pero u šaci

Osjećaš se probušeno? Mora da si bio balon.



Kada je 1787. carica Katarina II na putu za Krim trebala proći depresivnim, pustim stepama južne Rusije, namjesnik Grigorij Aleksandrovič Potemkin znao je da će ga ona držati odgovornim za stanje koje ugleda. Ali stanje nije zadovoljavalo, a nije bilo ni mogućnosti da ga se na brzinu učini zadovoljavajućim. Na to se više nije moglo utjecati. Jedino... možda... – sinulo je u jednom trenutku Grigoriju Aleksandroviču – ako ne na stanje, možda bi se moglo utjecati na drugi dio sintagme, ono ugledati! Ugledati se može mnogošta – mora li to onda baš biti stvarno stanje? I tako se dogodilo da je carica ugledala sliku brzog i uspješnog razvoja kojim je rukovodio namjesnik Potemkin, a koji se u sto postotaka sastojao od lažnih bogatih sela (plošne kulise), lažnih zdravih, debelih i veselih seljaka (najamni manekeni) i lažnih velikih stada (nekolicine stalno premještanih noću uvijek tamo kud će carica proći danju).



Kad smo išli iz Praga svratili smo do Telča. Telč: obogatili se jedne godine na soli, pa im naglo postalo ispod časti da žive u svojim dotadašnjim običnim srednjovjekovnim kućicama – postale im potrebne palače (kulturne, renesansne).



Problem je samo u tome što im arhitektonska ambicija nije imala društveno i kulturno pokriće. Taj neugodni raskorak, ta isparenja proždrljivosti... Je li moguće preko reda preskakati ne stepenice, nego cijele katove civilizacijskog razvoja? Može li se to tako preko noći od moravske selendre napraviti Firencu?



Pošto stvarna preobrazba nije, dakako, bila moguća, ostalo je da ju se izvrši barem na polju percepcije – da to na razini fasade bude kao u Firenci (kao).

Čim su nas istresli udarilo mi je u oči da tu nešto ne štima... nešto nije kako treba... prije svega, proporcije su teško poremećene – pa taj trg je abnormalno prevelik! Gubi se svaki odnos, osjećaj okvira... Taj trg za taj grad je kao krilo orla na vrapcu – prije će ga slomiti pod svojom težinom nego što će njime nekuda poletjeti.



Kaže wikipedia: osim monumentalnog renesansnog dvorca iz 17. st. (a zapravo gotičkog prepravljenog u renesansni, dabome), the most significant sight is the town square, a unique complex of long urban plaza with well-conserved Renaissance and Baroque houses with high gables and arcades. Da, samo što to uopće nije trg... to je pista! Tu bi komotno mlažnjaci mogli slijetati.



Kad je došao u Mindos i zapazio da je grad malen, a kapija prevelika, rekao je: ''Miđani, zatvorite kapiju da vam grad ne pobjegne.'' (Diogen Laertije o Diogenu iz Sinope.)



Ali kao što to uvijek biva u slučajevima kad žaba diže nogu da ju se potkiva, ili (kad smo već kod žaba) kao u onoj priči o volu i žapcu koji je pukao, stvar se obavezno srozava u karikaturu.



Imaš osjećaj kao da si došao na snimanje holivudskog westerna s cijelim gradom lažnih fasada sklepanih samo za potrebe filma.



Te kartonske kulise... smanjene, oslabljene stvarnosti – sve je kao sintetsko, lažno, simulirano... ne doista izgrađeno nego samo nacrtano...





Najegzemplarnija je ova žuta… gledaš sprijeda i misliš si ''no, gle, neka palača, nije to loše''…



Prijevara se otkriva gledano sa strane: zadnji kat ne postoji, odnosno sastoji se samo od fasade. Nadograđen je – skupa s lažnim prozorima – isključivo zato da bude više fasade, da bi se kuća činila kao reprezentativnija, a vlasnik kao veći gazda nego što je stvarno slučaj.



Danas je Telč turistička znamenitost (Unesco bla bla), ali ne na isti način kao kad se ide u Firencu, nego valjda kao zabavna egzotika, arhitektonski freak-show.



To jest lažno, ali zapravo može biti sasvim zanimljivo, i čak izuzetno, ako se pristupi s lake strane, karnevalski, s balonima i smijanjem, bez pridavanja težine i ozbiljnosti, sa slobodom nekoga tko se time zabavlja.

No, tada me je tek nešto zaprepastilo... svrnuo sam pogled na svoju grupu... ne, ni jednog osmijeha, kamoli balona...



Ovaj umorni, neveseli brko – to je vodič. Vodio ih je okolo i izgovarao svoje naučene rečenice.



Prišao sam da osluhnem... Ma, zar je moguće?! Jedino me to kako je vodič pričao o Telču šokiralo više i od samog Telča: pa on... pa on to ozbiljno! Ne s lake strane nego baš s najtežom težinom! On najiskrenije misli da je tu došao na isti način kao što se dolazi u Firencu (?!!) – i nije uopće isključeno da mu to stvarno i jest sve ravno. Gdje god ga dovedeš (odnosno, gdje god on doveo) otpričat će svoje, samo da je znamenito; samljet će kao stroj bez duše tu mjericu kulture dok god mu ubacuješ zrna.

A ovi su slušali. I dozvoljavali da im nametne taj ton.

Poželio sam povikati: – ''Ljudi, pobogu, ta Telč je žanr karikature, a ne simfonije.'' Pa kako oni to ne vide! Kad smo se okupili pred autobusom, jedni su govorili: – ''Uh, ovo je stvarno bilo nešto predobro – posebno, prelijepo!'' A drugi odgovarali: – ''Uh, uh, predivno – da, divno, veličanstveno!'' Bili su sigurni da ću se složiti s njima. Dosad sam već naučio kako se postaviti u takvoj situaciji. Nisam upao u tu zamku da krenem s razlozima, ukazujem s poštovanjem na grešku, razvijam argumente, objašnjavam, tumačim, apeliram kako je to što govore objektivno netočnost, molim odozdo da se urazume, nego sam se potrudio da zazvučim što je maksimalnije moguće svisoka i prezrivo. Rekao sam: – ''Baš nešto posebno! Baš se vidi da su Telčani bili posebna vrsta telaca, seljačine samo takve, prost narod. Prva briga malograđanina je kako da na razini fasade pređe iz niže u višu društvenu klasu.''

Konsternacija! Šok! Gledali su me s mržnjom, jer ponizio sam njihovo udivljenje. Karte su pale na stol, maske bontona s lica, izgovorene su riječi kao ''seljačine'', ''malograđani'', ''prost narod'' i sama činjenica izgovaranja takvih riječi učinila je da sam za njih postao oholi aristokrat u vijeku demokracije, snob uzdignuta nosa, arogantan, bahat, zao!

Zar mislite da ne znam? Sigurno da je to bilo nepotrebno i pretjerano, debelo prestrogo s moje strane. Ali kakva opojnost: govoriti smjelo i izazovno, govoriti oštro i bezobrazno, govoriti protiv struje – samo za sebe!

– ''Što imaš ti protiv naroda?''

– ''Dolje s demokracijom! Narod je vulgarnost! Samo će prasci pojesti sve što staviš pred njih.''

Bili su zatečeni, nisu mogli vjerovati da doista to sve govorim. – ''Ma ti nisi normalan...''

Ali ponesen tonom oholosti i uobraženosti na koji sam se fabricirao, nisam se više mogao zaustaviti, taj mi je alkohol već previše udario u glavu.

– ''Treba shvatiti da ljudi nisu jednaki'', proglašavao sam. – ''Životinje su duhom među sobom sve istovrijedne, a ljudski se rod razlikuje upravo nesumjerljivošću jedinki, što ljudi stanuju na različitim katovima. Je li nepismeni seljak koji spava, jede i tegli više sličan konju, magarcu, volu – koji čine što? – spavaju, jede i tegle – ili Kafki koji piše, Picassu koji slika, Stravinskom koji komponira? To je samo privid da bi kmet i gospodin pripadali istoj vrsti.''

Zinuli su u nevjerici: – ''Pa ti si bolestan u glavu... Kako te samo nije sramota tako se izražavati o ljudima, i koji pošteno zarađuju svoj kruh, u znoju lica?'' Odgovorio sam: – ''Fuj znoj! Jebeš pošteno zarađivanje kruha! Zašto ne jedu kolače? Jedino što ima vrijednost je luksuz, elegancija, zabava, igra, umjetnost – i sto puta je bliži humanitetu onaj koji se zabavlja nego onaj koji radi, onaj koji iskorištava od onoga koji je korišten!''

Nisam to govorio zato što bih sasvim vjerovao u to, nego samo da im napakostim; čisto zato što su podrazumijevali da ću se složiti s njima kako je Telč jako lijep.

''Kakav balon!'' – mislio sam.

''Kakav balon!'' – mislili su.