pero u šaci

Danas sam u prolazu čuo dva klinca predškolske dobi u divljoj svađi i čupanju. Nazovimo ih Marko i Darko (zapravo im ne znam imena, pa radi rime).

Slušao sam kako Marko govori Darku da će ga – pazite sad – ''čekićem nabiti u zemlju'' (?!).

O Bože! Zar ova današnja djeca čak tako jedni po drugima?

Ali Darko se nije dao zbuniti: – ''Nabije ti moj tata mamu'' (??!!).

Živa istina. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Ali ostavimo sada po strani negodujući uskličnik koji nam se spontano formira na usnama kako ''ni djeca nisu više što su bila!'' ili onaj predvidljivi upitnik ''tko li ih samo uči takvom jeziku?''.

Nabije ti moj tata mamu: protuprijetnja je upućena kao uvreda. Implicirano je, dakle, da bi nezakoniti koitus između Darkovog tate i Markove mame bio uvreda za Markovu mamu (i posredno za Marka). Za Darkovog tatu (i posredno Darka), međutim, ne – mada i on potpuno ravnopravno sudjeluje u spornom činu.

No, što kad bi se ta prijetnja izrekla politički korektno u rodnom smislu: Imao moj tata odnos s tvojom mamom? Uvredljivost rečenice bila bi ublažena za onaj vulgarni izraz ''nabijanja''. Ali ono što bi ostalo isto je da još uvijek tu Darko iskazuje uvredu Marku (pošto je i dalje tata njegov a mama Markova).

Sljedeći korak bio bi rodno analogno obrtanje uloga. Imala moja mama odnos s tvojim tatom. A, to je već nezamislivo. Kad bi Darko to rekao – iako se u principu radi o ekvivalentnoj situaciji, prijestupu potpuno jednake specifične težine – to ne bi imalo nikakva smisla: bilo bi kao da vrijeđa sam sebe (pošto je sad tata Markov, mama njegova).

Zaključak: kako god okreneš, konstanta je ta da je međusobni spolni čin šteta koju tate nanose mamama.

Pisao sam relativno skoro o tome kako poneke pripadnice nježnijeg spola percipiraju međusobnu razmjenu dijelova tijela bez daljnje kulturne nadgradnje kao vlastitu ''iskorištenost''. Slušajući Darka, u svijesti mi je izraslo pitanje je li možda moguće da ta činjenica stoji u nekakvoj uzročno-posljedičnoj relaciji s činjenicom da nas svakodnevni govorni jezik uči kako je ''nabijanje'' nešto što samo tatama godi, dok se mamama time čini nažao, one stisnu zube i misle na Englesku. Kao i s činjenicom da se dotična uvriježena ideja do te mjere ukorjenila u našoj kolokvijalnosti da je već valjda ne samo predškolskim dječacima vrlo dobro poznata, nego je i vrapci na granama fućkaju?

Zatim mi sine da nismo obrnutu analogiju izveli do kraja. Trebalo bi sad u ime više simetrije još pretpostaviti mogućnost u kojoj Darko kaže Marku: Nabije ti moja mama tatu! Ali to je nešto još apsurdnije, potpuno nezamislivo, naime već na slikovnoj razini predodžbe. Kako mogu mame nabijati tate, čisto s tehničke strane? Dobro, u današnje vrijeme više ništa nije doslovno nezamislivo, svega već ima, a ni djeca nisu bogznakakva nevinašca, no baš tako prljava mašta bi ipak bila previše za predškolske oči. Dakle, valjalo bi se ispraviti i aktivni oblik pretvoriti u pasivni: Nabijana mi mama bila od tvog tate! Čime hipotetička apsurdna Darkova uvreda samome sebi biva još pojačana za vulgarni izraz ''nabijanja''.

Na toj točki pada mi na pamet pitanje je li običaj iz govornog jezika po kojem se spolni akt tretira trijumfom za tate i sramotom za mame možda na neki način povezan s time što tatama u samom tehničkom smislu prodora uda pripada aktivna uloga, dok mamama pasivna?

Da se kojim slučajem u našim glavama za opis onih stvari umjesto ''penetracije'' ustalila riječ ''obuhvaćanje'', praćena odgovarajućim vulgarizmima, bi li nas govorni jezik danas možda navodio na uvriježenu ideju po kojoj je to nešto što samo mamama godi, dok se tatama čini nažao, bivaju iskorištavani, stišću zube i misle na Englesku?

Bi li neka predškolska Darija, na Marijinu prijetnju da će je ''zgnječiti poput gliste'', odgovorila ne trepnuvši: ''Zgnječila ti moja mama tatu''?

Silver dagger završava lansiranjem odjeba udvaraču pod prozorom: odi se, napaljenko, upucavaj nekoj drugoj, neupozorenoj... ova djevojka neće sebi dopustiti da joj bude zgriješeno.

For I've been warned, and I've decided
To sleep alone all of my life

Već sam pretresao, dosta temeljito, bespravnost ljutnji i kivnosti po toj osnovi, u ime osjećaja zavedenih djevojaka da im je učinjena nepravda, da im je zgriješeno, da su iskorištene (ukoliko se radi o tipu Osvetnice), odnosno uvrijeđene (ako se radi o tipu Čedne). No, ovaj izvod o opreznosti bode u oči i kao kratki spoj na čisto logičkoj razini. Ona odlučuje cijeli život spavati sama da slučajno ne bi – što? – na kraju ostala sama?! Grijeh tvoga zavodnika je, kažeš, u tome što te on ''leave alone'', tj. bez njega, ''to pine and sigh''? Ali i da ga nikad nije bilo u tvom životu isto bi, je li, bila bez njega?! Matematika je tu jasna: donio je nešto dobro u tvoj život (plus X), pa je onda to odnio (minus X); a X-X=0 (slovima: plus X minus X jednako nula). Nije ti, dakle, učinjena nepravda nego si na nuli; on je proizveo minus u tvom životu tek pod okolnošću da je tu istu vrijednost prvo donio kao plus u tvoj život. Dar dobila, dar izgubila – ali da si okradena ne možeš reći. Okrao te nije nitko; niti si sada nakon što te ''ostavio samu'' u lošijem, više osamljenom položaju nego što si bila prije zavodnikove pojave.

Krao sam srca otmjenih dama, a poklanjao ga – siroticama, pjeva Arsen Dedić Lupin. To je ono što se zaboravlja: srce je nešto što se daje i dobiva na poklon! Ni po čemu nam ne pripada, nemamo nikakvo pravo na to, možemo jedino biti darivani. Fascinantno je kako se činjenica da netko predstavlja vrijednost za nas, koja nam je pala kao dar s neba, može uzeti kao temelj optužnice protiv istog tog nekoga. Skrivio nam je time što nam je odnio sebe koji nam je bio sve. Ne uviđamo da je nemoguća, besmislena konstrukcija za štetu kriviti krivca onda kada je šteta isto što i krivac.

Ali kad smo već kod Arsena: u pjesmi Hvala ti Zvonko Krkljuš piše pismo dragoj koja ga je nogirala i pritom joj zahvaljuje – ne što ga je nogirala, da ne bi tko pomislio, nego za sve ono što mu je prethodno dala dok su bili skupa.



Primio sam danas tvoje pismo
Gdje mi kažeš: našem snu je kraj
Ljubavni da par mi više nismo
I da s drugim sada dijeliš raj

Tuga svud me prati poput sjene
Otresti se tog ne mogu zla
Za tobom mi sada srce vene
Al' sam ipak zahvalan ti ja

Hvala ti, za nježnu ljubav tvoju
Hvala ti, za svaki cjelov tvoj
Hvala ti, što si mi čežnju moju
Utažit' znala – slatkim ''budi moj''

Kad ga je ESPN-ov novinar Jim Gray pitao kako svoju Odluku misli objasniti razočaranim navijačima Clevelanda koje upravo napušta, napucava, LeBron James je odgovorio: the seven years I gave to that franchise, to that city, it was everything. I mean, those 20,000 plus fans that came out every night we played, and they seen me grow from an 18 year old kid to a 25 year old man.



Kasnije ga je drugi novinar, Michael Wilbon, pitao što još na kraju ima za poručiti ljudima u vezi svoje Odluke. Rekao je: Well, for me, I think to the fans of the Cleveland the times that we had, seven years that we had, was like no other. I mean, myself and my teammates throughout those seven years took that franchise to places you know those fans have never seen.



Ukratko: ne pizdite bezveze, nemojte me kinjiti svojom povrijeđenošću, ništa vam vašega ja nisam oduzeo što biste imali da mene slučajno niste nikad upoznali; nisam vam zgriješio, samo ste sa mnom jedno vrijeme kao klub bili na visinama na kojima prije mene nikad niste. Ne može me se kriviti što vam više ne želim tu bonus vrijednost davati, nego mi jedino možete biti zahvalni što sam vam je neko vrijeme davao. (I zašto radije ne biste malo pjevali s Krkljušem i Arsenom: hvala ti, LeBron, za sjajnu igru tvoju, hvala ti, za svaki koš tvoj?)

Moji čitatelji su sigurno već uočili rupu u ovoj logici, ali o tom malo kasnije.

—

Moji čitatelji su se općenito pokazali zdravim glavama na ramenima u ovoj seriji postova. Centralna točka oko koje se ista okupljala je problem prava da se ode, odnosno zamjeranja ne tek krivog ili nekorektnog načina nego gole činjenice napuštanja, odlaska svojim putem. Ako si me jučer voljela, kako možeš danas biti takva da me ne voliš? Ili: ako sam ti jučer dao da me ljubiš i diraš, kako mi se usuđuješ danas reći da odlaziš? Nazvao bih to sindromom ljubavne inercije. Ako si koliko jučer bila sa mnom i govorila mi da želiš biti sa mnom i bila sretna kad smo skupa, kako je moguće da mi danas govoriš doviđenja, dragi, predomislila sam se, više me naša družba ne veseli? Kakve su to šale s ozbiljnošću mojih namjera? Je li to u redu? Ako to učiniš, ja ću biti povrijeđen i zamjerit ću ti.

Not gonna be ignored! Tu smo imali slučaj Alex (koja zamjera Danu) i slučaj Lane (koja zamjera Bruni). U odnosu na Alex – kojoj je Dan bio tek poznanik koji ju je ''iskoristio'' ne pristavši na daljnje obvezivanje – Lana je drugačiji slučaj, utoliko što joj je Bruno bio dečko. To je druga vrsta delikatnosti: problematika već etablirane veze, kad se već jest usred obvezujuće-romantičnih kategorija.

Rekoh da su moji čitatelji zdrave glave, pošto ispod prijašnjih postova i nisam dobio drugačije komentare nego one koji brane svačije ustavno i bogomdano pravo da bude ili ne bude s kim hoće ili neće ili ni sa kim.

MINA (22.07.2010. 01:17) - ljubav je osječaj koji se ne može isforsirano osječati ili volimo ili ne volimo, ili smo voljeni ili nismo voljeni.. a svakako se ne može nekome narediti da nas voli zauvijek
MADAME BARBARELLA (22.07.2010. 20:46) - naravno, svatko imalo normalan nikom neće odreći pravo na slobodu izbora da bude sam. ako ne zbog slobode kao takve, dakle čak i ukoliko mu je pojam tuđeg prava na nešto suviše apstraktan, a onda- zbog sebe samog. zbog nekog dostojanstva, kojeg sam pogaziš ukoliko nekog preklinješ da mimo svoje volje bude s tobom.
MISSILLUSION (23.07.2010. 01:11) - S nerazumnim osobama nema ni poštenog odjeba. Njima je uvijek zgriješeno.
PAZI, UJEDA (23.07.2010. 12:36) - Ako ne ljubiš više, idi ili ostani (ali ne varaj)
MORSKA ZVIJEZDA (25.07.2010. 00:35) - "pravo da se ode" na korektan nacin je neosporno i ako nakon toga uslijedi osveta onda se ona ne moze opravdati bijesom i povrijedjenim egom nego je u pitanju poremecaj licnosti.
MASKARADA (25.07.2010. 06:39) - Ko će povrijeđenome dokazati da je sasvim u pravu osoba koja ga/je ostavlja, jer čemu s nekim biti silom, jer nije u redu tražiti od nekoga da bez želje bude sa vama i gradi vašu sreću a na svoju nesreću...Itd.

Upada u oči ta kao neka začuđenost komentatora da ih se to uopće pita... ono – pa naravno... pa zar to ne bi trebalo biti samorazumljivo?



Ili, kao što je Spike Lee, najpoznatiji navijač New York Knicksa, rekao u vezi LeBronove Odluke, kad ga je novinar pitao jesu li Knicksi mogli još što učiniti da ga dovedu u New York: They couldn't have done anything. If somebody doesn't wanna be with you, you tell him go with God. He's not... you know, he can wear Yankees all he wants, but, you know, he don't wanna play in New York. So, I'm not gonna hate him because of that.

Sjetimo se kako nam je Alain de Botton povjerio da je primijenio jezik morala na Chloe nakon što ga je ona ostavila radi Willa (onaj koji raskida = zao, onaj koji je ostavljen = dobar). Trebalo mu je neko vrijeme da se urazumi. Na vrhuncu pravedničkog očaja zapitao sam se: Nije li moje pravo biti voljen, a njena dužnost voljeti me? Chloeina ljubav bila mi je prijeko potrebna, a njena nazočnost u krevetu kraj mene jednako važna kao sloboda i pravo na život. (...) No kako je uopće moguće primijeniti jezik prava na ljubav, kako je moguće prisiliti ljude da vole iz osjećaja dužnosti? Nije li to tek još jedno očitovanje ljubavnog terorizma, ljubavnog fašizma? (...) Nažalost, bijes nisam mogao udružiti s krivnjom. Bol me poticala da tražim krivca, ali nisam mogao svaliti odgovornost na Chloe. Naučio sam da ljudi međusobno stoje u odnosu negativne slobode, sputani dužnošću da ne povrijede druge, ali zasigurno bez mogućnosti da ih se prisili da se vole ako to ne žele.

O tome bi se doista moralo govoriti kao o nečemu samorazumljivom, oko čega imamo konsenzus. Da bi ljubavni odnos bio radost, a ne muka, mora u sebi sadržavati faktor dobrovoljnosti. Ako još uvijek razumijemo značenje riječi dobrovoljno? Ona je neodvojivi dio elementarne definicije ljubavi: da mi to svojom slobodnom voljom, bez prisile bilo kakve vrste. Ako nas ne veseli, ako ne želimo svom svojom dušom, cijela stvar gubi smisao. Ta to čak i Bog traži (u crkvi)! Pristupate li ovom svetom činu isključivo slobodnom voljom... ili tako nešto.

Da dovedemo stvar do ekstrema: uzmimo da sam ja s nekim taman i 20 godina, ili točno 7305 dana, i sad 7306. jutro se probudim i kažem voljenoj: ne želim više biti s tobom, ova veza nije ono kako želim proživjeti svoj život. Da li bi mi druga strana imala osnove prigovoriti? Odgovor je i opet rezolutan: ne, ne i ne! Pravo da se bilo koje sljedeće jutro predomislim i kažem zbogom je pravo koje od prvog do zadnjeg dana moram pridržavati, inače više nisam unutra svojom slobodnom voljom i ne nalazim se u ljubavi nego u pritvoru. Ako pak ostajem, to treba biti samo zato što iz jutra u jutro tako odlučujem, a ne iz sindroma ljubavne inercije.

—

U Bergmanovim Prizorima iz bračnog života Johan obavještava Marianne da je napušta (jer da već neko vrijeme ima ljubavnicu i ujutro odlazi s njom u Pariz gdje je ova dobila stipendiju – a on je odlučio sve priznati i ići s njom jer bez nje više ne može). Nije mu bilo nimalo lako priopćiti to ženi: Zbunjen sam. Na nekoj razini sam sretan, ali imam groznu grižnju savjesti zbog tebe i cura. Sad dok ti ovo govorim, želim otkantati cijelu prokletu stvar. Osjećam se umorno i uplašeno. Pokušavam ne osjećati krivnju, što je ostavilo traga na meni.

Scenes From A Marriage from Liza Minou Morberg on Vimeo.

Čujete nesuglasje u ovome u odnosu na ono maloprijašnje ''svatko imalo normalan nikom neće odreći pravo na slobodu izbora da bude sam'' ili ''we can always get a divorce''? Ako je to tako samorazumljivo, ako nitko od nas nije toliko lud da bi mu odrekao pravo da ode, zašto on onda osjeća grizodušje što odlazi?

Ali kad smo već kod onog svetog čina – Bogu (u crkvi) je zapravo samo u predbračnom razdoblju stalo do slobodne volje. Od trenutka vjenčanja vrata se zalupljuju uz dojmljiv tresak: nema razvoda! Ne dopuštamo! Dok vas smrt ne rastavi! Nema ništa više free agency ovo ono. Potpisali ste! Pitali smo vas lijepo da li obećavate, rekli ste da ''da'' i sad imate to ispoštovati.



U čemu treba tražiti porijeklo institucije braka? Pa upravo u osiguranju od predomišljanja druge strane. Od pamtivijeka je brak bio ugovor između dvije osobe, kao instrument osiguranja, potpisivan pod paskom društvenog autoriteta, kao akt nepovjerljivosti jednoga prema drugome: najbolje da to bude garantirano i pečatirano! (Dakle, valjda najveća zamisliva negacija romantičnosti i zbilja nije jasno otkud toliki baš u braku vide apoteozu romantike???). U krajnjoj liniji zabrana, uklesana u kamenu: NEĆEŠ SE PREDOMISLITI! – pod prijetnjom sankcija koje provodi rečeni društveni autoritet pred kojim si potpisao (''pred Bogom i Ljudima'').



Utoliko ima sistema u ludilu crkvene politike o nerazrješivosti ženidbe: ako brak mogu razvrći kad mi dojadi, tada on već u startu ništa ne znači, na ništa me ne obvezuje. Svoj jedini smisao taj papir ima ako jest institucionalno obvezujući i nerazrješiv, u prinudi da doživotno ispoštujem što sam jednom potpisao. Kao što bi i presuda na doživotnu robiju bila mrtvo slovo na papiru ako bi zatočeni imao pravo u svakom trenutku zatražiti i dobiti aboliciju.

Čedna: ''Kada predložiš zajednički život ili spomeneš vezu koja vodi prema braku – bježi se glavom bez obzira'' (kao osumnjičenik pred policijom, dodao bih usporedbu).



Što trebaju značiti oni silni zahtjevi Čedne za ''odgovornošću'' i ''ozbiljnošću''? Pa to je to: trebam garanciju da se nećeš predomisliti; da se odričeš prava da se predomisliš. Da se nećeš bilo kad ''pokupiti i otići'', ''slomiti mi srce''. Umjesto na nepouzdanom načelu dobrovoljnosti koje ostavlja prostor za egoistično gledanje najboljega za sebe, tu se ustaljeni model partnerske veze ''koja vodi prema braku'' – zasnovan na pretpostavci seksualne isključivosti i još nekim kategoričkim pretpostavkama – usuprot svom lirskom imaginariju uzvišenih čuvstava otkriva kao uspostavljanje ljubavi na načelu gole prinude, sasvim prozaične trgovine, jamstvenih listova. Pa i ucjene. Neću ti dati (tijelo), dok ti meni ne (pro)daš dušu. Ono ''emotivno se vezati; ljudski se vezati -a tek onda dolazi sve ostalo....To se ne događa u pola sata ili sat vremena poznantva - potrebno je puno, puno duže'' – to je eufemizam za: ne dam dok te ne budem imala na kratkom lancu, ovjereno, sa svim pečatima da se nećeš predomisliti.



—

Ima na forum-haeru thread Osveta bivšemu?: neka ženska se raspituje kod cura jesu li se već osvećivale i na koji način – evo jednog zanimljivog odgovora: nisam , ni jednom. to im je bilo još gore. tako nisu imali opravdanja. da jesam, ublažilo bi njihov čin. " vidiš kakva je ona..." U podtekstu jasno stoji da je sama činjenica što ju je bivši ostavio čin koji treba ublažavati i opravdavati.

Naša popularna blogerica Danica prije nekog je vremena napisala post u svom stilu – vispren i zajebantski – pod nazivom Naprosto je strašno što sve neće muško izvalit kao razlog kad ostavlja curu. Svodi se na to da jadnici izmišljaju lažna opravdanja, sve jedno ''naprosto strašnije'' od drugog.



Danica se zafrkava, ali ono što je ostalo u zraku: zašto oni tu situaciju uopće osjete kao da je potrebno da se opravdavaju? Zašto nije dovoljno da kažu ''jednostavno više ne želim biti s tobom''?



Razumijem da se radi o delikatnosti i da ćeš iz poštovanja prema nekome koga si volio ili još voliš pokušati nastupiti što obazrivije. Ali ne, ovdje nije riječ o tome – svatko zna kako to u praksi izgleda – ne nastupamo mi tada s lažnim razlozima iz gornje, samilosne pozicije, nego iz donje, defanzivne! Mi se tu branimo, doslovno se opravdavamo; ostavljeni gleda optužujuće, a mi smo krivi dok ne dokažemo suprotno. Krivi za ''sebičnost'', naime, ''izdaju'', ''nelojalnost'' i srodne karakterne deficijencije. Predomislili smo se tamo gdje je nepisana pretpostavka odnosa bila da se nećemo predomisliti (''voliš li me?'', ''hoćeš li me zauvijek voljeti?''). Što mi osjećamo potrebu da tu budemo defanzivni znak je naše nemogućnosti da i sami ''jednostavno više ne želim biti s tobom'' uzmemo za legitiman razlog – jer živimo u kulturi u kojoj to još uvijek nije priznato kao legitimno (inače ona ista kultura u kojoj je još od vremena Jude i posebno Dantea za ''izdaju'' garantiran zadnji krug pakla).

De Botton je ono bio napisao: ''Preplavio me osjećaj izdaje, jer zajednica u koju sam toliko toga uložio proglasila je stečaj, a da ja nisam osjećao da za to postoje opravdani razlozi.''

Razlozi? It ain't no use to sit and wonder why, babe – poručuje Dylan u Don't think twice, it's allright: ako sam otišao, znači da je neki problem za mene postojao, jer u suprotnom još bih uvijek bio tu, jel' tako?

Get this widget | Track details | eSnips Social DNA

When your rooster crows at the break of dawn
Look out your window and I'll be gone
You're the reason I'm trav'lin' on

''You're the reason'', to je još najviše što se može reći... Zašto me ne voliš? jednako je nemoguće pitanje (iako mnogo manje ugodno) kao i ono Zašto me voliš? (...) Na oba pitanja onaj kojem se obraćamo za ljubav može odgovoriti samo: Zato što si to što jesi (Alain de Botton).



BIJESNA ZVEČKA (komentar 25.07.2010. 00:03) - što se tiče iskrenosti, u potpunosti se slažem da je važna, no poprilično redundantna. Cijela istina sastoji se u tome da jedna osoba više ne želi dijeliti život s drugom- svi ostali razlozi samo su dekoracija koja nikome neće pomoći da bolje shvati zašto je ostavljen/ ostavljena. Ispariti bez riječi nije fer, no jednako je "istina" kao i suočavanje s osobom koju više ne želimo.

Ali da li je to dovoljno odgovoran, zreo i nesebičan razlog ili mu se samo prohtjelo slobode, tj. sebičnosti i neodgovornosti? Nebitno. ''Neki problem'': to je dosta, jer tamo gdje stvar počiva na dobrovoljnosti, nema ni nedovoljno dobrog razloga, svaki je uvijek legitiman.

No, na žalost, stvar najčešće samo nominalno počiva na dobrovoljnosti, a zapravo je stalno u nas latentno uperen taj optužujući prst. Dok si pod sumnjom na ''samoživost'' i ''sebičnost'', ne možeš samo tako bosonogo: da je razlog to što svoju vlastitu sreću vidiš negdje drugdje. Nego ti je potrebno to iz razloga takta sublimirati u nešto drugo, više plemenito, što nije puko gledanje na sebe. Laura Kipnis: Želja je u vašem braku možda odavno nestala, možda čeznete – još neodređeno i nespretno – za ''nečim drugim'', ali ipak ste čvrsto vezani ugovorom. Ništa se ne smije promijeniti! Jedino bi se smjeli predomisliti ako bi nam druga strana dala neki objektivan razlog za to; nešto nam recimo gadno i nefer priredila; u suprotnom, predomišljanjem mi činimo nefer prekršaj; mi smo ti koji zgrješavamo drugoj strani.

Kao kad ti govori Big Brother: to nije dovoljno dobar razlog. A morao bi biti dovoljan, u tome je stvar! Što ćeš zapravo legitimnije od prava na izbor kako želiš proživjeti vlastiti život.

O Bože, tako mi je žao, Bože, tako mi je žao, ti to ne zaslužuješ, zbilja ne zaslužuješ, govorila je Chloe iz De Bottonovih Ogleda o ljubavi svome sad već bivšem dečku. Ali ono po čemu se ljubav razlikuje od uvjetne zatvorske kazne i je upravo u tome da mi imamo svo pravo ostaviti čak i onoga tko to ničim ne zaslužuje.

—

S druge strane, nitko neće biti jako iznenađen kad čuje da Johana grize savjest i da mu je teško prevaliti preko usana ono što ima supruzi za priopćiti. Poznato nam je da to tako biva – i da ne bi bio prvi koji ispada Ljigavim Gadom jer ostavlja ženu – pa još i djecu, k tome! Muškarac koji napušta svoju obitelj: arhetipska slika koja se samom svojom činjenicom prezentira kao skandal te priziva opću osudu i ritualno sramoćenje. Možda bih sad trebao spomenuti i inverzni scenarij: žena koja napušta muža i djecu.



No, to je rijedak slučaj – zato što posredstvom društvenih normi žena zadržava pravo da, odlazeći od partnera, i djecu odvede sa sobom... čime se sve mijenja u pogledu moralnog dojma. Uzalud biste stoga ovdje od mene tražili političku korektnost u jeziku i potpunu rodnu analogiju, kad rodne razlike nisu izbrisane ni iz običajnog prava, niti de iure. O ravnopravnosti spolova tu nema ni govora. Muškarac kojem više nije do ostajanja sa svojom ženom, ipak je svjestan da društvo daje majci pravo prvenstva na ostajanje s djecom i da bi ih svaki sud po defaultu dodijelio njoj, a ne njemu. Prisiljen računati s tom činjenicom, pater familias se pri vaganju odluke o napuštanju suočava s gorom slikom o sebi nego što bi se majka suočila u istoj situaciji; on nam se odmah ukazuje u svjetlu ''sebičnosti'', ''neodgovornosti'', dok se u analognom slučaju žena ne mora opterećivati kako će to s moralnog aspekta po nju izgledati. Pošto će povesti sa sobom djecu, isključeno je da bi ona to samo iz trivijalnih ili pustopašnih motiva; štoviše, odmah nam daje razloga vjerovati da je sigurno s nekim debelim razlogom, etički košer motivirana – ta što ju je to takvo moralo nagnati da ode sama s djecom? – samo nešto jako strašno – bit će da je on onda neki totalni nepodnošljivac ili nasilnik kad nije imala drugog izlaza nego da ode. Muškarac, pak, pošto sa sobom ne vodi djecu, očito odlazi kao ljigavac i gad: on, dakle, odlazi uživati (a ako je nešto neoprostivo, onda je to uživanje) – odlazi iz razloga vlastite komocije, da izbjegne odgovornostima ostajanja sa ženom i brige za djecu, radi slobode da trči za suknjama itd. Ukoliko bi se, međutim, namislio povesti djecu sa sobom – bilo bi još gore; tek bi tada ispao nezajažljivi, odvratni divljak koji bi bio spreman djecu odvajati (otimati) od majke, pogaziti onaj sveti zakon ''daj dite materi''. To ne da mu ne bi bilo dopušteno, nego bi dobio po glavi što mu je takva ideja uopće pala na pamet. Summa summarum: od trenutka kada zajednički dobiju djecu, u bilo kojem scenariju osim onoga u kojem ostaju skupa kao obitelj, muška strana je do grla u skandalu. Stvar neizbježno završava, u bilo kojoj varijanti, time da je žena moralno palac gore, Oličenje Vrline, a on moralno palac dolje, Ljigavi Gad, guyscum. Za razliku od majke, pater familias više nema nijednog praktično mogućeg načina za iskoristiti svoje teoretsko pravo da ne bude s onom s kojom više ne želi biti, bez da to bude po cijenu moralne anateme.

Kada bih trebao izdvojiti dvije naše ponajbolje mlade glumice, koje se osim toga ističu i ugodom koju pričinjaju očima (barem mojima), bile bi to Nataša Janjić i Zrinka Cvitešić. No, dvije talentirane gospođice imaju još nešto zajedničko – unatrag dvije godine upale su u istu vrstu skandala, kojega se u oba slučaja žuti mediji nisu mogli zasititi. I u oba slučaja s oženjenim muškarcima slash očevima također prisutnima na Sceni.



Fi donc! Kako ga nije sramota?! Povlačiti se okolo s atraktivnom mladom glumicom, a ženu je ostavio da kod kuće čuva djecu! Članci su prosto pljuštali: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi... u nedogled... i zli jezici ispod komentirali:

Posjetitelj_48852 - ma najvažnija je ljubav.kog uopće briga za druge; za neku djecu koja se čak nisu ni rodila; za nekakav brak i nekakvu ženu tamo;pih,treba gledat sebe i samo sebe;i ''smile''... :S :S :S
pst - naprdi troje djece, a usput je.e unaokolo. nice, very nice! Glupan
55788 - ta veza je za svaku osudu, on niti je otac niti je muž, a sigurno ak je to napravil svojoj ženi, nek se janjička nada isto takvom kraju. nema danas morala sve sami kurveraj, fuj. muškarci bi trebali misliti gornjom a ne donjom glavom.
Posjetitelj_38840 - strašno. i to je čovik. ****m mu se na moral i poštenje
Posjetitelj_22035 - OVO DVOJE BI STVARNO MOGLI KONKURIRATI ZA "NAJ" MORALNE OSOBE".ON OSTAVIO ŽENU U TRUDNOĆI, A ONA SA TAKVIM TIPOM ODMAH U KREVET.FUJ
mandolina62 - Koji dečko? Čovjek sa troje djece, zauzet, neodgovoran! Konj! Usisava, kuha, pere i ****! Pored svoje troje djece on se vucara sa jakom glumicom!
R2D2 - ma Jole ima veliki problem, kreten se zbog vagine rastao od žene s djecom. Mislim kako ga nije stid da njegova djeca ovo čitaju sad,ove njegove izjave. I sve to radi ove fufe..jao šta sve živi na ovom svijetu.
npb - Tako mi je drag bio taj Joško, a ono ispade kreten nad kretenima. Pa valjda mu je ta žena vrijedila nešto kada je s njom stvorio troje djece!?! I sav život do sada baciti pod noge da bi za koju godinu, a i kraće, (opet) lupio glavom u zid i pitao se gdje sam bio i što sam radio. Joško, Joško, crni Joško!!!
eni - da ne vjerujaš dokle ide ljudski idiotizam, natucao djecu, a onda dao petama vjetar
miamar - Meni je njihova priča interesantna kao paradigma priče "Kako se lako danas rastati" za koju su velikim dijelom krivi i mediji. Rastava? Jednostavan čin u kojem se dvoje rukuju pred sudnicom, po mogućnosti odu na kavu i zakunu se na vječno prijateljstvo... Djeca? Ona uživaju u odlascima s najboljim tatom nedjeljom u kazalište i jedan put godišnje u zoološki. Nova odabranica djecu voli i daje im bombone. Svi se zajedno smješkaju ljeti, recimo na Hvarskoj rivi... Meni je priča J. Lokasa zapravo slika otužnih i površnih odnosa koji iza sebe ostavljaju djecu koja će jednoga dana biti nesretni ljudi.
maria - Joj, "genijalne" su mi te žene koje kao u nadi vraćanja muža rađaju "spasonosno" dijete! To je za žaliti. Kako kretena vratiti nazad? Nikako!
frzelin - Što oni imaju tražiti - zajedno ? Mogu se seksati i nakon toga se osjećati kao - životinje ! Svaka neka krene svojim - putem ! Vrijeđam životinje - jer oni nisu dostojni usporedbe s njima !!!
cicciolina - kad bi meni neki reka da će radi mene ostavit dvoje dice i ženu koja je trudna taj moment bi mi toliko pa u očima da bi mi se zgadija....da se razumimo svak se može zaljubit i razvest to je ok,al ipak neke stvari su previše... nek se ona samo zanosi da je to ljubav, vjerojatno je i ženu nekad volia...ja bi mislila ako njoj sad to radi šta će meno sutra....karakter ili jesi ili nisi...
riba5 - pa za dijete napraviti potrebno je dvoje i gosp. Joško zna kako se rade djeca, stoga ako nije zadovoljan u braku i prije drugog a pogotovo trećeg djeteta trebao je paziti šta radi nitko ga nije prisilio ima se izbor , nego najlakše je ja sam se zaljubio a ti draga ženice pazi na djecu ja sad gibam s novom ženskom vidimo se.
svi_smo_doma - Dao im bog isto što su oni priredili Ivani...
malacura - Joško mi je baš antipatičan i čini mi se da i nije neki karakteran čovjek
koka 30 - sve mogu razumijet,ali nikako ne kako netko moze ostavit svoje troje djece radi nekih flundraca,pa nije dijete samo napravit,ili kad se rastanes vidjat par sati tjedno.........o djeci trebaju oba roditelja svakodnevno vodit brigu......
joli - Šta sad ćemo stati na stranu ljubavnica i ljubavnika, i njihovu veliku ljubav, ma zamisli molim te…
noki - Ne možeš graditi svoju sreću nauštrb djetinje tuge i nesreće. Jadna dječica mala, tata ih ostavio zbog jedne obične p.
Marina - Bravo Joli potpisujem,muškarci su svinje ne trba se sramit on to mu je urođeno već ona razaračica brakova, katolinja zar se Boga ne boji???
Ivana - nije na nama da sudimo al ako joško ima imalo srca da ostavi svoju dječicu onda stvarno nemam riječi.jer ko jednom ostavi,ostavit će opet…
maria - još jedna prijevara šta se mi uopće čudimo ljudi, pa to je danas najnormalnija stvar, nažalost…
Posjetitelj - Strašno je to što se dogodilo – ostaviti suprugu i troje djece zbog ljubavnice – da li dotična gospođica uopće ima samopoštovanja i kako se osjeća kad je nacija prikazuje kao razaračicu brakova; što ona uistinu i jest….
blueberry_ - odvratan je
zara007 - Vazno je da je dragi ostavio troje djece radi nje. Lijepo, nema sta.
dule_lokin - cak je ostavio zenu kada je bila trudna s trecim djetetom..kako ih nije sram

To samo za Natašu i Lokasa. Sad bismo još sve jednako mogli ponoviti za Zrinku i Rupčića... prvi, drugi... itd.

radar - kako su samo tužni njegovi sinovi...jel on to uopće zna i imali li imalo grižnje savjesti...a sve zbog neke zrinke...ajme
Klara - Sebicno ,nezrelo i vrlo nisko ,kao uostalom i Kristian Ugrina sto je priredio svojoj zeni.Bilo bi lijepo da su uspjeli sniziti razinu testosterona i obuzdati ego hvalisajuci se okolo mladim ,novim mackama,WOW koji frajeri...pobogu ,pa te su njihove bivse zasluzile bar toliko postovanja nakon godina pranja gaća i čarapa,da su im mogli priustiti mjesec dva mira dok se ne saberu ,a ne isti cas izvesti nove komade pred svjetinu..Super,djecu su ostavili majkama,oni furaju komade,tu i tamo ce se malo podruziti s djecom ,novi zivot bez obaveza ..nova mladost..a njihove bivse-a tko im kriv,nek se same koprcaju iz blata u koje su ih njihovi muzjaci uvalili,ne mogu oni to ,eto ,sto bi sad oni ,takvi su i to je to ..E DRAGI MUSKARCI -JADNO

—

Čim se počnemo opravdavati, to je kao da smo zanijekali načelo dobrovoljnosti kojim uopće i jesmo u ljubavi. Toliko sam već puta naglasio ovo o dobrovoljnosti kao temeljnom postulatu ljubavi, da je ta riječ već i meni samom počela dosađivati – ono, kao, čemu truizam, zašto toliko isticanje nečega što se razumije samo po sebi? Tko bi to među nama uopće bio takav da bi se zalagao za prisiljavanje na ljubav? Koga god pitaš, svatko će ispovijedati kako je i on – da, naravno, nije taliban – protiv prinudne ljubavi. No, vidimo da s tom načelnom rezolutnošću, samorazumljivošću i naravnošću našeg prava da odemo, uvriježeni praktični i običajni glas naroda stoji u debelom jazu. To je dopuštanje s figom u džepu, samo nominalno da ne kaže svijet kako nema na nominalnoj razini, nešto kao ono kada je Tuđman '95 pozvao krajinske Srbe natjerane u bijeg neka slobodno ostanu gdje jesu, neće im nitko ništa: imaš urbi et orbi garantirano pravo koje u praksi ipak ni u ludilu ne pomišljaj ići ostvarivati.

Bergmanov Johan na racionalnoj razini zna da ne bi trebao osjećati krivnju niti se ikome išta ispričavati samo zbog toga što više ne želi biti s onom koju je jednom oženio (koga će voljeti i s kime će željeti biti njegova je stvar: nitko mu to ne može narediti), ali se na temeljnijoj psihološkoj razini ipak mora tjerati da je ne osjeća – boriti se u sebi protiv strahovitog pritiska izvana da osjeća (ipak je potpisao pred Bogom i Ljudima da se neće predomisliti). Iako se pred Marianne svjesno i naglas tome odupire, svejedno ne može izbjeći porivu da se opravdava.

Ispod prvog u okviru ove serije postova, onome sastavljenom od Simonove Overs i Cohenove I tried to leave you, koje tematiziraju nemogućnost onih koji sanjaju kako odlaze svojim putem da to i provedu u djelo, odmah prva komentatorica otpisala je lapidarno, tek jednom riječju: Navika. Odgovorio sam: ''navika i još ponešto''. Laura Kipnis preciznije je objasnila što sve stoji iza takvog manjka odlučnosti: Dakako da volite svog partnera/partnericu, ili barem ne možete zamisliti život bez njega ili nje (ili probleme, jad i sramotu koji bi nužno proizašli iz takvog raskida) (...) Ili da ljudi pomisle da ste seronja ili pak sebična kučka koja ne misli ni na koga osim na sebe, ili da zaradite bilo koji od drugih epiteta kojima ugrožena zajednica izaziva moralnu osudu. Jedina iznimka su, kako smo rekli, majke opravdane vođenjem djece sa sobom – jer ako djecu sa sobom, onda znači pravila ne krše samo da bi se išle slobodno i neodgovorno zabavljati (zabavljanje je najgori mogući trn u oku masama zakaparenih na dok ih smrt ne rastavi, koje nastavljaju igrati po pravilima i nemaju taj luksuz dozvoliti si slobodno i neodgovorno zabavljanje). No, ukoliko žena slučajno nema nekakve djece koju bi se dalo povesti sa sobom, gubi se i pozitivna rodna diskriminacija – onda će također i ona, lišena alibija vrline i žrtvovanja, biti moralno kriva odluči li napustiti rodoljubnu bračnu zajednicu, tj. napucati zakonitog muža samo radi želje da ''ugodi svojoj guzici''.

U postu Nagni se, Narcise pisao sam o tome kako bi se rado naslovni lik iz Offenbachove operete Orfej u podzemlju rastao od Euridike, s kojom je na pas i mačka, ali ne može zato jer je u strahu od Javnog Mnijenja – Kôra – Vox Populija. On je rob Javnog Mnijenja, koje mu ne dopušta da se razvede bez pravog razloga, tj. samo zato što mu je dojadila (odnosno, jedno drugome).



Na drugom mjestu Kipnis: Kada mogućnost za promjenu životnih uvjeta iznimno i uspije izbiti na svjetlo dana, poput sićušne, krhke mladice koja se s mukom probija kroz tvrdu zemlju, kakav li je bojni red naoštrenih mehanizama dočeka, spreman da je sasiječe za kompost prije nego što stigne pustiti korijen! (...) Kada je riječ o životu udvoje, nesretni dio para uvijek radi u fušu kao računovođa, stručnjak za izračunavanje troškova i koristi, oboružan privatnom formulom za procjenu kompromisa, rizika, prošlih ulaganja i budućih koristi od loših emocionalnih pogodbi. Podijelite sadašnje nezadovoljstvo s vrijednošću nekretnina koje bi vam pripale, pomnožite s nekom privatnom promjenjivom varijablom – krivnjom, strahom od nepoznatog, razgovorom u kojem ćete sve objasniti djeci, ako imate djece (rođacima i prijateljima, ako nemate) – i dobit ćete kvocijent ojađenosti: na taj način precizno ćete kalibrirati koji stupanj mrtvačke ukočenosti možete podnijeti u zamjenu za osjećaj stabilnosti. Ili na trećem: Bauk promjene očito je privlačan koliko i strašan. Ali prije nego što brzopleto počnete razmišljati o tome kako ćete sve priznati, ili iskopati tunel do slobode i pobjeći, ne zaboravite da naoružani vojnici – djeca, sud javnosti, superego – patroliraju stražarskim kulama, a da su dresirani psi gladni skandala. Sljedeći prožvakani i ispljunuti prognanik iz društva kojega mrzi cijela obitelj i svi prijatelji, koji svima nanosi bol samo zato da bi zadovoljio svoju sebičnu žudnju za srećom – da, taj prezira vrijedan lik kojemu su svi okrenuli leđa mogli biste biti vi.

Obično su u pitanju barem tri obitelji koje treba smoći hrabrosti iznevjeriti i razdražiti: svoju užu i/ili širu, partnerovu užu i/ili širu i napokon onu najužu koju ste zajednički stvorili. To je samo po sebi jasno; što se pak tiče povrijeđenosti i razdraženosti prijatelja vašom unutarbračnom ''izdajom'', linkat ću jedan zaboravljeni post radi plastičnijeg doživljaja. Ali kad smo već kod razgovora neugodnih u kojima treba objasniti... ni to nije sve. Nije rijetkost da trebamo i samoj apstrakciji Društva objašnjavati i opravdavati se, preko njegovih svjetovnih i duhovnih zastupnika Države i Crkve. Kipnis se u svojoj knjizi ne može dovoljno načuditi toj nastranoj ideji da bi stupanje ili izlaženje dvoje ljudi u ljubav ili iz ljubavi bilo stvar koja bi se na bilo koji način ticala Društva, kao i da su Crkva i Država pozvane da daju svoj blagoslov: kako je to država uopće stekla pravo da kaže koji se brakovi mogu sklopiti ili razvrgnuti i na temelju čega? Radi se o tome da će sekularni poredak suspendirati same svoje sekularne principe i učiniti ustupak tradicionalnom moralnom i običajnom zakoniku koji počiva na skupnoj religioznosti u onoj mjeri u kojoj se prodaje kao konzervativan. Što konzervativniji, to stroži prema seksualnim slobodama – a vlast po prirodi konvergira konzervativnosti. Sjetite se da je donedavno razvod bilo moguće dobiti samo u iznimnim slučajevima, ako bi se kao razlog navelo napuštanje, preljub ili fizičko nasilje, što znači da je brak bio jedini ugovor iz kojeg strane nisu mogle izaći međusobnim dogovorom. Morala se složiti i država, poput neke povrijeđene ljubavnice koja ne želi prihvatiti da je veza gotova (...) konzervativci su reagirali lobiranjem za još kompliciraniji postupak razvoda i zalaganjem za takozvani zavjetni brak – mogućnost koja trenutačno postoji u tri južne države – što u praksi znači da nekompatibilnost nije dovoljno dobar razlog za razvod i da treba vrlo dugo čekati kako bi se brak razvrgnuo.



Navika i još ponešto. Kako je to išlo kod De Bottonove Chloe? Ljubav se možda rađa na prvi pogled, ali ne umire jednakom brzinom. (...) Rastanak je stoga bio polagan, dovratak ljubavi tek se postupno odvajao od voljene osobe za koju je bio pričvršćen. Bio je tu i osjećaj krivnje zbog ostataka odgovornosti prema nekoć cijenjenom predmetu ljubavi, vrsta ljepljive tekućine zaostale na dnu čase kojoj je trebalo vremena da iscuri. (...) Njena bezvoljnost utjelovljivala je nadu da će, ukoliko ona ništa ne poduzme, netko drugi umjesto nje donijeti odluku, da ću, ako ona pokaže neodlučnost i frustraciju i u isto vrijeme ništa ne poduzima po tom pitanju, naposljetku ja poduzeti taj korak koji je trebala učiniti ona, ali za to nije imala hrabrosti. Na što nas je podsjetio autor? To što osjeća krivnju nije Chloe isisala iz prsta, nego ju osjeća zato što je naša kultura u to uplela moralni jezik. Zato sam dao onu uvertiru pomanjkanja odlučnosti kod protagonista Simonove i Cohenove pjesme; to je opće iskustvo. Oni zatvaraju knjigu svoje ljubavne veze po tisuću puta, ali nemaju odlučnosti definitivno je i zatvoriti, zacijelo ponajprije zbog toga što su dio kulture u kojoj, svom deklarativnom pravu usprkos, realno nije sasvim jasno da li tu raspolažu moralnim pravom.

—

Izdaja. Otac i gospodin učitelj su nam od malih nogu govorili da je to nešto najgore što se može zamisliti. Ali što je to u stvari izdaja? Izdaja je napuštanje redova. Izdati znači napustiti redove i otići u nepoznato. A Sabina ne zna ni za što ljepše od odlaska u nepoznato. (Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja.)

Kao što sam najavio, u logici da se ostavljeni nema što ljutiti jer mu je oduzeto tek točno isto ono što mu je i dano, postoji rupa – i zove se: emocionalna investiranost. Jedna od racionalizacija najtežeg kalibra: zašto se ne može samo tako otići – izdati? – jer su u tebe investirane tolike emocije, trud, prilagođavanje, godine...

Sportski novinar iz Clevelanda Joe Posnanski piše o slučaju LeBron: I didn’t think he would do it so readily, so impassively, so cooly, I didn’t think he would so publicly spurn and embarrass the city that has dedicated so much of its energy to loving him. (Moj bold.) He had to know the emotions invested in him, all the hopes he had so willingly built up.

De Botton je ono bio napisao: ''Preplavio me osjećaj izdaje, jer zajednica u koju sam toliko toga uložio proglasila je stečaj, a da ja nisam osjećao da za to postoje opravdani razlozi.''

BIJESNA ZVEČKA (komentar 23.07.2010. 23:17) - Naravno, kad smo ostavljeni, a volimo osobu koja nas ostavlja sve što možemo osjećati je bol i eventualno neprihvaćanje situacije, želju za borbom. Što dalje naša borba ide, to manje važni postaju osjećaji (i s vremenom prestaju postojati) pa se sve prevara u ekonomiju- želimo NAPLATITI partneru trud i patnju koju smo uložili, pa sve radi na principu supermarketa.

Zac Jackson za Fox Sports Ohio piše LeBronu otvoreno pismo: Sure, your free-agent status was earned. And it meant you were free to explore, to further market yourself, to taste every bit of being free. No one can begrudge you for doing that and thinking you've found a place that will make you happier... Dovdje Zac zvuči kao razborit čovjek i taman nas je zavarao – dok ne pročitamo nastavak rečenice iz kojeg naglo probija histerija ostavljenog partnera: ... happier than you were when you had anything you'd ever want or need here. Da, zločesti LeBron, kako ti možeš htjeti nešto drugo kad ti mi dajemo sve?! Kako smiješ uopće pomisliti da bi imao pravo negdje drugdje biti sretniji nego tu kod kuće gdje si obasipan svom ljubavlju ovog svijeta?! Nakon svega što smo mi ovdje investirali u tebe, učinili za tebe?! But to have your buddies call the Cavaliers, for you not to return any of Dan Gilbert's calls after Gilbert gave carte blanche to every member of Team LeBron and repeatedly paid NBA fines for your team wearing unapproved uniforms because you wanted to wear them or model a new shoe? I'm not saying Gilbert's letter was the most well thought-out gesture, but I understand.

Izvjesna ili izvjesni Ellen komentira ispod jednog članka: lebron james rejuvenated the city's downtown, the spirit of cleveland, and the economy. he is going to miami because he wants to win a championship, because that is his goal. i question him as a person, when he can think that winning a basketball championship (in a town that has many other championships) is more import...ant than what he meant to the hearts and mind of cleveland fans and the local economy. i would question him less if he weren't from the area. you don't grow up here, learn and live the history, and abandon it. he really screwed the cavs, man. Pih, kakav je to truli košarkaš kojem je od svega najvažnije da igra na pobjedu i lovi prsten prvaka, važnije i od toga da smo ga mi ovdje voljeli i da nam je puno značio?!

Jay Karmelek (iz mailbaga Billa Simmonsa): So I'm watching LeBron treat Cleveland like my daughter treats her diaper, and I hear Jackson and Van Gundy talking about how horrible the Cleveland fans are for burning his jersey and how "this is how you handle yourself" as though they're watching something I'm not. I like both of their analysis usually, but they've never spent a month's salary on games, never put in 80 hours waiting tables, taking out trash or even been stuck in an office with the escape of sports as a way to get through it. So they wouldn't understand that many fans don't care about "witnessing" LeBron whatever the heck that is, as if Cleveland fans should be grateful they got to see him dunk a bunch of times and choke in the playoffs. Kako i ne bi popizdili načisto kad je otišao prije nego što je obavio posao do kraja – iako su oni trošili mjesečne plaće na utakmice, 80 sati tjedno smetlareći ili čameći po uredima samo da bi mogli voljeti LeBrona. Nakon što su se tako investirali preko svake mjere, više ih ne može zadovoljiti objašnjenje po kojem im je oduzeo samo ono što im je i dao. Što je on to tako dobro uopće učinio za njih – ništa, ''zakucao par puta i usrao se u playoffu'' – tako oni to sad tumače (što čini dodatno zanimljivom činjenicu da rade toliku gungulu zbog gubitka nekoga tko Clevelandu ne donosi ništa osim što zakuca par puta i usere se u playoffu).

Za kraj sam ostavio najubojitiji mail. Matt Williams: The way sports is headed is really worrying me. Everyone accepts this narcissic attitude to these prima-donna athletes without any regard to who it may hurt. And for what? More money? More fame? When does it end? LBJ didn't even pretend to care about leaving Cleveland. He said true fans would understand. Does he even know what a true fan is? Does he know that true fans wake up reading/surfing the Internet about last night's game? Does he know true fans talk to others about what happened last night and what might happen in tonight's game? Does he realize that true fans cut out 4-5 hours a day to follow a team? Does it even bother him when he loses a game? Does he realize that true fans were following Cleveland long before he was born and will follow them long after he's retired? Znaš li ti uopće, LeBronu jedan, što je to istinski navijač? Znaš li kako se pravi navijači bude usred noći da sve pročitaju o tebi, tvojoj zadnjoj utakmici, kako strastveno raspravljaju s drugim navijačima što se dogodilo sinoć i što bi se moglo dogoditi večeras, kako gube dane, po 4-5 sati svakog dana samo da bi pratili i obožavali svaki tvoj koš?! Neki igrači bi bili sretni da su tako voljeni i ne bi tražili drugih klubova ni drugih navijača!

Točno ona klasična scena iz Slatkog života, Fellinijevog:



EMMA: Čime sam zaslužila ovakvo ponašanje? Ni psa se ovako ne tretira. Tko ti misliš da si? Kad bi me samo malo volio... razumio bi neke stvari. Ti nikoga ne voliš. Ne znaš što ljubav znači! Sebičan si! Srce ti je tvrdo i prazno! Jedino ti je stalo do žena, ne do ljubavi. Neki muškarci su sretni da su voljeni i ne traže druge žene! Ti si jedini takav! Sramota! Sramota! Ti si bijedni crv. Završit ćeš sam poput psa! Vidjet ćeš! Tko će ostati s tobom ako te ja ostavim? Tko bi te mogao voljeti kao ja? Pronašao si najvažniju stvar u životu. Imaš ženu koja te voli i koja bi dala život za tebe! Ti sve uništavaš. Nikako da se smiriš, nikad nisi zadovoljan. Kad se dvoje vole, ništa drugo nije važno. Čega se bojiš?
MARCELLO: Tebe, tvoje sebičnosti, tvojih bijednih ideala. Nudiš mi bijedan život. Pričaš jedino o kuhanju i krevetu! Kad bih pristao na to, završio bih kao crv! Ne vjerujem u tu tvoju ljubav, agresivnu, priljepnu, materinsku! Ne želim ju! Ne trebam ju! To nije ljubav, to je degradacija! Kad ćeš shvatiti da ne želim tako živjeti?! Da ne želim više biti s tobom?! Želim biti sam!

Da, gotovo je! Gotovo! Na kraju balade ju je od silnog ostavljanja gotovo i ostavio.

—

Ništa tako ne razdražuje kao voljena osoba kojoj nije jednako jako stalo do našeg voljenja. Kora Potočnik, ''koja se jednom dala, tek tako, da bi bila još dalja'', Potočnik Kora ''koja je pismo bez odgovora'', ''koja se ljubila kao da mora'', ''kojoj treba manje ljubavi no što joj se daje'', ''koju je moje srce samo kratko nerviralo''...

De Botton: Arogantna želja da budem voljen pojavila se tek sada kad ljubav više nije bivala uzvraćenom – bio sam ostavljen sâm sa svojom žudnjom, bespomoćan, onkraj zakona, zaprepašćujuće nezreo u svom zahtjevu: Voli me! A zbog čega? Imao sam samo uobičajenu, jadnu, nedostatnu ispriku: Zato što ja volim tebe...

Realno u svakoj vezi postoji partner kojem je više stalo i onaj kojem je manje stalo – uvijek postoji ta vrsta neravnoteže barem u nekom stupnju. Na onoga kojem je manje stalo nalegne se neizrečeni imperativ ostajanja – da to nije samo njegova slobodna volja nego pomalo i dužnost, obaveza – iz obzira prema osjećajima drugoga. Zar nam nije tako žao De Bottona, zar ne postajemo spontano empatični dok govori kako nema nego tu jadnu, nedostatnu ispriku ''zato što te volim''? Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, naziv je knjige bivše blogerice Maje Hrgović. Ali u ljubavi je to puno složenije: slabost slabijeg (to je onaj kojem je više stalo) postaje slaba točka jačeg partnera (kojem je manje stalo). Jači i neprimjetno počinje u raspoloženju slabijeg imati svoju osobnu odgovornost; pretvara se u skrbnika njegovih osjećaja, jedinog odgovornog za njegovu sreću ili povrijeđenost, osmijehe ili patnju, o čijoj lojalnosti sve ovisi. Što slabiji više voli, što mu je više stalo, što je ovisniji o partnerovoj ljubavi i lojalnosti, ta njegova slabost predstavlja veći teret na plećima jačeg. Što je Emma bila tužnija i sva jadnija, Marcellu je više predstavljala Ahilovu petu, slabu točku i breme ispod kojeg stenje ali se ne može izvući. Paradoksalno i suprotno od Majine formule, Emmina veća slabost čini Marcella slabijim; što je njoj više stalo (a njemu manje) njega ne čini pobjedničkijim, nego baš gubitničkijim – jer kad se podvuče crta, ostaje po njenom.

Kada ga je ostavila, Chloe iz De Bottonove knjige je to učinila govoreći mu da je on ''predobar za nju'', i kasnije mu pisala pismo u kojem govori koliko joj je bilo teško to učiniti i koliko joj je žao zbog njega. Na kraju veze uvijek onaj koji nije zaljubljen drži utješne govore. (...) Oblikujući riječima svoju želju da raskine sa mnom, izjednačila je vlastitu nesposobnost da me i dalje voli sa zlom, dok je moja ljubav prema njoj bila dokaz moje dobrote, i odatle zaključak koji se nije temeljio ni na čemu, osim na činjenici da sam je i dalje volio, da sam ''predobar'' za nju. Težak element je za nju u toj stvari bilo prestati voljeti (znajući da ispada gadura) ''muškarca koji ju je, u svoj dobroti vlastitog srca, još uvijek bio sposoban voljeti'', ''tko joj je svakodnevno pružao utjehu, ohrabrenje, potporu i nježnost''.

Kod partnera kojem je manje stalo te želi otići na svoju stranu, spontano se javlja instinkt tješenja, iz potrebe za dizanjem ostavljenog partnera – da ga se uzdigne, postavi višlje (bilo na moralni pijedestal ili kao ohrabrenje u smislu elana, sreće, izgleda za budućnost): jer što je on višlje gore, manje je uteg koji tebe povlači dolje. To je teže, to je breme odgovornosti za tuđu povrijeđenost i krivnje zbog počinjenja ''izdaje'' veće, što se druga strana ukazuje jadnijom i nesretnijom. Ako sam ja kriv za tvoje stanje, bit ću to više kriv što je stanje gore i to manje kriv što je stanje bolje. Pa ako stanje uopće nije tako loše, onda ni ja nisam toliko kriv – u izravnom mi je, dakle, interesu da stanje bude dobro i ti stojiš visoko, te zato radim sugestiju o tome. Okrećem na lakoću: potrebno mi je tebi i sebi nametnuti tumačenje po kojem je s tobom i dalje sve OK.

Mogao bih to opisati i kao osjećaj obrnute ljubomore – oh, kad bi si samo on ili ona našao/la nekoga! Likove iz Gombrowiczeve drame Ivona
ostavili smo kod scene u kojoj dvoranin Inocencije objavljuje međusobnu zaljubljenost njega i naslovne ''smlate'' Ivone, što izazove uzdah ogromnog olakšanja kod kneza Filipa, jer dužnost voljenja preko volje time pada s njegovih ramena. Ima netko drugi tko će ju voljeti – ona je i bez njega OK – ponovo je slobodan, odterećen i nikome nije kriv! Kaže Inocenciju: ''vi ste junačina, vi ste pravi muškarac'', koji je spasio čitav svijet jer je taj teret preuzeo na sebe.

Ali analogno kao što strana kojoj je manje stalo radi svog računa nameće lakoću, instinkt slabije strane je inzistirati na težini, praviti mrke i tužne izraze lica: biti što slabijom, ovisnijom, jadnijom i nesretnijom – samo joj to daje moć. Pumpati, hipertrofirati, maksimalno otežavati ovome – time što će ga uporno voljeti, voljeti i patiti za njim (zbog njega).

Na Inocencijevu javnu objavu njihove međusobne ljubavi, pozvana da se očituje, Ivona međutim odšuti. Inocencije: ''Zaljubila si se u njega? U njega? Ha? Ha?'' Filip na to shvaća da se upecao u zamku iz koje se neće tako lako izvući.

KNEZ: Zaljubila se... Umjesto da me zamrzi. Ja je zlostavljam. Ponižavam. A ona se zaljubila. I sada... voli me. Zato što je ne mogu podnijeti. Zato me voli. Situacija postaje ozbiljna. (...)
KANCELAR: Kneže, aplicirajte na situaciju svoju mladenačku lakomislenost!
KNEZ (Ivoni): Ne. Reci da ne. Ne voliš me?
IVONA (šuti)
KNEZ: Ako ona mene voli, onda sam ja... onda sam ja od nje voljen... A ako sam od nje voljen, onda sam njezin voljeni... ja sam u njoj. Ona me ima u sebi. Ne mogu je prezirati... ako me voli. Ne mogu ovdje biti onaj koji prezire dok sam tamo, u njoj, voljen. Ah, ja sam zapravo sve vrijeme mislio kako ja jesam tu, svoj, u sebi – a sad odjednom paf! Ščepala me – i nađoh se u njoj kao u stupici!

Tek u sljedećem činu, 18 stranica kasnije, knez nalazi rješenje (primjećuje Izu, koja se digla sa stolice u dubini, gdje je sjedila za sve vrijeme tog prizora, i hoće izići – prilazi joj i ljubi je u vrat)...

IZA: Molim vas, pustite me!
KNEZ: Ah, nemojte se suzdržavati! Slobodno je. (ljubi je u usta) Ah! Kakva slast...
IZA (otimajući se): Vikat ću!
KNEZ: Kada vam kažem, nemojte se suzdržavati, s njom se smije sve! Oprostite! Zapravo nisam htio. Nekako mi je došlo samo od sebe... Oprostite, što sam učinio? Ponio sam se kao luđak.
IZA: Drskost!
KNEZ: Preklinjem vas, nemojte o tome nikome reći, jer ako dopre do moje zaručnice, ona će patiti... Patit će! Patiti, patiti, patiti!
IZA: Ali kneže, pustite me!
KNEZ: (i dalje je drži): Samo malo, samo malo... Patnja. (ljubi je) Kakav nosić, kakva ustašca! Ne odlazi! Čini se da sam je iznevjerio. Strašno! Ali divno! Ah, kako je to lako! (doziva) Valente! Valente!
IZA (otimajući se): Ali, molim vas, nemojte bar nikog dozivati.
KNEZ: Naprotiv, naprotiv, zlato... (ulazi VALENT) Ne dolazi u obzir da te pustim. Tek ovako s tobom osjećam da sam kako valja. Ah, kakve li slasti držati u naručju stvorenje koje... nije ogavno. Poslat ću ti cvijeće. Ah, kako je lako. Moram iskoristiti tu lakoću. Ponovo sam se domogao lakoće! Volim te! (ulaze ĆIRIL i IVONA) Ćirile, ovo je moja sadašnja zaručnica!
ĆIRIL: Kako to?!
KNEZ: Ivono, moram ti se u ponečem povjeriti. Upravo sam te malo prije iznevjerio s Izom. Prestaješ biti moja zaručnica. Žao mi je, ali tu nema nikakve pomoći. Ti nemaš sex-appeala, koji Iza posjeduje u visokom stupnju. Nemoj mi uzeti za zlo što te obavještavam na ovaj način, s takvom lakoćom, ali odlučio sam iskoristiti stanovitu lakoću koja je naglo zavladala u prirodi zahvaljujući tebi... tebi zahvaljujući, blago moje. (ljubi Izu u ruku, Ivoni) Zašto tako stojiš? Možeš stajati dok ne svisneš, svejedno mi je! Zbogom! Odlazim, isplovljavam, odiljam se, udaljavam, prekidam s tobom! Ništa s tim stajanjem postići nećeš!

Ivonino ''stajanje'' je tu metafora pasivne agresije kojom ostavljani uvijek kinji onoga koji ostavlja. Bivanje jadnim. Kao što je grad Cleveland uzeo Jamesa za taoca svoje jadnosti – te mi nikada nemamo sreće u sportu, te LeBron zauvijek smo gotovi ako ostanemo bez tebe, te to bi bila smrt profesionalnog sporta u Clevelandu itd. Mi smo jadni pa bi stoga i ti bio najveći gad i bandit ako bi nas napustio unatoč našoj jadnosti. Žao mi je što nisam na vrijeme bilježio autentične izjave Clevelanđana kojima su pred Odluku ucjenjivali Jamesa svojom jadnošću i tužnim licima – više ih ne znam naći – sve su novine bile pune tih naricaljki koje su mu istresali pod nos, tih vapaja da Sunce više nikada neće u Clevelandu izaći ako on ode (na žalost, tada još nisam znao da ću sve ovo pisati, pa nisam bilježio). Poslužit će i kolumnisti s arhivama: tako npr. Joe Posnanski podsjeća u onom svom članku na ekstremno nesretnu sportsku prošlost grada Clevelanda i iščuđava se kako LeBron – raskinuvši mučki s njima i preko noći proglasivši svoje zaruke s Miamijem – nije vodio računa o tome što je značio za Cleveland u smislu emocija i nade u preokret koju je donio sa sobom, kako su se ti ljudi vezali za njega. Cleveland has a lot of rage, pent up from a lot of bad breaks. James should have known that. He grew up in Akron. He had played for no other team. He was well aware of all the sports pain that Cleveland had endured through the years — Red Right 88, the Drive, the Fumble, the Shot, the World Series heartbreak, the blown series against the Red Sox and so on, forever. (...) He simply did not seem aware that he had broken the heart of a city that always feels just one heartbreak away from collapse.

LeBroken hearts are for assholes, rekao bi možda Zappa. Novinar J.A.Adande prepoznaje da su baš ta njihova hipertrofirana srca, vječito u pripravnosti za biti slomljena i kolabirajuća, možda mogla predstavljati veliko opterećenje LeBronu, breme koje on nije bio voljan nositi: Never in our country’s history has one person meant so much to a major town as LeBron James does to Cleveland. It’s almost become counter-productive. Would you want to live in a city that’s totally dependent on one person, even if that person is you? And would a bunch of pleading people plus one sad-faced state of Ohio convince you to stay?



Princ je LeBron, Iza Miami, a Ivona Cleveland...
ĆIRIL: Ništa postići neće! Ništa postići neće ma stajala i deset godina! Eh, kakva radost!
KNEZ (Izi): Oprosti, zlato, zaboravio sam te upitati slažeš li se. Nemoj me odbiti. (ljubi je u ruku) Oh, svaka je takva gesta zdravlje. Odmah ću izdati odgovarajuće naloge. Ne treba pred javnošću skrivati činjenicu naših zaruka. (...) Zaista, atmosfera je postajala nemoguća. (Ivoni) Čemu tako stojiš? Čini se da je među nama sve razjašnjeno. Što još čekaš, mila moja?

Kad je nekoliko dana unaprijed objavljeno da će LeBron svoju Odluku dati svijetu do znanja u posebnoj TV emisiji, NBA kolumnist Ian Thomsen to je vidio kao jak signal da će ovaj ostati u Clevelandu. 7. srpnja Ian piše: James grew up in Akron within an hour's drive of Cleveland, he has never lived outside the Cleveland area, and his potential departure has been awaited with tremendous apprehension by his native region. If James is planning to leave his hometown, one of the cruelest ways to break the news would be via a one-hour TV special to celebrate his exit. A 8. srpnja, na sam dan velikog događaja: If James uses the vehicle of a celebratory one-hour TV special to declare that he's abandoning the people of Akron and the fans of the Cavaliers, then he'll never be able to go back home again. (...) I truly believe (...) that if he was going to move to Miami or Chicago, then he would have arranged the least painful exit so as not to destroy his reputation at home. Instead, if he goes on live TV tonight to say he's walking out on the only place he's known, then he has done so in the most painful way imaginable. He has tortured millions of people who for months have had faith that he would stay -- and he has ruthlessly cut them off. I u zaključku: Give LeBron some credit: He won't go on prime-time TV to leave Cleveland in the most painful way possible.

U isto vrijeme, Bill Simmons na istoj podlozi donosi suprotan zaključak. Da, to bi bilo nešto najokrutnije što se može zamisliti... ali nije isključeno da će se ipak baš to dogoditi – ne iz zlobe, nego zato što je momak izgubio orjentaciju. Losing LeBron on a contrived one-hour show would be worse than Byner's fumble, Jose Mesa, the Game 5 meltdown against Boston, The Drive, The Shot and everything else. At least those stomach-punch moments weren't preordained, unless you believe God hates Cleveland (entirely possible, by the way). This stomach-punch moment? Calculated. By a local kid they loved, defended and revered. It would be unforgivable. Repeat: unforgivable. Picking anyone other than Cleveland on this show would be the meanest thing any athlete has ever done to a city. But he might. Assuming he's not malicious, and that he's just a self-absorbed kid who apparently lost all perspective, that doesn't make him much different than most child stars who became famous before they could legally drink -- or, for that matter, Tiger Woods. That's just the way this stuff works. Too much, too fast, too soon. You don't lose your way all at once; just a little at a time. Then one day you look up and there's a TMZ photo spread with 15 of your mistresses, or you're agreeing to stab an entire city in the heart on a one-hour television show.

Moguće je teoretizirati na taj način, a moguće je i registrirati tu notornu činjenicu da je James stvarno već bio doveden u nepodnošljivu situaciju. Iskreno, sâm sam bio sklon prikloniti se Thomsenu, bio sam uvjeren da će James podleći tom pritisku, toj sveprožimajućoj pasivnoj agresiji koja ga je okružila – naprosto zato što je bilo razborito očekivati da hoće. Objektivno, to su zahtjevne situacije, grdni pritisci, teško je ne podleći.

ĆIRIL: (...) da ona ovdje tim svojim stajanjem nešto ne iskamči?
KNEZ: Ništa se ne plaši! (ĆIRIL izlazi.) Možeš stajati do besvijesti, više ti neće poći za rukom da me staviš u glupu situaciju. Promijenio sam se. Promijenio sam ton i odmah se sve promijenilo! Stojiš kao grižnja savjesti, ali to me se ništa ne tiče! Samo stoj koliko želiš! Ha, ha, ha! Uostalom, tebi je drago kad ti nanose bol, jer nemaš sex-appeala. Ti sama sebe ne voliš i sama si svoj dušmanin, i zato podsvjesno svakoga provociraš i nahuškavaš protiv sebe, zato se uz tebe svatko osjeća razbojnik i protuha. Ali makar tu stajala i čitavu godinu, tvoja turobnost i teretnost neće nadvladati moju lakomislenost i lakoću. (Vragolasto joj se smije i vrti se s Izom.)
IZA: Možda bi bilo bolje da joj ništa od svega toga ne govoriš? Malo samilosti, Filipe.
KNEZ: Ne, ne, nikakve samilosti. Samo lakomislenost! Već ja nju poznajem – imam iskustva. Prije svega treba uopće nešto govoriti, dok ona ovdje čeka, a drugo, treba joj govoriti upravo najgore stvari lakim, veselim tonom. Stvar je u tome da joj se najneugodnije i najnepristojnije stvari govore nevinim i omalovažavajućim tonom. To joj ne dopušta da se ostvari – to sprečava da joj se šutnja ne oglasi, a njezino stajanje čini neobvezatnim, to je smješta u sferu u kojoj je bespomoćna. Ne trebaš se za mene brinuti, više mi ništa ne prijeti. Ludo je lako prekinuti vezu s čovjekom, to je prije svega pitanje promjene tona. Neka tu stoji, dapače, molim lijepo, neka stoji i gleda... Uostalom, hajdemo odavde. Eto, nije mi palo na pamet da se može naprosto otići. Ako ona stoji, mi pođimo.

Iznenadio me James time što nije podlegao, jako ugodno i pozitivno. Nisam očekivao takvu zrelu suverenost, nepopustljivost, od jedne 25-godišnje sportske zvijezde koja nije uvijek suvisla i o sebi nerijetko govori u trećem licu. 9. srpnja, dan nakon, Thomsen je morao pojesti vlastito govno zbog garantiranja da je TV emisija znak da ostaje u Clevelandu. Okrenuo je na čuđenje LeBronu – zar on to nije mogao malo drugačije, samilosnije: ''If he was going to divorce himself from the fans who viewed him as one of their own, as a savior to their depressed region, then wasn't there a less painful way to do so?'' (Simmons: ''there just had to be a better way''.)



Da se razumijemo, ta je TV emisija stvarno bila debilizam i odvratnost u onom aspektu žutog spektakla, zakazanosti samo radi rušenja svih rekorda gledanosti, korištenja za promociju sebe kao branda i još cinično pod alibijem dobrotvorne svrhe – ali treba razlučiti i skinuti kapu onome što je istovremeno bilo vrijedno poštovanja: this is very tough, reče, jer znam da ću razočarati mnogo ljudi, ali ja ću stisnuti zube, ostat ću tvrd, neću pristati na ucjenu, neću se dati navući na tanak led samilosnog tona.

Kad Marianne pita Johana koliko ga dugo neće biti, on kaže šest, možda osam mjeseci. A ako mene ne bude kad se vratiš? – pita ga ona. l couldn't care less. Do you know how long l've wanted to leave? How long l've thought about leaving you? To je prije svega pitanje promjene tona... l'm trying... l'm trying to be honest and it's not easy! We've never talked like this before.

—

Ludo je lako, kaže Gombrowiczev knez, prekinuti vezu s čovjekom, treba samo promijeniti ton. Ali kad bi to stvarno bilo tako lako, zar bi Cohen pisao ''here's a man still working for your smile'', zar bi Simon o tome kako svaki puta kad definitivno odluči da je ''over'' još jednom stane ''and think it over''?

Kad sam 25. srpnja bio na Cohenovom koncertu u Zagrebu, kada je po već valjda četvrti ili peti put istrčao na bis – tobože izazvan neobičnošću naše ushićenosti i strasti kojom smo ga dozivali – začuli su se taktovi I tried to leave you – a ja sam mislio o tome kako je ovo bio zbilja jedan koincidentan srpanj, i inspirativan, s člankom o Lani koja se svetila Bruni jer ju je napucao i navijačima koji su prognali LeBrona iz Clevelanda jer ih je napucao, a sad mi se još ovaj neočekivani bis (zapravo Cohen točno isto napravi na svakom koncertu ove turneje, ali ja to tada još nisam znao) probija u činjenicu da sam od 20.-og do 25.-og objavio pet postova na tu temu, posljednji tog jutra, dok nas on tu ne može ostaviti ma koliko mijenjao ton.



KNEZ: (...) (Izi) Mi smo tamo, u njoj. S njom. U njezinu posjedu. (...) Ćirile! (Svi izlaze osim ĆIRILA) Zadrži je još u dvorcu. Ne dopusti da ode. Reci im da se zasad još ne može objaviti naš raskid. Neka još sve ostane kako jest.
ĆIRIL: Znao sam da će ona svojim stajanjem nešto iskamčiti. Ponovno počinješ!
(...) Pa sve je gotovo. Već si s njom prekinuo. Otpravit ćemo je kući. Više je neće biti.
KNEZ: Ovdje je neće biti – ali bit će negdje drugdje. Ma gdje bila, bit će. Ja ću biti ovdje, a ona tamo... Brrr... Neću. (...)
ĆIRIL: Ta izliječio si se!
KNEZ: Dajem ti riječ, sasvim. Zaljubio sam se u Izu. Otkačio sam se od patnji one patnice. Ali, Ćirile, ona nas ima u sebi i tamo će u sebi s nama... o nama... manipulirat će po svome... znaš, na svoj način!

LeBron James: ''At the end of the day I feel awful that I'm leaving.'' Vjerujem mu ne zato što bi bio nešto uvjerljiv, nego što je to opće iskustvo – nije ljudski moguće da ne bi bio dotjeran do toga da se osjeća grozno.

KNEZ: Sigurno nešto o nama! O nama sanja! O meni, o tebi. Mi smo tamo unutra.
IZA: Gdje? U kakvu unutra?
KNEZ: Unutra u njoj. Zar ne čuješ kako bolno spava? Kako okrutno diše? Kako teško radi u sebi, kako se tamo mi obadvoje u njoj urušavamo i kako ona s nama izvodi što joj prahne na pamet – volio bih znati što ona tamo izvodi s nama, kako nas tamo u sebi zlostavlja...

Osjećaš se probušeno? Mora da si bio balon.



Kada je 1787. carica Katarina II na putu za Krim trebala proći depresivnim, pustim stepama južne Rusije, namjesnik Grigorij Aleksandrovič Potemkin znao je da će ga ona držati odgovornim za stanje koje ugleda. Ali stanje nije zadovoljavalo, a nije bilo ni mogućnosti da ga se na brzinu učini zadovoljavajućim. Na to se više nije moglo utjecati. Jedino... možda... – sinulo je u jednom trenutku Grigoriju Aleksandroviču – ako ne na stanje, možda bi se moglo utjecati na drugi dio sintagme, ono ugledati! Ugledati se može mnogošta – mora li to onda baš biti stvarno stanje? I tako se dogodilo da je carica ugledala sliku brzog i uspješnog razvoja kojim je rukovodio namjesnik Potemkin, a koji se u sto postotaka sastojao od lažnih bogatih sela (plošne kulise), lažnih zdravih, debelih i veselih seljaka (najamni manekeni) i lažnih velikih stada (nekolicine stalno premještanih noću uvijek tamo kud će carica proći danju).



Kad smo išli iz Praga svratili smo do Telča. Telč: obogatili se jedne godine na soli, pa im naglo postalo ispod časti da žive u svojim dotadašnjim običnim srednjovjekovnim kućicama – postale im potrebne palače (kulturne, renesansne).



Problem je samo u tome što im arhitektonska ambicija nije imala društveno i kulturno pokriće. Taj neugodni raskorak, ta isparenja proždrljivosti... Je li moguće preko reda preskakati ne stepenice, nego cijele katove civilizacijskog razvoja? Može li se to tako preko noći od moravske selendre napraviti Firencu?



Pošto stvarna preobrazba nije, dakako, bila moguća, ostalo je da ju se izvrši barem na polju percepcije – da to na razini fasade bude kao u Firenci (kao).

Čim su nas istresli udarilo mi je u oči da tu nešto ne štima... nešto nije kako treba... prije svega, proporcije su teško poremećene – pa taj trg je abnormalno prevelik! Gubi se svaki odnos, osjećaj okvira... Taj trg za taj grad je kao krilo orla na vrapcu – prije će ga slomiti pod svojom težinom nego što će njime nekuda poletjeti.



Kaže wikipedia: osim monumentalnog renesansnog dvorca iz 17. st. (a zapravo gotičkog prepravljenog u renesansni, dabome), the most significant sight is the town square, a unique complex of long urban plaza with well-conserved Renaissance and Baroque houses with high gables and arcades. Da, samo što to uopće nije trg... to je pista! Tu bi komotno mlažnjaci mogli slijetati.



Kad je došao u Mindos i zapazio da je grad malen, a kapija prevelika, rekao je: ''Miđani, zatvorite kapiju da vam grad ne pobjegne.'' (Diogen Laertije o Diogenu iz Sinope.)



Ali kao što to uvijek biva u slučajevima kad žaba diže nogu da ju se potkiva, ili (kad smo već kod žaba) kao u onoj priči o volu i žapcu koji je pukao, stvar se obavezno srozava u karikaturu.



Imaš osjećaj kao da si došao na snimanje holivudskog westerna s cijelim gradom lažnih fasada sklepanih samo za potrebe filma.



Te kartonske kulise... smanjene, oslabljene stvarnosti – sve je kao sintetsko, lažno, simulirano... ne doista izgrađeno nego samo nacrtano...





Najegzemplarnija je ova žuta… gledaš sprijeda i misliš si ''no, gle, neka palača, nije to loše''…



Prijevara se otkriva gledano sa strane: zadnji kat ne postoji, odnosno sastoji se samo od fasade. Nadograđen je – skupa s lažnim prozorima – isključivo zato da bude više fasade, da bi se kuća činila kao reprezentativnija, a vlasnik kao veći gazda nego što je stvarno slučaj.



Danas je Telč turistička znamenitost (Unesco bla bla), ali ne na isti način kao kad se ide u Firencu, nego valjda kao zabavna egzotika, arhitektonski freak-show.



To jest lažno, ali zapravo može biti sasvim zanimljivo, i čak izuzetno, ako se pristupi s lake strane, karnevalski, s balonima i smijanjem, bez pridavanja težine i ozbiljnosti, sa slobodom nekoga tko se time zabavlja.

No, tada me je tek nešto zaprepastilo... svrnuo sam pogled na svoju grupu... ne, ni jednog osmijeha, kamoli balona...



Ovaj umorni, neveseli brko – to je vodič. Vodio ih je okolo i izgovarao svoje naučene rečenice.



Prišao sam da osluhnem... Ma, zar je moguće?! Jedino me to kako je vodič pričao o Telču šokiralo više i od samog Telča: pa on... pa on to ozbiljno! Ne s lake strane nego baš s najtežom težinom! On najiskrenije misli da je tu došao na isti način kao što se dolazi u Firencu (?!!) – i nije uopće isključeno da mu to stvarno i jest sve ravno. Gdje god ga dovedeš (odnosno, gdje god on doveo) otpričat će svoje, samo da je znamenito; samljet će kao stroj bez duše tu mjericu kulture dok god mu ubacuješ zrna.

A ovi su slušali. I dozvoljavali da im nametne taj ton.

Poželio sam povikati: – ''Ljudi, pobogu, ta Telč je žanr karikature, a ne simfonije.'' Pa kako oni to ne vide! Kad smo se okupili pred autobusom, jedni su govorili: – ''Uh, ovo je stvarno bilo nešto predobro – posebno, prelijepo!'' A drugi odgovarali: – ''Uh, uh, predivno – da, divno, veličanstveno!'' Bili su sigurni da ću se složiti s njima. Dosad sam već naučio kako se postaviti u takvoj situaciji. Nisam upao u tu zamku da krenem s razlozima, ukazujem s poštovanjem na grešku, razvijam argumente, objašnjavam, tumačim, apeliram kako je to što govore objektivno netočnost, molim odozdo da se urazume, nego sam se potrudio da zazvučim što je maksimalnije moguće svisoka i prezrivo. Rekao sam: – ''Baš nešto posebno! Baš se vidi da su Telčani bili posebna vrsta telaca, seljačine samo takve, prost narod. Prva briga malograđanina je kako da na razini fasade pređe iz niže u višu društvenu klasu.''

Konsternacija! Šok! Gledali su me s mržnjom, jer ponizio sam njihovo udivljenje. Karte su pale na stol, maske bontona s lica, izgovorene su riječi kao ''seljačine'', ''malograđani'', ''prost narod'' i sama činjenica izgovaranja takvih riječi učinila je da sam za njih postao oholi aristokrat u vijeku demokracije, snob uzdignuta nosa, arogantan, bahat, zao!

Zar mislite da ne znam? Sigurno da je to bilo nepotrebno i pretjerano, debelo prestrogo s moje strane. Ali kakva opojnost: govoriti smjelo i izazovno, govoriti oštro i bezobrazno, govoriti protiv struje – samo za sebe!

– ''Što imaš ti protiv naroda?''

– ''Dolje s demokracijom! Narod je vulgarnost! Samo će prasci pojesti sve što staviš pred njih.''

Bili su zatečeni, nisu mogli vjerovati da doista to sve govorim. – ''Ma ti nisi normalan...''

Ali ponesen tonom oholosti i uobraženosti na koji sam se fabricirao, nisam se više mogao zaustaviti, taj mi je alkohol već previše udario u glavu.

– ''Treba shvatiti da ljudi nisu jednaki'', proglašavao sam. – ''Životinje su duhom među sobom sve istovrijedne, a ljudski se rod razlikuje upravo nesumjerljivošću jedinki, što ljudi stanuju na različitim katovima. Je li nepismeni seljak koji spava, jede i tegli više sličan konju, magarcu, volu – koji čine što? – spavaju, jede i tegle – ili Kafki koji piše, Picassu koji slika, Stravinskom koji komponira? To je samo privid da bi kmet i gospodin pripadali istoj vrsti.''

Zinuli su u nevjerici: – ''Pa ti si bolestan u glavu... Kako te samo nije sramota tako se izražavati o ljudima, i koji pošteno zarađuju svoj kruh, u znoju lica?'' Odgovorio sam: – ''Fuj znoj! Jebeš pošteno zarađivanje kruha! Zašto ne jedu kolače? Jedino što ima vrijednost je luksuz, elegancija, zabava, igra, umjetnost – i sto puta je bliži humanitetu onaj koji se zabavlja nego onaj koji radi, onaj koji iskorištava od onoga koji je korišten!''

Nisam to govorio zato što bih sasvim vjerovao u to, nego samo da im napakostim; čisto zato što su podrazumijevali da ću se složiti s njima kako je Telč jako lijep.

''Kakav balon!'' – mislio sam.

''Kakav balon!'' – mislili su.

Nakon što sam nakratko okusio novosadski noćni život, nestrpljiv sam da se vratim kuloarima blog-haera: jedino gorka sol efikasno izbacuje višak šećera iz organizma.

Kaže se da se o onome o čemu se ne može govoriti, mora šutjeti.

S druge strane, kad imam nešto za reći, prije bih pukao nego prešutio. Pošto je Wind ostrašćenu raspravu koju je izazvalo njeno zgađeno dizanje ruku od virtualnog života na blogu ograničila na 50 komentara, što sam shvatio tek nakon što sam se namjerio kao pedeset i prvi komentirati, očito ću to što imam za reći morati pretvoriti u post.

Neću ponavljati kronologiju slučaja Neverin-Zona-Wind; koga zanima ima ovdje, ovdje i ovdje. No me prosto razdražila ta neka strast koja ljudsku pamet tjera da hoće više nego što može.

Navedimo samo po primjer svakoga od dva tipa opredjeljivanja:

Omladinka daje Wind za pravo: Tvoja ljutnja je više nego opravdana, jer stavljati na blog privatnu prepisku, mislim da se niže ne može i da su to veliki problemi s egom. Traženje da se treća osoba uplete u razgovor, svadju ili neku vezu, a ona to ne želi, ovdje na blogu nije prihvatljivo i to se mora poštivati. Ti si blogerica koja, koliko ja znam, nikad nije bila konfliktna i sigurno ovako nešto ne zaslužuješ.

Amonamarth ne daje Wind za pravo: ovaj put sam na strani zone čisto radi toga što ne mogu tolerirati da neko koga smatramo prijateljem također se druži i s našim neprijateljem i ne podrži nas kad nas taj neprijatelj napada.(...) ti si kao dobra sa SUZETTE i znaš koja sranja je pisala anabela o njoj i nisi nigdje u postu podržala suzette i opomenula anabelu nego odlaziš neutralno komentirati k anabela mada znaš koliko ljudi je napala. dobra si si kakti i sa LUKI koja je meni osobno ljigava ali mi ne pada na pamet vređati je na njenom blogu ili ostavljati poruke i slično nek radi šta hoče. kad je anabele i sotali napala luku nigdje nisi luki na blogu dala podršku. zajebi to ako im se privatno javljaš mailom a na javno na blogu šutiš. NEVERINA ne čitam nit me zanima ih komenatara na drugim blogovima zaključujem da je nezreli prepotentni golobradi mladič koji još puno mora u životu proči da bi mogo srati okolo baš svima. možda je on tebi u redu ali nije u redu da ako ga več podržavaš da ga ne opomeneš JAVNO NA BLOGU kad sere a sere li ga sere mene je raspalilo kad je onomad piso o policiji pa šta sereš a pojima nemaš o dečkima najlakše je srat o onom što nemaš pojima (...) ja sam blog zatvorila baš zbof takvih govna ko što je anabela i zbog neutralaca koji bi si sa svima bili dobri a kad zagusti ne bi stali uz svoje prijatelje e pa zajebi to moraš nekad odabrati stranu bez obzira na sve.

Što sve mi koji gledamo sa strane o ovome slučaju uopće znamo? Znamo:
1) da je Zona zamjerila Neverinu što je prijetio razvlačanjem nekog njenog misterioznog prljavog rublja (meni osobno nije poznato je li to i učinio i o čemu bi se tada konkretno radilo);
2) da su Wind i Zona bile bliske prijateljice;
3) da su Neverin i Wind bili na kavi na kojoj je točka dnevnog reda bila i Neverinova svađa sa Zonom;
4) da je Zona zamjerila Wind tu kavu;
5) da Neverin i Wind zamjeraju Zoni tjeranje Wind da se opredjeljuje;
6) da Wind zamjera Zoni što je javno objavilu njihovu privatnu prepisku.

Nije loše. Da bismo se mogli određivati za ili protiv, sad nam još samo fali sve ono što ne možemo znati. Postoje dvije hipoteze:

Hipoteza A:) Wind je na kavi rekla Neverinu: ''Slušaj, mladiću, ja ovdje ostajem neutralna, neću biti ni za Zonu protiv tebe, niti za tebe protiv Zone, OK? Bez mene!'' Ukoliko je ova hipoteza ona koja se stvarno dogodila, svakome odraslom bi moralo biti jasno da Zona ne bi imala pravo od Wind bilo što više od toga zahtijevati. Ne, amonamarth, nisi u pravu kada joj zamjeraš što nije aktivno dala podršku Zoni – u takvim situacijama reći ''bez mene'' je upravo zauzimanje za prijatelja. Naravno, namjerno sam se izrazio u kondicionalu: kako Zona ne bi imala pravo na to – da je to napravila. Ali nije (više puta je izričito naglasila da Wind ne zamjera to). Pošto nije, njen grijeh je – ukoliko je točna hipoteza A – u nečemu drugome: lažno je optužila Wind za hipotezu B.

Hipoteza B:) Wind nije bila neutralna, nego se u tom času kafenisanja aktivno pridružila Neverinu protiv Zone, u smislu valjda dvostrukog agenta, da ga je brifirala gorespomenutim misterioznim povjerljivim informacijama o Zoni. To je Zonina verzija. Ukoliko je istinita ova hipoteza, tada ona s pravom primjećuje Wind da takva ne-neutralnost, nedvosmisleno svrstavanje na stranu koja ju izravno napada, naprosto nikako ne ide skupa s njihovim nominalnim bliskim prijateljstvom, pa ju je, logično, otkačila kao prijateljicu. Dakle, ne zamjeranje u ime prijateljstva na višku neopredijeljenosti, nego upravo na višku opredijeljenosti – nije jasno što tu nekima ima nejasnoga. Također, objavljivanje privatne prepiske je uvijek delikatna stvar, ono što osoba A s povjerljivošću kaže osobi B, osoba B ne smije prenijeti osobi C. No, ne može se ni o tome (kao i ni o čemu, uostalom) suditi an sich, izvan konteksta, kao omladinka što se principijelno uzrujala. Zona je tu prepisku objavila nemajući čime drugime potvrditi da nije točno ono za što je optužena (da je Wind zamjerila na višku neopredijeljivanja). Nadalje, pod pretpostavkom da je Wind trećoj instanci odavala sadržaj njihove privatne komunikacije, tim činom je i sama odrješena obaveze da ne odaje trećoj instanci sadržaj njihove privatne komunikacije.

Pod tom pretpostavkom, kažem. Ali ja ne znam da li je ta pretpostavka točna. Tko onda zna? Znaju li to omladinke i amonamarthe?

Stvar ne može biti jednostavnija u svojoj hipotetičnosti:
Ukoliko je točna hipoteza A, zajebala je isključivo Zona i Zona je ta koja je upropastila prijateljstvo.
Ukoliko je točna hipoteza B, zajebala je isključivo Wind i Wind je ta koja je upropastila prijateljstvo.

Omladinke se Wind obraćaju sigurne da ne zaslužuje da ju se krivi, amonamarthe sigurne da zaslužuje. Istina je da mi koji gledamo sa strane o tome možemo znati vrlo malo ili ništa. Odgovor na to pitanje znaju samo Neverin i Wind i valjda Zona. Ostali, nažalost, premalo šute o onome o čemu ne mogu govoriti.

Ovo je post o neshvatljivoj ljudskoj potrebi za izjašnjavanjem pod svaku cijenu čak i tamo gdje je jedini pošten i razborit stav konstatirati nedopustivost vlastitog izjašnjavanja.