dinajina sjećanja

srijeda, 20.05.2009.

Samo ljubav! O ljubavi s ljubavlju ti si tu u mirisu svitanja, u podnevnom suncu, u vjetru predvečerja, u purpuru sutona, u ruci koja pali oči neba ti dodiruješ misli, budiš osjećaje, zaustavljaš snove, uvalčiš se u srce, opijaš kao vino. U drevnom kamenom gradu, tamo daleko na kraju svijeta, u carstvu beskraja bdije vladarica i sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag i stvori ovaj svijet i nas u njemu. U hramu pod ljepotom nebeskog svoda, u estetici trenutka osjetismo da tijelo nije čvrsta materija, da je sve samo treperava energija, smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, vatra, osjećaj nad osjećajima, ljubav. ti si tu pratiš nas u stopu, griješ nas vatrom početka, spavaš u osmjesima, živiš u zagrljajima, bdiješ nad umorom ti si vječna straža našoj snazi i našim slabostima. Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje ljubav. Tamo je početak ovog dalekog puta, pomislih, tamo će me dotaknuti sjeme ljepote postojanja i ona će se roditi iz djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama. Ljubav je proizašla iz treptaja očiju neba, sjedinila se sa djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila trenutak sreće. Ljubav i vrijeme sjedinjeni u život imaju krila i leteći eonima ostavljaju za sobom sjene prolaznosti i melanholiju postojanja. Ljubav ne gleda unazad na ruševine nezaustavljivosti života, svaki novi treptaj očiju neba uskovitlava ljubav i vrijeme postaje trenutak u svijetskom vremnu njegovoj promjenjivosti. Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima Ljubavi. Zaustavimo se u treptaju oka, zadržimo se u trenutku, u hramu ljubavi gdje nema vremena, gdje vlada kraljica snova, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to nemirno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke. Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju. Ljubavi, tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja, tvoj glas je tišina blagdana, žamor svakdnevice i simfonija sna. ti si sreća na izvoru ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u ovom čudesnom treptaju oka, u trenutku koji nazivamo istina o životu. Dodatak: Dragi moj virtualni prijatelji poslušajte Balaševićevu baladu Odlazi cirkus iz našeg malog grada i uživajte. Odlazim i neće me biti desetak dana, putujem u jedan velik san, predivan san, odlazim u hram, na izvor ljubavi da nahranim srce, da upijem ljepotu o kojoj ću vam pisati kada se vratim.

subota, 16.05.2009.

Znanje je tek sjećanje Što to bješe ljubav? Nebo je toga dana bilo drugačije, ostvarivalo se žudnjom za nečim nepoznatim, nedodirljivim, neobjašnjivim. Pričinjalo mi se da mogu jednim jedinim treptajem oka promijeniti svijet, zaustaviti vrijeme, osigurati budućnost. Dlanovi, poludjeli od žurbe, dlanovi, nemirni od čežnje krali su jedan drugom dodir, sluh se samo do ušiju igrao glasovima iz daljine, ali oči, oči su gledale iza horizonta bile su brže od brzine svjetlosti i vraćale pogled na tajnovitu sjenku koja me je neumorna pratila. U tom treptaju oka nije bilo granice između jave i sna. Akt mašte je život pretvarao u sliku predivnog pejsaža nekog davno sanjanog svijeta. Akt mašte je živio dlanovima, ušima i očima, miris tek procvalog cvijeta se širio zimskom idilom još nedosanjanog sna. To je bio trenutak u kojem osjetih da nešto snažnije od mene u meni odlučuje što će osjećati dlanovi, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati. Osjetih miris jasmina i umjesto snježnih pahuljica pred mojim očima zalepršaše sjene bijelih latica. Poludjelo srce prestade otkucavati samo svoje probne otkucaje, otkucaje bez uzbuđenja, otkucaje dosade otkucaje bez želja. Zaustavljeno u sretnom trenutku sretnog buđenja srce zaplesa ritmom sjedinjenja s treptajima nekog drugog srca. Srca dva zaigraše život kao simfoniju sna. Dlanovi poludjeli od ljepote pretvoriše dodire u svileni veo sjedinjenja. U očima zatreperiše leptiri, a uši, u ušima odzvanjaše melodija sna otkucajima srca i treptajima očiju. Ljubav je osjetila pretvorila u čudesno čulo osjećanja osjećaja. Više nema sati, dana, godina, sve je samo trenutak ljubavi. Među otkucajima srca se širi čarobna svijetlost koja zaobljuje prostor i stvara vrijeme, svijetlost to čudesno znanje istinskog življenja života. Znanje je tek sjećanje, ljepta postojanja, osjećanje osjećaja, ljubav, ta vrhovna svećenica sreće ljubav, to čudesno znanje za koje nisu potrebna osjetila. LJUBAV, to čudesno sjećanje, to najvrednije, najsvrsishodnije, najčudesnije znanje, je najsvijetliji dragulj koji posjedujemo i pohranjujemo na oltaru istinski življenog života!

ponedjeljak, 11.05.2009.

Memorija srca. Dok slušam ovu predivnu, staru baladu o ljubavi , a srce otkucava prohujalo vrijeme, ja osjećam trenutak u sebi, let tog svojeglavog, ali pravednog Boga. Tamo gdje riječi šute, gdje su misli nepotrebne a ljubav u nama raste Tamo gdje rijeka vremena deltom grli more snova a ljubav u nama traje Tamo ćemo na obali spokoja i sreće zagrljajem ubiti hladnoću i vidjeti cvijetanje nezaboravka, tog čudesnog plavetnila, znaka vječnosti želje i trajanje plavoga sna. Smjenjuju se eoni i stoljeća, godišnja doba, u svom neprestanom dolaženju, prirodi presvlače odore, ljudsko srce titra tonovima čudesne simfonije našeg malog univerzuma, srce to središte samsare, se do zadnjega daha igra sa vječnim proljećem u sebi. Iz tog vječnog vrtloga izranja trenutak purpurnog jutrenja. Svakodnevna renesansa, u renesansi vječnosti, proljećem pretvara pupoljke tek procvalog cvijeća, plavog cvijeća u veliki ocean sna, a vjetar donosi s neba samo miris ljubavi. Udišem ljubav i osluškujem poeziju srca koja me poziva u potragu za izgubljenim vremenom, šapuće mi, oživi tog svojeglavog Boga, oživi ga u sebi i u meni. Slike davno zaboravljenih proljeća oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i cvijeća. Kotač života, ta čudesna ruleta se vrti, film proživljenog odaje ljepotu proteklog vremena. Slike impresionista, ekspresionista, realista, nadrealista, koje pamtimo iz monografija, muzeja i galerija žive u nama bojama i trenutkom njihova nastajanja i mi živimo te trenutke rađanja vječne ljepote. Zapamćene davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog treptaja oka, a plavetnilo neba nas dodirom vjetra prisjeća da bez nas ne bi bilo ni sunca ni mjeseca, ni oluja, ni godišnjih doba, ni života. Sve što se oko nas događa mi vidimo i čujemo u sebi i oči boje sna i osmijeh prijatelja i grubost poznanika i ružne riječi i uvrede, sve to prepoznajemo tek u sebi i osjećamo da nismo jedno jedino biće, nego da se u našem vremenu, u toj svojeglavoj rijeci bez povratka sjedinjuju pritoke različitih bića. Rijeka vremena, život se slijeva ka ušću vječnosti, dok njenim koritom protiču trenutci u kojima smo bili strastveni, zaljubljeni, umorni, tužni, sretni, uvrijeđeni, ogorčeni, nesigurni i odlučni . Srce pamti osjećaje, srce je najveći izdajnik prohujalog vremena, srce ta čudesna kapljica u rijeci vremena, snažna kapljica u kojoj su sjedinjeni svi već naizgled zaboravljeni osjećaji prošlosti. Srcem osluškujem glas vjetra i osjećam kako se sjedinjujem sa tim svojeglavim bogom. Tu u dubini sebe same, u onoj čudesnoj točki u kojoj se sjedinjuju sve četiri strane svijeta, spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka, je čudesna samsara, ocean sna, beskraj i vječnost ljudskoga života. Stvoritelj te čudesne geometrije sna i našeg postojanja u njemu je Vrijeme, pisano velikim slovom. Osjećam tog nestalnog i svojeglavog Boga u sebi i uspijevam oživiti sjećanja i sjećajući se osjećam da osjećam, osjećam ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje vječnu vrtnju rulete života. Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje plavih cvijetova, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohujalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja. Zatvorimo vrijeme u srce, tu ćemo ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vrijeme je osjećanje osjećaja i sjećanje, vrijeme je sretan trenutak postojanja, a kada nas napusti zaustavi se samsara i mi nestajemo u vječnosti vremena i svatko svojoj istini o životu . Dodatak: Spoznaju o spoznaji vremena opisah u tekstu, Stonehenge ili božanska matematika.

utorak, 05.05.2009.

Zagrljaj neba. To nisam bila ja Dok sunce tone u ocean samsare i miluje tminu predvečerja, polako se uzdiže luna pa skidajući svoju košulju zlatnu izranja kristalna i jasna poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha. Tajnovita žena sjedi na obali noći i promatra taj čudesni zagrljaj svjetla i sjene tu nebesku ljepotu, okrunjenu dodirom dana i noći. Osjeti želju i u treptaju srca vidje dodir Selene i Helija, ljubavni ples, igru svijetla i sjene nebom razasutu. Samo trenutak beskrajne sreće vječnu ljubav pred dvorima sna. Velika svjetleća kugla kotač u kojem vjekuje život nestaje u tajnovitom beskraju, a Luna, ljepotica noći, tajna sunčava ljubavnica se ogleda u jezeru, za ženu nedohvatne sreće. Žena stoji snena na obali noći i gleda kako ljubav presvalaći haljinu i srebrena odlazi nebom, pružajući ruke svitanju. Izgubljena u kotaču života tajnovita žena je zavoljela san u koji nije mogla ući voljela je te čudesne zagrljaje neba Ljubav i njenu nedohvatnu ljepotu koja joj srce ranjava i slijedi iz noći u noć, a jutrom je napušta. Do sljedećeg sutona! vikala je nebu dok se rađao dan i polako spuštala luna oblaćeći košulju bijelu, nestajući pod kopljima dnevne svijetlosti, krijući se od života suncem obasjanim. LJUBAV, ta ljepotica noći, sunčeva nevjerna ljubavnica lebdeći na Pegazu noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama. Žena, vječni pustolov pred dvorima sna sa žudnjom u srcu čeka sutone, da ponovo vidi zagrljaj Selene i Helija tu nedohvatnu, uvijek ponavljajuću Ljubav neba, da vidi kako Helio napušta rumenu tminu predvečerja, a Selena ljubavlju osvijetljena prostire za nju svoju ljubičastu kosu, pružajući ruke svitanju. Žena čezne za sutonom, sa željom da još samo jednom, pa još jednom, vidi kako ljubav za nju oblači svoju srebrenu haljinu. Čekala je, nježna i snena, pružala svoje ruke u prazninu dok se Selena uzdizala na svojoj ženi nedohvatnoj putanji. U jednom ljubičastom sutonu žena, do tog trena samo pustolov pred vratima sna, pruži ruke, pomilova krilatog konja i odjaha u svoj san. Da osjeti zagrljaj neba u sebi, sreću na izvoru i da sretna doživi, da spozna, da počne živjeti svoju istinu o životu

subota, 02.05.2009.

Kotač života. Samsara je ljubavna priča između čovjeka i njegova života, njegova vječna potraga za istinskim postojanjem u vrtnji velikog kotača. Kotač života, mandala, čudesna građevina sa četiri ulaza na kojima vjekuju strane svijeta istok, jug, zapad i sjever, četiri čuvara vječne mijene u beskraju božjeg sna. Čovjek je, u tom beskrajnom oceanu, toj obečanoj vječnosti, na svojoj hridi nemoćan kao pjena morskih valova, kao malena kapljica, koji cijeli svoj životni vijek zrcali taj beskraj u sebi. Čovjek se nada, a ruleta života se vrti bez početka i kraja, a on svojom konačnosti služi toj nerazjašnjenoj i neobjašnjenoj, toj žarko željenoj beskonačnosti. U svom neznanju, u tek ukradenom trenutku sreće, ponekad drhtav, često uplašen traži i milost i oprost i pomilovanje i sve opet zbog neprestane igre svijetla i sjene, plesa za koji još uvijek ne zna hoće li ga odnijeti u vječnost ili jednoga dana progutati zauvijek. Samsara, život bez početka i kraja čisti život u vrtlogu sjaja u vječnoj igri svjetlosti i sjene, tom čudesnom plesu pjeska i pjene dok čovjek zarobljen u strahu za mrvicu sreće, za čarobnu Amorovu strijelu, srcu krade san. Čovjek luta beskrajem tražeć' pomilovanje jer se izgubio jer je svoje srce izdao jer je pred životom klecao i nije osjetio da ga samsara, čudesni kotač života uvijek vrati na Itaku zelenu, na početak sna u svitanje od kojeg je bježao. Blještava na noćnom nebu čudesna luna pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem već milijardama godina zaokružuju dan i pričaju mu najljepšu ljubavnu priču o njemu, o nama i našem životu. Beskraj, u kojem čovjek traje, trenutkom spoznaje se pretvara u novi osjećaj. Čovjek traži pomilovanje za sebe jer sam sebe ne razumije jer vjeruje da ljepota postoji izvan njegova života u beskraju nedohvatnog, nedosežnog, nestvarnog. Začuđen, zatečen u neznanju, razotkriven u žudnji, u čežnji, u strahu čovjek moli pomilovanje, oprost, zaborav svojih koraka u mraku tuđih tuga, boli i prolivenih suza čovjek moli pomilovanje, a kotač života na svom vječnom putu ostavlja tragove neživljenog sna, vječnu buku ukradene tišine, osvetu umjesto oprosta, sjenku njega sama u bespuću tuđine. I vrti se životna ruleta, zalijevana strahom, strašću i neznanjem, opijena prevarom i pohlepom čovjekov život u pijanstvo pretvara, pijanstvo koje stoljeća stvara. Čovjek moli pomilovanje za sebe, za tebe, za nas, za svoju, tvoju, naše nemirne duše u oluji života izgubljene. On želi osjetiti mjenu, vidjeti spasonosnu iskru neba, dugu poslije kiše, put ka luci spasenja, želi zagrliti pjesak i pjenu, dotaknuti svijetlo i sjenu i odplesati taj čudesni ples sjedinjenja. Ljubav Selene i Helija osmišljava ljepotu buđenja u novom svitanju. Život je ples svjetla i sjene, ljepota koju nije osjetio jer je izgubljen u velikom oceanu samsare zaboravio sanjati. Neki novi zvukovi u bojama življene iluzije tek buđenjem na zelenoj Itaki postadoše stvarnost. Sve ono što je naizgled mirovalo, sada titra i blješti u njegovom probuđenom srcu, sve ono što je ušima bilo nečujno postaje simfonija nedosanjanog sna. Čovjek moli pomilovanje zbog izgubljenog vremena, zbog uzaludnog lutanja, zbog neživljenih svitanja, zbog nedoživljenih sutona, zbog propuštenih trenutaka zbog sebe, zbog tebe, zbog nas. Čovjek moli pomilovanje dok samsara, neumorni kotač, sjedinjuje svijetlo i tamu u ljepotu sna i istinu o životu.