Zakoraknuh u ljubičasto vrijeme ljepote.
Promatram fotografiju Daniela Holemana, i vidim, čujem, mirišem i osjećam godine skupljene u ovaj trenutak, treptaj srca u kojem se zgusnuo cijeli život.
Da to smo bili mi na izvoru ljepote, prije ulaska u kristalni dvorac,, u ovu čudesnu tvrđavu sunca, tvrđavu koju branimo od dosade i prolaznosti, od nesretnih stanja, od tuge i plača. Često je branimo sjećanjima na lijepe osjećaje ne dozvolivši novima da procvjetaju u nama.
A čudesna vatra početka nas nosi u vječnost i beskraj ka vratima vremena, ka izvoru sna ostavljajući tragove na tijelima, tragove vidljive tek pri usporedbi fotografije iz prošlosti i našeg sadašnjeg zrcaljenja u ogledalu.
Osluškujem tonove drevne pjesme o plavom snu. Sjetna sam i prisjećam se osjećaja. Da u mladosti sam sanjala plavo, željela sam oko vrata nositi plavi safir ne osjećajući lažnost, hladnoću i promjenjivost njegova sjaja.
Stojim pred velikim kristalnim ogledalom u okviru od crnog izrezbarenog drveta. Smiješim se ženi koju vidim razmišljajući o prolaznosti vremena i primjećujem da se jedino osmijeh nije promijenio. On izlazi iz sretnog srca i zaustavlja vrijeme, pobija drevnu misao i sličan je vječnom osmjehu neba, osmijehu tog čarobnjaka koji živi i ne osjeća vrijeme. Sretni ljudi nemaju prošlosti, šapuće mi zrcalo sjajem ljubičastog sunca koji se kao svjetlosni zagrljaj ovija oko mene. Ametist, Dianin dragi kamen, me svojom snagom nosi ka dalekom Efesu, koljevci u kojoj je rođena istina o prolaznosti.
Kao u davno pročitanim pričama Heraklit, sada ja stojim pred Dianinim hramom i promatram ljubičasti plamen na žrtveniku.
"Sve izlazi iz vatre i širi se njenim plamenim jezicima. Vatra je rodila bogove i oni žive u njoj.Ona je gospodar nad našim sudbinama, ona uvijek zna što čini i uvijek je pravedna u svom djelovanju. Zapalimo vatru i gledajmo njene iskrice, one odlaze u nebo, postaju dio univerzuma, nestaju i iz njih nastaju uvijek druge, nove iskrice. Zapalimo vatru u sebi i slijedimo njen plamen, izgarajmo za ideju koja nas vodi ka vječnosti." prisjećam se njegovih misli.
"Vrijeme je vatra,
vrijeme je ljubav,
zagrljaj svjetla i sjene,
tajnovita ljepota,
spoznaja čudesnog skoka
beskrajna dobrota
mekoća pjeska i pjene,
trenutak, taj sneni treptaj oka."
Tisuće godina sjedinjeno u osmijeh kojim spoznajem istinu o prolaznosti trenutka. Smijeh je vatra koja nas nosi u čudesne daljine uvijek nove sreće.
"Smijeh i plač su znakovi da duša živi, da vatra u nama gori. Suzama radosti i tuge gasimo prošle trenutke i hrlimo novima. Vrijeme je vatra koja plamti ka budućnosti i nikada ne gori unatrag." ova misao guši tugu i pojačava smijeh u meni.
Suze i osmijesi neba, tama i svjetlo ljudskoga života su suprotnosti koje već tisućljećima čine harmoniju univerzuma. Sjedinjeni u drevnoj istini oni pale vatre u našim umovima i rasplamsavaju vrijeme u njima. Istina u odori ljepote drevniih misli o sjedinjenju neba i zemlje, sjedinjenju tame i svijetla, sna i života, ta istina blješti još uvijek u nama ogrnuta odorom vjerovanja.
Tražeći istinu iskrim iskrama vječne vatre u sebi, živim zenit ovoga dana. Ljudi su tu i nisu tu, oni prolaze pored mene nošeni nevidljivom rijekom vremena. Slušam glas istine i prisjećam se priče o nastanku Efeza.
"Pitao jednom jedan čovjek boga podno Parnasa gdje da sagradi grad. Kreni prema moru, odgovori mu bog, i tamo gdje vidiš ribu i vepra zajedno sagradi grad. I čovjek krenu ka moru. Ogladnio ulovi ribu, zapali vatru i počne je peći. Vjetar, rasplamsa vatru i prevrnu zdjelu sa uljem i ribom, vatra se proširi do obližnje šume i potjera vepra ka moru. Kada je vatra šumu pretvorila u pepeo, čovjek ugleda vepra kako jede njegovu ribu. Na zgarištu nekadašnje šume čovjek poče graditi Efes. To je bio otac Heraklitovih praotaca. Kasnije će doći drugi i vatrom uništiti grad i hram. Ostat će zgarište i sjećanje da je Heraklit rekao da sve teče i mijenja se i da samo mijena stalna je."
Ovo je bio moj sretan trenutak, trenutak spoznaje iluzije o plavom snu iz kojeg se moram probuditi da bi osjetila dinamiku života i ponovo u sebi osjetila tu čudesnu vatru početka.
Osjećam u sebi nešto neočekivano.
Da li je to novo znanje koje osjetih osjećanjem osjećaja?
Istina skrivena u tamnim dubinama svijesti?
Kao ptica Fenix osjećam pepeo, taj čudesni prah iz kojeg sam nastala, pepeo iz kojeg ću jednoga dana, slobodna kao ptica, ponovo poletjeti ka suncu.
"Budimo vatra,
budimo plamen,
vječno nježno sjeme,
taj neuništivi znamen,
to
ljubičasto vrijeme.
Spoznajmo sebe
zaobiđimo neistinito breme,
lažnost lažnih zagrljaja svjetlosti i mrene
lažnost lažnih zagrljaja duše i
njene nespoznate sjene,
lažnost lažnih osjećaja,
ne doživljenih,
ne življenih,
ne mirisanih,
ne slušanih,
ne dotaknutih
traženih u zagrljaju neba,
u iluziji života,
tek
naslućivanih u ljepoti pjeska i pjene."
U plavom snu sam bila samo nesiguran sanjar o ljepoti SAFIRA, sna o tom hladnom dragulju promjenjivih boja, neistine i vječne mjesećeve mjene.
U jednoj noći punoga mjeseca, noći bez tmine i straha začuh lavež mog unutarnjeg vuka. Osjetih godinama skrivanu zvjer u sebi i spoznah neživljenje osjećanja osjećaja, osjetih laganje srcu, užasnu laž prema sebi, prema čovjeku i njegovoj duši.
A onda tišina, da predivna izlječujuća tišina, tišina koja se može čuti tek probuđenim osjetilima i osjećajima.
Ljubičasto vrijeme sazrijevanja i snivanje bez noćnih mora ubiše u meni sjećanje na postojanje promjenjivog Safira. Osjetih toplinu jutrenja u boji dragulja postojane ljepote, tračak svjetlosti koji moju dušu izvodi iz Avalona, dušu koja je kratko vrijeme vjerovala u plavičastu iluziju nepostojanja.
AMETIST iscjeljuje i obnavlja tijelo, um i dušu. Posjeduje božansku snagu, treptaje božjeg sna koji mu omogućuje oplemenjivanje drugih kristala. To je kamen snage, mira, zadovoljstva, zaštite i duhovnosti. Kontrolira teške misli, izoštrava intelekt, donosi zadovoljstvo, budi iskrenost i štiti od psihološke i emotivne manipulacije. Taj čudesni dragulj brani od bjesa, ljutnje, želje za osvetom i noćnih mora. On u sebi nosi ljubičastu zraku, simbol duhovnosti, pa u svim religijama zauzima važno mjesto, jer pomaže pri uzdizanju svjesnosti i izoštravanju intuicije.
Probudih se u ljepoti i lakoći postojanja, shvatih da je srce, koje se ne zna smijati i ne zna plakati, zaleđeno srce koje ne zna voljeti i da to nije srce koje živi u meni.
Prisjetih se najljepše Andersenove bajke i svjesno napustih safirasti san lažnih vrijednost, kristalni dvorac u kojem vjekuje snježna kraljica, usamljena žena, zla jahačica sudbina koja svojim zagrljajem ledi srca i budi zaborav osjećajima.
Udahnuh ljepotu novog jutrenja i osjetih toplinu unutarnjeg sunca. Taj čudesni svjetlosni zagrljaj mi odledi dušu i ja dozvolih tijelu osjećanje osjećaja, dozvolih srcu da se smije i da plače i da pamti samo istinske treptaje oka i da uroni u ljepotu i lakoću postojanja u ljubičastom vremenu koje nazivamo prozaično ISTINA O ŽIVOTU
|
