Molitva za zelenoplaštog viteza.
Thats What Friends are for
Moja i vaša draga virtualna prijateljica viaminveniam, čudesna princeza zelenoplaštog viteza, nam piše o svojoj boli i svojoj nepopravljivoj vjeri u ljubav.
"Gledajte... ja vjerujem u čuda. I vjerujem u Ljubav.
U snagu čuda i snagu Ljubavi!
Ja, koja sam prošla Scilu i Haribdu.
Vjerujem nepopravljivo!!
Molite sa mnom... molim vas..."
Razmislih o sudbini, o sudbini koja nas sve može dotaknuti i svi možemo proći kroz Scilu i Haribdu.
SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove.
Scila „ona koja razdire“ bila je opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare.
Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda „ona koja usisava“ opasan vir koji su brodovi mogli izbjeći samo dok je spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu.
Suosjećam s njom, osjećam njenu bol, molim s njom da njen put kroz virove sudbine nije bio uzaludan.
Ovo je pjesma koju napisah kada sam se sama bojala, kada sam sama prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama i vjerovala u snagu ljubavi.
Stajala sam dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena
više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu vlastite prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu
Što je ljubav?
U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u
beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv
nije ona tišna
koju sam željela čuti.
Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju
tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.
"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna.
To bijaše treptaj istine,
trenutak prividnog mira u
kojem mi sudbina
pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i
sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć
moj put,
do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i
prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana
od prolaznih trenutaka
ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba
kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!
Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu
među koplja vječne svjetlosti,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak kao da sljedeći
nikada neće doći.
Jutros zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo. Danica najavi rađanje novoga dana i ja osjetih ljepotu postojanja i istinu o životu
Draga moja prijateljice, osjeti ovaj trenutak, ne boj se nisi sama jer ovo je trenutak pobratimstva prijatelja u blogosferi, ovo je trenutak u kojem su sve misli i osjećaji sjedinjeni s tobom i tvojim dragim vitezom.
Želim ti, od srca ti želim draga moja da tvoj put kroz tjesnac sudbine nije bio uzaludan.
Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve!
|
