pero u šaci

Oslobodi, Bože, kuda ide ovaj svijet! Nekada je postojao neki red. Seljak je bio seljak, a gospodin gospodin – i znalo se kome je gdje mjesto.

Za žene se znalo da nemaju što misliti same. Neka misle, ali za sebe, tko ih je što pitao. K.K.K. – Kinder, Küche, Kirche – djeca, kuhinja, crkva. Znalo se sve. Što ima još žena tražiti izvan kuhinje i crkve, što ima čime se drugim baviti osim djecom? Ako bi se pojavila u salonu, značilo je da je lanac predug. A vidi danas sodome i gomore! One bi, moš mislit šmizli, same odlučivale o tome hoće li i kada će roditi?! Nezajažljivosti li. Apage satanas!

Mlade se nekada upozoravalo kako s masturbacijom ipak nešto nije u redu. Svi su to osjećali i nitko se nije ponosio time što masturbira. Ali nije istina da se ljude koji su to činili smatralo prokletima, vrlo često masturbacija nije smrtni grijeh, više se to promatralo kao dječju bolest – dječju ali koju se treba liječiti, da ne bi prešla u ovisnost. A vidi danas sodome i gomore?! Pa oni otvoreno priznaju kako drkaju, i čak se djecu uči da je to nešto normalno?! Nezajažljivosti li. Apage satanas!

Sretnog li starog doba kad se pedere slalo pravo na robiju! Pa neka se tamo razmnožavaju, he he. Znalo se: homo je boleština, a ne opredjeljenje. Određene stvari su bile zabranjene. Prešućivane, istina, ali barem se u dobroj mjeri nisu događale upravo zbog straha. A vidi danas sodome i gomore?! Danas je zrela spolna ljubav izvrgnuta ruglu u punom smislu te riječi. Danas nam pederčine paradiraju ulicama i ne smiješ na njih ni kamen baciti da ti odmah ne dreknu kako si zaostao?! Nezajažljivosti li. Apage satanas!

Nema čak ni tako dugo da je Državnost bila neprikosnovena svetinja. Dan Državnosti bio je na razini Božića, oko njega su se ovijali običaji, pjesme i uspomene. Djeca su ga morala naučiti slaviti kao što nauče slaviti Božić. Palilo se svijeće na Oltar Domovine. Zna(lo) se: Dr. Franjo Tuđman je stvorio Hrvatsku, sa svojih deset prsti! A vidi danas sodome i gomore?! U medijima se sve relativizira i postaje laž, pa tako i aktualno pitanje istine o nedavnoj prošlosti u Domovinskom ratu. Neki ljudi, udruge i lobiji kao da se natječu tko će više, glasnije i uvjerljivije upozoriti na tzv. nečasne radnje branitelja?! Nezajažljivosti li. Apage satanas!


***

Ja sam tu u pravilu licemjeran, jer uredno funkcioniram u obredima kad je to društveno potrebno, dok su mi u džepu fige jer sadržaj obreda prezirem. Ali nije uvijek tako bilo. Većinu djetinjstva-dječaštva-mladosti bio sam iskreni demon spram njih, stalno u napasti da činim diverzije, da im dižem u zrak njihov privid.

Sjećam se jedne seoske crkvice, bio sam još prilično mlad i buntovan, kad je ovaj s oltara nabrajao kojekakva metafizička bića koja nitko nikad nije vidio, tako mu pomogao Bog, Djevica Marija i Svi Sveci, gdje sam naglas nadodao: ''da, i Miki Maus''. Mala crkvica... ja sam bio u nekom od srednjih redova... i baš je odzvonilo. Dvoje-troje labavijih oko mene prsnulo je u smijeh, nisu se mogli suspregnuti, a babe iz prednjih redova pogledale su me s mržnjom.

U trećem osnovne rekao sam popu na ispovijedi, kad me pitao za grijehe, da mi ništa ne pada na pamet izuzev možda te sitnice da ne vjerujem u boga, niti u išta od bla-bla koje je naslagao na misi, ako je to nekakav grijeh. Kad me pitao da objasnim, rekoh mu da bih ja još možda i vjerovao, ali baš zato što on i svi drugi odrasli oko mene toliko pritišću da vjerujem – neću da vjerujem. Jer na ispovijed sam, razumije se, natjeran. Nisam ja tu kod tebe, pope, jer mi je došlo da se pokajem, nego zato što sam dijete pa me nitko ništa ne pita.

I tako dalje, bilo je tih situacija da sam radio od sebe provokatora i demona. Jer ako ću biti iskren to je jedino što mi preostaje: provokacija. I ne zato što bi mi bilo do provokacije radi provokacije, nego jer ih zbilja ne mogu tamo podnijeti takve, dođe mi, moram se obuzdavati. Nigdje mi se ne javi tako snažna potreba iz cijelog bića da budem drzak, da – pljunem (?), da nešto razbijem (?), da prema nečemu ispoljim nepoštovanje i neposluh (?) kao u crkvi. Upitnici zato što se sve čudim samom sebi što se to sa mnom događa. Prirodna mi je reakcija htjeti napraviti diverziju i nekakav skandal – iz prkosa, revolta, prezira, zlobe – kad vidim kako si svi oko mene prerađuju face (silom društvenog igrokaza) na ona idiotska, patvorena skrušena lica.

Ali tu se nakon nekog vremena javi pitanje koliko je potrebno uvijek biti iskren ako iskrenost podrazumijeva keženje, beljenje i provokaciju. Učini se povremeno ta iskrenost pretjeranom, deplasiranom. Evo mi se čak i prošle godine, kao već odraslijem i ozbiljnijem, na nekoj misi zadušnici za člana obitelji prosto zavrtjelo od riječi s oltara i govora tijela kojima sam bio okružen... i nisam izdržao. U jednom momentu sam se ustao i usred mise ishodao iz crkve. Imao je taj Hod u sebi puno od onog ponosa suprotstavljanja, da ga tako nazovemo, i kao takav bio je to razdražljiv, politički Hod – što se i vidjelo na upitnim licima kojima sam popraćen, a kojima je također iz mog govora tijela bilo jasno da to čime hodam nije običan hod. Prije toga sam u nekoliko navrata kad je po protokolu trebalo Kleknuti i svi Klekoše jedini ja ostao Stajati – jer zašto bih Kleknuo ako ja osobno ne priznajem i ne poštujem priču koja stoji iza Klečanja? I to je isto bilo s ponosom suprotstavljanja, ali možda bi se i moglo pomisliti da me bole leđa ili što već, da nije bilo onog Hoda Van usred svega, u face svih.

Nakon mise prvo sam zapodjenuo razgovor sa stricem svojim, koji je znao da sam tih dana bio nešto bolestan pa me pitao: – ''Šta ti, nije bilo dobro?''

Odgovorih bosonogo iskreno: – ''Ma bilo mi je dobro, nego nisam više mogao slušati ona odvratna sranja.''

Još me uvijek držao revolt i volja da se tučem, da... ne znam, pljunem, da razbijem, da nekome nešto saspem u lice. Vidjelo se da mi stricu nije bilo pravo to što sam rekao, lice mu se prenulo, usukalo, steglo od iznenađenja (prije šoka) i kao da nije mogao vjerovati što čuje. Jer radilo se ipak o misi zadušnici. Na licu mog strica vidjelo se da mu se ova ''odvratna sranja'' iz mojih usta asociraju uz prerano preminulog i nikad prežaljenog člana obitelji, više nego uz obred Mise i Vjere kao takav – učinilo mu se potpuno neprimjerenim da se ja tako o pokojniku izražavam (iako se ja i nisam o njemu izražavao). Ali nije ništa rekao... iako nije ništa ni morao reći, sve se vidjelo u jednoj sekundi face koju je napravio.

Zatim nam je prišla moja baka. I ona je pitala. Rekao sam: – ''Da, malo sam bolestan, u jednom momentu mi postalo slabo pa sam izašao.''

Zanijekao sam se.

Bio sam licemjeran.

Zanijekao sam se zato što se nisam mogao ne zanijekati. Mojoj baki je stvar Misa i Vjere jako važna u životu, a ona je stara, bolesna, jadna i napaćena, i uvijek dobra. Za ispoljiti revolt potrebno je imati pred sobom hegemoniju koja nastupa iz pozicije Snage, Odozgo, tek tada pljuvanje, razbijanje, provokacija ima svoj smisao. Ali kako biti iskreni demon pred licem moje sirote bake koja mi se ukazuje iz pozicije Slabosti, pozicije Odozdo?

U Nepodnošljivoj lakoći postojanja Sabina je ljubavnica oženjenog Franza. Za Franza, njih dvoje žive u laži, zato što mu žena ne zna što on noću snije (i što radi i gdje kad ga nema kod kuće). Priča ženi o kongresu u Amsterdamu, o predavanjima u Madridu, koja nikad nije održao, i boji se ići sa Sabinom po ženevskim ulicama. Ali ta konspirativnost ga muči i kad mu u jednom momentu žena dođe posebno antipatična, odluči joj u lice reći da se u Rimu ne održava nikakva konferencija, već da putuje zato što ima ljubavnicu i kako će on odsad živjeti s istinom.

''Živjeti s istinom'' za Franza znači da privatno ne smije odudarati od javnoga. Čim si opterećen tajnama, živiš u laži. Ako imaš što za kriti, mora da si nešto kriv. Ne može se javno biti ženin, a tajno ljubiti drugu.

—

Alone in this century, the three axioms have allowed Manhattan’s buildings to be both architecture and hyper-efficient machines: rečenica Rema Koolhaasa (Delirious New York, ''retroaktivni manifest'', '78). Što primjećujemo na toj rečenici? Ima li tu čega neobičnoga? Pojam ''arhitektura'', ako je riječ o zgradi, obično se odnosi na ukupnost zgrade. Oblikovanje, konstrukcija, funkcija, prostor, tehnologija – arhitektura je sve to skupa. Ali gle sad Koolhaasa! Kaže: zgrade na Manhattanu su arhitektura... i još nešto (naime, ''mašina''). Postoji još nešto! Arhitektura nije ukupnost svega što zgrada jest, nego samo nešto na zgradi, jedan njen dio. Da vas više ne mučim: u ovoj jezičnoj upotrebi njemu se taj pojam odnosi na lateralnu ovojnicu manhattanskih tornjeva, dođe mu kao još jedan sinonim za fasadu, vanjski plašt. Ostalo je ''mašina''.



U jednom kasnijem tekstu (Elegy for the vacant lot, ‘85.) Koolhaas još jednom izražava fascinaciju konceptom njujorškog nebodera. Ali prije svega, prepoznaje unutarnji konflikt dva proturječna programska zahtjeva koje tamošnji neboder treba ispuniti. Bogu božje, a caru carevo. Mora dati gradu njegovo (simulakrum ''arhitekture'', fasade, monumentalnosti) i funkciji njeno (neumoljivu ''mašinu'', jer neboder mora udomiti ''nestabilnost'' i ''heterogenost'' potreba metropolitanskog života). Ali kako može arhitektonska fasada istinito prikazivati što se događa unutra, ako to unutra već u samom konceptu treba biti heterogeno, fleksibilno, neuhvatljivo? Odgovor: nikako. Nemoguć zadatak. The permanence of even the most frivolous item of architecture and the instability of the metropolis are incompatible. ''Čak i najfrivolnija arhitektura'' ipak je još uvijek oličenje nepomičnosti i stabilnosti. Konflikt se prelama na leđima ''arhitekture'', koja postaje potpuno proizvoljna, izmišljena, lažna, nemajući nikakve veze s onime što se zbiva iza – ovojnica se pretvara u iluziju arhitekture, u kulisu, lažni dekor povijesti, sjećanja, monumentalnosti. In this conflict the metropolis is, by definition, the victor; in its pervasive reality architecture is reduced to the status of a plaything, tolerated as decor for the illusions of history and memory.



Otuda frojdijanska metafora na ilustraciji Madelon Vriesendorp (Freud unlimited se zove). Na površini ''iluzija arhitekture'', a u podsvijesti, u onome skrivenome grada – ''mašina''.



Sad se pitamo: pa što je tako fascinantno, tako delirious, Koolhaas u tome našao? Nije li to samo još jedan primjer potemkinovske varke?



Ali ne, nije – na Manhattanu je upravo na taj način, tvrdi on, iza paravana ''arhitekture'', metropolis dobio slobodu da se razmaše do mile volje. Laž ove kulise nije tu s namjerom da nas skrene s puta istine, nego baš naprotiv: ona istinu tek omogućuje, potencira, dovodi do punog izraza.



Važan je ovaj presjek na slici gore, na kojem je razvidna ta ''mašina'' najdivljije i najfrivolnije heterogenosti sadržaja (dok izvana tobože sve pitomo, mirno, uredno, sublimirano). Eating oysters with boxing gloves, naked, on the nth floor – such is the plot of the ninth story, or, the 20th century in action. Prije toga, na 7. katu mogli smo zaigrati pravi pravcati golf na unutrašnjem terenu. Slijede wellness na 10., bazen na 12., zatim restoran, bar i knjižnica, ili plesna dvorana na 17. katu., itd. – it is a series of 38 superimposed platforms (...) In the Downtown Athletic Club each ''plan'' is an abstract composition of activities that describes, on each of the synthetic platforms, a different ''performance'' (...) In an abstract choreography, the building’s athletes shuttle up and down between its 38 ''plots'' – in a sequence as random as only an elevator man can make it... To je sama suština arhitekture, upravo ono što arhitektura treba biti: patentiranje lebensform, forme života, nekog načina postojanja u svijetu. Such an architecture is an aleatory form of ''planning'' life itself: in the fantastic juxtaposition of its activities, each of the Club's floors is a separate installment of an infinitely unpredictable intrigue that extols the complete surrender to the definitive instability of life in the Metropolis.

O istini i laži u odnosu na stupanj transparentnosti između fasade i interijera. Da je fasada tu ''transparentnija'', ''istinitija'', i sve iza nje bi se moralo korigirati da bude više u skladu s javnim normativima – ne bi, znači, više bilo ono što je, ne bi bilo tako fantastično, tako do daske. Samo ''iluzija arhitekture'' čini mogućom raspojasanost. In Manhattan this paradox is resolved in a brilliant way; through the development of a mutant architecture that combines the aura of monumentality with the performance of instability. Its interiors accommodate compositions of program and activity that change constantly and independently of each other without affecting what is called, with accidental profundity, the envelope. Stvaranje paravana za jedan svijet izvana, istovremeno je omogućilo život punim plućima za drugi svijet iznutra. The genius of Manhattan is the simplicity of this divorce between appearance and performance: it keeps the illusion of architecture intact, while surrendering wholeheartedly to the needs of the metropolis.

—

Kako se može izmiriti javno i tajno, fasadu i životnu stvarnost iza, pa da nema dvostrukog života? Dvije su mogućnosti. Mogućnost prva: život će se prilagoditi fasadi. To bi bilo da se Franz prestane sastajati sa Sabinom i vrati se urednoj vjernosti ženi. Mogućnost druga: fasadu će se prilagoditi životu. Franz ostavlja ženu i otvoreno bi se producirao sa Sabinom. Sabina je izgurana na fasadu. Ali što ako je u samoj fasadi sadržana laž? Bila mu Marie-Claude ili Sabina na fasadi, tada Franz opet neće ''živjeti s istinom'', nego će obje mogućnosti završiti kao lažne, unatoč tome što je diskrepancija privatnog i javnog dokinuta.



U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima, pjeva Arsen, upoznavan s Ines koju će tajno ljubiti.

Moj prvi post na blogu bio je kratka priča Gledanost. To nije priča o dečku i babi u tramvaju, nego priča o nemogućnosti da se bude prirodan i spontan pred ljudima. Dečko se neprirodno ponaša jer se pita kako njegove kretnje izgledaju u očima ljudi u tramvaju (jesu li dovoljno ''opravdane'').

Svima nam je poznato ono salijetanje nekoga neumjesno indisponiranog na narodnim slavljima i dernecima sa zahtjevom: Budi prirodan! Šta si se ukočio! Zašto si ti tako nespontan?! Daj pleši, šta te briga što tko misli! Prirodnost je definirana neimanjem u glavi pitanja što ljudi misle, znači uvjetovana je time da ne bude žive sile tuđih pogleda oko nas. Moguća je jedino tamo gdje smo sami pred sobom, ili u onolikom stupnju koliko s nekim možemo biti kao sami pred sobom. Ideja da se može biti autentičan i pred ljudima, gomilama, neznancima: to je neiskrenost prema sebi. Npr. u svatovima se ljudi ''vesele'': voli se one pjesmuljke i onda se želi plesati. Pa se hoće da i ja plešem. Pa ja plešem, ali ne zato što mi se eto stvarno najednom zaplesalo, što bih osjetio taj poriv, nego se trudim da osjetim i pretvaram da mi je došlo, zato što znam da svi to od mene očekuju i u suprotnom izražavaju nezadovoljstvo mnome. Pa onda to plesanje ne ide baš dobro, tj. bude grozno – jasno, jer plešem nasilu, s umjetnim porivom, ne osjećajući taj pokret stvarno u svom biću – i pritom sam svjestan da to tako mora izgledati, što čini da još manje mislim na ples, a više na sebe kako plešem, čime se zatvara krug neosjećanja poriva i patvorenih pokreta. To je mučenje, i oni koji me uporno pritišću da plešem, stavljajući me u nezahvalnu javnu situaciju, mada sam im jasno rekao da ne želim, dođu mi kao moji mučitelji. Općenito, zahtjeve neka se ponašam ''prirodno'' i ''spontano'' dok sam opkoljen pogledima uvijek sam doživljavao kao – bez imalo pretjerivanja – gestu nasilja.

Nemoćan izdržati dvostruki život, Franz sve priznaje ženi i hoće izaći iz ormara sa Sabinom, javno ju predstaviti kao svoju djevojku. Samo što je zaboravio pitati ju želi li ona uopće van iz tog ormara. Kad joj je pokucao na vrata sa sretnom viješću da se odsad više ne moraju kriti, ona mu to nije odmah rekla, ali nije bila ni približno sretna kao vijest. Osjetila je to kao gestu nasilja, u tome je bila stvar. Sabina se osjećala kao da je Franz silom provalio vrata njene intimnosti. Kao da je kroz ta vrata iznenada provirila glava Marie-Claude, glava Marie-Anne, slikara Alana i kipara koji se neprestano drži za prst, glave svih ljudi koje je upoznala u Ženevi. Postat će protiv svoje volje suparnica neke žene koja je nimalo ne zanima. Franz će se razvesti, a ona će zauzeti mjesto kraj njega u širokom bračnom krevetu. Svi će to gledati, netko iz blizine, netko iz daljine, bit će prisiljena pred svima igrati neko kazalište – umjesto da bude Sabina, morat će igrati ulogu Sabine, i još izmisliti kako da igra tu ulogu. Ljubav će, kad za nju sazna javnost, dobiti na težini, postat će teret. Sabina se povijala pod samom predodžbom tog tereta.

Meritum nesporazuma: nije dijelila njegovu ideju da bi istinit život bio stvar transparentnosti između privatnog i javnog. Za Sabinu, živjeti s istinom, ne lagati ni sebi ni drugima, moguće je samo pod uvjetom da se živi bez publike. U trenutku kad netko počne pratiti ono što radimo, počinjemo se, htjeli ili ne htjeli, prilagođavati očima koje nas gledaju i ništa od onoga što radimo nije više istinito. Imati publiku znači živjeti u laži. (...) Zbog toga Sabina nimalo ne pati što mora skrivati svoju ljubav. Naprotiv, samo tako može ''živjeti s istinom''.

—

Iz dnevnika Roberta Musila (Beč, 1898.):

Noćni dnevnik! Volim noć jer je netajanstvena, po danu živci se trzaju i amo i tamo sve do obnevidjelosti, ali noć je ta u kojoj neke grabežljivice s ponekim stežućim kretnjama naliježu oko nečijeg vrata, gdje se život živaca okrepljuje od dnevne zaglušenosti i ošamućenosti i rascvjetava prema unutra, gdje se stječe novo osjećanje samoga sebe, kao kad najednom čovjek sa svijećom u ruci u mračnoj sobi stane pred zrcalo, a ono mu, koje danima nije primilo svjetlosnu zraku, požudno upijajući, sad sučeljava njegovo vlastito lice.



Oh, noć ne služi naprosto za spavanje, noć obavlja značajnu funkciju u psihološkoj ekonomiji života. Po danu mi smo gospodin X i gospodin Y – članovi ovog ili onog društva, s ovakvim ili onakvim obavezama i prisiljeni smo altruistički živjeti posredstvom propisa koje priznaje naš um. U noći: u trenutku kada iza sebe zatvorimo teškim zastorom prekrita vrata, mi sve altruizme ostavljamo vani – oni sad više ne ispunjavaju nikakvu svrhu – druga strana naše osobnosti zahtijeva svoje pravo – egoizam. Tada ja vrlo rado stojim uz prozor.



Daleko na drugoj strani silna crna sjena, ja znam da je to niz kuća s one strane parka. Ponegdje osamljeni žuti kvadrat – prozor nekog stana! Vrijeme je kada se ljudi vraćaju iz kazališta ili restorana. Vidim njihove siluete kao crne površine u žutim kvadratima, gledam ih kako skidaju svoju neudobnu odjeću za kazalište i kako se takoreći pounutruju. Život im se udvaja kroz sve one intimnosti koje su se sada dokopale svog prava. U prostorijama, koje su počesto bile nijemi svjedoci njihove samoće, miruje zamamnost dati si na volju – zaboraviti na dnevna moranja.



—

Pred tipičnom obiteljskom vilom Adolfa Loosa, Musilovog fin de siecle sugrađanina, dovoljna su dva brza pogleda – jedan izvana i jedan iznutra – za opaziti kako eksterijer i interijer nemaju ništa zajedničko, kao da se radi o dvije različite kuće. Upotrijebimo li musilovsku metaforu, dođu si kao dan i noć (gdje eksterijer odgovara zakopčanosti dana, a interijer raskopčanosti noći). To je taj unutarnji konflikt u svima nama: između naše javne i privatne osobe, odjevenosti i nagosti. Danju smo gospodin X i gospodin Y koji igraju po društvenim pravilima, a navečer zatvaramo vrata za sobom i raspuštamo kaiš, skidamo šminku i steznik. Tako su i po Loosovom shvaćanju eksterijer i interijer dva svijeta zato što obavljaju dvije potpuno različite funkcije: fasada čini dio javnog mikrokozmosa ulice, a interijer predstavlja okvir za privatni život.



Loosova arhitektonska politika bila je da forma mora izraziti duh onoga što treba sagraditi. Kao što kada danju idemo među ljude u grad ne izlazimo u gaćama ili spavaćici, nego smo pozvani uredno se i primjereno obući, tako je i po Loosu duh eksterijera gradske kuće u tome da bude racionalan, pristojan i – ništa više od toga: samo hladno pristojan. Tj. radikalno neekspresivna i anti-transparentna, minimalistična, suzdržana bijela kutija, koja gleda svoja posla i ne hrli nam u susret, upravo kao što biva i među neznancima na ulici. Sva toplina, sve idiosinkrazije, emocije, taktilnosti, opuštenosti i raspuštenosti, komocije i raspojasanosti predviđene su zato unutra, u interijeru, u zaštićenoj intimi ''svoja četiri zida'': ono što ja radim u mojim sobama jest za ljude da osjete konkretnu tvar svuda oko sebe, da ta tvar djeluje na njih; za ljude da spoznaju otvoreni prostor, da osjete tekstil, drvo, iznad svega da ga dožive osjetilno, dodirom i vidom; za ljude da se usude sjediti komforno, udobno, da osjete stolicu vanjskim osjetom velike površine svoga tijela, i da kažu: to je ono što ja nazivam sjedenjem! Tek tu, gdje nas nitko ne gleda, možemo ponovo biti mi, mi nagi, nesputani krutim ovratnikom, vratiti se pravome sebi.



—

Čemu služi arhitektonska profesija? Da pozornica života bude oku ugodnija? Da kulise svijeta budu ljepše, a ne ružnije? Kad se po fakultetima studentima želi pokazati zoran primjer kako se samom arhitektonskom formom i dispozicijom, bez dodatne narativnosti, može ostvarivati ''društveni angažman'' (popravljati društvo, činiti ga boljim) – umjesto onaniranja u samosvršnom esteticizmu, tafurijevskoj ''formi bez utopije'' – pokazuje se primjer Panoptikona, čuvenog projekta Jeremyja Benthama iz 1791.



U čemu je poanta i koncept? Čuvar kao Big brother sjedi u sredini, a kružna forma mu omogućava da vidi sve zatvorenike, dok oni istovremeno nikada ne znaju jesu li momentalno gledani. Ideja je da će ih spoznaja kako uvijek mogu biti viđeni pri onome što čine, i nikada nisu sigurni u svoju privatnost, primorati na neprekidno dobro ponašanje, natjerati ih da se poprave. (U skladu s naukom da su stvarni generatori uvriježenog moralnog ponašanja narcisoidne mreže krivnje, tj. zamišljanje kako smo s podozrivim okom i podignutim kažiprstom gledani od strane Drugih/Društva/Javnosti/Dvorca/BB-a.)

Mnogi su zatvori danas organizirani po tom konceptu. No, Bentham je svoj model zamislio kao šire primjenjiv: za škole, bolnice, ludnice, ubožnice, radionice... Morals reformed – health preserved – industry invigorated – instruction diffused – public burthens lightened – Economy seated, as it were, upon a rock – the gordian knot of the poor-law not cut, but untied – all by a simple idea in Architecture!

Čega ima zajedničkoga čuvar koji stražari u zatvoru s nadzornikom koji pazi da radnici ne ljenčare, nadzornik s popom koji grmi zbog grijeha, pop s učiteljem koji daje jedinice, a učo s mamom i tatom koji šibom po guzi kada nisi dobar?

No, istaknimo prethodno da je Benthamu prvi izbor – najidealniji – ipak bio zatvor. Zašto?

I to bi pitanje bilo bolje načas ostaviti neodgovoreno.

—

Godine gospodnje 1947. Mies van der Rohe zamislio je neobičnu kuću – seminalnu Farnsworth house:



Inspiriran, Phillip Johnson je brže-bolje, iste godine, isprojektirao jednu za sebe, koja je otišla još korak dalje:



Zamislimo živjeti u takvoj kući. Zar se može uopće tako? Kvaka je u tome da ih se ipak posađuje na ooogromna imanja...



ili u duboku šumu...



ili usred ničega...



Zamislimo nešto drugo: takva kuća, sva od stakla – ali ne negdje na pustari, nego usred grada, sred ljudi! Ne znam za vas, ja bih se osjećao kao izložen u zoološkom vrtu (pri čemu čimpanza i orangutan u svojim kavezima barem imaju ta neka skrovišta iza čijih zidova se mogu skloniti kad im već previše dopizde ovi majmuni vani što indiskretno bulje).



Čovjek koji gubi svoju intimnost gubi sve, misli Sabina. To je bio san André Bretona: Nastavit ću živjeti u svojoj staklenoj kući, gdje uvijek možeš vidjeti tko prilazi da pozvoni, gdje sve što visi sa stropa i zidova kao da magijom tamo stoji, gdje spavam noćima u staklenom krevetu, pod staklenim plahtama, gdje će se ono što sam ja prije ili kasnije pojaviti urezano dijamantom.



Arhitektura panoptikona ili staklene kuće antipod je one kulise Loosove ili manhattanskog nebodera. Dok potonje konfabuliraju da bi zaštitile, sačuvale prostor slobode i tajne od indiskrecije, njena agenda (popravljanja društva) je dati ruku isljednicima – čuvaru, nadzorniku, popu, uči, šibi – da istjeraju istinu na čistac.

—



Maska, mrak i pssst. Kad netko radi što ne valja, skrivat će se da ga ne vide u tome, krit će identitet, potražit će okrilje mraka. Vrijedi li to i u suprotnom smjeru? Ako se onaj tko čini loše – skriva, znači li to da onaj tko se skriva – (mora biti) čini nešto loše?

—

Kunderin kutak.

Ovo je jedna od njegovih opsesivnih tema. U Besmrtnosti ističe kako Mojsije s razlogom među božje zapovijedi nije uvrstio jedanaestu: ''Ne laži!'' Zato što tome prethodi imperativ ''Odgovori!'', a koji je privilegij nadmoći, i Bog – koji tako smije s nama, kao otac s djecom – ga nikada ne bi dao na raspolaganje djeci samoj, da se međusobno njime ugnjetavaju. Između onoga tko naređuje i onoga tko mora slušati nema tako radikalne neravnopravnosti kao između onoga tko ima pravo zahtijevati odgovor i onoga tko ima dužnost da odgovori.

Iznevjerene oporuke evociraju događaj iz doba nakon Praškog proljeća. Vlasti su nadzirale disidente i snimale sve njihove razgovore. Jednom su uhvatili dvojicu u vulgarnim i autokompromitirajućim razgovorima (pričali gluposti, prostote, loše viceve, ogovarali, psovali, ponavljali se) i dali to prenositi preko radija u nastavcima, da bi ih ponizili, osramotili i diskreditirali (kao zadnje budale). Naravno, u intimnosti svi se ponašamo kao Prochazka, ogovaramo prijatelje i psujemo; različito ponašanje u javnosti i u intimi iskustvo je svih nas, to je temelj na kojem počiva život svakoga pojedinca; čudno je da ta očitost ostaje podsvjesna, nepriznata, neprestano skrivena lirskim snovima o prozirnoj staklenoj kući i rijetko je shvaćena kao vrijednost koju treba braniti. Isprva se češka javnost zgražala nad Prochazkom i prijateljem – da kako su mogli?! (činiti što svi činimo) – tek s vremenom je došla do toga da je jedini i pravi skandal tu bila nazočnost indiskretnih prisluškivača tamo gdje im nije mjesto. Kad sam iz te Čehoslovačke nabijene mikrofonima stigao u Francusku, ugledao sam na prvoj stranici neke revije veliku fotografiju Jacquesa Brela kako skriva lice pred hajkom fotografa koji su stajali pred bolnicom u kojoj se liječio od uznapredovala raka. I odjednom sam shvatio da se nalazim pred istim zlom pred kojim sam pobjegao iz svoje zemlje; i činilo mi se da radio prijenos Prochazkinih razgovora i fotografija umirućeg pjevača koji skriva lice pripadaju istom svijetu; rekao sam samom sebi da kad povreda tuđe intime postane običaj i pravilo ulazimo u razdoblje najvećeg uloga: preživljavanja ili nestanka pojedinca.



Goran i Vanja su se pokušali sakriti, ali paparazzi je imao zadatak da nam svima otkrije njihovu tajnu, jer javnost ima pravo na informaciju, a oni se nemaju pravo sakrivati – tko se skriva, znači da radi nešto loše.

Henry James će proklinjati the invasion, the impudence, the shamelessness of the newspaper and the interviewer, a Kundera opet, u jednom intervjuu iz '85, nazvati indiskreciju ''kapitalnim grijehom'': Život u kojem se ne možeš sakriti pred očima drugih – to je pakao. Oni koji su živjeli u totalitarnim zemljama znaju to, ali sistem samo izvlači na površinu, poput uvećavajućeg stakla, tendencije čitavog modernog društva. Uništenje prirode; nazadovanje mišljenja i umjetnosti; birokratizacija, depersonalizacija; manjak poštovanja pred privatnim životom. Bez tajnosti, ništa nije moguće – ni ljubav, ni prijateljstvo.

U Umjetnosti romana dodaje: Staklena kuća: stara utopijska ideja, a istodobno i jedan od najstrašnijih vidova modernog života. Aksiom: što su državni poslovi mutniji, poslovi pojedinca moraju biti transparentniji; iako predstavlja javnu stvar, birokracija je anonimna, tajna, nepronična, zagonetna, dok je privatna osoba obvezna otkriti svoje zdravlje, imetak, obiteljsku situaciju i, ukoliko to presude masovni mediji, osoba više neće imati ni jedan jedini privatni trenutak, ni u ljubavi, ni u bolesti, ni u smrti. Poriv da se povrijedi tuđa privatnost prastari je oblik agresivnosti koji je danas institucionaliziran (birokracija s dosjeima, tisak s reporterima), moralno opravdan (pravo na informaciju postalo je prvo čovjekovo pravo) i poetiziran (lijepom riječju: transparentnost).

Kada smo jedino pouzdano dobri? Onda kada smo na oku. Tko se skriva, odmah je sumnjiv. A privacija je oblik skrivanja, netransparentnosti, i stoga potencijalno opasan element, prirodno stanište svake opačine.

Uostalom, čovjek je uvijek pomalo kriv, rezignirao je Camusev Mersault. Bretonov san o tome da se ''ono što je on'' transparentno pojavi pred svima kao ''urezano dijamantom'' izraz je čežnje za stanjem u kojem neće više ništa biti kriv. To je lirsko-utopijski san o skladnom i idealnom, beskonfliktnom društvu o kojem je pjevao – Raju na zemlji. U Raju više nije potrebna privacija jer po definiciji ne može biti ničega lošega, nikakve opačine ni sukoba: pa što bi se onda imalo još skrivati?

Taj ideal života bez tajne, dodaje Kundera, odgovara idealu primjerne obitelji: građanin nema pravo ništa kriti pred Partijom ili državom, kao što ni dijete nema pravo na tajnu pred ocem ili majkom. Totalitarna društva u svojoj propagandi pokazuju idiličan smiješak: žele se doimati poput ''jedne velike obitelji''. Pošto vlada idila, i svi smo jedna velika sretna obitelj – svi stojimo (dobrovoljno i oduševljeno) na istoj liniji; da bi se održala slika idile, potrebno je stoga eliminirati svako divergiranje, svako nebivanje na istoj liniji. Upravo kršenjem privatnosti započinje priča Josefa K.: dva nepoznata gospodina dolaze ga uhititi dok je u postelji. Otada više neće biti sam: sud će ga pratiti, promatrati i govoriti mu; njegov će privatni život postupno nestati, progutat će ga tajanstvena organizacija što ga progoni. Lirske duše koje vole propovijedati ukidanje tajne i transparentnost privatnoga života ne shvaćaju u kakav se proces upuštaju. Početak totalitarizma nalikuje početku Procesa: doći će vas iznenaditi u postelji. Doći će kao što su to rado činili vaši otac i majka.

Sabina bi se sigurno složila: totalitarizam počinje tamo gdje joj se bilo tko može navirivati u postelju.

U vrijeme radnje iz Nepodnošljive lakoće postojanja, čehoslovačka kina preplavili su sovjetski filmovi prožeti upravo nevjerovatnom nevinošću. Najžešći sukob do kojeg je moglo doći između dvoje Rusa bio je ljubavni nesporazum: on je mislio da ga ona više ne voli, a ona je mislila da on ne voli nju. Na kraju bi pali jedno drugom u zagrljaj, a iz očiju bi im kapale suze sreće. Uobičajen prigovor takvoj prezentaciji života i društva, kao i općenito utopijskoj misli, je da se radi o idealizaciji koja ne odgovara stvarnosti. A da je kojim slučajem ostvarivo, to bi znači bilo nešto lijepo i poželjno? Sabinin prigovor dolazio je s druge strane, utoliko što joj je bio odbojan već sam ideal. Idila kao takva je bila ono od čega joj se rigalo, a ne tek neostvarivost idile. Kad bi zamislila da bi se svijet sovjetskog kiča mogao pretvoriti u stvarnost i da bi ona morala živjeti u takvoj stvarnosti, osjetila je kako je hvata jeza. Dala bi bez imalo oklijevanja prednost životu u stvarnom komunističkom režimu, sa svim progonima i redovima za meso. U Paklu se još i može kako-tako živjeti; u Raju bi odmah svisnula. U svijetu ostvarenih komunističkih ideala, u tom svijetu nasmijanih idiota s kojima ne bi mogla jedne riječi izmijeniti, umrla bi od užasa za tjedan dana.

—

Ali ostavili smo neodgovorenim pitanje zašto je Bentham baš zatvor odabrao za idealnu primjenu svog koncepta Panoptikona, zamišljenog kao arhitektonski machine-a-amélioration, stroj za popravljanje ljudi. Osjetljiva pozicija, zar ne? – davati si za pravo da baš ti budeš taj koji će znati da je ispravan, dok druge treba popravljati – i u čemu i kako točno. Što te čini kvalificiranim? Tko te za to ovlastio? To je nastup iz meta-pozicije nekoga tko je izdvojen iz ljudske komedije pogrešivosti... zapravo, nastup iz ptičje perspektive vlasti, slično kao Machiavelli što je pisao priručnik u svojstvu vladarevog savjetnika. Ali ako si daješ za pravo u ime vlasti vršiti nasilje indiskrecije, oskvrnjivanja privatnosti te tiranije nadzorom – to podrazumijeva izvjesnost da si u posjedu definitivnog znanja o dobru i zlu. Isljednički teror spram pojedinaca opravdan je time da su dotični zabrazdili na lošu stranu, stranu zla. Samo takve nije sporno popravljati istjerivanjem na čistac: koji su nedvojbeno kaputt. Sin će skrivati da su mu prsti bili potajno u pekmezu, đak da nije napisao zadaću, radnik da je zabušavao za strojem – ali krivica svih njih je tu još uvijek uvjetna. O štićenicima ubožnica, bolnica i ludnica da ne govorimo. Zato je Benthamu najbolje pogodovao zatvor: eto mjesta gdje je granica između dobra i zla najjasnija. Kad dođe do zlikovaca. Valjda barem tu imamo konsenzus: krasti i ubijati je zlo i naopako; ta svi smo za to da zločinačke organizacije dolijaju iz zaštićenosti netransparentnim mrakom svoje privacije pod policijsku lampu, nismo li?



—

Onda? Da li se skrivati pred Društvenim Vrijednostima i Zakonom treba samo onaj tko radi nešto loše?

Franza je s moralne strane mučilo to kako se sa Sabinom mora nalaziti potajno, ''kao da su kriminalci''. Sabinu to istovremeno nije mučilo. Kundera je propustio zabilježiti kako ju je Franz jednom pitao: ''Ako ne radimo ništa loše, zašto se skrivamo?''



Pretpostavka s kojom Panoptikon, kao instrument u službi Društvenih Vrijednosti i Zakona, prisiljava ljude na dobro ponašanje: da je pri tome u posjedu istine. Koja osobina obilježava Iliju Čvorovića? Odsustvo skepse i nepovjerenja; stopostotno nedovođenje u pitanje da bi išta što stiže sa službenog mjesta, kao instrumenta Društvenih Vrijednosti i Zakona, bilo u posjedu istine. Ti znaš šta je istina!, odbrusi on ogorčenoj i skeptičnoj Danici dismisivno. – Ima 'ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu.



Ilijina paranoja počiva na tome što samu činjenicu da se ''SUP'' raspituje o podstanaru uzima kao garanciju da je podstanar zlikovac. Jao, Danice, što si ti naivna: – Kad se milicija interesovala za dobrog i poštenog čoveka...

U valjanom misaonom procesu kad je ispostavljena neka sumnja ili optužba razmatra se osnovanost iste – pa je osumnjičeni kriv ako se ispostavi osnovanom, a nije kriv ako se ispostavi neosnovanom.



U glavi Ilije Čvorovića nedostaje ovaj crveni pravokutnik u kojem se razmatra osnovanost; kod njega vrijedi sljedeća jednadžba: sumnja/optužba = kriv.

To je prvi član teze po kojoj ne mora nužno biti da čini nešto loše tko se skriva: a možda naprosto nije učinio to za što ga se sumnjiči. Dovoljan razlog za skrivati se nije tek krivnja, već sama optužba, pošto se zna da na svijetu ima koliko hoćeš ilija čvorovića kojima je to odmah isto što i krivnja.

Posrijedi je slabljenje važnosti stvarnosti u korist percepcije, koja ju nanovo stvara; ostvarujuća moć privida. Skrivanje je instinktivno ponašanje svakog onoga tko anticipira da bi mogao biti okrivljen, neovisno o tome da li je doista i kriv; bio kriv ili ne. To je računanje s moći percepcije koja može biti iskrivljena, okljaštrena, loše i pogrešno tumačiti, brzati sa zaključcima. Na jednom mjestu u Dvorcu stoji da K.-a muči nemirna savjest – nemirna, ne nečista; Kafka naglašava razlikovanje. Nečista savjest je ona koja zna da čini nešto krivo. Nemirna savjest je ona koja, mada ne čini ništa krivo, zna da bi ljudi svejedno mogli krivo pomisliti da je tako. Čovjek koji se slučajno zatekne s pištoljem nad lešom bježat će i skrivati se – iako zna da nije ubojica. Ne pati od nečiste savjesti, ali se svejedno daje u bijeg: zato što mu je poznato da bi ga drugi mogli optužiti – i prijeko osuditi.

Ali postoji, osim ove činjenične, još jedna pretpostavka istine Društvenih Vrijednosti i Zakona: ona vrijednosna.

Ilija Čvorović je prije svega pokorni građanin i legalist. ''Ima 'ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu'': to znači da nije njegovo da preispituje – on vjeruje bespogovorno u (samoupravne komunističke) vrijednosne zasade društva i države u kojoj živi.



Mene, ako se sete na Dan bezbednosti, sete se, ako se ne sete – nikom ništa, to je bila moja dužnost da radim. U samoj srži njegovog hiperlegalističkog bića je biti na liniji podrške političkom i ideološkom vodstvu – vlasti. A što kada bi vodstvo bilo neko drugo? Da je Ilija Čvorović kojim slučajem, umjesto u socijalističkom Beogradu, živio u Beogradu 90-ih, bi li bio tvrdi miloševićevac? U to ne treba sumnjati. Njegov moralni kompas funkcionira po principu autokorektivno usmjerene antene, požrtvovno dajući sve od sebe u utakmici za prvenstvo u bliskosti duhu društveno podobnog i prihvaćenog. A da je živio u Zagrebu 90-ih? Točno, bio bi tvrdi tuđmanovac. U Reaganovoj Americi ili Thatcheričinoj Engleskoj izgradio bi se pak kao veliki neoliberal, kapitalist i imperijalist, jednako veliki kao što je ovako bio veliki komunist i antiimperijalist. Jer u svakom od tih poredaka imalo bi tko je zadužen za istinu i ne bi bilo njegovo da preispituje.

(Karikatura: glasačka kutija sa Slobinim likom; red birača: anonimne siluete... i jedan prepoznatljiv lik: Ilija Čvorović.)


U nacističkoj Njemačkoj tko je bio Židov morao se skrivati. Tražila ga je policija. Tako su propisivale Društvene vrijednosti i Zakon. Da je Ilija Čvorović živio u nacističkoj Njemačkoj, mogućnost da za njega neki Židov bude dobar i pošten čovjek bila bi stoga a priori isključena – jer šta se inače ima skrivati i šta se ima gestapo za njega interesirati?

U valjanom misaonom procesu kad je ispostavljena neka sumnja ili optužba, povrh toga što se razmatra činjenična osnovanost iste, potrebno je i kritički preispitati vrijednosnu opravdanost zahtjeva.



U glavi Ilije Čvorovića, osim crvenog pravokutnika u kojem se razmatra osnovanost, nedostaje i ovaj u kojem se kritički preispituje zahtjev. Kako bi Ilija vrednovao: da li je to u redu ili nije u redu da Društvene Vrijednosti i Zakon zahtijevaju istrebljenje Židova? Ne bi ništa vrednovao, u tome je stvar. To pitanje on kompletno preskače: Endlösung der Judenfrage je društveno prihvaćeno i prema tome nema se što dovoditi u pitanje.

To je drugi član teze po kojoj ne mora nužno biti da čini nešto loše tko se skriva: ako je i učinio ono za što ga se tereti, a možda je ipak sam zahtjev ugrađen u optužbu vrijednosno sporan. Možda je čak propisana vrlina koju se istjeruje na čistac tako ogavna da je još jedino časno što se može – biti krivac pred tim reflektorima. Eto primjer notornih devedesetih, kad nije loše činio tko je bio kriv nego upravo tko je bio prav po kriterijima društveno prihvatljive i podobne vrline. Banda su bili oni koji se nisu morali skrivati ni patiti od nemirne savjesti.


O braćo moja! Gdje je najveća opasnost za čitavu budućnost ljudsku? Nije li u dobrima i pravednima? – – kao u onima koji govore i u srcu osjećaju: ''Mi već znamo što je dobro i pravedno, mi to već posjedujemo; teško onima koji tu još traže!'' – also sprach Zarathustra. Moralna tupost benthamovskog panoptikonskog društvenog angažmana na popravljanju ljudi sadržana je u tome što tretira jedino pitanje napretka na ljestvici od lošeg do dobrog u okviru važećeg morala Društvenih Vrijednosti, ne dovodeći u pitanje taj moral sâm. Kao da bi se to podrazumijevalo: što je moralno, a što nije, što lijepo, a što ružno, što dobro, što zlo; kao nešto što je unaprijed dano; oni to u startu već znaju. U pitanju je pumpanje pritisaka na vrlinu uz zanemarivanje i obezvređivanje vrline kao sadržajnog problema. Kafkin Proces počinje genijalnim apsurdom: K. je jednog jutra uhapšen i optužen - ali ne za nešto, nego nizašto! No, ono što je najvažnije otkriće romana: on se, iako znajući ne samo da nije kriv, nego i da je besmislica uopće govoriti o krivnji, pošto je optužnica prazan skup, svejedno od početka do kraja ponaša kao da je kriv! To je ljudska psihologija: za osjećaj krivnje i ponašanje krivca dovoljna nam je sama činjenica optuženosti, ma bila i doslovno bez sadržaja. Kafkina mašta odvodi do krajnosti tu grotesku pounutrivanja pritisaka na vrlinu uz istovremenu njenu besadržajnost, podrazumijevanje dobrog i lošeg (prema važećem normativu).

—

Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja
Ljubavnice

Tako kako Arsen izgovara ovo ljubavnice – s toplinom – s nježnošću – kao kompliment i stavljanje na poseban pijedestal – tako se to inače baš i ne izgovara, kao što znamo. Mi kažemo ''ljubavnica'' i više ne vidimo patos iz kojega je ova riječ dospjela u nizine ironije – duboko ispod poštivanoga srednjeg položaja neljubljene. Duh jezika hoće da ljubavnica bude ona koja je pala. No kad bi se žene koje su ljubljene zvale ''uzvišenima'', naša bi kultura i takvo ime uskoro obavila velom poruge. Kraus ukazuje na taj apsurd po kojem je biti voljena, ljubljena, nešto loše i dostojno osude.

Zar je ljubav grijeh? Može li ljubav ikada biti grijeh?

Baš evo danas čitam u jutarnjem (ne znam zašto nema digitalne verzije članka) o crnogorskoj plesačici Olgi koja je Frank Lloyd Wrighta rastavila od prethodne žene. Upoznali su se i instantno privukli jedno drugo ''kao dva snažna magneta''. Ali oboje su bili u svojim brakovima i godinama nisu mogli biti više od ljubavnika (doduše, potajno su živjeli zajedno na nekom njegovom imanju). Naslovi su vrištali: ''Arhitekt u grijehu živi s trudnom Crnogorkom'', ''Požar u ljubavnom gnijezdu Frank Lloyd Wrighta''... Dok je živjela u strahu od novinskih naslovnica, Olga je po kući hodala pognuta, kao da se sklanja od metaka. Skrivali su se ne samo od novinara nego i od policije koja ih je lovila po tadašnjem Manovom zakonu, jer su živjeli u izvanbračnoj vezi i nisu imali potpisane razvode.

Interijer ne smije odudarati od fasade! Franz je također obaviješten da kultura u kojoj živi(mo) proskribira kao kategorički imperativ da je imati ljubavnicu loše ponašanje. No-no i pec-pec. I da je imperativ istine iznad svega: za osudu je bilo kakav dvostruki život, ''život u laži''.

S onu stranu dobra i zla Nietzsche otvara perspektivističkim pitanjem o vrijednosti istine: Lažnost suda nije nam još prigovor protiv suda; u tome naš novi jezik zvuči možda najstrašnije. Pitanje je u kojoj je mjeri poticajan za život, u kojoj mjeri održava život (...) Priznati neistinu kao uvjet života znači dakako na opasan način pružati otpor uobičajenim osjećajima vrijednosti; a filozofija koja se to usudi stavlja se već s onu stranu dobra i zla.

Nije isključeno da i Franz zna kako to moralno ne može biti baš tako jednostavno kako se u kuloarima sudi i ruži, ali se, baš poput K.-a, svejedno ponaša kao da je kriv. Nestrpljiv je ono tajno učiniti javnim. Istina: to je kad se otkrije svima svoj privatni život – bretonovskom gestom apoteoze – kao dokaz da u njemu nema ničega spornog, nema ništa za sakrivati.

Dok Franz time zapravo priznaje javnim zahtjevima opravdanost, da su na mjestu, Sabina im tu opravdanost odriče. Simple as that. Za razliku od njega, ona ne vidi nikakav problem u tome da ''žive u laži'', jer ono što javni moral traži od njih smatra nepravednim i ignorantskim zahtjevom, u smislu dušebrižništva onih što sve znaju prije nego išta znaju, u smislu malograđanskog zanimanja za tuđi život s moralističkom podlogom. Ako imaš što kriti – ne, to ne znači odmah da si nešto kriv; to može značiti da si izvana suočen sa simplificirajućim imperativima koji su u stvari nasilje, agresija. To je obrambena laž uslijed pritisnutosti uza zid onim ''ne laži'', nesuđenom 11. božjom zapovijedi koja je jedini pravi skandal. Kao mame i tate kad djeci zabranjuju da se zatvore u svoju sobu – da bi im bila na oku (jer privatnost je skrivanje, a skrivanje je sumnjivo) – to je in ultima linea nametanje silom pitanja krivnje. Onako kao što lažni paravan fasadnog plašta omogućuje pozadinski život manhattanskog nebodera, onako kao što konfabulirajuća odjevena kulisa Loosove kuće štiti nagu intimu interijera, raskomoćenu i osjetilnu, putenu, tako za Sabinu prava istina ljubavi može živjeti samo tamo gdje ona uspijeva sakriti svoju privatnu postelju pred očima javnosti koja nasrće važećim moralom. Konspirativnost kao zaštita od silovanja sirovošću kategoričkog imperativa. A Franz im je tu zaštitu rastro i poderao, kao zavjesu s prozora.

—

A bit će ipak da ste vi u pravu,
Jer ja sam sâm(a) na ovoj obali, koju ste napustili i predali bezvoljno

Umjesto, kao Ines Arsena, ispod stola koljenom – da otvoreno pred svima?! Franzov fasadni život sa ženom nalazila je lažnim i podšivenim udvorništvom javnom moralu, te nije željela sad i sama tako. Pokušala se prisiliti da joj osjećaj ljubavi nadjača osjećaj nezadovoljstva. Ali duboko u sebi znala je da će ovo Franzu biti posljednja noć s njom. Jahali su tako, jedno na drugom, kao na konju. Jahali su prema daljinama za kojima su čeznuli. Spajala ih je izdaja, koja ih je oslobodila. Franz je jahao na Sabini svjestan da izdaje svoju ženu. Sabina je jahala na Franzu svjesna da izdaje Franza.

Ne daj se, Sabina!

Tema opernog songa: tip nadnaravne ljepotice. Zar bi se o nadnaravnoj ljepoti(ci) uopće i smjelo drugačije nego nadnaravnim tonovima?


***



Nadnaravna ljepotica u pitanju zavodljiva je plesačica Esméralda koju su ukrali cigani.

Duga, crna i gusta kosa, padala mi je na ramena i bujne grudi. Tamne oči, a usne rumene i sočne, prosto su mamile muškarce. Kratka haljinica otkrivala je duge vitke noge (Branko Nikolić, Ciganka).



Znamo tu priču o katedrali Notre Dame i njenom grbavom zvonaru. Esméralda je neodoljiva svim muškarcima do jednoga, pa tako – metodom dedukcije – i zgodnom kapetanu Phoebusu, koji je spasi od Quasimoda (kad je ovaj hoće oteti za Frollov račun), pa se ona, što bi drugo, zaljubi u njega. Mali problem je što je Phoebus već zaručen s ljupkom gospođicom Fleur-de-Lys, koja ipak nije ni izbliza tako ljupka kao Esméralda i stoga je grozno ljubomorna na nju (a naročito kad shvati da joj muti s dragim), pa je skupa sa svojim prijama plemkinjama kinji, ismijava kao siroticu, proglašava vješticom itd.

Tu mi pada na pamet priča o još jednoj nadnaravnoj belle oko koje se stvaraju silne napetosti, koju muškarci ne mogu ne gutati očima, a žene je zato ne mogu očima vidjeti od zavisti i moralne superiornosti.








Malena, to je film o bellezzi kao prokletstvu.


Ali prije nego nastavimo: dvije minute i pedeset sekundi izvjesnosti da anđeli postoje:



Katieni bi zvuci, kao što se za Orfeja pričalo, očarali čak i divlje zvijeri, pomicali drveće i kamenje i zaustavljali rijeke u toku. A to još nije ono što mi se na njoj najviše sviđa. Kada je gledam na youtubeu, nešto se sa mnom događa, naime počne me neki vrag vući, čupa me iz stolice, ja ne znam što ću, ovo čupa dalje, ne mogu se oduprijeti: magnetiziran sam. Uskočio bih u monitor i stavio šape na nju.

To kill you with a kiss... to tie you up in knots... to open up your skin... ljubav kao nešto u osnovi ljudoždersko?

Seksualna privučenost, kada nam se netko ''sviđa'', oblik je afekcije. Među svim tim humanoidnim tjelesima oko nas, čija nam je pojava ravnodušna ili nam se gadi svojom tjelesnošću, koja se razlijeva, raskravljuje u deformacijama i ružnoći, tom neugodnom tjelesnošću koja se znoji, smrdi, peruta – oh, što je to sad, evo i nekoga tko nam godi! Čudo s neba! Kakva dragocjenost! To nam tijelo čini dobro i želimo mu dobro. U Maleni, međutim, svjedočimo suprotnom polu istine, nasilnoj strani privučenosti. Tu se opipljivo osjeća prožimanje žudnje kao oblika afekcije s (paradoksalnom) agresijom prema objektu afekcije – koja proizlazi iz okolnosti da kada svi žude za tobom – svi i žele nešto od tebe, posjedovati te, staviti šape na tebe, žele piece of you, a ukoliko su k tome u pitanju intenziteti pomame, možeš očekivati bilo što, čak do svireposti.

Kao što Frollo Esméraldu špijunira, daje oteti, sačekuje u zasjedi, ljubomori se, probada joj ljubavnika, drapa dok je u nesvijesti, pokušava silovati, prokazuje vlastima koje je napokon objese, tako se i Malena suočava s frustriranom žudnjom hordi nezajažljivaca koji je svi žele, a ne mogu svi imati, pa su predatorski nastrojeni, počevši od 12-godišnjih dječaka, što svi redom sline, vire, uhode, pokušavaju je napastovati, iskoristiti, kupiti, ucijeniti, ni od čega ne prezajući ne bi li se dočepali komadića njene puti.




Kao što Fleur-de-Lys i njene frajle maltretiraju, ponižavaju, kleveću, difamiraju Esméraldu, tako i Malenu žene iz mjesta kolektivno mrze, ogovaraju, krivo gledaju i ne žele joj prodati povrće, sve dok je naposljetku ne iskljucaju kao čavke.






***

A quoi me sert encore de prier Notre-Dame? Čemu da ti se još molim, Marijo?

Zdravo, Marijo, milosti puna
Gospodin s tobom
A ti, Gospodine...
Ne uvedi nas u napast
Nego izbavi nas od zla
Amen



Godine 1915. mladi Orao Kristov Ivan Merz dolazi u Beč na studij. Osamnaest mu je godina tek. Ej, osamnaest! Znate li vi što je to osamnaest godina? A ima tamo i neka ''gazdaričina kćerka'', koja je, povjerava on svom dnevniku, ''inteligentna''. Osim toga Ivan primjećuje ''sumnjive dame'' na korzu za kojima neki mladić baca ''požudne poglede'', a s prezirom govori o besprizornicima koji ''ganjaju djevojke''. Sam ponekad malo misli na izvjesnu Gretu, koja više nije među živima, a koju je, kaže, volio. Ali što znači voljeti ženu, pita se. Jer nije to kod njega bilo sasvim čisto: kod mene je imala animalne konsekvencije (životinjske posljedice). Nije zadovoljan sobom zbog toga: da sad živi, ja bih kleknuo pred nju, molio bih ju za oproštenje što sam je smatrao za životinju... A tuži se i na razinu morala u gradu: Zle misli me kao furije gone; naime, ovaj Beč je užasno frivolan grad. Na večer se vidi – bar ja tako vidim – samo plićinu, gadne, grešne poglede…



Kasnije nas Ivan izvještava kako je sav pod dojmom Turgenjevljevih čuvstava. Na što cilja? Turgenjev, dakle, Prva ljubav: No u svem što sam razmišljao, u svem što sam osjećao, tajila se na pola osjećana, stidljiva slutnja nečega novoga, neizrecivo slatkoga, ženskoga... Buđenje erosa. Pronašao se u liku djevca što otkriva da postoji i taj drugi spol, koji obiluje svojim dražima: Vuklo me je... Tražio sam nešto žensko... Pa i našao sam. Lijepa nije ni najmanje, ali one riječi, smijeh... Jer i sam je ništa manje gladan ženskog elementa: Silno mi se sviđa upravo zato što je puna svega onoga ženskoga, stidljivoga, tajnoga...

Dalje još priča o tome kako je u operi gledao lijepu dekoltiranu damu, da se je čak zarez vidio.



Što vidimo, sve u svemu? Merz je napaljen. Strašno mu se diže na dekoltiranu damu! Ne promiče mu ni ''čak zarez'' – ehehej, da mu je tu nos zabiti – zbori o ''zarezu'' s potisnutom sladostrašću. Osamnaest mu je, pobogu! Naravno da mu se digao, to su godine kada jedva ikad i biva spušten. Najradije bi se bacio tu pred svima na nju, rastrgao s nje odjeću... ali ne može. Ne može zato što ga to ispunjava krivnjom. Jer, gle, piše crno na bijelo: Tko god s požudom pogleda ženu, već je učinio preljub s njom u svome srcu (Mt 5:28).

Neki je čudnovat osjećaj koji nas vuče k ženskom, ne pitajući mnogo razum da li biće kojemu smo skloni posjeduje duševne ljepote o kojima smo toliko sanjali. Kada je tako, slušajmo što veli Bazarov: ljubav je fiziološki proces... Po tome je naš odnošaj, tj. nagon muža k ženi skroz životinjski. Tako sam i ja prije mislio, no to nikako ne mogu pomisliti. Čovjek nije životinja, moj je princip, no ipak osjećam neku sklonost, ljubav k djevojci, a da mi je kod toga misao kano biser čista. Doduše ovaj duševni osjećaj ima tjelesnu podlogu. Ona mi se sviđa jer je lijepa lica, a i tijela. No ljepota lica, bolje reći izraz očiju, stvara u nama simpatiju, on je donekle izraz nutrine. Nije velik prijelaz od ovog duševnog odnošaja prema životinjskom: Prisloni li se samo tijelo, već i nehotice elektrina ide kroz čovjeka... Moguće je to još zbog nesavršenosti. I kod doticaja tijela moralo bi nam tijelo ostati ravnodušno. "Moramo biti kao jedno od onih malenih". To ti je: dečko je jednostavno bio perfekcionist.



Protiv precjenjivanja nagonskog života koje izjeda dušu, a za plemstvo ljudske duše, predajem vatri spise Sigmunda Freuda: znao je Goebbels što govori, priređujući svoju naci-lomaču – je li tako, Merz? Cijelog dana sam razmišljao zašto smo na svijetu, zašto je Bog našu plemenitu dušu stavio u gnjusno životinjsko tijelo. To ja sve znadem i mučim se i vrijeđam Madonu, vrijeđam svijet, a opet se borim. Pojam idealne ljubavi, ideala djevojke sve tone gledajući oko sebe realnost: gnjusnost i plitkost toga svijeta, koji podaje sve na vanjštinu. Te žene s probijenim čarapama, nategnutim haljinama, da se svaka forma vidi, tako da bude živinski osjećaj. On se, kaže, gnjusio toga gada i blata. Nabijen hormonima, pod opsadom bludnih poriva, ključajući u pubertetskim vrenjima, govoreći svisoka, s gnušanjem, ali govoreći, govoreći, samo o tome pričajući, ne prestajući tako misliti na žene i žuditi za ženama, bl. Merz uspijeva povući kočnicu, ostati pri sebi i ostati djevac, ostati neokaljan, jer mu je titula Blaženog naposljetku ipak bila važnija.

Ali čekaj – neokaljan? Izraz vrlo sugestivan. Znači, pripustiti žensku k sebi podrazumijeva da će te ona okaljati?



Postoje li žene na svijetu samo zato da bi bile okaljačice muškaraca? Je li Adam istjeran iz Raja samo zato što ga je Eva uvela u napast? Retorička pitanja, po svemu sudeći. Je li Bog stvorio nebo i zemlju u šest dana i onda otpočinuo sedmoga? Pa ono, dobro jutro – rekao bi nam možda Merz. I dobro jutro, rekao bi nam uz to, magnetizam lijepih formi kvari čovjeku čisti pogled. To je to: žensko mu je krivo jer ga ometa u čistoći pogleda! U noći tiho ustaje, šulja se do njena kreveta. Lijepo izgleda... Krasna igra prirode. Ali zašto gledati; treba to sam doživjeti. Zamislim se, da se ja šuljam krevetu... Ali jao, što je u meni: demonskom silom me vuče k njoj, a nešto mi opet veli, stani, zlo činiš. Zlo, da – ni manje ni više nego zlo. Jučer me je cijeli dan mučila grozna strast, sve me je tjerala da letim i da se proti nje borim. Ideale mi moje ona kalja i u blato vuče... čistoću moralnu – duševnu. Zlo, zlo! To na što žensko doziva, samim svojim postojanjem u svijetu, onime što ona je – zlo je to; uviđam da djevojka koja bi mi se otkrila, zlo čini.



Za posjeta Plzeňu Ivek se zaljubi u Rozu, svoju daljnju rođakinju. Roza se školuje u samostanu časnih sestara i on je dosta oduševljen mladom djevicom te zadovoljan činjenicom da je samostan povoljno utjecao na njen duševni život i da je ''dobra kršćanka''. Očarala ga je: Jako je volim. Kad je išla sa mnom ispod ruke, kad smo skupa gledali slike, napokon, kad mi je ona dala oproštajni poljubac, bili su to lijepi časovi za me. Malo ga, istina, brine što će biti kad izađe iz samostana. Produbljenje inteligencije baš nema; ne vjeruje joj da neće ''potonuti'' prvom prilikom. Dok dođe u svijet i naiđe na zapreke, podleći će. Uostalom, pa zna se da ženama nije za vjerovati! A i kao da nije sasvim predana ideji Krista: Roza nema altruističkog odgoja. Velika šteta.

U Gombrowiczevoj noveli Djevičanstvo plemeniti mladić Pavel pomisli nešto o svojoj vjerenici Aliciji. Što to? – nešto vrlo nezgodno. No, polako, prvotno je beskrajno očaran: Kako da ne obožavam Stvoritelja?! Nepojmljivo! Kako je čudesna priroda kad je nešto takvo kao djevičanstvo uopće dopustivo u ovoj dolini suza. Djevičanstvo – dakle, posebna kategorija bića zatvorenih, izoliranih, nesvjesnih, ograđenih tanašnim zidom. (...) Očaravajući spoj fizike i metafizike, apstraktnog i konkretnog – iz sitnog, čisto tjelesnog detalja isplivava cijelo more idealizma i čudesa, suprotnih našoj tužnoj stvarnosti. Kad jede teleće pečenje, ništa ne zna, ništa joj ne pada na pamet, jede nevino i isto tako – u svakoj stvari, od jutra do večeri. Kad je ono, umjesto pauk rekla – paučić, paučić jede mušice. Oh, čudo! Nevina i u salonu i u blagovaonici i u svojoj sobici iza bijele zavjesice i u zaho... Šuti! Strašna misao! – Stisnu zube, a cijelo lice mu se nervozno trzalo. – Ne, ne – šaputao je. – Ona to uopće ne radi, ona to ne zna, inače valjda ne bi bilo Boga na nebesima. – Ali osjećao je da laže. – A u svakom slučaju, to se događa mimo nje, ona je tada odsutna duhom, nekako – mahinalno... – Da, ali bilo kako bilo – kakva odvratna pomisao! Ali tada se dosjeti da bi i prema sebi trebao tu biti kritičniji: Ah! A ja? Ja koji mislim o tome, koji sam u stanju pomisliti na nešto takvo, koji ne postajem gluh i slijep pred takvom odvratnošću, već je još mentalno promatram. Kakva podlost! Ona nije kriva što joj se to događa, već sam ja kriv, jer sam pokvaren i prljav i ne znam duhovno prešutjeti. Zar ja, sa svoje strane, nisam njenom djevičanstvu dužan barem malo nesvjesnosti? Da – da bi se dostojno voljelo djevicu, treba sâm biti čedan i nesvjestan, inače ništa od naše idile. Poslije joj je pisao: Od prljavštine stvarnosti za cijelo nebo je viša istina sadržana u čistoći! Budimo nesvjesni, živimo nevinošću, živimo našim mladenačko-djevičanskim instinktom i čuvajmo se od mentalnog zavirivanja tamo gdje ne treba, kako se to meni dogodilo jednom svojedobno, kad sam te tek upoznao. Svijest poružnjuje, nesvjesnost krasi, tvoj za vijeke vjekova – Pavel.

Oči zatvoriti! Činjenica je da ženska ljepota ima nešto očaravajuće, lijepo na sebi, i poradi tih prolaznih trenutaka gledanja moramo zauvijek zatvoriti oči i gledati samo na vječni sadržaj. Živjeti je silno teška borba koja traži pregaranje, ne gledanje lijepoga. Radi ove borbe ima i čovjekov život viši sadržaj. Boriti se protiv nagona k divnoj ženi, svladati ga i uspeti se do visine čovjeka, koji nagon više i ne osjeća, nego na ženu gleda kao na sebi ravna muškarca, znači izvojštiti najveću pobjedu. Mnogo ljudi je stradalo jer ih je pridobila demonska ljepota žene. Možda je i mene skoro. Ali od sada velim, oči zatvoriti i ne tražiti ovaj princip ljepote koja je samo ovdje, da uspostavi borbu kojoj je nagrada vječnost…

Ženska ljepota, nema druge, može biti samo nešto demonsko. Od Sotone. Nečista posla. Da bi se čovjeka kušalo, dovelo u napast. Treba zato to suzbiti u sebi, oduprijeti se, dati ženskoj cipelu! Ta zašto te žene ne razumiju da NE znači NE?!



I trgnut ću se i vidjeti da su te djevojke u parku, ti muževi i lijepe forme, samo gadna strast, da to nisu ljudi s težnjama i bolima, nego da su jednostavne živine, koje se od ostalih ne razlikuju.



O, Naša Gospo! Čemu da ti se još molim, Marijo? Reci mi da nisi Venera! Reci mi, molim te! Samo da nisi Venera, o, Majko Božja! I gledat ću da se probijam da na ženu ne gledam kao na lijepo tijelo i k njoj me njezina vanjština ne smije vući. Othrvat ću joj se i u njoj ću tražiti samo ono što je vječno. I doista, sad opet osjećam da vjerujem, da vjerujem katolički, da Majka Božja nije Venera i da sam sav sretan što sam opet došao na pravi put. I promatrajući život znat ću što je plemenito, što nije, što je moral, a što nije.

Jedini način za ne završiti u Paklu je othrvati se ''zavodljivosti ženske ljepote''. O ove dvije stvari se radi, hoću li otići k njoj i u zagrljaju naših tjelesa piti slasti… I u toj slasti živjeti, umrijeti… I ni u ovoj slasti neću naći zadovoljstvo. Ovaj silni, demonski užitak nas drži, a najednom se dignemo. Čujem: Memento mori – sjećaj se da ćeš umrijeti. To, što te toliko drži, proći će, samo nešto će ostati i poslije tebe, ali ono što će ostati nije u ovim demonskim časovima uživalo. Ne uživati, znači boriti se proti prirodi, dapače zanijekati je. Osjećam tvrdo da jest poslije smrti život i da ovaj demonski život s onim veze nema.

Što činiti s tim ženama kad su tako zlo i naopako? Treba nekako poništiti njihovo postojanje. Što ćemo, utopiti ih? Spaliti ih kao vještice? Ali ne, to nije kršćanski (nije već vijekovima). Pa ako nešto što te kompromitira ne možeš učiniti da nestane – što ti preostaje? Pokrij to barem nečim. Kod muslimana je skrivanje žena sjajna uredba. Bit će to da ima svoj duboki razlog… Žena se treba skrivati ako neće da navede na grješnu pomisao. Gledajući uvijek tjelesne forme, zaboravljamo na duševno. Nehotice čovjek uvijek gleda žensku. Poradi toga se moramo probijati, na nju gledati isto kao i na muško; treba dotjerati do toga da pred sobom ne vidim ženu s tijelom, nego nju s njezinim duševnim sposobnostima. Mnogo to stoji truda i borbe, dok se čovjek probije do tako uzvišenog stajališta.



Kad je nešto zlo, kad je nešto od đavola, kad je nešto demonsko – potisni to u podsvijest, potisni pod crninu (eventualno oči samo da vire).

Izvrnute oči srama i bogomoljstva. Trideset godina prije ovih Merzovih snebivanja, jedan ih je razobličio: O, pogledajte samo ta prebivališta koja su sebi sagradili ti svećenici! Crkvama zovu svoje spilje, što slatkasto mirišu. O, to varljivo svjetlo i taj pljesnivi zrak! Tu, gdje duša u svoje visine ne smije da uzleti! Ovako zapovijeda njihova vjera: ''Na koljenima uz stepenice, vi grešnici!'' Doista, radije gledam i besramnike nego izvrnute oči njihova srama i bogomoljstva! Tko je sebi stvorio takve spilje i stepenice pokajanja? Nisu li to bili oni koji su se htjeli sakriti i koji su se stidjeli pred čistim nebom? I tek kada se ukaže čisto nebo kroz razbijene pokrove, i kad se pomoli trava i crveni mak uz razbijene zidove – povjerit ću opet srce svoje obitavalištima toga boga. Bogom su nazvali ono što im je proturječilo i nanosilo boli: i doista mnogo je junaštava bilo u njihovu obožavanju. A nisu drugačije znali ljubiti svoga boga, nego da čovjeka pribiju na križ.


***



Tko će se naći da baci kamen?

Čuo sam kako jedan razveseljen njemački muškarac djevojci koja je skrenula u pokrajnju ulicu dovikuje podrugljivo deklamirane riječi: ''Tamo ona ide, ta sramotna bludnica!'' Ne može se pretpostaviti da će ikad nastati neki zakon koji dopušta da se upucaju oni njemački muškarci koji su jednom jedinom riječju podnijeli potvrdan dokaz svoje ništavnosti na zemlji.

To gore riječi su Karla Krausa. Još ćemo se s njim družiti.

Zadržimo se na slovu K. Kundera u Oproštajnom valceru ima ovakvu rečenicu: Nepodnošljivo je s prljavim noktima sjediti pored lijepe žene. Želiš lijepe žene, ali lijepe žene ne žele tebe – kakvu ćeš emociju osjetiti? Htjet ćeš se svetiti – jer osveta je sredstvo izjednačenja.



Jedan dobar primjer: Norwegian wood od Beatlesa – nije htjela leći s njim, nije joj bio dovoljno dobar, on joj spalio stan. Obratimo pažnju da odbijanje – ''nismo jedno za drugo'', ''nisi moj tip'' – zapravo znači: ''nisi na mom nivou'', ''nisi moja liga''. Željet ćeš ljepoticu nekako poniziti, uniziti: da je spustiš do svoje razine, na kojoj joj više ne dođeš prenisko. Zato ženu treba najprije uprljati i tek onda uživati u njenoj prisutnosti.

Sad se možemo vratiti Krausu. Kaže: Netko na ženi bezobraznošću osvećuje ono što je na njoj zgriješio glupošću.

Grad Gospić, poznato je, svjetski je rekorder po stopi prinudnog rukovanja prstom u anus s tamnoputim košarkašicama. Stvarno se postavlja pitanje kakvom je to zlobom bila navođena dotična košarkašica koja se – od svih mjesta na svijetu – namislila baš u Gospić doći igrati košarku, iako joj je moralo biti vrlo dobro poznato da je tamnoputa! (Pa ona je tu baš došla provocirati! Očito je: zato je to napravila što – mrzi Gospić i Hrvatsku!)



Endemski pravosudni presedan, nadaleko čuven po svojoj bizarnosti, kojem ne gine sudbina ulaska u mitove, legende i narodnu predaju. Kazna je bila stroga, drakonska: 2 godine zatvora! Bilo bi to, doduše, ne previše nego premalo – da se kojim slučajem radilo o seksualnom deliktu, o silovanju. Ali dvije godine zbog jednog običnog rukovanja?!

''Lički Tuđman'' Joso baš je nedavno pušten iz zatvora, četiri mjeseca prije isteka kazne (ionako simbolične za tip krimena). Tako i treba – ipak je on naš čovjek, Hrvat i katolik, za razliku od ove drolje, take crne k'o da joj je sam đavo ćaća. Drolje, drolje, dobro ste čuli. Hehe, to joj je tako baš Joso i reka, u lice, u Hrvatskom slovu – ta i gdje bi drugdje – da je ''kurbetina koja se fucala sa svim i svakim u Gospiću''. (Uostalom, jasno da se nije mogla izdovoljiti. Gdje je ona ono sve igrala? U Americi, Rusiji, Koreji, Portugalu, Mađarskoj, itede... tja, pa ta nije znala što je pravi muškarac dok nije okusila naše autohtone ličke međ... pardon, momčine s čačkalicom u zubima, u crnim čarapama deseti dan i potkošulji s flekom od piva.) I dobro joj je i reka Joso, u facu, u novinama. I još je reka, novinarima: ''ta kurbetina dobila je sud na temelju vašeg pritiska i vaše lopovije i mržnje svega što je hrvatsko''.

Ali čekaj – baš svakim? Očito ima barem jedan kojem nije dala. Sudski je dokumentirano da nije, baš je oko toga i bio proces. Pa što da radi čovjek kojem nije dano – a pritom je još glavni baja u selu – a ženska što ne dâ k tome zadnja štraca (pošto, jel, crne boje, halo). Znamo već: kada bitanga s prljavim noktima želi ponovo biti na istoj ravni s ljepoticom koja ga je odbila, on će učiniti nešto sasvim predvidljivo: bit će zločest, htjet će je spustiti nazad dolje na vlastiti nivo. Bit će potrebno osvetiti glupošću što se na njoj zgriješilo bezobraznošću. Kako se može u Gospiću najbrže i najlakše uniziti, uprljati ženu? Kaže joj se da je ''kurbetina'', da se sa svakim ''fuca'' – jer kad žena u bogobojaznom kraju ima prirodne potrebe koje rezultiraju odnosom, to se uzima protiv nje. To joj je minus. To joj je grijeh. To joj je prijestup. Jednadžba je dalje prosta: što više odnosa, što viši Broj – to veći minus, veći grijeh, veći prijestup.

Muškarac – ukoliko nije pop – još smije biti jebač, ali ona može biti samo kurvetina, drolja, fufa, flundra, zato što je ženska žudnja i spolnost od vraga, nešto demonsko... a kamoli još da sama uživa u tome, želi to, ili nedajbože orgazam da doživi – sram je bilo! Ta još je Merz to uvidio: djevojka koja se otkrije, zlo čini.

Nedavno sam čuo nekog pobožnog pomorca, kao i svi mi od malena kuhanog u loncu puritanskog kulturnog naslijeđa (u užem smislu: kršćanske provenijencije), kako govori: Iskreno kad bi mi cura od npr. 20 godina rekla da je spavala s 10-oricom ili više, i da se pri tom niti malo ne kaje ili osjeća neugodno , mislim da ja to osobno nebi mogao istolerirati . (A očito mu je i naučiti da se ''nebi'' kaže ''ne bih'' također bilo ispod časti – ih, svašta, pa ne bi mu se uklapalo u opći habitus ponosne seljačine.)

Koji su najvažniji znakovi alarma? Evo kako nas uči naš mudri Igniss: sva je prilika da je Broj poveći ako cura nije ''nerd'', ako nije sramežljiva, ako nije neugledna, ako se dotjeruje, ako zna što radi u krevetu, ako želi dati čak i tebi... Ali kao da nas iz dubina te mudrosti promatra neki shizofreni paradoks. Ipak je toliko jasno da bi neki pomorac mlad radije želio da djeva na koju vrši opsadu, u nastojanju da penetrira u tu tvrđavu, bude lijepa, dotjerana, privlačna, opuštena (a ne bi želio da je ružnjikava, neugledna, odbojna, ''nerd''), kao što je izvjesno i da želi da mu ona dâ – i da mu pritom s njom bude čim bolje (= da zna što radi). Pa kako sad? Ako je žena sve ono što bi si sam želio od žene – to je njemu znak alarma? Odbijaju ga od nje same osobine po kojima ona i jest ono što želi da za njega bude? Odbija ga ono što ga privlači? Čini se da bi se netko trebao dogovoriti sam sa sobom...

Tja, to su ti jadni, unesrećeni mornari oboljeli od shizofrenie puritanicus. Kad im se djevojka sviđa, željeli bi ući, željeli bi da se i njoj hoće, ali djevojka kojoj se htjelo i kojoj se ušlo – manje im se sviđa. Što se može i ovako zapisati: zato što im se sviđa – manje im se sviđa.

Ideal djevičanstva ideal je onih koji žele razdjevičiti. Normalnim se smatra to da se djevičanstvo na općem planu glorificira, dok se na posebnom planu čezne za njegovim razaranjem. – Denny Crane. (Zapravo Karl Kraus.)

Jedno je Merz, koji je činio od sebe karikaturu onim izvrnutim očima, ispunjen nezrelim sramom i krivnjom, ali koji je time sebe mučio. Ima li, međutim, odvratnije branše od ovih, kao Lički Tuđman ili taj pomorac, što druge opterećuju nezrelim sramom i krivnjom, ne skanjujući se istupiti naprijed sa svojim dugim kažiprstima, kinjeći i upropaštavajući ljude. Kurbetino, imaš se kajati! Kučkice jedna, imaš se osjećati neugodno ako si htjela i davala i uživala!



Nepravednost našeg morala, pisao je kadikad markiz de Sade, tim je očitija što uz pomoć zavođenja pokušavamo žene učiniti slabijima da bismo ih zatim kaznili zato što su podlegle naporu koji smo uložili ne bismo li ih naveli da posrnu. (Politika u toj mjeri naopaka da je treba doslovno naglavačke okrenuti: predlažem da se odaju tim užicima koliko hoće, potpuno vraćene prirodnom stanju, potpuno oslobođene svih spona braka, svih lažnih predrasuda koje im nameće čednost. Želim da im zakoni dozvole da budu s onoliko muškaraca s koliko im se prohtije.)

Prepričat ću vam kako se jednom prilikom, nekako s proljeća, okupiše ljudi na tribini (nisu mogli svi skupa sami protiv mene: bilo ih je premalo) gdje se neki gospodin Ivan potužio da je saznao kako ga supruga ''vara''. Priznala mu je tri ljubavnika u 23 godine braka (tko zna nije li ih bilo još?!), od čega je posljednji aktualan. Na početku su se javile za riječ dvije-tri čestite gospođe. Vrla gospa Hannah rekla je: A ona će se goooorko pokajati čim joj neke stvari dođu iz guzice u glavu... Čemu je oponirala vrla gospa Brividi: Neće se ona gorko pokajati kako veli hannah...ne kužim kako već nisi shvatio da ti je žena jako jebežljiva.Ispričavam se ako sam bila nepristojna, ali morala sam to napisati!

Jebežljivost – to je neki grijeh?

Bilo je zatim muškaraca jako nezadovoljnih nesuzdržanom jebežljivošću i prolongiranim nezakonitim strastima Ivanove gospođe, ili kako je on sam istaknuo – valjda ih stoga narod i zove prevarom – kao, dakle, ''prevarantice'' s predumišljajem. Općenito se to zbivalo stalno na rubu da se eksplicira u ono kako narod zove žene koje sebe nedovoljno krote u jebežljivim nagnućima. A neki su preko tog ruba i prešli. Izvjesni Halelujah zamislio si je kako je mogao teći razgovor između nje i ljubavnika (stavila mu je do znanja da joj srce ipak pripada mužu, ali on ju je podsjetio da svejedno ima i drugih organa, na što ona nije gubila vrijeme da mu uskoči u krevet), te je savjetovao Ivanu: nemoj bedirati zbog takve fufe... Dičnom Đuri je pak bilo jasno da je Ivanova žena kurvica i kvit, aon obični šonjo s malom ćunom. Jer da nije šonjo, znao bi je već ''naučiti pameti'', je li tako, Đuro?



Pitanje: zašto se ovi nevezani muškarci tako uzbuđuju i preplavljuju negativnim emocijama te, kao kerovi dlakom kad dođe toplo vrijeme, linjaju pogrdama kad dođe do teme ženskog ''bluda''? Drugo pitanje: što obilježava muškarce sklone linjati se na taj način, jednom jedinom riječi podnositi potvrdan dokaz svoje ništavnosti na zemlji? Zašto je Lički Tuđman trabunjao o ''kurbetini'' koja se ''fuca''? Da bi uprljao i unizio onu koju je želio, a nije mogao imati. Zašto su se Malenini sugrađani vulgarno i kao debili odnosili spram nje? Zato jer su je željeli, a nisu je mogli imati. Zašto Frollo progoni i kleveće Esméraldu? Jer nije ju mogao imati. Kao što je La Fontaine zajedljivo primijetio: nema kiselijeg grožđa od onoga koje ne možemo dohvatiti. Ako je ne možemo dosegnuti jer nas nadvisuje, rješenje je da ona za nas postane bezvrijedna štraca.

Ali sad treće pitanje. Moralnost je stav koji zauzimamo prema ljudima koje ne trpimo, prozirao je Wilde. Moraliziraju li svi đure i halelujasi ovoga svijeta i izgone iz kuće božje još najviše zato što im je žudnja, ovako kao Frollina, s jedne strane nerealizirana, odbijena i frustrirana postojanjem žena za kojima žude ne mogavši ih imati, a s druge ispunjena sramom, krivnjom i inhibiranošću zbog sebe same? Osvećuju li se oni time zapravo svijetu zbog vlastitog junaštva u vrlini?

Jer tko je bez grijeha, neka baci kamen. Ako si đure i halelujasi daju za pravo osuđivati gospođinu bludnost, znači li to da su sami besprijekorno čisti od bludnog sagrješenja? Ili su više kao Lički Tuđman, koji je sve gledajući kako bi griješio s Illishom (i Illishi), Illishu prokazivao zbog grijeha?



Građaninu je, veli Peter Sloterdijk, veoma stalo do toga da svoje ''vrijednosti drži visoko'', a da zbog toga ne zaboravi kako se stvari odvijaju ''dolje u zbiljnosti''. Otuda cinički smješak; obaviješteni smo; poznajemo métier; i ja sam bio u Arkadiji. Ali to nije ''naša razina''; nas se ne može lako navesti na to da zamijenimo ono gore i ono dolje. Građanin posjećuje bordel, nipošto nerado, te se tamo uvjerava o zajedničkom nazivniku između kurvi i dama, ali zbiljnost ostaje razlučena, razlike se zagovaraju. Njihov cinički podsmijeh je tu podsmijeh prema naivnosti onih koji ne shvaćaju ovu dijalektiku: da je ideologija samo za van, fasada. Ali pritom i dalje žive stav po kojem treba propovijedati fasadnu ideologiju! Oni ju krše, ali svejedno su nominalno za nju, podržavaju je. Njihovim osobnim prijestupom nije osporen sam opći zakon; nije im pogrešno to da zakon stoji. To je u biti stav: neka druge kači! Govoreći s Bismarckom: ''učtivost do vješala''; mogu u potpunosti s jedne strane, realno-ciničke, priznavati ''ljudske slabosti'' ali s druge, idealističko-moralističke, odlučni su održavati ''držanje''.

Baš bi me zanimalo primjenjuju li đure i halelujasi na sebe zahtjev za čistoćom i urednom čednošću s jednakom strogošću kao što ga ispostavljaju zakonitim gospođama. Ali nadam se da će me se razumjeti. Kao što je Kraus rekao za svećenike da ne sagrješuju pijenjem vina već propovijedanjem vode, oni ništavni na zemlji neće biti zato što sami tu imaju dosje, nego zato što moraliziraju i psuju druge koji imaju.

A ako ipak nisu takvi? Ako uopće nemamo posla s licemjerjem? Tada je to još već tema. Ako sami ne znaju za blud, ako su heroji vrline – iskreni, patetični puritanci – izrasta pitanje: osjete li se ponekad nasamarenima? Sudeći po otrovnosti psovki, to što ne znaju za blud kao da im dolazi uz prevelika unutarnja naprezanja materijala.



Richard se bojao promjena, bez obzira kakvih, u njihovu braku. Uglavnom, nije htio govoriti o njima. Pogotovo nije htio govoriti o seksu. Erotika je, u stanovitom smislu, bila opasna, nedolična za njegov način razmišljanja. U tome, međutim, nije bio osamljen, zapravo mu se nije moglo zamjeriti. Kakva je to barijera prema slobodi bila podignuta ovdje? Ne samo na njihovoj farmi, nego općenito u seoskoj kulturi? Uostalom, možda i u gradskoj? Čemu zidovi i ograde što sprečavaju otvoren, prirodan odnos između muškaraca i žena? Čemu nedostatak intimnosti, odsustvo erotike? Francesca iz okruga Madison problem locira u prevelikom puritanskom umuškarčivanju od strane muškaraca: Prema tome, ako je erotika nešto suptilno, neki vlastiti umjetnički oblik, u što je Francesca bila uvjerena, onda joj nema mjesta u ustroju njihovih života. I tako se nastavlja smutljivi, lukavi ples koji ih drži na udaljenosti, dok žene uzdišu i okreću lica zidu u noćima u okrugu Madison.

I ponovo – uprljati, uniziti, iz resentimana, vapeći za izjednačenjem, za osvetom i revanšom. ''To je Richard Johnson. Njegova mala uspaljena talijanska ženica pobjegla je prije nekoliko godina s nekim dugokosim fotografom.'' Richard bi to morao trpjeti, a djeca bi bila izloženu smijuljenju cijelog Winterseta dokle god žive ovdje. I ona bi trpjela. I zamrzila me zbog toga. Što je i bio glavni razlog zašto Francesca naposljetku nije otišla s Robertom. Osveta je u duši tvojoj; gdje ti ugrizeš, stvori se crna krasta; tvoj otrov osvetom vrtloži dušu! Nietzsche je to – upotrijebio je metaforu tarantule. ''Svetit ćemo se svima i psovati sve koji nisu poput nas'' – tako se kunu oni koji imaju srca tarantula.



Ljudska vrsta biološki, po svojoj prirodi, nije monogamna/monoandrijska. Ali jest kulturno; živimo u kulturi koja pred nas ispostavlja takav zahtjev i model mono partnerske veze standardizira kao normalnost koja se apriorno podrazumijeva, na temelju kategoričke imperativnosti ''božje'' zapovijedi Ne sagriješi bludno! Ne poželi tuđeg ženidbenog druga! Ako žudiš na nepredviđenom mjestu, ako ne iskazuješ dovoljno poštovanja spram društvene zabrane da posegneš za nekim tko je, na primjer, tuđi posjed, ili uopće bilo gdje izvan kuće dok imaš svoj posjed kod kuće – ti si prijestupnik, nakaza, drolja! Nešto nije u redu s tobom. Jer žudnja sama nije dovoljno opravdan razlog. Konzekvence se očituju s one strane kože: zatomljena žudnja + osjećaj krivnje + frustracija. Iz čega izvlačimo kakav zaključak? Ljudi su u našoj kulturi po defaultu prepuni potisnute žudnje s neprestanom latentnom tendencijom izbijanja van. U Protiv ljubavi Laura Kipnis evocira Freuda: žudnja jest regresivna, jest antisocijalna i jest neizlječiva (...) biti živ, znači biti u temelju rastrgan, u temelju podvojen i neusklađen s uzročno-posljedičnim odnosima onoga što Freud zove, trunčicu podrugljivo, ''civiliziranim seksualnim moralom''. To je točno ono što se dogodilo Ivanovoj gospođi pozvanoj na red od strane učesnika tribine. Želja je u vašem braku možda odavno nestala, možda čeznete – još neodređeno i nespretno – za ''nečim drugim'', ali ipak ste čvrsto vezani ugovorom. Ništa se ne smije promijeniti! Pravila igre su jasna: ništa se ne smije promijeniti! Kategorički imperativ. Svako kršenje pravila označava se kao blud i grijeh. Ona ih je ipak prekršila. Ali zašto ona da, a mi ne? Je li to možda fer? To je prijestup pravila po kojima smo svi dužni igrati. Ako se mi pridržavamo, a ona se ne pridržava, onda ona vara u igri.



Hey Joe, odstupi barabo! Ispaštamo kolektivno zato što represivni poredak ''civiliziranog seksualnog morala'' štiti posjedovna prava svih ljubomornih diluvijalaca svijeta, posesivnih neandertalaca što se plaše za vlastite supruge, kćeri, majke – atavizam, kako se čini, iz feudalnog doba – jer bi, pod jedan, htjeli imati neku ženu samo za sebe, kao ekskluzivno privatno vlasništvo (za kućnu primjenu i rasplod), koju nitko osim njih neće smjeti dirnuti, pa pod dva, jer njihova očinska briga ne može podnijeti pomisao o ženskom djetetu, o kćeri koja pada žrtvom muške pohote bez nadzora (veliki su propovjednici potiskivanja jer da oni dobro znaju, bivajući to i sami, kakvi su muškarci na dnu nepotisnute duše), ili su pogotovo, pod tri, osjetljivi na majku, čije je seksualno biće tabu svih tabua i koja ne bi smjela imati drugog života osim da njima bude majčinska figura. To su oni što se pubertetski vrijeđaju na ideju da će im netko jebati ženske članove obitelji (tih prijesnih magaraca ima, usput rečeno, sasvim dovoljno da se stvar uvriježila kao psovka).

Ali tribina se tek najbolje ritnula kad su nastupile uvrijeđene žene, grizući, čupajući i grebući sve u šesnaest, na ne puno različit način od onoga u Maleni. Žena je ženi vučica.

Građanstvo, veli još Sloterdijk, ne izdiže zahtjeve za kulturnom hegemonijom, a da istodobno ne istakne vlastiti uzorak idealne ljubavi: brak iz ljubavi. Beskrajni romani pridonose tome, šablone građanskog erotičkog idealizma neizbrisivo utuviti u glave čitalačke publike, osobito one ženske. Time nastaje kulturna zagušljivost nepoznatih razmjera: jer, s jednom stranom, ''građanska duša'' želi sudjelovati u radosti ljubavi te žudi za iskustvom njezina pustolovna, vitalizirajućeg, fantastičkog te štoviše osjetilno-strastvena poriva, no, s drugom stranom, mora voditi brigu o tome da ljubav ostane strogo usmjerena na brak, da ''životinjska strana'' ne igra nikakvu ulogu te da se tjelesnost, u krajnjem slučaju, može prihvatiti kao ''izraz'' duševne pasije.

Tako su se one prvo usuglasile, sa sjajem u očima, o tome kakve sve divote žena može naći šarajući malo sa strane. Jedna mama je poručila Ivanu: a možda se ona zaželjela drugačijeg seksa. Da li žešćeg ili maštovitijeg,nešto što vaš dvoje inače ne radite možda nešto što ti ne voliš a ona bi? Ti znaš kako ste vi to,a možda ona željela nešto drugačije. Sirovije? Ili obožava da joj daju komplimente,da je zavode,da osjeti tu žensku moć da može sa pič... skoro pa što god da poželi,da ima moć nad muškarcima? Kako več neko reče to je onda da je malo na psihičkoj bazi,možda sama sebi nešto dokazuje. A možda si je ipak uspio zapostaviti iako ti misliš da si joj dao i više nego se podrazumjeva pod normalnim,stalno si se trudio,nisi je zanemarivao. A i Lilith mu je poručila slično: zašto je išla drugima? ma nema to veze s tvojim ne.kvalitetama, tome što si joj pružao ili nisi niti sa monotonijom. to je jednostavno njen način da zadovolji svoj ego a najvjerovatnije ima neku dozu nesigurnosti ili traži potvrdu da je privlačna. ovo tvoje se podrazumijevalo da ti je privlačna i nije više bilo "potrebe" da te osvaja isto ko što ti nisi "osvajao" nju sitnicama koje jesu kad nekog friško zavodiš. to je ta doza adrenalina i to je sve. jednostavno je htjela porobati druge okuse i mirise nešto novo. Mo'š mislit', gospođe, kao da je ona jedina koja je prepuna potisnute žudnje i koja se zaželila i ''nečega drugog''. Pa i mi bismo mogle tako! Kaže Lillith: ne jednom bila sam u prilici prevariti partnera a razlog bi bio samo trenutni hir,ludilo,privlačna osoba u pravo vrijeem i na mjestu gdje to mogu iskoristiti i možda niko ne bi saznao i bilo bi samo zbog znatiželej a ne zato jer sam nečim nezadovoljna.



Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža odlazeći da se počešljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja
Ljubavnice

To je ono na što i ja pozivam. Žene, varajte svoje muževe! Varajte ih gdje god stignete, dajte si oduška. Što će vam ti mamlazi? Tko je rekao: muž sa ženom – pa to je kao orangutan s violinom! Varajte ih, ako ne radi sebe, a ono radi samog braka: kao što se kaže, da bi brak uspio, potrebno je prije svega da žena nađe dobrog ljubavnika.

Razlika je između njih vrlih i ove posrnule u tome što one mogu, ali neće. Zauzdavaju se. Lilith: ono što mene razlikuje od žene gospodina Ivana je to da sam u toj prilici rekla NE-samoj sebi eto. i moram ti reći da je tkao dobar osjećaj bio i onda a i sad a i u svakoj eventualnoj budućoj prilici. I dalje smo s vrlom gospom Lilith: i kad sam s nekim ne pada mi na pamet ići drugome ma kako me zasvrbilo ono među nogama ili jezik ili glava. To su divote, ali divote koje si poštena žena neće priuštiti, nego samo ona sumnjivog morala. Jedna mama je poentirala: i stvarno je ssmješan ovaj pero. znači kad nas se digne možemo tjelo pokloniti kome hoćemo u tom trenu,jer nam se u tom trenu tako htjelo,bez obzira što smo u braku ili vezi,ako se nama probava neko tijelo ili bi mi svoje nekome htjeli pokloniti recimo za božić pa Valentinovo,ma nema problema,nitko nikome nije vlasnik ni srca ni tijela.

Jer, vidite, ova mamica kad poklanja ne svojevoljno, onome kome u nekom trenu hoće, nego protiv volje, onome kome neće u tom trenu – to joj je razlog ponosa na sebe. A da bi bila slobodna i punopravna, autonomna i emancipirana ljudska jedinka, kojoj nitko ne bi bio vlasnik ni srca ni tijela – to joj je razlog za neizmjerno se iščuđavati i nešto što joj nije u redu. Njoj prije svega treba bog i gospodar, koji će je upisati u imovinsku karticu i držati na kratkom lancu – što joj se jedino čini normalnim i ispravnim. Čuo sam za jednu kurtizanu koja je iz istog razloga bila ponosna na sebe i na isti način nalazila normalnim i ispravnim da ima vlasnika... ne doduše muža, nego svodnika koji će joj voditi politiku.

Isključivo posjedovati ženu jednako je nepravedno kao posjedovati robove, podvlači de Sade. Posjedovati možemo samo nekretninu ili životinju, a nemoguće je posjedovati pojedinca koji na nas nalikuje. Kakvima god zamišljali spone kojima muškarac može ženu vezati, sve su one nepravedne i prividne.

Zar nije jezivo prostaštvo taj masovni običaj da netko bude nečija djevojka ili nečiji dečko, ili još gore, muž ili žena – ''tuđi'', ''vlastiti''? Netko je ''slobodan'', ''single'', a netko naprotiv nije, nego je ''zauzet''. Kako ružna riječ za primijeniti na ljudsko biće: da je zauzet, odnosno zauzeta. To me odmah podsjeća na osvajanje Divljeg Zapada ili ona zaposjedanja ispražnjenih srpskih kuća za vrijeme rata – tko prvi njegova djevojka – zauzeto Hrvat!

Svi muškarci imaju, dakle, jednako pravo uživati sa svim ženama. Ne postoji muškarac koji bi prema zakonima prirode mogao uspostaviti jedinstveno i isključivo pravo na neku ženu. Sjajno, sjajno libertinsko stoljeće! U de Sadeovim riječima kao da čujem i odjek onih velikih Rousseauvih riječi: Prvi koji je ogradio zemljište i rekao: ''Ovo je moje'', naišavši na prostodušne ljude koji su mu povjerovali, ustvari je osnivač obrazovanog društva. Koliko li bi spriječio zločina, ubojstava i ratova, od kolike li bi bijede i strahota poštedio ljudski rod onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak, dovikujući bližnjima: ''Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija!'' Sjećam se kako je Wall napisao kad je našao ''kradljivca'' na svojoj trešnji: ja čvrsto vjerujem o teoriju da voće na granama pripada svima koji ga požele (baš kao i knjige i kruh), ali još od družbe Pere Kvržice osjetio sam nerazumijevanje ovog svog stava...kao odrastao i vlasnik voćaka uvijek mi je bilo drago da vidim berače, posebno djecu i životinje... Slažem se s Wallom. A naročito se, osim toga, slažem s Mikom Antićem kada voću, kruhu, knjigama itd. pridružuje i ''tuđe'' žene: Nisam osećao da diram u tuđe ni kada te prvi put videh i poželeh. Oduvek si bila moja više nego što sam ja svoj, i više nego si i sama svoja...

Ali za ne udaljavati se od tribine, javila se zatim i neka što se predstavila kao Hm, da i ona baci koji kamenčić na posrnulu: Činjenica je da se nije mogla ili htjela suzdržati,činjenica je da je baš kao što si rekao napravila nešto nepromišljeno i sebično samo za sebe,zaboravljajući pritom obveze i poštovanje prema partneru i obitelji. Ne znam,komplicirano a opet tako jednostavno. Nitko je nije pištoljem tjerao niti prisilio,mogla je reći ne. I na kraju, rezimirala je Ivanu Lilith: niti ona tebe manje voli niti bi te bila zbog drugih ostavila no osobno ja to ne bi tolerirala iako je na neki način shvaćam. malo je nezrelo od nje što ipak nije zatomnila tu svoju potrebu evo mogla je zatomniti. ima nas koji zatomnimo i iako smo često u prilici nikad to ne napravimo,ne prevarimo tijelom. možda se i rodi pomisao da bi to napravili ali ostane samo u glavi.

Što bi rekao Nietzsche: Neograničeno očekivanje u pogledu spolne ljubavi i stid u tom očekivanju ženama unaprijed kvare sve perspektive.

Seksualno represivno društvo, seksualno nepismeno, je ono u kojem su muški previše mačo, a ženske prepunjene stidom i krivnjom (pošto je njihova pohota ipak nešto demonsko). Tako je to Frédéric Beigbeder identificirao: Naša je generacija krajnje slabo educirana glede spolnosti. Mislimo da sve znamo, jer smo bombardirani pornićima i jer su naši roditelji tobože izvršili seksualnu revoluciju. No svi znaju da se seksualna revolucija nije dogodila. U pogledu seksa kao i u pogledu braka već se čitavo stoljeće ništa nije pomaklo ni za milimetar. Bližimo se godini 2000, a običaji su isti kao u 19. stoljeću – i poprilično manje moderni nego u 18-om. Dečki su mačo, nespretni, strašljivi, a cure stidljive, neugodno im je, iskompleksirane su već na samu pomisao da bi ih mogli smatrati nimfomankama. Oni su mačo upravo zato što su ustrašeni, u panici da se umuškarče (a u naličju ne znaju slobodnije, iskrenije i realnije prići ženi nego joj recitirati stereotipni i jeftini vjeronauk romantičnosti koji ''žene vole'', one Sloterdijkove ''šablone građanskog erotičkog idealizma''), dok su one same pod prismotrom da li su dovoljno suzdržane. Tome ih se uči, kao pse da sline na trubu. Ženska suzdržanost je jednostavno naučeno ponašanje, internalizirana stilizacija: biti tiha i mirna, čista i fina, smjerna i nježna – to je ženstveno... Jedino takvom ženstvenošću možeš, kćerce, postati privlačna i uspjeti u ženskoj karijeri. Usađuje im se sistematski krivnju zbog žudnje i vječito su u panici da ne ispadnu suviše požudne, nimfomanke, drolje, fufe (ne što bi si umišljale nego što ih okolina doista vječito i stavlja pod to povećalo).

Liv Ulmann u Bergmanovim Prizorima iz bračnog života:



Okrenula sam se i pogledala fotografiju mog razreda iz škole, uslikanu kad mi je bilo 10. Kao da sam otkrila nešto što mi je dotad izmicalo. Na vlastito iznenađenje, moram priznati, ja ne znam tko sam. Niti malo... Oduvijek sam radila kako mi je rečeno. Otkad pamtim bila sam pokorna, prilagođena, gotovo servilna. Kao djevojčica jesam jednom ili dvaput digla glavu, ali je majka sve takve otklone od konvencije kaznila s primjernom oštrinom. Čitav moj odgoj bio je usmjeren tome da me se učini prihvatljivom. Bila sam ružna i neprijatna. Činjenica na koju me se neprestano podsjećalo. Ali ako bih držala svoje misli za sebe i podilazila, moje bi ponašanje urodilo nagradom. Prava obmana počela je u pubertetu. Svaka moja misao vrtjela se oko seksa. Ali to nikada nisam rekla roditeljima, niti uopće ikome, kad smo već kod toga. Biti neiskrenom i zatvorenom postalo je moja druga priroda. Moj je otac htio da postanem odvjetnica poput njega. Rekla sam da bih htjela biti glumica ili raditi nešto drugo u sklopu teatra i filma, ali su me ismijali. Od tada se samo pretvaram. Ta lažnost u mom odnosu s drugima. S muškarcima. Uvijek ista lažnost – očajničko pokušavanje da ugodim. Nikada se nisam zapitala što sama želim. Jedino: ''Što on želi da mislim?'' Nije to nesebičnost, kao što sam nekad vjerovala, nego čisti kukavičluk.

Otvoreno i bučno iskazivanje interesa za seks konvencija je muževnosti. Dakako, ponovo je riječ o naučenom ponašanju. Doza nestašluka, mangupstva i frivolnosti spada u ideal muškarca, u mušku ljepotu, ona je uvjet za ''pravog muškarca'', to je jedno od najuobičajenijih sredstava kojima muškarci jedni pred drugima pokazuju kako su uspješno poprimili poželjna svojstva kakav muškarac treba biti. Tko glasnije i masnije, taj je veći frajer. Ukratko, previše nepristojan muškarac isto je što i previše pristojna žena: kastrat, bezmudac. Vulgarnost znači smrt za djevojačku potrebu da se dopada, a pošto lascivno ispoljavanje na van podzemnih strasti važi za jednu od većih, provokativnijih vulgarnosti, one će to u sebi uništavati kao korov u bašći. Nitko ne želi biti trula jabuka. Priča o sebi blogerica Cakana: slažen se s perom. razlog zašto osobno ritko upućujen takve poglede muškarcima je upravo taj šta to "nije ženstveno ni prilično jednoj mladoj dami". tu i tamo zaboravin pa mi oči odlutaju, al inače gledan ili strogo isprid sebe ili u pod ili u ljude s kojima san u društvu. eh, izlasci bi bili puno zanimljiviji kad bi mogla komodno švrljat pogledom :D

Kako je lijepo kad djevojka zaboravi svoj dobar odgoj! – Denny Crane (Karl Kraus).

Djevojke da bi vrijedile moraju biti pristojne, i zato im je vrlina snebivanja i zatomljavanja žudnje postavljena kao ultimativni vrijednosni ideal: koja je tu najčistija, najdjevičanskija, najnevještija, najnaivnija, najmonoandričnija, koja se najbolje zatomljava u vlastitim željama – ta kao žena najviše vrijedi. Zato se Lilith i ostale, pounutrivši izvana nametnuti ideal, ovako strašno hvastaju kako su se svaki puta znale uredno zatomiti te pozivaju na red nedostojne, moralno inferiorne slabićke poput Ivanove supruge koje to nisu mogle, znale ili htjele tako kao ženski vrijednije one – pa neka se sad gledaju u ogledalo.

Razumije se da, kao i kod muškog pandana (đuri i halelujaha) – i kao u svemu u prirodi , uostalom – takva vanjska besprijekornost, ta sprečena deformacija na van, teško može proći bez neljudskih unutarnjih naprezanja materijala. Princip tarantule. Pa kaže tako Bogomoljka (koja ako je žena, nije odmah i čovjek): Netko je davno dobro ustvrdio da u svakoj situaciji čovjek (pa i žena) polazi od sebe, a zaboravlja se da slobodu ne možemo graditi po osobnim mjerilima, možemo se samo prilagoditi njenim ogradama, koje, na žalost, postoje i vrlo su krute. To što kao žena sebi kažem da je u redu ući u preljub, što si nadjem tisuću razloga "za" koji zatrpaju drugu stranu, tako da se ne vidi niti čuje, ne znači da je u redu, da se nisam ogriješila. Moral je jakooooo rastegljiva forma, neki ga magično modeliraju prema sebi i to je talenat (zavidim, što ću), genski kod, o kom se još s ponosom priča, piše, moralizira.... Bogomoljka, podcrtajmo, ne samo da se suzdržava, ona u trenutku iskrenosti prema sebi priznaje i kako zavidi zbog toga što se suzdržava onima koje se ne suzdržavaju. Ali se iz nekog razloga svojeg zavidnog moraliziranja ne stidi, nego još o tome s ponosom priča. A tu je i ona jedna mama još uvijek, kaže rogonji Ivanu: Naravno,prevarila te zato jer je mogla. Sigurno dobro izgleda,ima love,intelektualka je,maštovita,ima svoja kola,...................da ona bi i ovce i novce i poštena i jebena. Pa jebi ga. Znakovit tok svijesti: vara jer može – može zato što je lijepa, pametna itd. – da, to stvarno nije OK. Kriva je zato što se zabavlja – što je u prilici zabavljati se – dok mi poštene patimo.

Jedan je prosjak osuđen zato što je sjedio na klupi i ''tužno gledao''. U ovako uređenom svijetu bivaju sumnjivi muškarci tužnog i žene radosnog pogleda. No prednost se ipak daje prosjacima. Vesele djeve su, naime, nepošteni bogalji što izvlače dobit iz tjelesne mane zvane ljepota. – Denny Crane.

Igniss je tamo linkao članak sa slikom 5 dama kojima treba pridružiti odgovarajući Broj (0, 2, 21, 90, 180 – s tim da je stavljen naglasak na to kako je bitno više frajera od svih ostalih skupa sama potrošila baš ova najzgodnija skroz desno).



Pitao sam Ignissa kojim bi redoslijedom, apstrahirajući ostale karakteristike, ograničivši se na dva podatka koja su na raspolaganju o njih pet – dakle izgled i Cifru – odabrao za biti s njima (pod 1 za avanturu i pod 2 za vezu). Poredao ih je za avanturu prema svom ukusu po kriteriju izgleda (na prvom mjestu miss 5, dakako: 5-1-2-4-3), ali je za vezu miss 5 s Brojem 180 spustio s prvog na treće mjesto (u korist miss 1 s Brojem 0 i miss 2 s Brojem 2), dok je miss 4 s brojem 90 degradirao s četvrte na petu poziciju (u korist miss 3 s Brojem 21.)

Zbog čega dolazi do promjene u kriterijima za vezu u odnosu na kriterije za avanturu? Zbog toga, jasno, što ne igra samo izgled nego nam postaje važan i karakter. Ignissu je Cifra predstavljala jedan od faktora karaktera i u skladu s time je korigirao redoslijed; apstrahirajući ostale faktore, prema dogovoru. Ali što, na primjer, sa mnom, kojem Cifra nije faktor? U nemogućnosti da doznam išta više o njima s karakterne strane izuzev toga kako se u članku same određuju na predmetnu temu, dao sam si truda i barem to pročitao...

Na čednu stranu su se svrstale dame slijeva. Dama #1 zove se Christina, 22 su joj i ne da prije braka svom zaručniku, s kojim je tri godine i koji nije djevac (ali je – how yes know – i nakon skidanja junfa spreman vratiti se nazad u djevačko doba na evo već tri godine i do kad će ne zna se). Malo se s dragim ljubi i mazi, ali to je sve – a to zna biti jako frustrirajuće. Htjela bi ona, o još kako, ali se (zvuči poznato?) namjerno zatomljava, obuzdava, u ime vrline: There have been times when I've felt a physical urge to make love to him and I've had to force myself to pull back, kaže. Dama #2, Annette, kao tinejdžerica je nazočila seksualnom činu (?) i to joj je, tvrdi, izazvalo traume zbog kojih je izgubila volju. S 20 je napokon izgubila himen s prvim dugogodišnjim dečkom i sad još ima ovog drugog za kojeg se udala.

U sredini, kao dama #3, stoji Jo, koja se opravdava zbog toga što je prijavila Broj 21. It sounds a lot, but it's only one every two months – which I don't think is so bad. Uostalom, kaže, 37 joj je sad, a do prije tri godine bi prijavila svega šestoricu. OK, ali ne izvodi li se iz toga onda da je baš aktualno razuzdana, da upravo sad živi kao žena sumnjivog morala? Ne, ističe, ove ostale je skupila u naredne dvije godine. Matematika kaže da je već godinu dana kreposna. Nikada više, kaže, neće biti onako promiskuitetna, jer eventually it affected my self-esteem and I began to get a bit of a complex. Zato se zavjetovala na jednogodišnji celibat: I stuck to my vow of celibacy for nine months and worked at getting my self-respect back.

S desne strane nalazimo ove dvije što su više na razvratnu stranu. Coralie je ime spomenute najzgodnije djevojke, dame #5, koja ima 24 godine i radi te stvari od 13-te. Mama ju je pitala seksa li se s dečkima, odgovorila je da ne, ali da bi htjela. Zato joj je mama pokazala kako će se zaštititi i nakon dva mjeseca je napokon uspjela nagovoriti svog tadašnjeg malog da ju opali. Od tada, to bi iznosilo oko 16 frajera na godinu: That may sound a lot, too, but I'm a very sexual person. Za razliku od Jo, ona se ne ispričava: I don't have sex to feel powerful or loved, or because I have low self-esteem. I'm confident and very comfortable with myself.

Dražesni spolu, bit ćete slobodne. Neispričavajaća Coralie nam tu dođe kao punokrvno oličenje libertinke. Ah, raskinite okove jer priroda to želi. Nemojte više imati drugih stega osim stega vaših sklonosti, drugih zakona osim vaših želja, drugog morala osim prirodnog. Prema uvriježenim nazorima de Sade je tu puno preradikalan kad objavljuje slobodnu ljubav bez srama... ali je li to zbilja tako radikalno razmišljanje?



Ne bojte se više besmislenih prigovora. Sitničavost i praznovjerje su poraženi. Nećemo više gledati kako se crvenite zbog vaših dražesnih grijeha.

Još najzanimljivija je dama #4, 21-godišnja Jasmine. Zašto baš ona? Zato što pokazuje koliko je to praznovjerno crvenjenje ipak duboko infiltrirano u žensku psihu kao apriorij. Jer čak se i ona, sa svojih 90 partnera, sve nešto ženira, pa kao, znate, ja se malo sramim, pa nisam možda trebala se toliko trošiti, itd. Počinje priznanjem da je ostala šokirana kad je zbrojila sve bivše ljubavnike i shvatila da ih je zapravo toliko. Iznenadilo ju. Nadalje, ona i žali zbog toga – ali ne samo zato što nije ni s kim još ostvarila supstancijalniji odnos, nego ponajprije zato što se pita kako to sad mora izgledati ljudima, kakvom pofuknjačom ispada: Sometimes I really regret sleeping with so many men because it makes me feel cheap and a bit ashamed... Uplašila se za reputaciju, zato je odlučila da mora pod hitno nešto promijeniti: I didn't want to get a reputation and, above all, I wanted a man who didn't just want to use me for a bit of fun. Nije tajna da sam skeptičan prema ženama koje međusobnu razmjenu milovanja prevode – traduttore, traditore! – kao vlastitu ''iskorištenost'' od strane muških svinja; dakle, ne kao Coralie koja se seksa jer joj je do seksa, čisto zato što to želi, nego kao da je to nešto što one čine samo kao ustupak muškarcu, u razmjenu za kasniju nadogradnju (koja ako izostane, on im je ''zgriješio'', ''iskoristio'' ih). Zahtijevaju dušu zato što su dale tijelo. Ali dobro, to je sad druga tema. Nakon četiri godine sa po oko 20 frajera godišnje, evo je sad i Jasmine – poput Jo, družice joj po kompleksu, zasramljenosti i ispričavanju – također u celibatu na godinu dana. Sad je kreposna i ona (sve 4 izuzev Coralie inzistiraju da su 100% kreposne u trenutku intervjuiranja). I feel much better about myself. When I think about how many men I've slept with, I can't believe it was me, and my friends are shocked too. My mother doesn't know the extent of my sexual encounters, and she'll be sad when she finds out that I felt vulnerable enough to let men use me that way. At least I've made the change now, before it's too late.

Osobno, vidim to kao promjenu na gore. Jer ona to radi prijatelja koji su šokirani i mame koja bi se rasplakala. Koliko je samo od takve iskompleksiranosti i kukavičkog podilaženja javnom mnijenju – onome ''što će ljudi reći'' – vrijedniji poštovanja Coraliein najobičniji zdrav, nevin, normalan odnos neopterećenosti prema stvari! Jedina ona od ovih pet... dobro, i Annette je OK u svom fahu, jer joj stav nije izmoraliziran ni iz podilaženja, nego samo zna do čega joj nije. Ostale tri... no, što reći. Tu se moram ograditi da je prozor u njihove karaktere koji nam je otvorio članak vrlo uzak i da se ne može donositi monumentalne zaključke, ali ciljam na to da su njih tri u mojim očima na temelju ovoga što se moglo saznati zaradile debeli minus. To je strašno neprivlačno. Da me se ne shvati krivo: ne tražim da cura pod obavezno mora imati 180 bivših da bi mi se svidjela. Ignissov Broj je savršeno irelevantan, jedino što se računa je da li imaš posla s nekim punim infiltriranih kompleksa i apsurdnog srama (da sad ne govorim o ispranim mozgovima).

Izvrnute oči srama i krivnje korak su samo do moralne superiornosti Lilith, jedne mame, Hm, Bogomoljke ili žena što su Malenu očerupale – tlo na kojem raste svakovrsna prljavština zlobnih resentimana, tarantulskih otrova i latentnog nasilja.


***



Kad se jučer uzdizao Mjesec, vjerovao sam da će roditi Sunce, tako je širok i bremenit ležao na obzorju. No lagao mi je svojom trudnoćom (...) Doista, s nemirnom savješću putuje on preko krovova. Jer on je sladostrastan i ljubomoran, taj monah u Mjesecu – požudan za zemljom i svim radostima ljubavnika. Ne, ne podnosim tog mačora na krovovima! Odvratni su mi svi koji se šuljaju oko poluzatvorenih prozora! O čemu je riječ? Nietzscheov Zaratustra zna da sila nečista nije žudnja sama, već jedino žudnja koja se, pokvarena i uprljana ''zlom savješću'' kojom je napunjena, okreće kao okrutnost nazad prema samome sebi ili na van prema drugima. Ovu prispodobu dajem vama, osjetljivi licemjeri (...) I vi ljubite zemlju i ono što je zemaljsko: upoznao sam vas dobro! Ali u vašoj ljubavi je stid i zla savjest – vi ste poput Mjeseca. Na preziranje zemaljskog nagovorili su vaš duh, ali ne i vašu utrobu: ali utroba je ono što je najjače u vas. I sad se stidi vaš duh što je podređen volji vaše utrobe, i s vlastitog stida ide skrivenim putovima, putovima laži. ''Bilo bi za me nešto najviše'' – tako govori vaš lažljivi duh samome sebi – ''kad bih na život gledao bez požude i kad ne bih gledao, poput psa, s isplaženim jezikom (...) O vi osjetljivi licemjeri, vi sladostrasnici! Nedostaje vam nevinost u požudi: i sad stoga klevećete svako žuđenje!