Oslobodi, Bože, kuda ide ovaj svijet! Nekada je postojao neki red. Seljak je bio seljak, a gospodin gospodin – i znalo se kome je gdje mjesto.
Za žene se znalo da nemaju što misliti same. Neka misle, ali za sebe, tko ih je što pitao. K.K.K. – Kinder, Küche, Kirche – djeca, kuhinja, crkva. Znalo se sve. Što ima još žena tražiti izvan kuhinje i crkve, što ima čime se drugim baviti osim djecom? Ako bi se pojavila u salonu, značilo je da je lanac predug. A vidi danas sodome i gomore! One bi, moš mislit šmizli, same odlučivale o tome hoće li i kada će roditi?! Nezajažljivosti li. Apage satanas!
Mlade se nekada upozoravalo kako s masturbacijom ipak nešto nije u redu. Svi su to osjećali i nitko se nije ponosio time što masturbira. Ali nije istina da se ljude koji su to činili smatralo prokletima, vrlo često masturbacija nije smrtni grijeh, više se to promatralo kao dječju bolest – dječju ali koju se treba liječiti, da ne bi prešla u ovisnost. A vidi danas sodome i gomore?! Pa oni otvoreno priznaju kako drkaju, i čak se djecu uči da je to nešto normalno?! Nezajažljivosti li. Apage satanas!
Sretnog li starog doba kad se pedere slalo pravo na robiju! Pa neka se tamo razmnožavaju, he he. Znalo se: homo je boleština, a ne opredjeljenje. Određene stvari su bile zabranjene. Prešućivane, istina, ali barem se u dobroj mjeri nisu događale upravo zbog straha. A vidi danas sodome i gomore?! Danas je zrela spolna ljubav izvrgnuta ruglu u punom smislu te riječi. Danas nam pederčine paradiraju ulicama i ne smiješ na njih ni kamen baciti da ti odmah ne dreknu kako si zaostao?! Nezajažljivosti li. Apage satanas!
Nema čak ni tako dugo da je Državnost bila neprikosnovena svetinja. Dan Državnosti bio je na razini Božića, oko njega su se ovijali običaji, pjesme i uspomene. Djeca su ga morala naučiti slaviti kao što nauče slaviti Božić. Palilo se svijeće na Oltar Domovine. Zna(lo) se: Dr. Franjo Tuđman je stvorio Hrvatsku, sa svojih deset prsti! A vidi danas sodome i gomore?! U medijima se sve relativizira i postaje laž, pa tako i aktualno pitanje istine o nedavnoj prošlosti u Domovinskom ratu. Neki ljudi, udruge i lobiji kao da se natječu tko će više, glasnije i uvjerljivije upozoriti na tzv. nečasne radnje branitelja?! Nezajažljivosti li. Apage satanas!
***
Ja sam tu u pravilu licemjeran, jer uredno funkcioniram u obredima kad je to društveno potrebno, dok su mi u džepu fige jer sadržaj obreda prezirem. Ali nije uvijek tako bilo. Većinu djetinjstva-dječaštva-mladosti bio sam iskreni demon spram njih, stalno u napasti da činim diverzije, da im dižem u zrak njihov privid.
Sjećam se jedne seoske crkvice, bio sam još prilično mlad i buntovan, kad je ovaj s oltara nabrajao kojekakva metafizička bića koja nitko nikad nije vidio, tako mu pomogao Bog, Djevica Marija i Svi Sveci, gdje sam naglas nadodao: ''da, i Miki Maus''. Mala crkvica... ja sam bio u nekom od srednjih redova... i baš je odzvonilo. Dvoje-troje labavijih oko mene prsnulo je u smijeh, nisu se mogli suspregnuti, a babe iz prednjih redova pogledale su me s mržnjom.
U trećem osnovne rekao sam popu na ispovijedi, kad me pitao za grijehe, da mi ništa ne pada na pamet izuzev možda te sitnice da ne vjerujem u boga, niti u išta od bla-bla koje je naslagao na misi, ako je to nekakav grijeh. Kad me pitao da objasnim, rekoh mu da bih ja još možda i vjerovao, ali baš zato što on i svi drugi odrasli oko mene toliko pritišću da vjerujem – neću da vjerujem. Jer na ispovijed sam, razumije se, natjeran. Nisam ja tu kod tebe, pope, jer mi je došlo da se pokajem, nego zato što sam dijete pa me nitko ništa ne pita.
I tako dalje, bilo je tih situacija da sam radio od sebe provokatora i demona. Jer ako ću biti iskren to je jedino što mi preostaje: provokacija. I ne zato što bi mi bilo do provokacije radi provokacije, nego jer ih zbilja ne mogu tamo podnijeti takve, dođe mi, moram se obuzdavati. Nigdje mi se ne javi tako snažna potreba iz cijelog bića da budem drzak, da – pljunem (?), da nešto razbijem (?), da prema nečemu ispoljim nepoštovanje i neposluh (?) kao u crkvi. Upitnici zato što se sve čudim samom sebi što se to sa mnom događa. Prirodna mi je reakcija htjeti napraviti diverziju i nekakav skandal – iz prkosa, revolta, prezira, zlobe – kad vidim kako si svi oko mene prerađuju face (silom društvenog igrokaza) na ona idiotska, patvorena skrušena lica.
Ali tu se nakon nekog vremena javi pitanje koliko je potrebno uvijek biti iskren ako iskrenost podrazumijeva keženje, beljenje i provokaciju. Učini se povremeno ta iskrenost pretjeranom, deplasiranom. Evo mi se čak i prošle godine, kao već odraslijem i ozbiljnijem, na nekoj misi zadušnici za člana obitelji prosto zavrtjelo od riječi s oltara i govora tijela kojima sam bio okružen... i nisam izdržao. U jednom momentu sam se ustao i usred mise ishodao iz crkve. Imao je taj Hod u sebi puno od onog ponosa suprotstavljanja, da ga tako nazovemo, i kao takav bio je to razdražljiv, politički Hod – što se i vidjelo na upitnim licima kojima sam popraćen, a kojima je također iz mog govora tijela bilo jasno da to čime hodam nije običan hod. Prije toga sam u nekoliko navrata kad je po protokolu trebalo Kleknuti i svi Klekoše jedini ja ostao Stajati – jer zašto bih Kleknuo ako ja osobno ne priznajem i ne poštujem priču koja stoji iza Klečanja? I to je isto bilo s ponosom suprotstavljanja, ali možda bi se i moglo pomisliti da me bole leđa ili što već, da nije bilo onog Hoda Van usred svega, u face svih.
Nakon mise prvo sam zapodjenuo razgovor sa stricem svojim, koji je znao da sam tih dana bio nešto bolestan pa me pitao: – ''Šta ti, nije bilo dobro?''
Odgovorih bosonogo iskreno: – ''Ma bilo mi je dobro, nego nisam više mogao slušati ona odvratna sranja.''
Još me uvijek držao revolt i volja da se tučem, da... ne znam, pljunem, da razbijem, da nekome nešto saspem u lice. Vidjelo se da mi stricu nije bilo pravo to što sam rekao, lice mu se prenulo, usukalo, steglo od iznenađenja (prije šoka) i kao da nije mogao vjerovati što čuje. Jer radilo se ipak o misi zadušnici. Na licu mog strica vidjelo se da mu se ova ''odvratna sranja'' iz mojih usta asociraju uz prerano preminulog i nikad prežaljenog člana obitelji, više nego uz obred Mise i Vjere kao takav – učinilo mu se potpuno neprimjerenim da se ja tako o pokojniku izražavam (iako se ja i nisam o njemu izražavao). Ali nije ništa rekao... iako nije ništa ni morao reći, sve se vidjelo u jednoj sekundi face koju je napravio.
Zatim nam je prišla moja baka. I ona je pitala. Rekao sam: – ''Da, malo sam bolestan, u jednom momentu mi postalo slabo pa sam izašao.''
Zanijekao sam se.
Bio sam licemjeran.
Zanijekao sam se zato što se nisam mogao ne zanijekati. Mojoj baki je stvar Misa i Vjere jako važna u životu, a ona je stara, bolesna, jadna i napaćena, i uvijek dobra. Za ispoljiti revolt potrebno je imati pred sobom hegemoniju koja nastupa iz pozicije Snage, Odozgo, tek tada pljuvanje, razbijanje, provokacija ima svoj smisao. Ali kako biti iskreni demon pred licem moje sirote bake koja mi se ukazuje iz pozicije Slabosti, pozicije Odozdo?
Post je objavljen 27.10.2011. u 09:55 sati.