Neću služiti, bit ću neposlušan/nepokoran/buntovan, a to je stav/pozicija LUCIFERA (=SVJETLONOŠA) u početku stvaranja svijeta –
non serviam: nije samo tema, nego i egida
Mandićeve kolumne.
Početak biblije: što je poruka? Čovječe, batali mozak i iluminaciju, potrebno je jedino da ostaneš vjeran datoj sakrosanktnoj Istini, utvrđen u njoj, gotovoj kakva jest; ne smiješ znati, saznavati, spoznavati, za to se biva istjeran iz Raja. A ako si k tome sam od onih koji raznose taj plamen što svećenstvu radi o glavi, bit ćeš i prikovan na stijenu, odnosno ime ti ozloglašeno, kao Zlo s velikim Z.
Kao prvotno, arhetipsko geslo svake pobune/revolta/ustanka protiv (samozvanih) bogova, to Luciferovo ''non serviam'' izbrisano je iz javnog i kolektivnoga (pod)sjećanja, totalno cenzurirano, zatajeno, a Princu tame, koji je po nekim verzijama suodgovoran za stvaranje svijeta, ni ime se ne smije spominjati.
Ali stvar je specifičnija od pukog pitanja obrazovanja i prosvjete. U biti znači: dovoditi u pitanje normativni kodeks vrijednosti koji se hoće nametnuti kao konsenzus. Odricati mu status omniautoriteta, da mora važiti za sve, kao fetva: mali Mujo, ne dô ti Alah da ne odeš kud i svi.
Jedan mi se fejsfrend povodom današnjeg Mandićevog članka dosjetio paralele s Kunderinom
Knjigom smijeha i zaborava: da je u njoj
slikovito opisao izbacivanje iz Partije, iz partijskog kolektiva, kao pad anđela (Lucifera) – individualac u slobodnom padu (dakle, loš tip, đavao, tužan), dok drugi još igraju svoje kolektivističko kolo (dobri, poslušni, sretni, anđeli).
I samome mi je ista knjiga prva pala na pamet čitajući. Ali ide mi ta epizoda iz KSiZ neodvojivo od naslovne epizode iz
Šale. Kraj je 40-ih, rat je još svjež, a u Čehoslovačkoj je u punom zamahu izgradnja novog socijalističkog društva. Osmijeh na licu bio je duhom vremena obavezan i gotovo ukazom propisan, ali ni slučajno osmijeh kao zajedljivost i ironija, nego jedino kao
ozbiljna radost koja se ponosila titulom ''historijski optimizam pobjedničke klase'', radost asketska i svečana, ukratko Radost. 20-godišnji Ludvik se počeo faćkati s godinu dana mlađom Markétom – stigli su do šetnji, razgovora, poljubaca. Oboje su bili korektni omladinci, članovi i podržavatelji komunističke partije. Taman kad je htio iskoristiti jedina dva slobodna tjedna ferija da navali konkretnije na Markétine bedeme, drugovi ju odlučili poslati na nekakav četrnaestodnevni partijski tečaj. Kako je Markéta bila iskrena i privržena revolucionarnom idealu, djevojka po prirodi puna naivnog povjerenja, veselila se tečaju i pisala mu kako joj je prekrasno tamo, tjelovježba, diskusije, referati, zajedništvo, pjesme – ukratko, da na tečaju vlada zdrav duh i optimizam. Treba shvatiti što je to sol na ranu.
I tako sam kupio razglednicu i (da je ranim, šokiram, zbunim) napisao: Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki! Ludvik. To je ta famozna ''šala'' koja ne samo da mu je upropastila izglede kod Markéte, nego mu i donijela životnu kalvariju: izbacivanje iz partije i s fakulteta, kasarnu, crnu listu, višegodišnji prisilni rad u rudniku.
U KSiZ Kundera se nadovezuje malom fenomenologijom smijeha: primjećuje zbrku koju izaziva činjenica da koristimo istu riječ – ''smijeh'' – za dvije vrlo različite stvari:
1)
smijeh demona: smijeh je cinizma, ironije, zajedljivosti, poruge, satire, ukazuje na loše stanje ili laž, da je car gol, prokazuje trulost države danske;
2)
smijeh anđela: radovanje kako je sve dobro uređeno, sve divno, mudro vođeno, idila, arkadija.
Ako primijenimo terminologiju: Ludvikovo pisamce Markéti natopljeno je ovim (pod)smijehom demona (u odnosu na Partijska posla), što mu ona, nafutrana smijehom anđela, nije dobro primila. Oni su svi tu bili anđeli, tj.
vjerovali u propisane vrijednosti, zajednički
plesali u krugu (isto važan pojam u knjizi), a on se vrijednostima
narugao, izdvojio se iz kruga, umjesto normativnog patetičnog osmijeha ispoljio cinični podsmijeh spram službenovažećeg kodeksa u datom miljeu, nastupivši kao zajedljivac/demon/kinik u odnosu na okolni idealizam.
