Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (35)

Marketing

  • Neverin

    ustaljenom redu se treba uvijek suprotstaviti, pogotovo normama. A što se tiče bake pa samo kažeš lijepim riječima da ne možeš slušati to sranje. Bako ja ne vjerujem u ono unutra i ne volim biti na misi i ciao.
    Mogu zamisliti tvoj hod, moj bi bio kao u zadimljenoj prostoriji pa trčim pre van ka sviježem zraku daleko od ustajalog zraka i ustajalih normi koji su sami sebi postali svrha

    avatar

    27.10.2011. (11:09)    -   -   -   -  

  • Wall

    u svemu iznesenom identično mislim i reagiram, a najvažnije- ne smatram licemjernim na različite načine objašnjavati sebe različitim ljudima. oduvijek sam vjerovao u laganje najbližima (slično kao 3 zakona robotike Asimova-postoji gradacija što će više štetiti ljudskom /meni dragom/ biću). meni je savršeno normalno da princip većeg dobra (ne povrijediti !) prevlada pred standardnom potrebom da budem iskren i istinit oko meni bitnih ne/vjerovanja. no, ono što me u licemjernosti svijeta koji me okružuje istinski žalost-ljuti-izluđuje jest znanost, medicina,obrazovanje kao 3 stupa civilizacije-sva tri duboko inficirana kugom religioznosti i iracionalnog vjerovanja, a čije posljedice trpimo svi mi 'nevjernici', infideli svijeta. na primjer, liječnici kojima je biblija vrhunsko etičko mjerilo, iznad Hipokrata i potrebe da liječe i ozdravljuju ljude. ne samo u mom selu, već posvuda, tzv.katolički liječnici/ znanstvenici/ učitelji teroriziraju svojim vjerničkim kanonima djecu,bolesne, slobodnomisleće i prenose- kao kugu-svoju nazadnu, primitivnu vjerničku etiku/ moral...koja šteti svim Drugačijima, nečlanovima tog vjerničkog (istina, ogromnog) lobija. u ovim godinama, jedino se još na taj teror nisam naviknuo, i tome se želim aktivno suprostaviti, u rasponu od običnog pljucanja, iskazivanja prezira (npr.kod doktora znanosti koji zagovara kreacionizam) do razbijanja noseva (liječnika koji bi mene/moje najbliže radije prepustili volji njihovog boga, nego modernim medicinskim sa/znanjima i praksama).

    avatar

    27.10.2011. (11:33)    -   -   -   -  

  • Emi Gablo

    ajde?!...nakratko sam bila ugodno iznenađena transparentnošću tvog licemjerja... na kraju teksta si me pak natjerao tek da osjetim dirnutost tvojim licemjerjem...dirnuta licemjerjem..tja....ovo možeš popraviti samo jednim pravim pravcatim licemjerjem nezaogrnutim u humanost/empatiju/ljubav prema domovini...jesam te naljutila? nagazila ego? nisam? ok, aj da probam ponovo....daklem vrlo nedavno sam i sama odradila jednu misu za blisku mi osobu ..velim odradila jer sam uložila pun vrag truda da ostanem do kraja (ja to zovem dobrom samokontrolom...neki licemjerjem) :P ...umjesto da me ta misa približi na neki način umrloj ja nisam mogla, slušajući govorećeg, prestati se čuditi (a niđe čuda na vidiku)..dobro, onaj dio s gimnasticiranjem (digni se - sjedi - digni se sjedi (klekni?!) (ne poznavajući protokol sjedila sam cijelo vrijeme)) još mogu i shvatiti kao nekakav motiv za dolazak...ali bajka im baš nije neka..na brzinu sam se mogla sjetiti nekolicine boljih...a osim toga koliko sam mogla primjetiti zapanjujuće veliki broj odraslih ljudi nije shvatio da se radi o bajci...što je u prošlosti rezultiralo npr. paljenjem žena na lomači..zamisli, zbog bajke izgubiš život....eto kako bajke mogu biti opasne..po meni bi prije pričanja bilo koje bajke valjalo na vidljivo (po odrasle slušatelje, djeca znaju) mjesto istaknuti natpis "OVO JE BAJKA!"...jer čini se da nema toliko velike gluposti koju odrastao čovjek ne može prihvatiti kao svoj svoga...ostala sam do kraja zbog nje jer znam da se kojim slučajem mogla dignuti i ugledati me tamo da bi joj bilo drago...međutim, emotivno me blokiralo i udaljilo to okruženje...rasplakala sam se tek dva dana kasnije gledajući predstavu u kojoj po prvi put nije glumila ona...znam neke ljude koji tvrde da u crkvi zaista nalaze duševni mir....dočim ja u autu nalazim sugestiju...ne znam tko je tamo stalno ostavlja..

    omjer snaga nije uvijek dobar kriterij odabira (ne)djelovanja...iako je nekad jedan od mudrijih :D...povremeno činjenje nečeg za sreću drugog, gurajući pritom sebe u drugi plan ne bi nazvala licemjerjem...iako ako je u istom kontekstu i crkva ta riječ nekako spontano nadolazi...

    p.s.ne gađaš gejeve kamenjem zato što ih je još uvijek dovoljno malo i nemaju ikakvu moć ili iz uvjerenja u nedužnost (različito od nevinost) im njihovu? :Đ (ovo čisto provjeravam što se događa kad se ulje dolije na vatru) :c)

    avatar

    27.10.2011. (12:42)    -   -   -   -  

  • UterusBicornis

    Tu se ne bih složila s neverinom, stalni bunt, kaos i suprotstavljanje su opet krajnost. Što se vjere tiče, svoju imam. Šteta sto se vjera obično vezuje uz instituciju crkve i sve popratne sadržaje. Iz mojeg kuta, strašno je precjenjivanje vjerovati da smo upravo mi, ili još gore ja kao pojedinac, krajnja instanca života. Moš ' mislit.

    avatar

    27.10.2011. (15:00)    -   -   -   -  

  • grinch

    da. meni se čini da svakim danom sve manje znam funkcionirati u društvu. i da sam općenito sve više nervozna i razdražljiva.
    nešto drugačijim redoslijedom (ali jeli se zbilja toliko toga promijenilo):
    kuche - mama me svaki dan zove s posla da mi da upute što kuhati jer moje je da kuham (žensko sam kvragu) i ako tata (muško) dođe s posla a jelo (po njegovom ukusu) nije na stolu, ne bu dobro.
    kirche - vjenčanja i sprovodi. ne znam kako ću se ikada uspjeti udati. moram li uopće? bit će da moram. baš crkveno? bit će da moram i to. baka je ionako već doživjela dovoljno šokova (mamina sestra se udala za srbina, bratić i sestrična nisu kršteni oh trebam li dalje). tkđ nedavno na sprovodu jedne stare bake (ursusova prabaka - doživjela je puno godina). baku nisam ni upoznala ali eto zbog ursusa sam išla i još stajala tamo kraj njega kad su dolazili ljudi koje ne znam i izražavali sućut.. meni sućut? zašto meni, ja ju nisam ni poznavala. negodovala sam u početku, meškoljila se, micala u pozadinu.. a onda sam shvatila da je lakše jednostavno pružiti ruku i pustiti ih nek ''obave svoje''. oni to i tako obavljaju tek obavljanja radi.
    kinder - tema koja se nadovezuje na kirche. a i na moj zadnji post.
    uglavnom. da. htjela sam reć da. razumijem. i bunt i licemjerje.
    ps. kasnim s ručkom. gibam. trčim. žurim.. argh

    avatar

    27.10.2011. (15:56)    -   -   -   -  

  • seoska idila

    definitivno za vječni pekel! he he

    avatar

    27.10.2011. (16:18)    -   -   -   -  

  • grinch

    e da, sjetila sam se (dok sam presipavala rižu iz šupljeg u prazno) još jedne zgode kad me baka gnjavila da joj kažem ursusovo prezime. jerbo prezime je jako bitna stvar. ono znaš govori puno toga o čovjeku. e pa prvo sam odbijala: neću ti reć.. baš tim riječima. jer prosto ne mogu vjerovati da postoje ljudi u čijim su očima srbi, turci ili kinezi ''manje ljudi'' zato što su.. srbi, turci ili kinezi. + ne mogu i ne želim vjerovati da je moja baka jedna od njih. ali kkk odgoj (jednako strašan kao onaj drugi kkk) je učinio svoje. ona jednostavno ne zna za drugo. njoj je prezime bitno.
    e i onda sam nakon što me nije prestajala gnjaviti s tim, jednog dana bzvz bubnula neko sa srpskim prizvukom.. na što su se njene oči naglo povećale i izraz lica poprimio čudnu notu. ma nije, bako.. rekla sam joj. uslijedilo je sveopće olakšanje. ursus ima dobro prezime! a i ime mu je fino kršćansko. dakle, moja baka je odobrila stvar!

    avatar

    27.10.2011. (17:00)    -   -   -   -  

  • Joanna has left Stepford

    mojima sam na na svaki vjerski presing(nije tog bilo puno, imali su neku krizu identiteta kad je baka umrla pa su naglo krenuli u crkvu, srećom brzo ih je pustilo) rekla da neću da mi se djed okreće u grobu(ko im je kriv što su rekli da je bio prava uvjerena komunjara), ali više sam problema imala s tim što sam morala na vjeronauk-(jer su nas sve bez pitanja upisali, 93 je to bilo modeno kad sam kretala u školu) e tu sam šizikala kvalitetno jer su mi rekli ti šuti i vjeruj...a jako sam loša kad nešto moram u pravilu onda neću i baš neću:D a kompletno dosljendi ljudi ne postoje, ako i postoje onda su krajnje netaktični

    avatar

    27.10.2011. (18:01)    -   -   -   -  

  • morskaosa

    Vidiš ja volim crkve, teologiju, volim slušati svećenike i sve me to umiruje. Ali samo pratim kojekakve vjerske emisije. Htjela bi se i krstiti, ali pri pomisli da uđem u crkvu u svom gradu obaspe me takva sramota i neugoda, kao da činim nešto nedolično. Iako sam ušla jednom prošle godine zbog koncerta i baš mi je bilo lijepo, gotovo sam zaspala od ugode. I ušla bih ja i opet, ali kad pomislim šta se sve desilo za vrijeme rata ovdje, i šta je vjerovatno izašlo iz usta svećenićkih, zatomim svaku želju i potrebu za religijom i vjerom. Ostadoh tako nekrst. Do daljnjeg. Iako me zaista uzbuđuje taj svijet fantazije i ulijeva neviđeni mir.

    avatar

    28.10.2011. (15:41)    -   -   -   -  

  • morska sol

    Ne mislim da si zanijekao sebe, samo si poštedio baku onog dijela sebe zbog kojeg bi se ona nepotrebno rastužila. To je najmanje što možemo učiniti za ljude koje volimo - mali ustupci, kompromisi zbog kojih će se svi osjećati bolje. Da si rekao baki da nisi mogao više slušati ta sranja, ni ti ni ona ne bi se kasnije osjećali dobro - dakle od te brutalne iskrenosti nitko ne bi profitirao.
    Ima dovoljno ljudi kojima možemo svog iskrenog demona istresti u facu - a stare, bolesne, napaćene i dobre bake sasvim sigurno ne spadaju u tu kategoriju :-)

    avatar

    29.10.2011. (07:32)    -   -   -   -  

  • sven adam ewin

    Tvoj zadnji pasus, Pero, nešto je najliterarnije što sam pročitao ikad, u rangu završnog pasusa "Čovjekove sudbine", M. Šolohova.
    A "morska" je za svoj komentar izvukla upravu tu "sol" iz tvog zaključnog
    očitovanja.
    Malo sam melodramatizirao, u svom stilu, ali Pero će mi oprostiti, jer
    kako bi mogao biti iskreni demon pred licem sirotog Svena, koje mu se ukazuje iz pozicije Slabosti, pozicije Odozdo.

    avatar

    29.10.2011. (20:32)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    WALL – Mogu čak reći da je ovaj post pomalo podstaknut i tvojim komentarima ispod prethodnog, o objašnjavanju sebe različitim ljudima na različite načine.
    A to koliko je naš suvremeni (tobože) sekularni i znanstveni svijet ipak još uvijek rob primitivnih i divljih tabua najbolje je oličeno u njegovoj nesposobnosti da civilizira smrt. Otkrivamo tajne dubokog svemira i nanopikomikrosvijeta, ali i dan danas je potrebno bacati se pod vlak ili pucati si u glavu (ili vješati u šumi kao Božo Orešković) ili mjesecima crkavati u agoniji bespomoćnosti umjesto da se temeljno ljudsko pravo na dobrovoljnost života, tj. pravo na smrt, slobodnu smrt, unese u ustav, te organizira za svakoga najlakše moguće umiranje po najsuvremenijim stručnim uzusima i tehničkim dosezima. Ajde ako religiozni inzistiraju da umiru kao psi, u mukama i strahotama - neka im bude, tko im brani, ali zašto svi moramo zato što su oni religiozni? Zašto se čitavo sekularno društvo sa svojom legislativom udvornički povija pred futrolaškim zabranama partikularnog praznovjerja? (''Karakterističan futrolaški paradoks sastoji se u tome što se radi o jednoj tako komičnoj, jadnoj figuri - ali koja je cijelu gimnaziju držala u šaci, svi su ga se bojali (uključujući i direktora), zato što je nastupao kao moralna vertikala u ime autoritativnih društvenih vrijednosti i bio potkazivač. Štoviše... 'Kakvu gimnaziju? Cijeli grad! Naše dame subotom nisu priređivale kućne zabave. Bojale su se da on ne sazna. I svećenstvo se ustručavalo pred njim mrsiti i kartati. Pod utjecajem takvih ljudi kao što je Beljikov, za posljednjih deset-petnaest godina u našem gradu počeli su se bojati svega. Bojati se glasno govoriti, slati pisma, upoznavati se, čitati knjige, bojati se pomagati sirotinji, učiti je pismenosti...''')

    avatar

    30.10.2011. (01:10)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    EMI – Gejeve ne gađam kamenjem zato što su nedužni po svim točkama optužnice, naravno, a ne samo zato što ih je još uvijek relativno malo. Skrupuli po pitanju omjera snaga postaju kriterijem jedino u antagonističkim situacijama, koje mi izazivaju revolt i impuls da razbijam, da izazivam, da budem demon – pa da li biti ili ne biti...

    avatar

    30.10.2011. (08:40)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    UTERUS – Moj stav je drugačiji. Spada pod agnosticizme. To podrazumijeva ustuknuće pred nečim što nadilazi moje - naše - spoznajne kapacitete. Što znači govoriti o tome da li postoji ''On'', ''Bog'' ili pak neka ''krajnja instanca života'' - kao metafizika koja hoće više no što može - dok nam predmetni pojam u prvom redu ostaje nejasan? Postoji ili ne postoji - ali što? Svako govorenje o nečemu o čemu se ne može imati predodžbu je (zna se još od Kanta) špekulativni nihilizam ''čistog uma'', govor u prazno (zato on kritiku čistog uma, a i u Tractatusu kasnije Wittgenstein: iznutra, njim samim, omeđuju granice suvislog dosega čistog uma, iza kojih stvar prerasta u brbljanje - i ''o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti''). A i zašto uopće htjeti imati predodžbu? Što trebaš znati o prirodi mog agnosticizma? To ne znači da ja vjerujem kako Njega nema, ne znači čak ni da ostajem suzdržan po pitanju da li Ga ima ili ne, nego da mi - puca prsluk za pitanje. Već samo pitanje je brbljanje. Ja nisam ateist po pitanju postojanja Njega, ja nisam suzdržan po pitanju postojanja Njega, ja sam ravnodušan po pitanju postojanja Njega (ili ''krajnje instance života''). Radi se o tome da je smisao egzistencije zadan njom samom, ne manje zato što je nespoznat, uz odbacivanje teleološkog utopizma, duha dalekih svrha (rekao bi Nietzsche: ''smisao zemlje'' i ''ostanite vjerni zemlji''; ''Ne dopustite joj da odleti od zemaljskog i da krilima udara u vječne zidove! Ah, tolike su kreposti već odletjele. Dovedite, kao i ja, odletjelu krepost natrag zemlji - da, natrag tijelu i životu: da bi zemlji dala njen smisao, ljudski smisao.'')

    avatar

    30.10.2011. (09:18)    -   -   -   -  

  • sven adam ewin

    Ubacujem se između tvojih sukcesivnih odgovora samo da bih rekao: lijepo je čuti to brujanje mozga dok radi, tu uposlenost sinapsa između milijarde neurona, čuti sve to kao potmulu grmljavinu teksta koji dolazi iza ovog moga, a da nijednom mojom mišlju neće biti ometen u kompozicijskoj pređi misaonosti.
    To sam htio reći. A sad možeš, Pero, ti.

    avatar

    30.10.2011. (10:01)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    SOL – Dok sam čitao ovo ''poštedio baku onog dijela sebe'', sijevnula mi je kroz glavu Miljanovljeva o čojstvu&junaštvu. Ima sasvim dovoljno tih Odozgo protiv kojih treba primijeniti junaštvo, braniti se od njih; protiv sirotih dobrih baka Odozdo primjenjuje se čojstvo, brani se njih od sebe.
    Ne bih možda rekao da nisam zanijekao sebe, da nisam bio licemjeran itd. - jer jesam - nego je poruka da je ponekad OK zanijekati sebe i biti licemjeran. Svakako se slažem s tvojom ocjenom da sam dobro postupio - ni u jednom trenutku nisam pomislio drugačije. Jedna od teza ovog posta je: oni pseudo-duboki i pseudo-duhovni zahtjevi tipa ''nikada ne budi licemjeran'', ili ''uvijek živi istinski život'' su skroz-naskroz imbecilna lakomislenost. Ali umjesto da tu tezu prezentiram direktno, ex cathedra, više sam to volio indirektno, pustiti čitatelja da sam dođe do toga zaključka bez da ga ja ekspliciram - formulirajući retoričko pitanje, folirajući da se ja to tek pitam.

    avatar

    30.10.2011. (12:42)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    NEVERIN – zamišljam svoju baku dok joj lijepim riječima nonšalantno objašnjavam kako ne mogu slušati ta sranja i ciao... a baka... baki umre nešto u njoj... hm, možda ipak ne
    JOANNČE – tišina ti tamo! šuti i kuhaj, šuti i rađaj, šuti i vjeruj!
    GRINČ – zar i ti kao Joanna? - što radiš ti uopće na netu?! – odmah u kuhinju, brzinom, gibaj, trči, žuri! (i udat se za normalnog Hrvata!)
    MP – zar i ja, pitaš... nisam znao da je još tko govorio glasom konzervativnog nazadnjaka, samo pojačavajući, još korak dalje u istom smjeru, i izmještanjem konteksta prokazujući o kakvom se zapravo idiotizmu radi
    IDILA – ni ne pitaj koliko sam dobio za pokoru
    OSA – ti, čini mi se, ne voleći sadržaj ništa više od mene, voliš atmosferu, štimung, ozračje...
    – vidim da je starom SVENU vrlo dobro poznato kako slabost koje se uhvatiš ponekad postaje nepobjediva snaga... e, da, i primao sam već komplimente, ali ovakve ne...

    avatar

    30.10.2011. (12:47)    -   -   -   -  

  • Kinky Kolumnistica

    Imam i ja par osoba u životu kojima je crkvljenje (moja skraćenica za sve ono što ima veze sa crkvom) sveto i nedodirljivo, a tkogod se tome usprotivi, ni ne mrze ga, ni ne preziru, ni ne razuvjeravaju, samo ga ne razumiju... iskreno ne razumiju i mislim da ne bi uspjeli ni kada bi se potrudili. Kao što kažeš, nastupaju iz te pozicije Slabosti. :( Pošto volim te ljude, pred njima ni ja ne iskazujem svoja stajališta na način kao, primjerice, na blogu jer ih nekako... ne želim povrijediti. Znaju oni okvirno što mislim, ali na tome sve ostaje jer sve više od toga nekako nema smisla. Dođe mi žao. Ali ne u smislu nadmenog sažalijevanja, već baš iskreno žao pa onda, eto, šutim i smješkam se. Katkad treba i tako. :)

    avatar

    30.10.2011. (15:05)    -   -   -   -  

  • Zezimir

    Ja ne mogu reći da mi puca prsluk za to pitanje. Kada crkva postane neki marginalni element u društvu, koji ne utječe na razmišljanje indoktrinirane mase šireći štetne predrasurade, kada prestane utjecati na legislativu koja se tiče svih članova društva (ne samo miješanjem u politiku nego i nametanjem svoje kvazimoralnosti: umjetna oplodnja, brakovi, medicinska istraživanja, vjeronauk u školama), za koju se ne idvaja novac iz mršavog proračuna, koja plaća porez na nekretnine i sve ostalo.....
    Dakle, kada ona zuazme marginalno mjesto koje joj pripada i svede se na tek šačicu čudaka koji kleče i ustaju se kad netko pucne prstom– tada ću moći reći pca mi prsluk. Tada ću se moći deklarirati kao ateist. Zasada sam ipak antiteist.

    avatar

    31.10.2011. (10:59)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    KINKY - kao što niti ova konkretna očitovanja crkvljenja iz mog posta tebi, dakako, nisu novost ;)
    MP - nisam sasvim lišen sposobnosti telepatije, ali ne treba me ni precjenjivati :)
    ZEZIMIR - slažem se sa svime što si napisala u vezi Crkve, odnosno njenog položaja povlaštenog ''opinion-makera''; i također mi, kao ni tebi, ne puca prsluk za to - dok ono za što sam rekao da mi prsluk puca je nešto drugo, više filozofske prirode, posve nevezano uz društveni problem Crkve: za samo fundamentalno pitanje o postojanju Boga ili Ga, ili već koje ''krajnje instance života''

    avatar

    31.10.2011. (19:10)    -   -   -   -  

  • Joanna has left Stepford

    naivno Pero, iznenađujuće naivno...žene dok kokodaču je dobro, kad zašute se treba počet bojat :D

    avatar

    31.10.2011. (22:27)    -   -   -   -  

  • Potok42

    Tvoj hod/izlazak iz crkve za vrijeme mise zadušnice čije si razloge pred „sirotom bakom“ zanijekao pripada demonstraciji egzistencijalne mučnine koju svi, ovdje ondje osjećamo. Pritisak tzv funkcionalnih, nametnutih autoriteta izaziva otpor osobe koja želi vladati svojim poljem slobode. Odnos je to ruke i opruge. Što je pritisak ruke jači, jači je i otpor opruge.
    Ali, tvoja (zanijekana) provokacija nije ni na razini jednog Nikolaja Vsevoldoviča Stavrogina koji je Gaganova „iz čista mira“ povukao „pred svima“ za nos u romanu Zli dusi velikog Dostojevskog. Tvoj čin je dvosmislen, mlak i nemobilizatorski, jer nisi do kraja u sebi „ubio“ malograđanina. Umjesto da ne odeš na misu, ti si otišao. Tebi dođe da poremetiš poredak stvari ispadima, ali to zbog lijepog odgoja i puno obzira ne činiš. Ipak, smatraš da si demon, pa kažeš:

    Ali kako biti iskreni demon pred licem moje sirote bake koja mi se ukazuje iz pozicije Slabosti, pozicije Odozdo?

    Na taj način „lažući“ svoju dragu baku „istinama“ koje ona želi čuti, ti joj zapravo omogućavaš da nastavi živjeti u iluziji. Demoni nikoga ne štede. Demoni poput Voltairea za crkvu javno kažu: Satrite bestidnicu. Ti si demon u nacrtu. No, i kao takav ti ne pripadaš većini ovog licemjernog društva, nego njegovoj tankoj manjini. Ti si skoro demon do kraja na blogu. Tu si ogoljen i brutalan katkada. A do kraja bi bio kad ne bi bio Pero u šaci nego čovjek koji ima ime i prezime, adresu i zanimanje.

    Ipak, respect!

    avatar

    01.11.2011. (09:34)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    JOANNA - tišina, psst, vrati se u Stepford ;)

    avatar

    01.11.2011. (09:52)    -   -   -   -  

  • sven adam ewin

    Potoče, citiraš Peru: "Ali kako biti iskreni demon itd..." Ali tu ti je i odgovor.
    Pero nije iskreni demon, ogoljen i brutalan. Hvala Bogu da nije takav, jer bi onda morao, da bi bio dosljedan svom demonskom porijeklu, skočiti u samo užareno grotlo vulkanske lave i zauvijek se vratiti svom izvoru.
    A on je odabrao boraviti privremeno među nama, ljudima, ponekad i sa svojom dragom, neukom, dobrom bakicom i dopušta si malo "ljudskih" osobina, kao što je empatija, uljudnost, taktičnost.
    Meni je takav demon bliži od onog vulkanskog pa makar bio i sa stvarnim imenom i prezimenom.

    avatar

    01.11.2011. (10:30)    -   -   -   -  

  • Potok42

    Sven, kad postanem duhovno punoljetan bit ću iskreni demon. Jel to htio reči Pero? Heroj (posjetitelj misa) ili demon?

    Ostajem pri svakoj svojoj riječi. Pero je kandidat za demona!

    avatar

    01.11.2011. (10:36)    -   -   -   -  

učitavam...