Jedno veliko srce kuca u blogosferi i njemu u dodatku, na kraju ovoga teksta, poklanjam pjesmu koju slušam uvijek kada tražim izvor snova.
Život je more, ta Balaševićeva balada nam još uvijek potvrđuje da je život zagonetka čije riješenje se nalazi u još ne istraženom beskraju naše duše, u onom, još uvijek, tajnom ovijenom izvoru ljubavi i snova.
Izvor snova i Dida moj
Bilo je to davno, u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je jedna žena tražila sreću u snovima, rimu u arhaičnom izrazu drevnih poeta, bilo je to vrijeme u kojem još nije znala da je poezija najčudesnije živo biće koje izrasta iz vremena u kojem se osjeća, bilo je to vrijeme u kojem nije znala da je život dimenzija koju sama stvara, vrijeme u kojem je ona nesvijesna svog neznanja "sklapala" stih traženjem riječi, ne osjećajući osjećanje osjećaja, da, ona tada nije čula i nije razumjevala jezik svoga srca, nije osjećala jezik poezije, te kraljice literature koja nas savršenosti svog izraza, ljepotom svog izraza uvodi u svijet ljubavi, svijet jedinog istinskog postojanja u ovom čudesnom cvijetnjaku univeruma koji tako prozaično nazivamo život.
Ogrnuta velom nepostojanja, družila se sa vjesnicima neba, lutala svemirskim vrtom, plivala morem nepostojanja, tugovala pred izlogom tuđih snova, pisala o zamišljenom izvoru ljubavi, živjela tuđe živote, slala imaginarne svjetlosne zagrljaje, slušala tužne zvuke Robertine pjesme Killing me softli, pitala se odakle dolazi ljepota i pisala poeziju ne osjećajući što piše, pisala poeziju bez osjećanja osjećaja, poeziju za prodaju na sajmu taština a ne za ljepotu svog postojanja.
Voljela je ljubav ne doživljenu
ljubav opisanu i opjevanu,
ljubav sanjanu srcem zanesenjaka,
ljubav ne dotaknutu životom,
ljubav bez boja, mirisa i okusa,
ljubav bez dodira i milovanja,
ljubav bez treptaja srca,
ljubav nestvarnu i neranjivu,
ljubav u svijetu sirena i bogova,
ljubav u svijetu jeftinih rima,
ljubav u svijetu bez ljubavi,
ali tada još nije znala da ništa nije prljavije od čiste ljubavi, ništa nije groznije od tek sročene rime, ništa stravičnije od stiha bez istinskog osjećaja, ništa lažnije od ljubavi koja joj ne dopušta sva ona djelovanja za koja je stvorena.
Čekala je neznanca iz doline nemira,
zaručnika iz pjesme nad pjesmama,
susret na cesti koja nikamo ne vodi,
sanjala je ljubav među zvijezdama,
u laticama osamnaest tek procvalih ruža,
u kapljicama jutarnje rose,
u zalazima sunca,
u suzama neba,
u pjesmi sirena,
u vjetru s pučine
tog beskrajnog životnog kotača
čudesnog oceana samsare,
pisala je poeziju, a nije osjećala da ništa nije prljavije od kozmetički napisane poezije, ništa ne prirodnije od poezije u kojoj nema asimetrije i ljepote zlatnoga reza, dinamike zlaćane spirale, nije osjećala da ništa nije nesretnije od rimom i stihom okovane ljubavi, ništa ne prirodnije od života bez osjećanja osjećaja, tog čudesnog izvora ljubavi i snova.
Sanjala je dječaka očiju boje sna,
bezimenog pjesnika iz poezije ruža,
čeznula je za nečim nepoznatim,
nečim nedoživljenim ili tek svijesno zaboravljenim.
Čekala je da dođe jednoga dana čela punog osmijeha i
da joj pokloni istinu nježnog sjedinjenja,
da osjeti ritam svog imena na njegovim dlanovima,
da vidi u njegovim očima zrcaljenje ljepote
da zajedno dosanjaju njen nedosanjani san.
Sjećala se olupina potopljene stvarnosti i osjetila bezdan, beskrajnu prazninu u stihovima koje je pisala, tamu u svjetlosnim zagrljajima koje je sanjala, ubilačku tišinu neživljenja, dok je mašinerija brisanja tragova bjesomučno radila i ona ju nije mogla zaustaviti.
Žena stoji na rampi između jučer i sutra
i osluškuje nerazumljive tonove prošlih dana,
glazba izgubljenog vremena joj para uši,
a željela je čuti tek
tonove suncem probuđenog dana,
ali kaos je bivao sve gušći,
sve teži, sve veči.
Čitala je Nerudine pjesme i spoznala istinu u stihovima tog kralja poezije. Bez patetike, bez lažne rime, ona osjeti njegovo osjećanje osjećaja, prepozna istinu svog ne postojanja, svoju bol u njegovoj,
"Zbog tebe, u rascvjetanim vrtovima čeznem za
mirisima proljeća.
Zaboravio sam tvoje lice, ne sjećam se više tvojih ruku;
kako su se tvoje usne našle na mojima?
Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan smijeh; zaboravio sam
tvoje oči.
Poput cvijeta sa svojim mirisom, ja u sebi nosim maglovito sjećanje na
tebe. Živim sa boli poput rane; dotakneš li me samo, smrtno
ćeš me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju, poput bršljana na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav, još uvijek išćem odraz tvog lika u svakom
oknu.
Zbog tebe, teški mirisi ljeta nanose mi bol; zbog
tebe, opet tražim oko sebe proročanske znakove nenadanih želja: padajuće
zvijezde, komete."
Da, treba se pomiriti s prošlošću da bi se ponovo živio trenutak. Zakoračila je u nebeski vrt, kupala se u oceanu samsare i potražila život u čudesnom beskraju nečeg nepoznatog ili možda tek svijesno zaboravljenog. Padajuće zvijezde i kometi zaiskriše znakovima novih želja u njenoj svijesti.
Iznenada vidje veliku pticu kako kruži nebom!
Žena pruži ruke i
na dlan joj sleti
ptica čudesnih boja,
veliki nebeski orao,
ptica nad pticama,
sudbina nad sudbinama,
sreća sa izvora
i nova tišina,
drugačija tišina,
čudesna tišina,
čarobna tišina
uguši tonove lažnih rima i
poezije izgubljenog vremena.
Žena sklopi očne vježe,
utonu u dubinu oceana i
osjeti toplinu, bezglasnu,
nepokretnu toplinu svitanja
i ljepotu postojanja.
Iza spuštenih trepavica se rađalo sunce, šampanjac se pjenio njenim venama i ona osjeti u sebi let leptira, ljepotu tek naslućivanu u snovima, osjećanje osjećaja, ljubav, tu čudesnu snagu istinskog postojanja.
Žena osjeti osjećanje osjećaja, beskraj univerzuma svijesnosti, taj čudesni svemirski vrt na čijem nebu iskre zvijezde znanja, vrt u kojem raste i cvijeta cvijeće ljubavi, vrt u kojem se skrilo drvo spoznaje, drvo u čijoj krošnji su skrivena gnijezda iz kojih se iz trenutka u trenutak rađa život, njen život.
Kao u ogledalu, u očima bezimenog pjesnika, se zrcalila njena istina o životu, na dlanovima bujala želja za sjedinjenjem u ljepotu zajedništva, a prostor se punio ljepotom Oliverove pjesme Bez tebe.
Život bez osjećanja osjećaja je puko bivstvovanje u monotoniji svakodnevice. On doista ostaje samo nedosanjani virtualni vrt skriven u gustoj šumi na asfaltu, u šumi informacija i podataka koje bez istinskog znanja pretvaramo u mrtva slova na papiru, u džungli zbrkane poezije u kojoj se ne osjećaju mirisi ni dodiri vječnosti, ne vidi ljepota beskrajnog neba istinskog postojanja, ne čuje jezik srca te čudesne fontane naših snova.
Dodatak posvećen DIDI:
odlutajte do čudesnog svijeta nazvanog Didin Osmijeh srca i uvjerite se da je izvor snova u srcu čudesnog čovjeka koji nam nesebično poklanja ljubav i uči nas osjećati ljubav.
Didi za ljubav ostavljam ovaj stih jer DIDA svojim postojanjem u ovom virtualnom svijetu budi u meni sjećanja na vrijeme prije poezije i oluja ruža, vrijeme sretnog djetinjstva.
DIDA MOJ
Dida moj, dida moj..
ode mi je zima,
daj mi kaban svoj..
.
Dida moj, dida moj...
sve me boli, tilo traži
rakijom me sveg namaži
kao kad sam dite bija ja.
Da mi bude miran san
baci na me kaporan...
Dida moj...
Dida moj, dida moj...
ode mi je zima,
daj mi kaban svoj...
Dida moj, dida moj...
Bolestan je unuk tvoj.
Dida moj,
sve me boli, tilo traži
rakijom me sveg namaži
kao kad sam dite bija ja
Da mi bude miran san
baci na me kaporan...
Dida moj...
.Dida moj, dida moj...
ode mi je zima,
daj mi kaban svoj...
Dida moj, dida moj...
Bolestan je unuk tvoj..
Hvala ti dragi DIDA!
Post je objavljen 08.06.2009. u 06:08 sati.