moderna arhitektura po mom je mišljenju postala tek poligon za dizajnersko izdrkavanje umobolnih arhitekata (zgrada nove Muzičke akademije u Zagrebu prilično je lijepa, ali je prostor ispred nje čisto sranje, s u-nebo-vapijućim ŠPICEM prema nebu koji nagrđuje cijeli Trg maršala Tita)."

    Mariano,neka i one kose igle i kugle kod zgrade.Sve je to promišljeno izvedeno kako reče arhitekt.Hrvatskom domoljubnom puku to ne smeta,smeta im što taj trg gdje je zgrada još nosi takvo ime.Nosi ime zlikovca za kojeg je dovoljno spomenuti Bleiburg i križne puteve pa i Goli Otok,dalje neću i nepotrebno je navoditi.Arhitekti nisu baš umobolni,tako ti ovdje,umobolna je današnja vlada i uz nju Josipović koji nisu ništa drugo nego titoistčka bagra koja Hrvatsku i Hrvate odvede u propast.Paraga vrati se!

    www.mojarodnagruda.de

    avatar

    26.09.2014. (08:12)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Zanimljive su mi u kombinaciji s ovom kritikom ''stararchitecture'' istovremene tvoje opaske o novom zagrebačkom MSU-u kao ''arhitektonski zastarjelom'', da se ''tako arhitektiralo prije 100 ili 70 godina i arhitektura MSU-a sve je, samo ne istinski moderna''.
    MARIANO, prije 70-100 godina na sceni se pojavila - pa preuzela primat - tzv. (funkcionalistička) moderna. O MSU je bilo riječi na Vaseljeni svojedobno, po otvaranju muzeja, s različitim mišljenjima u komentarima, pri čemu je Bolkovićevo mišljenje da ''građevina na izuzetno pametan i jezgrovit način reartikulira ono najbolje što je u XX. stoljeću arhitektura Zagreba namrijela kao popudbinu: baštinu internacionalnog funkcionalizma'', a ako ''moguće mnogima nije dovoljno 'suvremena''', to je zato što ''ne koketira s morfološkim promiskuitetom onoga što se u Zagrebu danas smatra tzv. postmodernom''. Pazi: reartikulira. Kao što sam i tamo podvlačio: okej, možemo reći da reartikulira, ali treba ipak ostajati jasno razlučen Franićev modernizam 2000-ih od Planićevog modernizma 30-ih, 40-ih i 50-ih, Iblera i Planića - ''najtočnije teoretsko određenje postmodernu bi od moderne razlikovalo kao arhitekturu koja otvoreno nastupa sa svojom nužno semiološkom prirodom, dakle, kao nešto što nije slobodno od uvjetovanosti jezikom, od poruke, značenja, ikonografije, ideologije, za razliku od moderne koja je živjela u samozavaravanju da proizvodi tek apstraktne forme, značenjski i ideološki neutralne''. Ako se vratiš na moj prvi odgovor ti ovdje, bit će ti jasno da Bolković nije sasvim točno rekao o razlozima zašto je MSU na udaru ove vrste kritike, jer i to ''što se u Zagrebu danas smatra tzv. postmodernom'' (a u pitanju je onaj ''historicistički populizam'') je također već pregazilo vrijeme i ne nosi se više dominantno (ako izuzmemo Šosteriča i njih još par), odnosno nije to taj ''morfološki promiskuitet''. Ali suštinski, Bolković pogađa u sridu, jer istina je da su baš određeni morfološki promiskuiteti (samo neki drugi nego ti koje je naveo) pozicija s koje se MSU zna percipirati kao ''arhitektonski zastario'' (tobože, funkcionalistički sto godina nakon funkcionalizma). Jedino se u per negationem nejednadžbi u odnosu na njih, izjednačenih s arhitektonskom suvremenošću, može onda MSU identificirati kao ne-to, dakle, ''nesuvremen''.

    avatar

    27.09.2014. (23:25)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Meni je Franić bio mentor na diplomi, i dobar mi je bio, no to ne znači da ću ga bezrezervno braniti. Postoje pozicije s kojih se MSU može napasti. Za početak, zgrada koja je izgrađena predstavlja pretvorenost kroz izvedbu u sasvim nešto drugo u odnosu na projekt koji je dobio natječaj, na način koji značajno poništava rezon koncepta. Kritika koja bi u tome našla određenu delegitimizaciju samog osvajanja natječaja, te opravdanosti kroz rezultate istoga da kapitalni nacionalni javni objekt bude baš ta zgrada kakvu imamo, bila bi na mjestu. A s obzirom na tvoje pozicioniranje naspram imagološke arhitekture, vrsta kritike koju bi ti mogao dati, i kakvu bi se očekivalo da daš, je upravo razmjerno imagološka upotreba Kniferovog meandra, s davanjem 3D mase nečemu što je 2D slikarstvo (i u 3D gubi svoj smisao, odnosno zadržava ga isključivo u funkciji priziva na prepoznatljivost znamenitosti motiva).
    Kritike, pak, koje mu pripisuju dojam doma zdravlja u bugarskoj provinciji (Jergović), ili da je generički šopingmol dijagonalno preko ceste puno ljepši od ove prusko-socijalističke ''ultramodernističke kasarne'' (Čadež), ili kao što je prof. Neidhardt, poznat kao fetišist u arhitekturi lažne ''istinitosti'' (a zapravo hiper-dekorativnosti) high-techa, zamjerio Franiću upotrebu lexana (kao oličenja low-tech materijala) na reprezentativnoj fasada nacionalnog javnog objekta - oličenje su jednostavno gluposti, ignorancije, a pogotovo ako nastupaju s pozicije zastupanja suvremene arhitekture nasuprot MSU-ovoj nesuvremenosti. Ono, kao, nakon state of the art hich-techa, ili donedavno nezamislivih formi jedne Zahe, ili jednog Gehryja, ovaj nam tu prodaje kutijasti lexan?
    Bedast kut, jer ne može se tako monopolizirati suvremenost. Štoviše, samo netko jako - da malo provociram analognim obrtanjem retorike - jaaaaako arhitektonski nesuvremen može biti danas blaženo nesvjestan recimo Koolhaasovog reakturaliziranja ''besformne'', sasvim lišene skulpturalnosti, obične/kutijaste volumetrijske raspršenosti nizozemskog strukturalizma, kao baze za najnapredniju suvremenu arhitekturu, i koliko iz te perspektive upravo ova navedena zaha-gehryjevska iscrpljivanja u hipersuvremenosti formalnih egzibicija mogu izgledati - zapravo retrogradno, konzervativno, skroz-naskroz pop: ma da, popularno je to i zanatski kvalitetno, ali i mrtvo. To su ti neki drugi ''mrofološki promiskuiteti'' koje sam najavio.
    No, pustimo sve to. Ono na što ciljam je da si se ti ovdje, Mariano, jako približio unutrašnjoj kontradikciji, ciljam na ono što si se otresao na dizajnerska izdrkavanja, a pritom pošavši od MSU-a, i s packom zbog navodne ''nesuvremenosti'', a koji je popularna meta packi te vrste upravo time što se udaljio od udaljio od dizajnerskih izdrkavanja u trendu.
    Ali, čekaj, očitovat ću ti se još ponešto...

    avatar

    27.09.2014. (23:32)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    MARIANO - Kada se pitaš o tome zašto ljudi više vole povijesne ulice i trgove od, ugrubo, suvremenih, onda odgovor nije tako jednostavan kao reći da je razlika u stupnju u kojem je ''arhitektura još bila bliska s ljudima koji ju duševno konzumiraju''.
    To su ta mjesta u tvojim izlaganjima na kojima preokrenem očima - i mislim da ih znaš već i sam unaprijed dok ih pišeš da će to biti mjesto na kojima će mi se dogoditi rollanje. :D
    U principu si okej nasađen i čak mi simpa, ali te na nekom nivou procesa mišljenja karakterizira nevjerovatna površnost, i čak naivnost. To kako znaš biti, da parafraziram onu kovanicu, easily bemused, s duboko uvrćenim pilotom intelektualne lakovjernosti, spreman koješta progutati (i, da kažem i više, ni tvoje extra prijemčivosti za okultizme i new age šrotove ''duhovnosti'' ne bi moglo biti u suprotnom; bio bi u stanju osjetiti, prepoznati šund akord koji prosto trešti iz toga).
    Tako i ovdje ne prezaš izletiti s objašnjenjem na razini deviza koje zapravo ništa ne znače, deklamiranjem, praznim verbalizmima u ime, po običaju, neke općenite duševnosti. U kakve bih te samo neprilike stavio kada bih tražio da mi konkretno objasniš, što točno imaš na umu frazama kao ''duševno konzumiranje arhitekture'', ''društveno-duševna uloga arhitekture'' ili ''prostor ekstrapoliranog psihičkoga krajolika pojedinaca''. Pazi, znam ja da nije bez vraga ono kamo smjeraš, ali ne može se, Mariano, ovakvim grozomornim klišejima, nego treba znati o čemu pričamo.
    Za početak, tu uopće nije arhitektura ono što je presudno, već urbanizam. Stvari su puno složenije. Imaš ovdje, recimo, jedan dosta informativan osvrt na temu. I na ovu si urbanističku kritiku stigao u nadovezivanju na kritiku MSU-a, kao arhitekture koja da nije ''za ljude'', nije ''pristupačna'' u svojoj egotrip arhitektonskoj autoreferencijalnosti, itd. Bilo kakva urbanistička nesimpatičnost MSU-a ne bi ipak bila do same njegove arhitekture, već do funkcionalističkog urbanizma Novog Zagreba, koji - a to nije tajna - nije sretan za pješaka, i predstavlja težak promašaj (Peter Blake je napisao knjigu Form follows fiasco, kao kritiku CIAM-ovskog urbanizma, ilustirajući upravo primjerom Novog Zagreba). U linkanom tekstu ćeš naći prirodu promašaja opisanu (termin Colina Rowea) kao ''stradafobiju'' i odnosi se na točno ono o čemu govoriš kada spominješ pereferiranje old towns od strane ljudi. No, govorimo o već kasnoj, dekadentnoj fazi CIAM.-ovskih postulata, a ne znači da se može tek tako generalizirati. Dijalektika je u pitanju; nije bez razloga tako nastao, imao je svoje mane i svoje prednosti, kao što i prijašnji, ''povijesni'' urbanizmi su imali svoje prednosti i svoje mane. Old towns su obično nešto najbolje što je ostalo očuvano od svekolikih povijesnih slojeva grada, ali bilo je tu svega, naravno, svakakvih nerezonskosti i apsurda, pa je otuda i krenula funkcionalistička reakcija. Kada su se pokazali neki debakli, tipa Novi Zagreb, došlo je i do kontrareakcije, postmodernističke (to su ti Blake, Rowe i drugi) - no i opet nije jednostavno i danas imamo postmodernističke ''prostore pustoši'' koji su stradafobiju odveli do još neslućenijih razina, što ti je dosta temeljito u raznim aspektima opisano u linkanom tekstu.
    I pazi, ja se pritom čak i slažem s mnogo čime (naročito kritikom principa ''dizajnerskih stolica na kojima se ne može sjediti jer su neudobne i funkcionalno nelogične'', o čemu sam i sam puno pisao (npr., npr., što je samo promil)), no u pitanju su ipak teme o kojima se jednostavno ne može pričati ovako provizorno i diletantski kako si se namjerio.

    avatar

    28.09.2014. (22:57)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...