"Sviđa mi se pjesma Drage Ivaniševića1, iako progovara o ljubavi koje očito više nema, govoreći o njoj kao da je bila prava, velika ljubav. Mislim da ljubav, ako je stvarno prava, nikad ne završava, pa je lirski subjekt u ovoj pjesmi očito bio u zabludi." (Učenica, 14 godina)
Učenica je svakako za pohvaliti već samo zbog toga što ne zijeva na satu, nego aktivno uključuje vlastitu glavu i staje iza nečega do čega drži i što joj je jasno. Afirmatorica je velike/prave ljubavi, nade u sretan završetak (odnosno ne-završetak, kao kad ugledamo na ekranu The End, ali znamo da je to nepravi kraj, jer s onu stranu spuštenog zastora dvoje koje se voli je nastavilo na neodređeno, unedogled, po onome da ''nikad ne završava'', s limesom koji teži u beskonačno). O istom trošku, doduše, daje i antitezu: možemo je čitati i kao negatoricu velike ljubavi!
Najmekaj, sjetimo se ljubavi koje su ostale iza nas: ako prihvatimo učeničinu definiciju (pozitivan ishod kao kriterij), automatski nijedna od njih ne može više biti vođena pod veliku ljubav. Što mi nešto stariji, počevši od Drage Ivaniševića, već znamo da i ne mora biti slučaj, da može biti i drugih razloga za izostanak hepienda. Takva definicija (osjećamo možebitno) nepravedno ponižava naše stare, svršene ljubavi, čije pravosti ne zaslužuju da budu omalovažene.
Ima i točno recipročnih stajališta (negativan ishod kao kriterij), po kojima je conditio sine qua non velike ljubavi – da sretno uspije nesretno završiti.
Što bi bilo s Romeom i Julijom da nisu tragično skončali pri samom startu – spriječeni, onemogućeni? Prenapisali bi se u komad pod imenom I živjeli su sretno do kraja života? U umjetnosti je, a možda i u životu, važno da velike ljubavi na vrijeme završe tragično: zato, naime, da se ne bi pretvorile u male. Ako nije tragična, ljubav tada postaje moguća, a ako je moguća, više se baš i nema što s njom.
Mike Nichols, režiser Diplomca, umjesto da završi po svim konvencijama žanra – u momentu kad je postalo izvjesno da je ljubav moguća (jer sve bajke završavaju apoteozom ujedinjenja, dramski antagonizmi su tek u borbi da do njega dođe) – finalnu scenu neumjesno produžuje, gurajući kameru u face protagonista koji se meškolje, nešto tamo nasilu smješkaju dok ih cijeli bus napeto gleda, pa skreću pogled, u zasebnim zamišljenostima uz zvuke tišine. Nikako onog The Enda, koji stvar zadržava u sferi vječno produženog hepienda. Kadar kao da nas tjera da se zapitamo o najstrašnijem pitanju ljubavi: okej, golupčići, evo ste ipak mogući udvoje, pobijedili ste, zapečatili ste se... a što sad?2
Dići kredite, primjenjivati sva očekivana ponašanja, činiti kako je red i ugađati svojti?
Zadnja scena Diplomca je subverzija konvencije ljubavnog filma po kojoj drama završava uspješnim ishodom borbe da se bude zajedno, umjesto da njime tek počinje.
Volim parafrazirati misao Kunderinog doktora Havela: nema ničega goreg od sretnog braka – gubiš svaku nadu u razvod. Što je cilj u ljubavi? Čemu smjeram? Koja je premisa sreće? Je li sreća uopće premisa?
Kasno je, slušam EKV, natočio sam čašu crnog i razmišljam o učenici kao istovremenoj afirmatorici i negatorici velike ljubavi, što je čini sličnom meni na sasvim drugačiji i dvostruko tordirani način.
To je zapravo semantički problem. Odgovor na pitanje je li nesvršeni oblik glagola voljeti velika, a svršeni mala ljubav (kako bi htjela romantična komedija) ili pak stoji obratno (kako bi htjela romantična tragedija) – ovisit će o tome predstavlja li u nečijem jeziku nesvršena varijanta ime sreće ili otupljenja, a svršena ljepote ili jada.
Nije istina da će večer proći bez zaključka. Što sam stariji sve mi jasnije biva da što smo stariji sve nam mutnije biva.
Dakako, kad je riječ o bilo kojem prikazu ljubavne priče, uvijek se javlja dilema kako tu priču završiti – a to je naročito izraženo u tradicionalnim ljubavnim filmovima. Povremeno se događa da ono što počne kao ljubavni film mutira u antiljubavni film samo tako što prekrši uobičajena pravila za svršetak, čime slučajno – ili namjerno – stavi naglasak na temeljnu neodrživot same premise. Sjetite se slavnog završnog kadra Diplomca: nakon što naš junak otme ženu svog života s njezina vjenčanja i ukrca je na autobus, umjesto da se slika zacrni, kamera nastavlja snimati par, za filmske pojmove beskonačno dugo vremena, navodeći nas da se zapitamo – kao što se, po svemu sudeći, i oni pitaju – ''I što sad?''
To je zabranjeno pitanje ljubavnog filma. To se pitanje ne smije postavljati, i upravo zato je strateški tempirano zatamnjenje zadnjeg kadra zaštitni znak ljubavnog filma. Kada bi takva pitanja postala uobičajena, kako bi se uopće mogao održati osjećajni život kakav poznajemo? Kada bi kamera nastavila snimati, tko zna kakve bismo užase vidjeli? I zato oni najbeskompromisniji antiljubavni filmovi počinju ondje gdje zatamnjenje staje. Bigamist Ide Lupino (koja je režirala film i odigrala jednu od prevarenih žena); Bergmanovi Prizori iz bračnog života; Tko se boji Virginije Woolf Mikea Nicholsa (prema Pinterovoj drami): sve su to primjeri zorno prikazanih horor priča iz života udvoje. Gorki mjesec Romana Polanskog valja posebno izdvojiti, jer tako hladnokrvno i perverzno razotkriva raspad ljubavi koja se pretvara u mržnju da će se čak i okorjeli cinici lecnuti i oboriti pogled.
Televizija je (barem u svojoj predkabelskoj inkarnaciji tradicionalno prikrivala takve teme, najčešće humorom. Za razliku od filmskih muževa, koji nerazmjerno često žele osakatiti ili ubiti svoje žene, televizijski muževi uglavnom su budalaste šeprtlje u stalnom strahu od žena koje ih na svakom koraku kontroliraju. Tko se ne bi pokunjio pred tim samo-uvjerenim, militantnim kućanicama koje neprestano drže predavanja, veći dio svake epizode rugaju se mužićevoj nesposobnosti, moraliziraju i prijete da će mu uskratiti seks ako se ne dovede u red. Podrazumijeva se da su žene vratarice seksa, osim u parodijama poput Bračnih voda, serije u kojoj velik dio komičnog efekta proizlazi iz pretpostavke da bi žena uopće htjela imati spolne odnose sa svojim mužem. (Laura Kipnis, Protiv ljubavi) @