Samo ljubav!
O ljubavi s ljubavlju
ti si tu
u mirisu svitanja,
u podnevnom suncu,
u vjetru predvečerja,
u purpuru sutona,
u ruci koja pali oči neba
ti dodiruješ misli,
budiš osjećaje,
zaustavljaš snove,
uvalčiš se u srce,
opijaš kao vino.
U drevnom kamenom gradu, tamo daleko na kraju svijeta, u carstvu beskraja bdije vladarica i sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje.
Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
U hramu pod ljepotom nebeskog svoda, u estetici trenutka osjetismo da tijelo nije čvrsta materija, da je sve samo treperava energija, smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, vatra, osjećaj nad osjećajima, ljubav.
ti si tu
pratiš nas u stopu,
griješ nas vatrom početka,
spavaš u osmjesima,
živiš u zagrljajima,
bdiješ nad umorom
ti si vječna straža
našoj snazi i
našim slabostima.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje ljubav. Tamo je početak ovog dalekog puta, pomislih, tamo će me dotaknuti sjeme ljepote postojanja i ona će se roditi iz djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama.
Ljubav je proizašla iz treptaja očiju neba, sjedinila se sa djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila trenutak sreće.
Ljubav i vrijeme sjedinjeni u život imaju krila i leteći eonima ostavljaju za sobom sjene prolaznosti i melanholiju postojanja. Ljubav ne gleda unazad na ruševine nezaustavljivosti života, svaki novi treptaj očiju neba uskovitlava ljubav i vrijeme postaje trenutak u svijetskom vremnu njegovoj promjenjivosti.
Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima Ljubavi.
Zaustavimo se u treptaju oka, zadržimo se u trenutku, u hramu ljubavi gdje nema vremena, gdje vlada kraljica snova, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to nemirno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke.
Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju.
Ljubavi,
tvoje oči su jedino svijetlo
u džungli želja,
tvoj glas je tišina blagdana,
žamor svakdnevice i
simfonija sna.
ti si
sreća na izvoru
ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u
ovom čudesnom treptaju oka, u
trenutku koji nazivamo istina o životu.
Dodatak:
Dragi moj virtualni prijatelji poslušajte Balaševićevu baladu
Odlazi cirkus iz našeg malog grada
i uživajte.
Odlazim i neće me biti desetak dana, putujem u jedan velik san, predivan san, odlazim u hram, na izvor ljubavi da nahranim srce, da upijem ljepotu o kojoj ću vam pisati kada se vratim.
|
