Pomozimo sumarki je trenutačno jedna od najaktualnijih tema u blogosferi. Pomozimo joj i zato vas pozivam dragi prijatelji, prije nego počnete čitati moj tekst o ljubavi, svjetlosnom zagrljaju, tom čudesnom izvoru čudesa, pritiskom miša na ovu adresu, pogledajte Didin blog, tamo se možda skrio tajnoviti izvor ljubavi, mnogostruko opjevani izvor snova, izvor životne energije.
A onda odlutajte do aukcije jer tamo autorica poklanja svoje djelo u humanitarne svrhe. Umjetnost i ljubav sjedinjene u ljepoti ljudskog postojanja.
Ne volim kopirati i prenositi tuđe tekstove u moj svijet, ne volim imperative, ne volim obaveze, ne volim ocjene o djelovanju, zato u mom svijetu možete pronaći samo linkove koji vas usmjeravaju ka ljepoti Didine duše, ka čudesnosti duše slikarice koja umjetnost pretvara u ljubav i samozatajno pokljanja svoje djelo, ali možete odlutati i do bloga Safiris i pročitati još jednom Didin tekst koji svojom snagom otvara vrata mnogih srca u blogosferi.
Što to biješe ljubav?
Uzrok ovom postu naslovom, "zagrljaj svjetla nad svijetlima" je moja duša koja još uvijek traži put ka tajnovitom, još ne otkrivenom izvoru iz kojeg smo krenuli na ovo dugo putovanje koje nazivamo život, i zato svaki puta kada pročitam Tinovu pjesmu "Meni bez mene" shvatim koliko dobroga nam je taj velikan poezije ostavio u naslijeđe. Tada se pitam koliko ljudi na svijetu traži ljubav izvan sebe u zvjezdanim šapatima, u treptajima očiju neba, u zalazima sunca, u svitanjima, u beskraju božjeg sna ne osjećajući da grle bezutješno, da žele bezimeno, da snatre beztjelesno.
Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;
i sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno
tin ujević
Ne osjećajući to besmisleno, bestjelesno, bezimeno, bespredmetno, beskonačno, bezutješno u sebi, mi lutamo svemirom, tražimo nebeski vrt u beskraju univerzuma, pišemo pjesme i šapućemo Oprosti volim te, a ljubav spava u nama i čeka da se probudimo u ovom našem, jednostavnom, ovozemaljskom životu i zavolimo sebe u sebi.
Naučimo voljeti sebe u sebi, ljubiti sebe u suncu i kiši i snijegu, na golom kamenu i vjetru, u uvelom lišću i plesu ptica, u bujici rijeke bez povratka, na pješćanom žalu i vrevi asfalta, u zagušljivosti poštanskog ureda, u hladnoći lječničke ordinacije, ali i u toplini roditeljskog doma, u ljepoti ljubavnog gnjezda, na sajmu taština i trgu cvijeća jer tek sjedinjeni s jednostavnosti života mi možemo spoznati život i osjetiti ljubav.
Izađimo svijesni sebe i svoje ćudi pod koplja dnevne svijetlosti, probudimo u sebi ratnika sunca, uspavane želje, zaboravljene instinkte, osjetimo ritam svoga srca, sjedinimo ga sa ritmom prirode, sa njenim mirisima i njenim zvukovima, osjetimo početke početaka u tijelu, toj galiji koja puna neprocjenjenog blaga, često bez kormilara, jedri nedoglednim oceanom života.
Naopaka bajka
Dok se gase oči neba i srcem osluškujem buđenje dana, dušu grlim svjetlosnim zagrljajem svog unutarnjeg sunca, osjećam Ljubav i pokušavam ovo, ovim svitanjem, probuđeno osjećanje osjećaja pretvoriti u stih.
ti si tu,
ti si uvijek tu
u mirisu jutra,
u cvrkutu ptica,
u dodiru vjetra
ti me grliš mojim
unutarnjim suncem
osjećam taj nježni,
svijetlosni zagrljaj ljepote,
ti si
zrak koji udišem
uvlačiš se u srce,
postaješ moja krv,
protičeš u venama i
opijaš me kao vino.
Stih ne zrcali ono što osjećam. Ovaj čudesni zagrljaj Kairosa i Sofije je odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postao čudesno dvojstvo, izvor ljubavi i uzrok svim svjetskim vjenčanjima.
LJUBAV postade trag vidljivog svjetla, obgrli univerzum svjetlosnim zagrljajem i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika ovog trenutka, u kojem osjećam da tijelo nije materija, trenutka u kojem osjećam toplinu svjetlosnog zagrljaja kao snagu postojanja, ovaj treptaj oka postaje smisao i snaga sna koji budna sanjam.
ti si tu
pratiš me u stopu
spavaš u osmjesima,
budiš se u tugama,
miluješ moje boli,
bdiješ nad umorom
ti si tu
vječna straža
mojim slabostima,
vječna obrana
mojim strahovima
Rođena iz svitanja, ovog djevičanskog poroda dana, ljubav postaje svijesnost, ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem misao postaje osjećaj njenog postojanja u meni.
Ljubav je svjetlosni zagrljaj proizašao iz neevolucionog središta, ljubav je ušla kao vječnost u naše gravitaciono tijelo puno trajanja u beskraju te čudesne ljepote.
Jutros zakoračih u svijet svjetla, u hram u kojem je ljubav najviša svećenica, u hram istinskog života.
tvoje oči jedino svijetlo
u prašumi želja
tvoj glas je tišina jutrenja,
žamor uzavrelog dana,
simfonija sunoćavanja.
Svjetlost nad svjetlima
dotaknu moju tišinu,
u podnožju beskraja
buknu plamen,
probudi uzbuđenja prvih pripadanja,
onu tihu vatru
zauvijek pohranjenu
u uglovima sjećanja.
Veliki oblak nepomičan i plav se, kao svileni baldahin, nadvio nad sjećanje. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira osjećam da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam.
Grlim Danteovog zvjezdanog orla koji me nosi u plave daljine istine, na izvor početka. Tišinu, tu čudesnu tišinu istinskog postojanja, prekidaju treptaji probuđenog srca. Začuh njegov šapat,
Ne dozvolimo monotoniji,
ne dozvolimo kolotečini,
ne dozvolimo zabranama,
ne dozvolimo ljutnji,
bijesu, strahovima,
uvredama
da nas zaraze.
Rastimo slobodni
u slobodi svoga srca
izvan kamenih ograda
izvan izmišljenih granica
izvan čeličnih okova
izvan tuđih osuda,
u kojima je život prevara
a ljubav robinja !
Uđoh u nebeski vrt, u deveti krug Danteovog raja i vidjeh rođenje u štalici, uskrsnuće na istoku, sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, zrcaljenje Torinskog platna u fontani snova. Taj čudesni perivoj pun mirisa uvale u kojoj sam rođena, godinama skriven u najdubljem dijelu svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji svakodnevice.
Čovjek sa mjesecom u očima
Slušam Balaševićevu baladu i spoznajem da jedino tamo gdje riječi prestaju, gdje su misli nepotrebne, gdje rima ne postaje opterećenje stihu, tamo gdje stvarnost sama od sebe u nama raste, tamo, samo tamo na obali velikog oceana naših nedosanjanih snova, tamo možemo osjetiti svijetlo nad svijetlima, zagrljaj vječne ljubavi i početi živjeti život jednostavan i lijep.
Prošlost na granici trenutka,
okusi izmješanih previranja,
mirisi sjedinjenih želja,
zvukovi zajedničkih svitanja,
dodiri doživljene sreće.
Uranjam u
ljepotu buđenja, u
svjetlosni zagrljaj života
i šapućem meni u meni
neka bude ljubav,
neka bude vjenčanje
bez svjedoka,
bez potpisa,
bez obećanja,
neka bude sjedinjenje
u kapljicama svjetla,
u koriandolima boja,
u zvukovima jutra,
u mirisima dana
na svilenom tepihu
tek procvalih želja.
Zagrli me nježno,
ti ljubavi,
ti svjetlo nad svjetlima i
neka bude kao nekada,
neka bude kao sada,
neka bude kao vječnost,
neka bude svijetlost,
neka bude trenutak,
neka bude ljubav
jer
ljubav je istina o životu.
Post je objavljen 12.06.2009. u 07:07 sati.