dinajina sjećanja

utorak, 30.06.2009.

Zakoraknuh u ljubičasto vrijeme ljepote. Promatram fotografiju Daniela Holemana, i vidim, čujem, mirišem i osjećam godine skupljene u ovaj trenutak, treptaj srca u kojem se zgusnuo cijeli život. Da to smo bili mi na izvoru ljepote, prije ulaska u kristalni dvorac,, u ovu čudesnu tvrđavu sunca, tvrđavu koju branimo od dosade i prolaznosti, od nesretnih stanja, od tuge i plača. Često je branimo sjećanjima na lijepe osjećaje ne dozvolivši novima da procvjetaju u nama. A čudesna vatra početka nas nosi u vječnost i beskraj ka vratima vremena, ka izvoru sna ostavljajući tragove na tijelima, tragove vidljive tek pri usporedbi fotografije iz prošlosti i našeg sadašnjeg zrcaljenja u ogledalu. Osluškujem tonove drevne pjesme o plavom snu. Sjetna sam i prisjećam se osjećaja. Da u mladosti sam sanjala plavo, željela sam oko vrata nositi plavi safir ne osjećajući lažnost, hladnoću i promjenjivost njegova sjaja. Stojim pred velikim kristalnim ogledalom u okviru od crnog izrezbarenog drveta. Smiješim se ženi koju vidim razmišljajući o prolaznosti vremena i primjećujem da se jedino osmijeh nije promijenio. On izlazi iz sretnog srca i zaustavlja vrijeme, pobija drevnu misao i sličan je vječnom osmjehu neba, osmijehu tog čarobnjaka koji živi i ne osjeća vrijeme. Sretni ljudi nemaju prošlosti, šapuće mi zrcalo sjajem ljubičastog sunca koji se kao svjetlosni zagrljaj ovija oko mene. Ametist, Dianin dragi kamen, me svojom snagom nosi ka dalekom Efesu, koljevci u kojoj je rođena istina o prolaznosti. Kao u davno pročitanim pričama Heraklit, sada ja stojim pred Dianinim hramom i promatram ljubičasti plamen na žrtveniku. "Sve izlazi iz vatre i širi se njenim plamenim jezicima. Vatra je rodila bogove i oni žive u njoj.Ona je gospodar nad našim sudbinama, ona uvijek zna što čini i uvijek je pravedna u svom djelovanju. Zapalimo vatru i gledajmo njene iskrice, one odlaze u nebo, postaju dio univerzuma, nestaju i iz njih nastaju uvijek druge, nove iskrice. Zapalimo vatru u sebi i slijedimo njen plamen, izgarajmo za ideju koja nas vodi ka vječnosti." prisjećam se njegovih misli. "Vrijeme je vatra, vrijeme je ljubav, zagrljaj svjetla i sjene, tajnovita ljepota, spoznaja čudesnog skoka beskrajna dobrota mekoća pjeska i pjene, trenutak, taj sneni treptaj oka." Tisuće godina sjedinjeno u osmijeh kojim spoznajem istinu o prolaznosti trenutka. Smijeh je vatra koja nas nosi u čudesne daljine uvijek nove sreće. "Smijeh i plač su znakovi da duša živi, da vatra u nama gori. Suzama radosti i tuge gasimo prošle trenutke i hrlimo novima. Vrijeme je vatra koja plamti ka budućnosti i nikada ne gori unatrag." ova misao guši tugu i pojačava smijeh u meni. Suze i osmijesi neba, tama i svjetlo ljudskoga života su suprotnosti koje već tisućljećima čine harmoniju univerzuma. Sjedinjeni u drevnoj istini oni pale vatre u našim umovima i rasplamsavaju vrijeme u njima. Istina u odori ljepote drevniih misli o sjedinjenju neba i zemlje, sjedinjenju tame i svijetla, sna i života, ta istina blješti još uvijek u nama ogrnuta odorom vjerovanja. Tražeći istinu iskrim iskrama vječne vatre u sebi, živim zenit ovoga dana. Ljudi su tu i nisu tu, oni prolaze pored mene nošeni nevidljivom rijekom vremena. Slušam glas istine i prisjećam se priče o nastanku Efeza. "Pitao jednom jedan čovjek boga podno Parnasa gdje da sagradi grad. Kreni prema moru, odgovori mu bog, i tamo gdje vidiš ribu i vepra zajedno sagradi grad. I čovjek krenu ka moru. Ogladnio ulovi ribu, zapali vatru i počne je peći. Vjetar, rasplamsa vatru i prevrnu zdjelu sa uljem i ribom, vatra se proširi do obližnje šume i potjera vepra ka moru. Kada je vatra šumu pretvorila u pepeo, čovjek ugleda vepra kako jede njegovu ribu. Na zgarištu nekadašnje šume čovjek poče graditi Efes. To je bio otac Heraklitovih praotaca. Kasnije će doći drugi i vatrom uništiti grad i hram. Ostat će zgarište i sjećanje da je Heraklit rekao da sve teče i mijenja se i da samo mijena stalna je." Ovo je bio moj sretan trenutak, trenutak spoznaje iluzije o plavom snu iz kojeg se moram probuditi da bi osjetila dinamiku života i ponovo u sebi osjetila tu čudesnu vatru početka. Osjećam u sebi nešto neočekivano. Da li je to novo znanje koje osjetih osjećanjem osjećaja? Istina skrivena u tamnim dubinama svijesti? Kao ptica Fenix osjećam pepeo, taj čudesni prah iz kojeg sam nastala, pepeo iz kojeg ću jednoga dana, slobodna kao ptica, ponovo poletjeti ka suncu. "Budimo vatra, budimo plamen, vječno nježno sjeme, taj neuništivi znamen, to ljubičasto vrijeme. Spoznajmo sebe zaobiđimo neistinito breme, lažnost lažnih zagrljaja svjetlosti i mrene lažnost lažnih zagrljaja duše i njene nespoznate sjene, lažnost lažnih osjećaja, ne doživljenih, ne življenih, ne mirisanih, ne slušanih, ne dotaknutih traženih u zagrljaju neba, u iluziji života, tek naslućivanih u ljepoti pjeska i pjene." U plavom snu sam bila samo nesiguran sanjar o ljepoti SAFIRA, sna o tom hladnom dragulju promjenjivih boja, neistine i vječne mjesećeve mjene. U jednoj noći punoga mjeseca, noći bez tmine i straha začuh lavež mog unutarnjeg vuka. Osjetih godinama skrivanu zvjer u sebi i spoznah neživljenje osjećanja osjećaja, osjetih laganje srcu, užasnu laž prema sebi, prema čovjeku i njegovoj duši. A onda tišina, da predivna izlječujuća tišina, tišina koja se može čuti tek probuđenim osjetilima i osjećajima. Ljubičasto vrijeme sazrijevanja i snivanje bez noćnih mora ubiše u meni sjećanje na postojanje promjenjivog Safira. Osjetih toplinu jutrenja u boji dragulja postojane ljepote, tračak svjetlosti koji moju dušu izvodi iz Avalona, dušu koja je kratko vrijeme vjerovala u plavičastu iluziju nepostojanja. AMETIST iscjeljuje i obnavlja tijelo, um i dušu. Posjeduje božansku snagu, treptaje božjeg sna koji mu omogućuje oplemenjivanje drugih kristala. To je kamen snage, mira, zadovoljstva, zaštite i duhovnosti. Kontrolira teške misli, izoštrava intelekt, donosi zadovoljstvo, budi iskrenost i štiti od psihološke i emotivne manipulacije. Taj čudesni dragulj brani od bjesa, ljutnje, želje za osvetom i noćnih mora. On u sebi nosi ljubičastu zraku, simbol duhovnosti, pa u svim religijama zauzima važno mjesto, jer pomaže pri uzdizanju svjesnosti i izoštravanju intuicije. Probudih se u ljepoti i lakoći postojanja, shvatih da je srce, koje se ne zna smijati i ne zna plakati, zaleđeno srce koje ne zna voljeti i da to nije srce koje živi u meni. Prisjetih se najljepše Andersenove bajke i svjesno napustih safirasti san lažnih vrijednost, kristalni dvorac u kojem vjekuje snježna kraljica, usamljena žena, zla jahačica sudbina koja svojim zagrljajem ledi srca i budi zaborav osjećajima. Udahnuh ljepotu novog jutrenja i osjetih toplinu unutarnjeg sunca. Taj čudesni svjetlosni zagrljaj mi odledi dušu i ja dozvolih tijelu osjećanje osjećaja, dozvolih srcu da se smije i da plače i da pamti samo istinske treptaje oka i da uroni u ljepotu i lakoću postojanja u ljubičastom vremenu koje nazivamo prozaično ISTINA O ŽIVOTU

srijeda, 24.06.2009.

Oda tijelu! Fantasie Zašto te ne pitam kako si, dok tobom postojim, od tebe zahtjevam, s tobom trgujem. Zašto te volim ili nevolim, tek tuđim dodirom, zašto te snena osjećam u poeziji kiše i čujem tek dodire kapi, a ne osjećam tvoje želje, zašto među drevnim stihovima pamtim samo one glasno izrečene, "Niz tvoje lice sada teku rijeke za nečim dragim što bez traga ode a oči boje meda kriju lijepu tugu i neku čudnu poeziju vode." a ne pamtim tvoje tek naslućene. Zašto te osjećam tek u oluji strasti, u suzama neba, u oceanu boli. Zašto li je to tako tijelo moje? Ti iluzijo dječjeg sna, ti maštarijo mladosti ti istino zrelosti ti podnosiš sva moja, sva naša neznanja, sve prevare, ti voliš i sebe i mene i svijet. voliš misao, osjećaj i pokret, tog pjesnika svakodnevice, poetu na izvoru sna, tog nepoznatog sijača zvijezda, onog koji snuje milione svjetlosnih godina u trenutku, u ovom "sada" što traje u ovom treptaju oka, u tebi i u meni. Moja duša je evo otvorena i svjetla, puna ovoga trenutka, trenutka u kojem se zrcali vječnost, ogledava beskonačnost, iskri istina tvog postojanja u meni i mog u tebi. Ti, tijelo moje, pokretom oslikavaš najljepšu geometriju postojanja, arhitekturu života odaješ mislima vremena koje ne prolazi nego traje ljepotom prostora u kojem treptaji srca pišu pjesmu nekog novog sna. U tebi se kriju godine neznanja, mjeseci tugovanja, trenutci u kojima su tekle rijeke suza, ali ti nisi samo utočište nemirnoj duši ti si hram ljubavi, sreće, svetište života. Tvoj pokret je čas razbijeni lutak, odbačena napukla kristalna čaša, bačena staklena pepeljara, krhotine nekog života, priča o nesretnoj ljubavi, ali on je i osmjeh zaljubljene žene, pogled očiju boje sna, sreća najljepšeg trenutka, stisak ruku pri rastanku, zagrljaj pri susretu. Ti si život i san, ti si moj pokret, pokret sudac, branitelj, stvaratelj, sudionik ove velike gala predstave ti si ponekad izdajica snova, ponekad jedini prijatelj ljubavi i vječni svjedok istine o životu! Dječak očiju boje sna je pisao poeziju, Ibrica je pjevao njegov stih i ja jutros osluškujem ovu davnu pjesmu, osjećam poeziju vode i prisjećam se trenutaka iz oluje ruža.

četvrtak, 18.06.2009.

Ispovjest još nerođenog djeteta Mojoj dobroj vili Koračam tepihom sna i čekam svitanje ovoga dana na ovoj hridi daljine, na obali mora koje ljubi nebo i slavi ovo jutro ljepote. Noć i dan sjedinjeni u lipanjskom svitanju, kao dolutala lastavica savih gnijezdo u tvom srcu i sakrih se u njedra djetinjstva. Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se evo vraćam na početak da bih još jednom osjetila ritam i osluhnula onu čudesnu sonatu po kojoj sam nekada davno plesala. Prisjećam se ritma jer ritam se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu dimenziju postojanja u moje prostor- vrijeme. To je bio ples bez osjećaja za ravnotežu, ples tijela koje još nije bilo tijelo, ples srca koje još nije bilo srce, ples mozga koji još nije bio tvornica snova, ali to sam ipak bila ja u svom malom univerzumu. To je bilo predivno doba igre u kojoj je vladao jedan jedini zakon. Ritmom ukrotiti kaos u sebi i prvim izdisajem osloboditi nagomilanu energiju, pretvoriti je u plešuću zvijezdu da zasja na nebu i nagovjesti moj dolazak na pozornicu velikog svjetskog teatra. Plešući prolazim kroz stotine tisuća godina, živim evoluciju primata u svim njenim fazama. Živim priču o evoluciji od čovjekolikih majmuna Hominida do Homo Sapiensa, jednu od najčudesnijih svjetskih priča. To je priča o nama i ja spoznajem da je evolucija hominida bila naša jedina šansa da postanemo ono što jesmo, dakle šansa da životu poklonimo svijest. Preobrazba, iz koje je izrasla vrsta čovjek, je završila puno prije nego je čovjek počeo stvarati civilizaciju, svoju povijest i sudjelovati u kulturološkoj evoluciji. Osjećam kako se godine i stoljeća smjenjuju, milijarde njih se skupljaju u moj trenutak spoznaje i ja sam ćelija, molekula, ameba, riba, gušter, četvoronožac. Daljnjih dvjesta tisuća godina se smjenjuju vrste Astralophitekus, Homo Habilis, Homo Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens i konačno sam ja, Homo Sapiens Sapiens, preživjela. Ti si usnulo sunce u ljubičastom snu, koji sam davno na tvome krilu snivala. griješ mi promrzle obraze pogledom što gori vječnom ljubavi tvog postojanja. Osluškujem kako se majka smije i ja se smijem s njom, ritam njenih koraka je drugačiji od ritma mojih skučenih pokreta. Prostor koji sam si stvorila je premalen za ples kojim majka pozdravlja jutro, živi dan i suton, trenutke u kojima njen korak odzvanja u meni njenim blagim glasom. Mozak, postaj polako tvornica mojih snova. On titranjem svojih ćelija, buja i širi prostor lubanje dirigirajući novonastajućem orkestru superstruna novi ritam. Iz njega titraju novi tonovi i rađaju se boje. U devet mjeseci provedenih u majčinoj utrobi, mom malom univerzumu je skupljena cijela evolucija ljubavi. Nastala iz ljubavnog čina, moja prva ćelija je upila tu energiju u sebe i postala duplo biće iz kojeg će se razviti moja svijest. Svijest oblaći haljinu tek naćetog sna i pretvara ga u vrijeme rasta novih ćelija iz kojih titra neko novo, ali još uvijek moje vrijeme. Tijelo ga prihvaća, udružuje se s iskrenjem novonastajućih ćelija. Osluškujem zvukova koji do mojih unutarnjih ušiju dopiru iz drugih svjetova. Tiha glazba mjesečeve sonate stvara ugodu u meni. Tamo vani je lijepo, mislim i osjećam ugodu u tijelu, radujem se susretu sa tim još nepoznatim, ali ljepotom osjećaja naslućenim svijetom. "Što misliš hoće li biti dječak ili djevojčica?" prepoznajem majčin glas. "Sigurno će biti dječak." nepoznati tonovi nekog drugačijeg glasa dopiru u moju svijest. Tajnovitost tog glasa izaziva neki čudan osjećaj u meni. Moje ćelije zatitraše i ja začuh svoju misao. "Ja sam djevojčica." a tek zaćete ruke i noge pokušaše dokazati moju misao. "To je djevojčica, buni se na tvrdnju o tvom sinu." reče blagim tonom majka. "Kada ja kažem da će biti sin, onda će se sin i roditi." glasu koji sam čula izazva u mojoj svijesti pobunu. "Ti mene ne voliš." pomislih i u istom trenu se zapitah "Što znači riječ volim?" "Ako bude dječak ja ću ga isto voljeti." majčin blagi glas mi objasni što znači ta riječ. Osjetih toplinu u ćelijama, energiju koja ih izazva na daljnje sjedinjavanje. "Ja sam djevojčica." vrisnuh nesvijesna da me majka još nečuje. No iako me nije čula njen glas me ponovo umiri. "U meni raste sigurno djevojčica. Osjećam njene pokrete, ona pleše svoje gluho kolo u mojoj utrobi i najvaljuje svoj skori dolazak u svijet ljubavi." "Što je ljubav?" pokušah uspostaviti vezu s glasom koji me je smirivao. Kao da je čuo moj šapat, topli glas mi odgovori. "Ljubav je najljepši poklon prirode, to je osjećaj koji je niknuo i sada sazrijeva u mojoj utrobi. Ljubav to si ti moja još nerođena djavojčice." To je bio kraj jednog i početak novog zlatnog doba moje svijesti. Na ulazu u taj novi svijet me dočekuju anđeo čuvar s prstom zaborava, Sofija majka svijetla i tame i svježina zraka koja budi još jedan ritam u meni, ritam disanja. Koračam bukom rijeke vremena i čujem tišinu sa vrela djetinjstva i budim usnulo sunce da odvojim dan i noć da bude svitanje da vidim koplja dnevne svijetlosti i tebe u ljepoti ovog jutrenja. Prohujale su godine rasta, sazrijevanja i zrelost već pomalo u meni stari. Sljubljena s univerzumom ja sam, kao i mnogi drugi, prihvatila život i tajnom ovijenu istinu o uzroku našeg svjesnog postojanja. No ja se ipak sjećam, jedino što još čujem iz onog davnog vremena je glas majke i rečenica. "Ti si LJUBAV draga moja još ne rođena djevojčice." Tonovi jedne vječne melodije o ljubavi, zvuci Bethovenove sonate za elizu me sjećaju na onu noć punu ljepote i mjesećine, trenutak u kojem sam saznala što je ljubav. Ljubav je pružila svoje meke dlanove i zatvorila život u vječni san o ljepoti postojanja. Čujem je u vjetru zapada, vidim je u očima neba, prepoznajem je u ljepoti ovog svitanja i u istini života .

ponedjeljak, 15.06.2009.

Molitva za zelenoplaštog viteza. Thats What Friends are for Moja i vaša draga virtualna prijateljica viaminveniam, čudesna princeza zelenoplaštog viteza, nam piše o svojoj boli i svojoj nepopravljivoj vjeri u ljubav. "Gledajte... ja vjerujem u čuda. I vjerujem u Ljubav. U snagu čuda i snagu Ljubavi! Ja, koja sam prošla Scilu i Haribdu. Vjerujem nepopravljivo!! Molite sa mnom... molim vas..." Razmislih o sudbini, o sudbini koja nas sve može dotaknuti i svi možemo proći kroz Scilu i Haribdu. SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Scila „ona koja razdire“ bila je opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda „ona koja usisava“ opasan vir koji su brodovi mogli izbjeći samo dok je spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu. Suosjećam s njom, osjećam njenu bol, molim s njom da njen put kroz virove sudbine nije bio uzaludan. Ovo je pjesma koju napisah kada sam se sama bojala, kada sam sama prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama i vjerovala u snagu ljubavi. Stajala sam dugo na žalu velikog mora, na mjestu sjedinjenja dana i noći, tamo gdje je neka, do tada nepoznata, snaga pokretala plimu i oseku. Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći, zaboravila sam sunce, mjesec se skrio, nisam vidjela Večernjicu ni Danicu, ni Oriona ni Velikog Medvjeda, a onda iznenada primjetih sirotinju, sirotinju strpljivu do zvijezda i osjetih plimu vlastite prošlosti. Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog. I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom, oči neba mi odgovoriše treptajima. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli. Tišina zagrli moje misli, zapitah tišinu Što je ljubav? U meni i oko mene muk, zvijezde šute, vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna. Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti. Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja. "Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna. To bijaše treptaj istine, trenutak prividnog mira u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu, zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi, u meni prestade noć moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene, ponovo progovori snom. Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda. Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka ugasnu zorom buđenja, osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Otvorih oči! Novi dan zasja suncem i ja uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti, osjetih trenutak, živim trenutak, moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći. Jutros zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo. Danica najavi rađanje novoga dana i ja osjetih ljepotu postojanja i istinu o životu Draga moja prijateljice, osjeti ovaj trenutak, ne boj se nisi sama jer ovo je trenutak pobratimstva prijatelja u blogosferi, ovo je trenutak u kojem su sve misli i osjećaji sjedinjeni s tobom i tvojim dragim vitezom. Želim ti, od srca ti želim draga moja da tvoj put kroz tjesnac sudbine nije bio uzaludan. Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve!

petak, 12.06.2009.

Zagrljaj svjetla nad svjetlima! Pomozimo sumarki je trenutačno jedna od najaktualnijih tema u blogosferi. Pomozimo joj i zato vas pozivam dragi prijatelji, prije nego počnete čitati moj tekst o ljubavi, svjetlosnom zagrljaju, tom čudesnom izvoru čudesa, pritiskom miša na ovu adresu, pogledajte Didin blog, tamo se možda skrio tajnoviti izvor ljubavi, mnogostruko opjevani izvor snova, izvor životne energije. A onda odlutajte do aukcije jer tamo autorica poklanja svoje djelo u humanitarne svrhe. Umjetnost i ljubav sjedinjene u ljepoti ljudskog postojanja. Ne volim kopirati i prenositi tuđe tekstove u moj svijet, ne volim imperative, ne volim obaveze, ne volim ocjene o djelovanju, zato u mom svijetu možete pronaći samo linkove koji vas usmjeravaju ka ljepoti Didine duše, ka čudesnosti duše slikarice koja umjetnost pretvara u ljubav i samozatajno pokljanja svoje djelo, ali možete odlutati i do bloga Safiris i pročitati još jednom Didin tekst koji svojom snagom otvara vrata mnogih srca u blogosferi. Što to biješe ljubav? Uzrok ovom postu naslovom, "zagrljaj svjetla nad svijetlima" je moja duša koja još uvijek traži put ka tajnovitom, još ne otkrivenom izvoru iz kojeg smo krenuli na ovo dugo putovanje koje nazivamo život, i zato svaki puta kada pročitam Tinovu pjesmu "Meni bez mene" shvatim koliko dobroga nam je taj velikan poezije ostavio u naslijeđe. Tada se pitam koliko ljudi na svijetu traži ljubav izvan sebe u zvjezdanim šapatima, u treptajima očiju neba, u zalazima sunca, u svitanjima, u beskraju božjeg sna ne osjećajući da grle bezutješno, da žele bezimeno, da snatre beztjelesno. Ure od smole cure besmisleno, sumorni čovjek snatri bestjelesno, sutonska strast se boji bezimeno, a ljubav jeca, jeca bespredmetno; i sve je danas prazno, beskonačno, a vjetar duva, duva bezutješno na gole duše koje neprestano ištu i grle beznadno, beskrajno tin ujević Ne osjećajući to besmisleno, bestjelesno, bezimeno, bespredmetno, beskonačno, bezutješno u sebi, mi lutamo svemirom, tražimo nebeski vrt u beskraju univerzuma, pišemo pjesme i šapućemo Oprosti volim te, a ljubav spava u nama i čeka da se probudimo u ovom našem, jednostavnom, ovozemaljskom životu i zavolimo sebe u sebi. Naučimo voljeti sebe u sebi, ljubiti sebe u suncu i kiši i snijegu, na golom kamenu i vjetru, u uvelom lišću i plesu ptica, u bujici rijeke bez povratka, na pješćanom žalu i vrevi asfalta, u zagušljivosti poštanskog ureda, u hladnoći lječničke ordinacije, ali i u toplini roditeljskog doma, u ljepoti ljubavnog gnjezda, na sajmu taština i trgu cvijeća jer tek sjedinjeni s jednostavnosti života mi možemo spoznati život i osjetiti ljubav. Izađimo svijesni sebe i svoje ćudi pod koplja dnevne svijetlosti, probudimo u sebi ratnika sunca, uspavane želje, zaboravljene instinkte, osjetimo ritam svoga srca, sjedinimo ga sa ritmom prirode, sa njenim mirisima i njenim zvukovima, osjetimo početke početaka u tijelu, toj galiji koja puna neprocjenjenog blaga, često bez kormilara, jedri nedoglednim oceanom života. Naopaka bajka Dok se gase oči neba i srcem osluškujem buđenje dana, dušu grlim svjetlosnim zagrljajem svog unutarnjeg sunca, osjećam Ljubav i pokušavam ovo, ovim svitanjem, probuđeno osjećanje osjećaja pretvoriti u stih. ti si tu, ti si uvijek tu u mirisu jutra, u cvrkutu ptica, u dodiru vjetra ti me grliš mojim unutarnjim suncem osjećam taj nježni, svijetlosni zagrljaj ljepote, ti si zrak koji udišem uvlačiš se u srce, postaješ moja krv, protičeš u venama i opijaš me kao vino. Stih ne zrcali ono što osjećam. Ovaj čudesni zagrljaj Kairosa i Sofije je odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postao čudesno dvojstvo, izvor ljubavi i uzrok svim svjetskim vjenčanjima. LJUBAV postade trag vidljivog svjetla, obgrli univerzum svjetlosnim zagrljajem i stvori ovaj svijet i nas u njemu. Estetika ovog trenutka, u kojem osjećam da tijelo nije materija, trenutka u kojem osjećam toplinu svjetlosnog zagrljaja kao snagu postojanja, ovaj treptaj oka postaje smisao i snaga sna koji budna sanjam. ti si tu pratiš me u stopu spavaš u osmjesima, budiš se u tugama, miluješ moje boli, bdiješ nad umorom ti si tu vječna straža mojim slabostima, vječna obrana mojim strahovima Rođena iz svitanja, ovog djevičanskog poroda dana, ljubav postaje svijesnost, ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem misao postaje osjećaj njenog postojanja u meni. Ljubav je svjetlosni zagrljaj proizašao iz neevolucionog središta, ljubav je ušla kao vječnost u naše gravitaciono tijelo puno trajanja u beskraju te čudesne ljepote. Jutros zakoračih u svijet svjetla, u hram u kojem je ljubav najviša svećenica, u hram istinskog života. tvoje oči jedino svijetlo u prašumi želja tvoj glas je tišina jutrenja, žamor uzavrelog dana, simfonija sunoćavanja. Svjetlost nad svjetlima dotaknu moju tišinu, u podnožju beskraja buknu plamen, probudi uzbuđenja prvih pripadanja, onu tihu vatru zauvijek pohranjenu u uglovima sjećanja. Veliki oblak nepomičan i plav se, kao svileni baldahin, nadvio nad sjećanje. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira osjećam da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Grlim Danteovog zvjezdanog orla koji me nosi u plave daljine istine, na izvor početka. Tišinu, tu čudesnu tišinu istinskog postojanja, prekidaju treptaji probuđenog srca. Začuh njegov šapat, Ne dozvolimo monotoniji, ne dozvolimo kolotečini, ne dozvolimo zabranama, ne dozvolimo ljutnji, bijesu, strahovima, uvredama da nas zaraze. Rastimo slobodni u slobodi svoga srca izvan kamenih ograda izvan izmišljenih granica izvan čeličnih okova izvan tuđih osuda, u kojima je život prevara a ljubav robinja ! Uđoh u nebeski vrt, u deveti krug Danteovog raja i vidjeh rođenje u štalici, uskrsnuće na istoku, sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, zrcaljenje Torinskog platna u fontani snova. Taj čudesni perivoj pun mirisa uvale u kojoj sam rođena, godinama skriven u najdubljem dijelu svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji svakodnevice. Čovjek sa mjesecom u očima Slušam Balaševićevu baladu i spoznajem da jedino tamo gdje riječi prestaju, gdje su misli nepotrebne, gdje rima ne postaje opterećenje stihu, tamo gdje stvarnost sama od sebe u nama raste, tamo, samo tamo na obali velikog oceana naših nedosanjanih snova, tamo možemo osjetiti svijetlo nad svijetlima, zagrljaj vječne ljubavi i početi živjeti život jednostavan i lijep. Prošlost na granici trenutka, okusi izmješanih previranja, mirisi sjedinjenih želja, zvukovi zajedničkih svitanja, dodiri doživljene sreće. Uranjam u ljepotu buđenja, u svjetlosni zagrljaj života i šapućem meni u meni neka bude ljubav, neka bude vjenčanje bez svjedoka, bez potpisa, bez obećanja, neka bude sjedinjenje u kapljicama svjetla, u koriandolima boja, u zvukovima jutra, u mirisima dana na svilenom tepihu tek procvalih želja. Zagrli me nježno, ti ljubavi, ti svjetlo nad svjetlima i neka bude kao nekada, neka bude kao sada, neka bude kao vječnost, neka bude svijetlost, neka bude trenutak, neka bude ljubav jer ljubav je istina o životu.

ponedjeljak, 08.06.2009.

Dogodilo se na današnji dan! Jedno veliko srce kuca u blogosferi i njemu u dodatku, na kraju ovoga teksta, poklanjam pjesmu koju slušam uvijek kada tražim izvor snova. Život je more, ta Balaševićeva balada nam još uvijek potvrđuje da je život zagonetka čije riješenje se nalazi u još ne istraženom beskraju naše duše, u onom, još uvijek, tajnom ovijenom izvoru ljubavi i snova. Izvor snova i Dida moj Bilo je to davno, u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je jedna žena tražila sreću u snovima, rimu u arhaičnom izrazu drevnih poeta, bilo je to vrijeme u kojem još nije znala da je poezija najčudesnije živo biće koje izrasta iz vremena u kojem se osjeća, bilo je to vrijeme u kojem nije znala da je život dimenzija koju sama stvara, vrijeme u kojem je ona nesvijesna svog neznanja "sklapala" stih traženjem riječi, ne osjećajući osjećanje osjećaja, da, ona tada nije čula i nije razumjevala jezik svoga srca, nije osjećala jezik poezije, te kraljice literature koja nas savršenosti svog izraza, ljepotom svog izraza uvodi u svijet ljubavi, svijet jedinog istinskog postojanja u ovom čudesnom cvijetnjaku univeruma koji tako prozaično nazivamo život. Ogrnuta velom nepostojanja, družila se sa vjesnicima neba, lutala svemirskim vrtom, plivala morem nepostojanja, tugovala pred izlogom tuđih snova, pisala o zamišljenom izvoru ljubavi, živjela tuđe živote, slala imaginarne svjetlosne zagrljaje, slušala tužne zvuke Robertine pjesme Killing me softli, pitala se odakle dolazi ljepota i pisala poeziju ne osjećajući što piše, pisala poeziju bez osjećanja osjećaja, poeziju za prodaju na sajmu taština a ne za ljepotu svog postojanja. Voljela je ljubav ne doživljenu ljubav opisanu i opjevanu, ljubav sanjanu srcem zanesenjaka, ljubav ne dotaknutu životom, ljubav bez boja, mirisa i okusa, ljubav bez dodira i milovanja, ljubav bez treptaja srca, ljubav nestvarnu i neranjivu, ljubav u svijetu sirena i bogova, ljubav u svijetu jeftinih rima, ljubav u svijetu bez ljubavi, ali tada još nije znala da ništa nije prljavije od čiste ljubavi, ništa nije groznije od tek sročene rime, ništa stravičnije od stiha bez istinskog osjećaja, ništa lažnije od ljubavi koja joj ne dopušta sva ona djelovanja za koja je stvorena. Čekala je neznanca iz doline nemira, zaručnika iz pjesme nad pjesmama, susret na cesti koja nikamo ne vodi, sanjala je ljubav među zvijezdama, u laticama osamnaest tek procvalih ruža, u kapljicama jutarnje rose, u zalazima sunca, u suzama neba, u pjesmi sirena, u vjetru s pučine tog beskrajnog životnog kotača čudesnog oceana samsare, pisala je poeziju, a nije osjećala da ništa nije prljavije od kozmetički napisane poezije, ništa ne prirodnije od poezije u kojoj nema asimetrije i ljepote zlatnoga reza, dinamike zlaćane spirale, nije osjećala da ništa nije nesretnije od rimom i stihom okovane ljubavi, ništa ne prirodnije od života bez osjećanja osjećaja, tog čudesnog izvora ljubavi i snova. Sanjala je dječaka očiju boje sna, bezimenog pjesnika iz poezije ruža, čeznula je za nečim nepoznatim, nečim nedoživljenim ili tek svijesno zaboravljenim. Čekala je da dođe jednoga dana čela punog osmijeha i da joj pokloni istinu nježnog sjedinjenja, da osjeti ritam svog imena na njegovim dlanovima, da vidi u njegovim očima zrcaljenje ljepote da zajedno dosanjaju njen nedosanjani san. Sjećala se olupina potopljene stvarnosti i osjetila bezdan, beskrajnu prazninu u stihovima koje je pisala, tamu u svjetlosnim zagrljajima koje je sanjala, ubilačku tišinu neživljenja, dok je mašinerija brisanja tragova bjesomučno radila i ona ju nije mogla zaustaviti. Žena stoji na rampi između jučer i sutra i osluškuje nerazumljive tonove prošlih dana, glazba izgubljenog vremena joj para uši, a željela je čuti tek tonove suncem probuđenog dana, ali kaos je bivao sve gušći, sve teži, sve veči. Čitala je Nerudine pjesme i spoznala istinu u stihovima tog kralja poezije. Bez patetike, bez lažne rime, ona osjeti njegovo osjećanje osjećaja, prepozna istinu svog ne postojanja, svoju bol u njegovoj, "Zbog tebe, u rascvjetanim vrtovima čeznem za mirisima proljeća. Zaboravio sam tvoje lice, ne sjećam se više tvojih ruku; kako su se tvoje usne našle na mojima? Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove po parkovima; bijele kipove bez glasa i bez vida. Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan smijeh; zaboravio sam tvoje oči. Poput cvijeta sa svojim mirisom, ja u sebi nosim maglovito sjećanje na tebe. Živim sa boli poput rane; dotakneš li me samo, smrtno ćeš me povrijediti. Tvoja milovanja me obavijaju, poput bršljana na sjetnim zidovima. Zaboravio sam tvoju ljubav, još uvijek išćem odraz tvog lika u svakom oknu. Zbog tebe, teški mirisi ljeta nanose mi bol; zbog tebe, opet tražim oko sebe proročanske znakove nenadanih želja: padajuće zvijezde, komete." Da, treba se pomiriti s prošlošću da bi se ponovo živio trenutak. Zakoračila je u nebeski vrt, kupala se u oceanu samsare i potražila život u čudesnom beskraju nečeg nepoznatog ili možda tek svijesno zaboravljenog. Padajuće zvijezde i kometi zaiskriše znakovima novih želja u njenoj svijesti. Iznenada vidje veliku pticu kako kruži nebom! Žena pruži ruke i na dlan joj sleti ptica čudesnih boja, veliki nebeski orao, ptica nad pticama, sudbina nad sudbinama, sreća sa izvora i nova tišina, drugačija tišina, čudesna tišina, čarobna tišina uguši tonove lažnih rima i poezije izgubljenog vremena. Žena sklopi očne vježe, utonu u dubinu oceana i osjeti toplinu, bezglasnu, nepokretnu toplinu svitanja i ljepotu postojanja. Iza spuštenih trepavica se rađalo sunce, šampanjac se pjenio njenim venama i ona osjeti u sebi let leptira, ljepotu tek naslućivanu u snovima, osjećanje osjećaja, ljubav, tu čudesnu snagu istinskog postojanja. Žena osjeti osjećanje osjećaja, beskraj univerzuma svijesnosti, taj čudesni svemirski vrt na čijem nebu iskre zvijezde znanja, vrt u kojem raste i cvijeta cvijeće ljubavi, vrt u kojem se skrilo drvo spoznaje, drvo u čijoj krošnji su skrivena gnijezda iz kojih se iz trenutka u trenutak rađa život, njen život. Kao u ogledalu, u očima bezimenog pjesnika, se zrcalila njena istina o životu, na dlanovima bujala želja za sjedinjenjem u ljepotu zajedništva, a prostor se punio ljepotom Oliverove pjesme Bez tebe. Život bez osjećanja osjećaja je puko bivstvovanje u monotoniji svakodnevice. On doista ostaje samo nedosanjani virtualni vrt skriven u gustoj šumi na asfaltu, u šumi informacija i podataka koje bez istinskog znanja pretvaramo u mrtva slova na papiru, u džungli zbrkane poezije u kojoj se ne osjećaju mirisi ni dodiri vječnosti, ne vidi ljepota beskrajnog neba istinskog postojanja, ne čuje jezik srca te čudesne fontane naših snova. Dodatak posvećen DIDI: odlutajte do čudesnog svijeta nazvanog Didin Osmijeh srca i uvjerite se da je izvor snova u srcu čudesnog čovjeka koji nam nesebično poklanja ljubav i uči nas osjećati ljubav. Didi za ljubav ostavljam ovaj stih jer DIDA svojim postojanjem u ovom virtualnom svijetu budi u meni sjećanja na vrijeme prije poezije i oluja ruža, vrijeme sretnog djetinjstva. DIDA MOJ Dida moj, dida moj.. ode mi je zima, daj mi kaban svoj.. . Dida moj, dida moj... sve me boli, tilo traži rakijom me sveg namaži kao kad sam dite bija ja. Da mi bude miran san baci na me kaporan... Dida moj... Dida moj, dida moj... ode mi je zima, daj mi kaban svoj... Dida moj, dida moj... Bolestan je unuk tvoj. Dida moj, sve me boli, tilo traži rakijom me sveg namaži kao kad sam dite bija ja Da mi bude miran san baci na me kaporan... Dida moj... .Dida moj, dida moj... ode mi je zima, daj mi kaban svoj... Dida moj, dida moj... Bolestan je unuk tvoj.. Hvala ti dragi DIDA!

subota, 06.06.2009.

Jutrenje u srcu! Morning has broken Hvala ti Hyperione, hvala ti za ovu zemaljsku sreću, šapućem prisjećajući se homerskih himni i Heziodove Teogonije. Teja popusti Hiperionovoj ljubavi i rodi velikog Heliosa i svijetlu Selenu i Eju, koji nose svjetlo svim pozemljarima i besmrtnim bogovima, vladarima širokog neba. Hvala ti za sreću veliki oče, kličem plavetnilu koje u sebi još uvijek krije tajnu našega početka i neizvjesnost našega kraja. S neba do moga srca kapaju pitanja kao mirisni plodovi duše svijeta: Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara? Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom? Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava? Želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirisnu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što je Beatriće. Otmjenom srcu i ljuvena žara prepunoj duši, kojim riječi ove — — a na odgovor svaka od njih zove — Amora pozdrav, njima gospodara. Trećinu bjehu skoro prošli sati vremena kad sja svod zvjezdani cio; javi se Amor, a takav je bio da na sam spomen užas mi se vrati. Nasmijan Amor držao sred dlana srce je moje, a spavala žena u naručju mu, svilom omotana. Budi je. Srce goruće joj dade; čedna ga ona jela zaplašena, a njega vidjeh tad da plakat stade. Zanesena ljepotom i otmenošću Danteova soneta, sretna u ovom jutrenju šapnuh nebu stih dragog mi Dubrovčanina. Objavi, Danice, jasni zrak objavi, čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi; pršat su počeli po listju zelenu zovući dan bijeli i zoru rumenu. O zvijezdo, najdražiˇ od neba uresu, ukaž' se, ukaži! Raskoše tve gdje su? Žudena Danice, objav' se, objavi! I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi; sve te oči gledaju i srca sva hlipe da nas svijeh opsjaju svjetlosti tve lipe, da nam prije svane dan, blagi dan svečani, i žuđen i čekan u ovoj svoj strani. I vidjeh osmijeh neba, Danica objavi zoru ovog sretnog buđenja. Velika sjajna kugla se kao galija puna još ne procijenjenog blaga diže nebom i sipajući kristaliće sreće pretvara ovaj dan u dvorac snova. Jutrenjem u srcu mi koračamo kroz vrata sunca i ulazimo u smrtnicima nedohvatljivi, dušama vječno obečavani, svijet vječne ljubavi. Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vremena, metafora beskraja postaje naš trenutak, naše postojanje u čudesnom snu koji nazivamo život. Pobjedivši gravitaciju utapljamo se u zagrljaju znanosti i vjerovanja. Slobodni i sreti gubimo osjećaj straha, te aveti koja, kao zla kob, ostade iza nas u onom ne proživljenom jučer. Slobodni u trenutku buđenja mi promatramo srednjevjekovno Sveto brdo. Uspjeli smo prekoračiti granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u svijet vječnog svjetla. Lakoća postojanja u svijetu svjetla, istina u treptajima očiju neba, lutanje na strunama svjesti, nas uvodi u nove svjetove, svijetove o kojima smo do ovog trena samo sanjali ili možda samo čitali. Ulazimo u osamnaesto pjevanje Danteovog raja. Veliki nebeski orao nam pokazuje put ka beskraju sna. Promatramo veliku zvjezdanu pticu u kojoj se zrcali život, tu čudesnu pticu u kojoj žive sve ptice svijeta. Je li to uistinu Bog, taj čudesni nebeski orao u čijem perju su skrivene sve sudbine i svi životi? Mi vidjesmo samo veliko svijetlo i siluetu želje, siluetu vječne LJUBAVI. Osluškujemo tonove sna i osjećamo tu veliku istinu u bojama svijetlosti koje nas nježno dodiruju. Lebdimo kroz krugove satkane od vjesnika neba, malenih anđela zlaćane kose i prozirnih krila. U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotava oko nas. Osjećajući suptilnu simfoniju neba u sebi mi letimo u beskraj Danteovog sna. Kružimo nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi kojima su nas žigosali. Ljepotica među zvijezdama, ljubav, rođena iz pjene, sazrela u školjki, Jakobovim ljestvama uzdignuta u beskraj božjeg sna postade energija našeg postojanja. Tu iza vrata sunca, u perivoju vremena, mi trajemo snom i obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama, hranjeni mitovima i legendama, mi osjećamo da nosimo vječnosti u sebi. Ušli smo u vrijeme prije vremena, u treptaj očiju neba, u svijet ljubavi, svijet u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer ovo je naše novo vrijeme, vrijeme bez kajanja i potrage za izgubljenim vremenom. Jutrenjem u srcu osjetih u sebi Danteov, nikada dovoljno objašnjeni, Raj, to vječno željeno kraljevstvo nebesko. To je ljubav, Prva ljubav , ljubav koja ne nestaje, ljubav koja nas vjerno prati cijeloga života, ljubav koja nas hrani i ponekad brani od nas samih, ljubav ta čudesna boginja naših snova, najsvijetlija zvijezda na beskrajnom nebu našeg malog univerzuma, vječnost u srcu, istina života i ljepota postojanja.

utorak, 02.06.2009.

Zakoraknuh u jedno veliko ništa i pronađoh svijet ljubavi. Vratih se sretna iz ljepote u ljepotu ovog našeg svijeta. Hvala vam dragi moji virtualni prijatelji na toplim komentarima iza mog prošlog teksta. Slušam Balaševićevu baladu Ne lomite mi bagreme , lutam ljepotom prošlih dana, dana u kojima sam bila na izvoru ljepote i mislila na vas. Tamo u uvali djetinjstva, na izvoru života, osjetih misaono- osjetilno- osjećajno čudesnu divljinu svijeta ljubavi, svijeta koji još uvijek izrasta iz najsitnijih djelića univerzuma i osjetih da u njemu vladaju zakoni koje je teško razumjeti, a njegovu snagu nemoguće osjetiti čistim razumom. Koračam tepihom sna i čekam svitanje dana na ovoj hridi daljine, na obali mora koje ljubi nebo i slavi ovo jutro ljepote. Noć i dan sjedinjeni u majskoj magli, kao prerano dolutala lastavica savih gnijezdo u tvom oku i sakrih se u njedra djetinjstva. Svijet ljubavi je, za moj, tvoj, vaš, naš um, svijet pun nebrojenih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna jedina čestica, ona čudesna struna koja u nama budi osjećaj ljepote postojanja, u isto vrijeme može biti na nekoliko različitih mjesta i može se očitovati u nekoliko različitih oblika energije, kao treperava točkica sreće, kao val zadovoljastva ili kao titrajući tonovi velike nebeske harfe. Tu si i kada te nema usnulo sunce u ljubičastom snu, koji sam davno na tvome krilu snivala. Tu si i kada te nema griješ mi promrzle obraze pogledom što gori vječnom ljubavi tvog postojanja. Sretna osjetih da je taj fascinantni mikrosvijet u isto vrijeme i moj svijet, svijet ljubavi o kojoj već godinama pišem. Osjetih da svaki djelić toga svijeta u kojem se probudih postoji od samog početka univerzuma. Prije nego je postao istina o životu, cvijet u mom vrtu, žabica u Rusalkinom jezercu, dio Miškove priče, riječ u izvještaju Smotanoga, humor u svijetu fra Gavuna ili Mendule, stih u pjesmi Morske zvijezde, Viaminveniam, Vitae, Nine 1988, istina u tekstovima Mora ljubavi, Decy, Loby, Zvijezda nova, u fotozapisu Dordore, Luki i Gustirne, on je možda bio u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe ili je lebdio pješčanom olujom nas Saharom. Koračam bujicom rijeke vremena i čujem tišinu sa vrela mladosti i budim usnulo sunce, da odvojim dan i noć, da bude svitanje, da vidim koplja dnevne svijetlosti i tebe u ljepoti ovog jutrenja. Znam, mi smo misaono otkrili paralelne univerzume, dokazali postojanje drugih galaksija, ali istovremeno spoznah da na tom misaonom putu još uvijek nismo otkrili mjesto gdje se krije, zbog prvog grijeha, zbog Jabuke koja je svemu kriva, zbog želje za znanjem, davno izgubljeno kraljevstvo nebesko. Priče nam govore da tamo nema vremena, da je tamo skrivena vječnost, beskonačnost i besmrtnost. Osjetih ljepotu postojanja i pomislih ako je ovaj naš svijet uistinu samo Božji san, dozvolimo mu da dalje sanja, ostavimo ga u miru njegovog vječnog postojanja i živimo sretni u tišini te nikada dokazane istine. Svijet vječne ljubavi, to opisano, opjevano, tajno željeno rajsko carstvo, se možda sakrilo u tišini iza vremena, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijarda godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg istinskog, našeg jedinog postojanja. "Što je ljubav u ovom nemilosrdnom vremenu ratova i mržnje?" pitam se otvarajući knjigu "Najkraća priča o vremenu". Rečenicama, "Mi živimo u čudesnom i prekrasnom univerzumu." i "Da bi ga u njegovoj starosti, njegovoj veličini, u rastu njegove snage i njegove ljepote uistinu mogli cjeniti, potrebna nam je sposobnost maštanja." započinje njeno prvo poglavlje knjige. Maštanje o ljepoti postojanja, osmijeh tek rođenog djeteta, gugutanje golubova u krošnji drveteta ispred balkona moje majke, kliktanje galeba na hridi pored mora, blještavo sunce u zenitu sretnoga dana, šum valova i mirisi prastarih čempresa, sve to se guši spoznajom o bezrazložnom ubijanju i umiranju naroda širom plavog planeta. Čitam slijedeću rečenicu, "Mjesto koje čovjek zauzima u tom ogromnom kosmosu, djeluje skoro beznačajno, ali mi se moramo potruditi da otkrijemo i razumijemo ulogu koju je čovjek igrao u cijelom tom razvoju." Kasnije u tekstu prvog poglavlja se redaju i pitanja: "Što mi znamo o univerzumu i zašto mi to što znamo, znamo?" "Odakle je došao univerzum i u kojem smjeru se širi?" "Je li uistinu imao početak?" "Ako je tako, što je bilo prije početka?" "Što je vrijeme?" "Hoće li ono jednom završiti?" Poglavlje završava rečenicom, "Samo budućnost, bez obzira kakva ona bude, će nam možda jednoga dana moći odgovoriti na ta pitanja." Opet ta budućnost zbog koje se vode ratovi, zbog koje brat brata ubija, čovjek čovjeku postaje vuk, a ni riječi o trenutku bez kojeg nebi bilo ni univerzuma ni vremena, ni ljubavi, te čudesne energije koja stvara naš svijet i nas u njemu. Čovjekova svijest je osnovna energija koja treperenje superstruna velike nebeske harfe pretvara u život. Zakretanja tih spiralno- valnih pokreta čovjekove spoznaje se sužavaju, ali još uvijek nisu dospijela do središnje točke iz koje proizlazi sveopća vrtnja u univerzumu. Možda se ta točka ipak krije u nama samima, u našoj samosvijesti, možda je to ona točka iz koje prizlaze sve ostale spoznaje. Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju našeg postojanja, proizašlog iz primum mobile, prvog pokreta kojim krenusmo na ovo tisućljetno putovanje evolucijom. Slijedila sam misli i mislila vrijeme i osjećala njegovo titranje u sebi, utapljala se u beskrajnom prostoru osjećaja iz kojeg je izranjao trenutak u kojem osjetih nastajanje ljubavi, života i rajskog carstva u sebi. U tom trenutku se spoznato vrijeme i prostor preobražavlo u mene čovjeka, čovjeka koji je osjećao i ja osjetih kako se moje misli preobražavaju u osjećaj prostor- vremena, dimenzije u kojoj postojim. Dinamika misli i osjećaja me povezala s beskrajem i ja krenuh Jakobovim ljestvama u vječnost postojanja. Zaustavih se u trenutku svjesne spoznaje postadoh most između znanosti i poezije i sada živim priču o početku svijeta. To je bio trenutak buđenja i ja vidjeh titranje super struna i začuh simfoniju neba i pronađoh odgovor na pitanje, "Što je ljubav?" "Univerzum je energija koja mjenjajući svoje oblike, u svojoj osnovi ostaje zauvijek izvorna energija, energija izrasla iz velikog praska, LJUBAV." U mom misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja me spaja sa zvijezdama i ja čujem misao o postanku svijeta i misao o nama, našem vremenu i prostoru, o ljubavi, energiji koja nas hrani i brani od nas samih. Ti si tu i kada te nema čujem te u vjetru zapada vidim te u očima neba prepoznajem te u tajni ovog trenutka buđenja. Ti si tu i kada te nema tu u ljubičastom snu u plavićastom svitanju i tek stiglom proljeću. Onaj tko se odvaži i krene Jakobovim ljestvama u još uvijek nedovoljno objašnjeni Danteov san, onaj tko odživi Božansku komediju i prođe kroz svih devet krugova ka raju, onaj tko u sebi otkrije izvor ljubavi, tu čudesnu božansku istinu taj više ne može živjeti u neznanju, taj živi ljubav i pretvara je u svoju istinu o životu. .